Mr.Rondos Uplift Mofo Plan

Celtics – Bulls

Bila je ovo nedjeljna utakmica u za europljane prijateljskom terminu koja je na obostrano zadovoljstvo obilježila kraj turbulentnog tjedna za obje ekipe. U usporedbi s prošlim susretima ovih momčadi, nekih pretjeranih tenzija nije bilo. Osim već standardnog koškanja Noaha i Garnetta, što im je valjda preraslo u naviku. Bullsi su sretni što idu konačno doma nakon devet gostovanja zaredom, a bez Rosea su se držali do samog kraja protiv (nekoć) ljutih rivala. Izostanak Rip Hamiltona ne vrijedi ni spominjati jer čovjek kao da markira nastavu ove godine. 

Boston je počeo tjedan Pierceovim slavljem prestizanja Larry Birda na listi najvećih strijelaca Celtica (sad je ostao još samo Havlicek), da bi ih nes(p)retni poraz od Lakersa (tip-inovi su ih došli glave) i debakl protiv Toronta dan poslije (prehodali utakmicu i dozvolili da ih starter s jednim od najgorih PER-ova u ligi, DeMar DeGROZAN dobije iako baca airballe kad je sam na trici) bacili unatrag i gotovo anulirali sav trud koji je obilježio posljednja dva tjedna povratka u natjecateljski formu. Obzirom da Rose nije igrao, ova utakmica bi se mogla proglasiti nebitnom, ali ipak je ukazala na nekoliko stvari koje će možda kasnije biti značajne u playoffu.

Boston je cijelu utakmicu vodio nekakvih 4-8 razlike da bi se konačno četiri minute prije kraja odlijepio na +14, ali žilavi Bullsi su se vratili i iz tog nokdauna i gotovo do samog kraja držali stvari neizvjesnima. Ipak na kraju je mirna Rondova ruka sa slobodnjaka!?! obradovala TD Garden. Ono što možemo istaknuti kao glavno obilježje utakmice jest da su Celticsi nadtrčali i iskontrirali Bullse 33:7 te čak zabili dva alley-oopa iz kontri (Wilcox i JJ Johnson).

Rondo je bio glavni pokretač tih sprinteva te je ubilježio čvrst triple-double (32-15-10) i generalno držao cijelo vrijeme konce igre u svojim rukama, čemu je zasigurno pridonijelo što nije morao juriti za Roseom. Rondo ne može konstantno igrati na ovoj razini i do sada su prilično jasna njegova ograničenja kao igrača, ali priče o njegovom trejdanju (Ainge bi trejdao i vlastitu mater iz obitelji) zbog nemogućnosti gradnje ekipe oko njega su totalna glupost iz više razloga. Prvo, za ugovor koji on ima ne možeš dovesti playa te razine, a ne možeš dobiti ni neki paket igrača koji bi Boston izravno ubacio u šampionsku utrku. Za ilustraciju, šta je bolje, 11 mil. za Ronda ili 10 mil. za DeAndre Jordana koji niti ne zna igrati košarku? 

Drugo, riječ je o igraču jedinstvenih osobina kojeg je teško usporediti bilo s kime te možda s te perceptivne strane postoji problem ukalupljivanja, poredbe i shvaćanja što on zapravo donosi momčadi. I treće, možda i najbitnije, jest da Rondo dokazano ima SRCE … dovoljno se sjetiti lakta iz prošlog play-offa pa je valjda jasno da njegova vrijednost nadilazi sami show na parketu i da je Rondo = Celtics, kao i bilo tko iz bivše Velike trojke. Rondo je prirodni nasljednik i most ka sljedećoj generaciji Bostona, ma kada i kako se ona oformila.

Uz Ronda (opet) sjajan na oba kraja terena je bio KG, kojeg je zbilja milina gledati kako igra obranu, zatvara kuteve i radi rotacije kako bi pomogao (uz neizostavna kretanja u bloku koja mu nitko ne zove). Obzirom na kilometražu u zadnje vrijeme igra kao da ima 7-8 godina manje i uz Avery Bradleya je najzaslužniji za obrambeni preporod Celticsa (drugi po obrambenoj efikasnosti iza Sixersa u cijeloj ligi). Pošto su Bass i Jermaine O’Neal bili ozlijeđeni, zamjene Wilcox i JJ Johnson su imali prilike se iskazati te su isto i učinili. Kod Johnsona je primjetno kašnjenje u obrambenim rotacijama nakon preuzimanja picka i smiješan prerani tajming ofenzivnog skoka, ali u napadu je klon Bassa/KG-a s jako dobrim šutom s poludistance. Wilcox je nakon debakla protiv Toronta grizao u obrani i istrčao tko zna koliko kontri nakon dobrih obrambenih reakcija za što je bio nagrađen s hrpom asista i posljedičnih zakucavanja. Uglavnom, ove dvije rezervne opcije s klupe mogu potegnuti i u jakim utakmicama, što je bitno za Riversa obzirom na varljivo Garnettovo, O’Nealovo i od jučer i Bassovo zdravlje.

Kod Bullsa su karakter i momčad primarne vrijednosti koje su i večeras došle do izražaja te su upravo one omogućile da drže utakmicu u neizvjesnosti unatoč objektivnom hendikepu. U tom dijelu Chicagu nema premca u ligi u ovom trenutku. Ono što mora brinuti fanove Bullsa jest činjenica da je najveći broj šuteva išao CJ Watsonu (23), točnije gotovo duplo više nego li nominalno drugoj (Deng 12) i trećoj opciji (Boozer je imao 16 šuteva). Možda je ova utakmica samo anomalija jer se Deng još nije skroz oporavio, ali gledati Watsona kako forsira i pokušava glumiti Rosea ne priliči karakteru ove ekipe. Pitati se što će se dogoditi u playoffu protiv Miamija još je predaleko, ali je legitimno zapitati se koliko su i da li su uopće Bullsi jači nego prošle godine. Ako je Deng pasivan, Rip je malo tu malo nije, a Boozer je Boozer, kako samo s Roseom preko Djikana? Kako protiv Pacersa ili Sixersa? Ostaje naravno i tvrdnja kako ovo nije regularna sezona te da će momčadski duh + Roseov genij biti dovoljni Bullsima za finale. I za kraj jedna medicinska opaska – ako Rosea bole leđa, kako to da cijelo vrijeme sjedi na klupi? Pa bolje mu je ležati potrbuške (nek pita Birda ili Nasha).

5 thoughts on “Mr.Rondos Uplift Mofo Plan

  1. ako rondo može zabit slobodna bacanja kelti postaju kontender. a ak se ne varam četiri su ušla za redom na kraju

  2. ali rondo je na +4 nešto malo prije kraja opalio dugu dvicu koja je jedva dirala obruč, i to cca 10 sekundi prije kraja napada. da boozer carčina nije tražio onaj tajmaut nakon turnovera bostona umjesto da baci kontru watsonu vjerojatno bi boston izgubio utakmicu.

  3. ŠBBKBB. Da je Boozer igrač sedmi naslov bi Bullsima vec bio na vidiku. Ovako je sve na Roseu.
    To ćemo u podcastu detaljizirati:)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *