RUNNING WITH THE PACK G32

Sixersi su na vrhu Istoka, Wolvesi nisu ni playoff momčad na Zapadu. Usprkos ovom vidnom nesrazmjeru, kad bi postavili pitanje koju momčad čeka svjetlija budućnost, odgovor bi bio – Minnesotu. I to iz jednog, očitog razloga – zato što imaju dva mlada igrača u Rubiu i Loveu oko kojih mogu graditi bolju momčad od sadašnje.

Sixersi imaju prostora za napredak, ali razlika između njih i Minnesote je u tome što oni svoje temelje tek moraju nabaviti. Trenutno oni postoje u vidu Iguodale i Branda i u tome leži cijeli njihov problem. Istina, oko njih su složili fenomenalnu skupinu pomoćnika (Williams i Young su idealni igrači s klupe, combo-bek i tweener čiji igrački minusi se ne osjete u napucavanju protiv niže razine talenta, Holiday i Turner su solidni bekovi all-round učinka uvijek nečim u stanju podignuti razinu energije), među kojima čak ima par igrača (Turner i Holiday) koji se mogu razviti u nositelje, ali kladiti se na njih daleko je od sigurne stvari.

Međutim, gomila dobrih ne čini vrhunsku momčad. Gomila dobrih čini dobru rotaciju, koja može izrasti u odličnu momčad ako svi prihvate trenerove koncepte čuvanja i dijeljenja lopte u napadu, odnosno presinga, rotiranja i udvajanja u obrani. Ali, koncepcija je šasija, a talent čini sve ostalo – motor, osovinu, volan. Sixersi su u ovom trenutku konceptualni BMW u kojega je netko ugradio Fiatova 1.3 dizelaša.

Trenutno su oni klasična skok-šuterska momčad sa sjajnom klupom koja nije mijenjala ni jedan bitniji dio rotacije, što su dva detalja koja izuzetno dobro dođu u ovakvoj sezoni suludog ritma bez priprema i treninga. Sad, netko može istaknuti kako su i Bullsi prije svega skok-šuterska momčad, zašto bi to bilo nužno loše? Pa, Bullsi imaju Rosea, dakle taj vanserijski talent koji im omogućuje da sakriju većinu rupa (nedostatak koševa iz posta). Također, Sixersi nemaju tako dobru obrambenu rotaciju visokih, njihova snaga se zasniva na vanjskoj liniji. Oni ne spriječavaju igru u reketu, oni spriječavaju da lopta dođe u reket.

Iggy, Turner, Young, Holiday, pa čak i Williams, izuzetno su dugi i aktivni obrambeni igrači koji u raznim kombinacijama oduzimaju protivnicima glavno oružje – mismatch do kojega dolazi bilo prilikom preuzimanja nakon screena, bilo protrčavanjem. Mogu se posvetiti lopti jer znaju da će, čak i ako im njihov igrač pobjegne, na njega paziti jednako pouzdan suigrač i da će visina, brzina ili snaga rijetko presuditi u individualnim match-upovima. Ako postoji nešto kao flex obrana, onda su ovakve atlete kakve su Collinsu na raspolaganju idealne da je sprovedete u dijelo jer je netko uvijek na lopti ili šutu.

Napadački, Sixersi su iz sličnog razloga idealan flex napad. Iggy je primarni playmaker, ali svejedno je da li završni pas izvode on, Turner, Jrue ili Lou. Poanta flexa je kretanja igrača i kretanje lopte koje dovodi do otvorenih šuteva i puteva prema košu i to je osnova njihove igre. Također, baš zbog toga što imaju toliko igrača koji su u stanju vrtiti pick & roll, noćna mora su prilikom preuzimanja. Iz istog razloga su izvrsni u izolaciji – često nakon bloka u 1 na 1 situacijama ostaju s bekom na sporijem krilu ili krilom na slabijem beku.

Ukratko, igraju pametno, efikasno i nesebično na oba kraja parketa. I zato je još tragičnije gledati tu njihovu nesposobnost u završnici koja proizlazi iz jednostavne činjenice što nemaju prvu opciju. Realno, čak ni drugu jer Iggy je svim aspektima svoje igre idealna treća banana. Tu im ne pomažu ni povremena Williamsova herojstva u stilu Terrya. Jer, ni Terry ne bi tek tako zabijao ključne šuteve da, s druge strane, obrane ne trebaju paziti na Dirka. U slučaju Sixersa, umjesto Dirka tu su Iggy i Jrue, koji će prije od suze ispaliti ciglu.

Nema se smisla hvatati za tezu kako bi možda stvari bile bolje kada se utakmice ne bi završavale pimplanjem od 20 sekundi i onda lošim šutem, već kad bi Sixersi i u tom zadnjem napadu odigrali pametno i nesebično kao i u svim onim napadima prije. Iz nekog razloga stvari u većini NBA tako ne funkcioniraju. Uostalom, da Sixersi imaju vrhunskog igrača koji si može kreirati otvoreni šut u takvoj situaciji, ne bi ni pričali o tome kako su bezidejni kada je najvažnije jer se tu radi više o simbolici nego o stvarnosti. Svi šutevi u zadnjim sekundama koje su zabili Kobe, Carmelo, Dirk i slični igrači nisu toliko važni sami po sebi, koliko je važna ta njihova sposobnost da nose momčad u određenim sušnim razdobljima, točnije da budu oslonci kad sve drugo stane.

Za razliku od Sixersa koji nemaju temelje, ali su, eto, krcati vrhunskim šegrtima, Wolvesi imaju temelj i ništa više. Osim Pekovića, Love i Rubio nemaju poštenog pomoćnika. Njihova klupa je nepostojeća, izuzevši Bareu koji je noćas odigrao dobro i valjda se konačno vraća nakon ozljede. On je combo bek koji zna što radi i koji može nositi napad u kraćim periodima, sad mu je potrebna pratnja. Međutim, puno veći problem od klupe (na kojoj ima talenta kojemu samo treba pronaći pravu rolu) je petorka, točnije rupe na bokovima. Ridnour, koliko god solidan učinak imao napadački, u obrani je prejednostavan plijen koji većina protivnika nemilosrdno napada, a Wes Johnson je jednostavno očajan.

Dakle, nemojte zanemariti činjenicu da Minnesota cijelu sezonu igra bez poštenog swingmana koji može stvoriti višak igrača i zabiti koš jedan na jedan. Ipak, usprkos svemu u zadnje dvije utakmice odigrali su najbolju košarku sezone ostvarivši dvije najznačajnije pobjede do sada u godini punoj ugodnih momenata. Ono što su imali u ove dvije utakmice i ono što ih je lansiralo u sferu playoff košarke je činjenica da je Ricky Rubio proradio kao strijelac iz vana.

Pobjeda protiv Houstonove nepostojeće obrane prikazala je svu moć napada baziranog na Rubievoj individualnoj veličini (posebice u pick & rollu) i dva monstruma pod košem. Pobjeda protiv Philadelphie je nešto sasvim drugo, jer je ostvarena protiv jedne od najboljih obrana u ligi. Čak i u takvom, dijametralno suprotnom kontekstu, napad Minnesote pokazao se dovoljnim, barem dok Rubio održava ravnotežu između vanjske i unutarnje linije.

Ovaj niz utakmica u kojima zabija 20 koševa izuzetnim postotkom ohrabruje. Jasno, ovo je premali uzorak da ga se shvati ozbiljno i jasno je kako Ricky nikada neće biti klasični triple threat. Ali, bude li zabijao učinkom prosječnog NBA igrača iz vana, uzevši u obzir sve ostalo što donosi u paketu, nema razloga da ne bude all-star igrač od sada pa do kraja karijere.

Love pak ne mora briljirati šuterski da bi kontrolirao utakmicu, dokazao je to i noćas. Stalna udvajanja i dužina protivnika uzeli su svoj danak, ali opet je nametnuo svoju volju kada se lomila utakmica. Dodaj solidnog Pekovića, koji se također mučio protiv vrhunske obrane koja je znala spriječiti protok lopte do njega, da bi sve nadoknadio fanatičnom borbom.

Znači, recept za pobjedu je već klasičan Minnesotin – kad njih troje igra punom snagom, mogu dobiti svakoga. Što se ostaloga tiče, u petorci koja je zaključila utakmicu i odradila najveći dio posla bio je i Martell Webster. Šut ga još ne sluša, ali noge i borbenost su tu. Dobra vijest za playoff nade koje, s ovakvim Rubiom, dobivaju i sve racionalnije uporište.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *