RUNNING WITH THE PACK G34

Noćašnji sudar s Jazzerima donio je nezgodan match-up Wolvesima zbog sjajne post igre protivnika koja stavlja ogroman naglasak na, blago rečeno, prosječnu obranu para Love-Peković. Jazz većinu svojih akcija odigrava na duo Jefferson-Millsap koji je napadački puno prirodnija kombinacija od dvojca Wolvesa. Millsap živi od kretanja bez lopte i neprestanih cutova iza leđa obrane, Jefferson je nezaustavljiv jedan na jedan zbog spoja šuta s poludistance i brojnih pivot poteza, dok su Love i Peković prvenstveno buldožeri u reketu koji funkcioniraju samo zato što je Love fenomenalni spot up šuter.

Iako Wolvesi ne zaostaju za Jazzom što se tiče količine napada koje vrte kroz dva visoka igrača u postu, za razliku od šuterski efikasnih Jazzera oni svoju nadmoć u tom segmentu ostvaruju prije svega sjajnim skokom u napadu i stalnim traženjem kontakta koji rezultira čestim boravkom na liniji slobodnih. Dvojac Jazza više ovisi o finesi i njihova učinkovitost u postu praktički nema pandana u ligi. Od ostalih momčadi koje svoje napade u ovolikoj mjeri baziraju na dominantnim visokim igračima možemo istaknuti još samo Memphis, koji zbog ozljede Randolpha nije bio u prilici pokazati svoje kvalitete, i Lakerse koji su, usprkos idealnoj kombinaciji visokih (Bynum kao sirova snaga i Gasol kao čisti talent) te ogromnom broju akcija kroz post, i dalje prvenstveno Kobeova momčad.

Uglavnom, kombinacija dva spora visoka igrača poput Lovea i Pekovića nije u stanju pratiti Millsapa, a to automatski znači i da Jefferson ne nailazi na onoliki broj udvajanja koji je potreban da se zaustavi strijelca takve kvalitete. Utah je zbog toga dominirala većim dijelom utakmice, ali, srećom po Adelmana, noćas je na scenu stupio Derrick Williams. Rookie drugu utakmicu za redom svojom pokretljivošću i duljinom bitno diže razinu obrane Wolvesa u završnici i, obzirom na solidne napadačke kvalitete, izgleda kako konačno nalazi rolu u ovoj momčadi i zaokružuje rotaciju pod košem.

Još jedna dobra vijest za Minnesotu je ta što su do pobjede protiv žilavog protivnika došli u večeri u kojoj su Loveu i Pekoviću ziceri doslovno curili iz obruča. Rubio je imao par bljeskova, ali uglavnom je djelovao totalno izgubljeno zbog čega ga je Adelman morao maknuti s parketa u završnici. Praktički, obzirom da je i Love djelovao dekoncentrirano i da je samo Peković uspio upornošću pod protivničkim košem popraviti dojam, ispada da su pobjedu isčupali bez učinka dva najvažnija igrača. Osim ključne role Williamsa, za takav razvoj situacije najvažniji je bio Barea, koji je veći dio utakmice bio one-man offense i koji je uvijek nalazio načina zadržati priključak s Jazzom.

Dakle, u večeri u kojoj nisu mogli zabiti zicer, u kojoj nisu mogli uspostaviti dominaciju u skoku i u kojoj su tradicionalno slabo vodili brigu o lopti, Wolvesi su kombinacijom vanjskog šuta i obrane došli do važne pobjede zadavši nokaut direktnom suparniku za playoff. Sve zahvaljujući Barei i Williamsu.

(hm, čini se nekako sumnjivo da su samo dva igrača anulirala sve dobro što su napravili Millsap i Big Al)

Ovakav učinak dva do jučer sporedna igrača apsolutno je ohrabrenje pred nastavak sezone, Adelman će nakon all-stara imati na raspolaganju obrise prave momčadi. Naravno, treba naglasiti i potpunu dominaciju vanjske linije Wolvesa koju su još činili Ridnour (nakon ulaza u reket zabio floater za pobjedu u zadnjoj sekundi) i Webster (poput Williamsa, igrom u obrani zadnjih par utakmica nametnuo se kao član završne petorke), točnije treba istaknuti kako je Utah još jednom izgubila utakmicu zbog manjka balansa između vanjske i unutarnje linije.

(znači, tu se krije dodatni razlog zašto je Jazz ispustio utakmicu koju je veći dio vremena kontrolirao)

Razlog zbog kojeg Jazz, usprkos ovako sjajnom dvojcu pod košem, nije ozbiljan pretendent na playoff je dakle taj već opjevani nesrazmjer između njihove unutrašnje i vanjske linije koja niti napadački niti obrambeno nije na potrebnoj razini (noćašnjih 1-7 za tricu su stvarno apsurdan podatak, pogotovo kada protivniku dozvoliš da zabije 11 od 22 pokušaja za istu). Iako i Minnesota ima problema na bokovima, Adelman se barem može osloniti na raznolikost rješenja, šutersku širinu i čak tri playmakera. To je luksuz o kojem Corbin može samo sanjati.

Njegov Jazz je zadržao dva bitna obilježja Sloanovih momčadi, flex napad s puno kretanja, blokova i cutova te gomilu faulova u reketu. Međutim, ono po čemu se ovaj Jazz bitno razlikuje od ranijih generacija je potpuni izostanak pick & roll akcije. Jednostavno, Devin Harris nikada nije bio ništa više od slash & kick playa koji je zbog stalnih ozljeda, a pomalo i zbog godina, danas toliko izrauban da na njegovu brzinu više ne možeš računati. Do nedavno jedan od najbržih košarkaša u ligi danas više nije u stanju pomoći momčadi u onome u čemu je bio sjajan – ulazima pod koš i presingom na loptu.

Može tu i tamo pogoditi otvoreni šut, može odigrati solidnu obranu, ali kako nema instinkte playmakera, praktički je sveden na nekoga tko prenosi loptu i promatra daljnji tijek zbivanja. Earl Watson je za razliku od njega pravi playmaker, ali radi se o očajnom šuteru koji je upravo zbog toga minusa, usprkos talentu za igranje pozicije, s razlogom cijelu karijeru proveo u sjeni. Praktički, Corbin mora iz dva back-up playa izvući 48 minuta, što u ovakvoj konkurenciji na Zapadu nije dovoljno.

Da ne govorimo kako je posebno teško istrpiti ovako loše opcije na jedinici kada im gotovo nitko iz cijele ergele swingmana ne može pomoći. Vječno načeti veteran Josh Howard dobio je priliku startati ozljedom Bella, ali Howard, iako donosi solidan all-round učinak i zna zabiti, nije šuter iz vana. Praktički, Raja Bell je jedina pouzdana spot up opcija u ovoj momčadi, što je loše iz dva razloga. Prvo, Raja je veteran koji više nema noge za biti koristan u obrani, a niti za ući pod koš, što njegovu popriličnu minutažu čini besmislenom. Drugo, logično je da momčad koja igra preko posta u količinama u kojima to radi Jazz dolazi do gomile spot up situacija nakon povratnih lopti iz reketa, a to što je Raja još uvijek najbolji u realizaciji istih, dovoljno govori o tome koliko ih nisu u stanju iskoristiti.

Hayward je solidan all-round košarkaš, to je neosporno, njegov pregled igre i borbenost vrijedni su divljenja, ali bi puno korisniji bio da može redovno zabiti otvoreni šut. Zbog šuterske nemoći čak ni dva potencijalno najbolja swingmana ne dobivaju dovoljno minuta – Miles je najbolji stoper u momčadi, ali i najgori šuter od svih navedenih, a rookie Burks je najveći talent i all-round potencijal kojem je jedina mana klimavi šut iz vana. Da je kojim slučajem već sada kompetentan u tom dijelu igre, bez sumnje bi bio starter s punom minutažom.

Što me dovodi do, uz Jeffersona i Millsapa, najveće snage Jazza, a to je klupa. Ne samo što je postojanje druge petorke dobro došlo u ovakvoj sezoni, već Corbin polako ali sigurno kroz nju gradi budućnost. Kanter, Favors i Burks su tri donedavna tinejđera koji se tek uče košarci, ali sva tri pokazuju kako ih čeka svjetla budućnost u ligi. Čvrstoća u reketu koju iskazuje Kanter je nevjerojatna za nekoga tko praktički nema iza sebe ni sezonu igranja organizirane košarke, ali očito ima talent za skok i igru u postu. Favors je još jedan dominantan skakač koji iz utakmice u utakmicu sve bolje barata s loptom. Burks je pak kompletan visoki bek, već sada izuzetan u ulazu i tranziciji, all-round atleta koji kuži igru i koji samo mora dodati taj šut (što će napraviti kad-tad obzirom da ima solidnu mehaniku) da postane nositelj ove momčadi.

Jazz je dokaz da ne moraš uništiti momčad i godinama tavoriti na dnu kako bi izveo rebuilding, oni su to napravili (još jednom) bez puno drame, u isto vrijeme bivajući konkurentni i razvijajući mlade snage što je apsolutno za svaku pohvalu. Kevin O’Connor je pogodio (još jednom) s procjenom talenta, a cijela priča je još impresivnija kad uzmeš u obzir da su obnovu praktički izveli samo oko Williamsova tradea. Obzirom kako pogađaju na draftu, ne bi trebalo čuditi ako, u izuzetno jakoj klasi čak i za dno lutrije, pronađu još jedan mali komadić koji im nedostaje.

Ono gdje će ipak morati imati i sreće je pronalaženje playmakera. Odrekli su se jednog od najboljih kako bi izgradili novu pobjedničku jezgru, a doći do igrača Williamsovih kvaliteta neće biti lako. Istina, u njihovom slučaju čak i pomak ka prosjeku na toj poziciji bi bio dovoljan da se dogodine još uvjerljivije bore za playoff, stoga će biti zanimljivo pratiti poteze koje će vuči. Prostora na salary capu nemaju obzirom na ogromne ugovore Millsapa, Harrisa i Jeffersona, a to znači da im ostaje samo pronaći partnera za trade spremnog prihvatiti jednog od njihovih visokih. Obzirom na produktivnost to ne bi trebao biti problem. Sad, iako je scenarija mnogo, prvi koji mi je pao na pamet je nekakav trade s Bobcatsima.

D.J. Augustinu prestaje rookie ugovor, a Bobcasti imaju rupu pod košem i dovoljno prostora na salary capu da prihvate Big Ala. Augustin je daleko od sigurne oklade, ali po svemu što smo vidjeli ovih godina radi se o dobrom tricašu sposobnom vrtiti pick & roll, dakle radi se o čovjeku koji bi u sistemu Jazza imao šanse biti karika koja nedostaje (iako teško da bi takav patuljak pomogao već dovoljno lošoj obrani).

A jadni Big Al bi opet karijeru nastavio u gubitničkoj momčadi, što bi samo dodatno pojačalo dojam o njemu kao luzeru, iako je očito kako, usprkos svim slabostima koje iskazuje u obrani, glavni razlog za njegov nedostatak uspjeha u karijeri nisu njegove mane, već totalni nedostatak sreće prilikom izbora momčadi. Istina je kako oko tako sporog i neaktivnog obrambenog igrača nije lako posložiti momčad, pogotovo na poziciji centra koja po defaultu zahtijeva od košarkaša čvrstoču u čuvanju vlastitog koša, ali, dok ne vidimo Big Ala barem jednom u karijeri cijelu sezonu okruženog all-star talentom na vanjskim pozicijama, ne možemo donijeti konačni sud o tome koliko njegova anemična obrambena igra šteti momčadi.

Uostalom, ne zaboravimo da je bio sudionik playoffa još kao klinac i to u bitnoj roli u jednoj solidnoj momčadi Celticsa s Pierceom, Delonteom Westom i tada rookiem Rondom. U Minnesoti je bio oličenje sportaša okružen propalim slučajevima poput Jarića, Telfaira i Foyea prema kojima se ova ekipa vanjskih igrača u Salt Lake Cityu danas čini kao all-star okupljanje. Ne zaboravite da je čak odbio maksimalni ugovor pod izlikom da nije dokazan igrač, što je samo još dokaz njegove finoće koja, očito, ima i dobrih strana (sjajan suigrač i čovjek), ali i loših (bijeg od odgovornosti, zadovoljavanje sporednom rolom). A da nema sreće dovoljno govori i to što se po prelasku u Jazz, gdje se konačno našao u paru sa sjajnim bekom, usred jedne pozitivne sezone dogodio dvoboj Williams-Sloan zbog čega je preko noći opet postao dio gubitničke momčadi.

Kad bolje razmislim, bilo bi baš tužno da Big Al završi u Bobcatsima.

4 thoughts on “RUNNING WITH THE PACK G34

  1. Nakon ovoga sam siguran da Deron seli iz Netsa, a Mika u džep sprema razliku u cijeni između franšize iz Jerseya i franšize iz Brooklyna

  2. čuo simmonsa nedavno da govori da je Deron maverick 10000% sjećam se prošle godine kada je dallas osvojio naslov odmah kad su slavili u svlačionici Deron je Bio neki reporter bacio to na twitter ,kidd nedavno u intervjuu govor nije bed ak budem zamjena Deronu i za kraj doma JE,a ovo s Brooklynom:Deron,Dwight i…? gleda se model Bostona Big THREE,Deron Dirk i Dwight hmmmm…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *