The Tailspin

Sudbina Blazersa je svim NBA pacijentima već poznata. Proteklih godina su prešli put od najperspektivnije momčadi lige, modela preobrazbe iz de facto legla polukrimosa u kontendera, sve učinjeno pametnim potezima uprave (tj. Kevina Pritcharda), do ekipe koja, iscrpljena borbama s ozljedama i neizvjesnošću oko rostera, svaki dan traži novi identitet jer svaki dan ima drukčiji sastav na raspolaganju.

Obzirom na okolnosti na neki način je čudo da uopće govorimo o Portlandu kao playoff kandidatu na krcatom Zapadu. Najveće zasluge za to su pripadale McMillanu, jedinoj konstanti i očinskoj figuri ove momčadi, koji je održao momčad na okupu i nije dopustio klonuće duha. U ultra-kratkoj predsezoni su, kad je postalo jasno da je Brandon Roy prošlost, napravili ono što su dugo najavljivali, a to je ubrzanje igre i češći izlasci u tranziciju gdje Gerald Wallace kreira kaos svojim mismatch fizikalijama. Ukoliko prvi bljesak ne bi uspio, Blazersi su se vraćali svom prepoznatljivom half-court setu gdje se sat iscrpljuje do samog kraja i igra vrti oko vrhunskog visokog krila LaMarcus Aldridgea.

Zahvaljujući istinski furioznom početku sezone komotno smo ih smatrali favoritima Zapada jer su istinski djelovali kompaktno i kao pravi pobjednici. Felton je izgledao kao pobjeda u trejdu za veterana Andre Millera, Gerald Wallace i Batum su bili prava noćna mora svake obrane i napada, Jamal Crawford je bio Jamal Crawford, vrhunski hakler, X-faktor i instant offense s klupe, a LMA je potvrdio da se konačno navikao na lidersku ulogu koju je preko noći morao preuzeti. Negdje se tu zagubio Wes Matthews, ali njegova low-profile igra ionako nikada nije previše podizala obrve gore ili dole. Srednje, za osrednjeg igrača.

Međutim, Portland se nakon All-Star breaka polako, ali sigurno počeo osipati. I prije pauze je bilo naznaka puknuća, ali nisu bile toliko alarmantne zato što ih se moglo pripisati umoru i činjenici da je cijela liga (osim) Kobea jedva čekala predah.

McMillan je probao svašta, uključujući i novi startni bekovski par Crawford – Batum ne bi li oživio Francuza kao energetsku bombu u formaciji koja bi od početka stiskala protivnika duljinom (zamislite samo ruke koje pruže Batum, Wallace, LMA i Camby ispred protivnika) i otvorila prostor za kontre. Rezultat svega nakon prije spomenutog 7-2 starta je omjer 12-19, playoff koji polako ispada iz ruku, a, ono što fanove možda najviše boli, jest po Blazerse tragičnih 14-7 u Rose Gardenu, jednoj od najpaklenijih domaćinskih dvorana.

Od All-Stara, Portland je dobio samo mizerni New Orleans, u utakmici koja je završila u osamdesetima što se tiče broja poena, a u ostalih šest susreta je obrana redovno primala preko 100 poena. Ovaj pakleni roadtrip na kojem se trenutno nalaze je započeo porazima od Wolvesa i Celticsa te bi mogao značiti i imploziju momčadi iznutra. Postulati McMillanove igre vidljivi su u tragovima, obrana je porozna, kontre se slabo realiziraju, previše se toga ostavlja LMA-u na kojeg se obrane ekstra fokusiraju, dok se rješavanje mismatcha zapravo svodi na to da Gerrald Wallace dribla izvana prema unutra što nije najsretnije rješenje.

Jasno je kako stoje stvari kad je Pryzbilla dočekan kao svojevrstan spasitelj, iako je riječ o četvtrom visokom u rotaciji. Mnogi upiru prstom u krafnu Feltona, ali njegovo propadanje nije moglo povući baš cijelu ekipu. Ova momčad je jednostavno pretalentirana i preiskusna da bi imala ovakve kolektivne padove usred sezone. Povremeni obrambeni bljeskovi, poput onih protiv Wolvesa kada su radili presing po cijelom terenu i stizali prednost, postali su samo letimični izleti. Cijela momčad djeluje kao da su svi pojedinci nazadovali jedan do dva stupnja. Ovakve truleži nije bilo već godinama u R.I.P. Cityju.

Razlozi za pad Blazersa kriju se možda u analizi dvije statističke kategorije. Portland, osim u početnih deset susreta sezone, jako loše skače u obrani, čemu je posljedica usporenje njihove igre i manjak kontri s početka koje možemo uzeti kao neki plafon igre ove ekipe. Da stvar bude gora, Blazersi rijetko ide na liniju slobodnih bacanja, iako ih dobro realiziraju. Tu ih predvodi LMA, koji je posljednjih pet susreta opalio 11 slobodnih bacanja!? Ono što povezuje obje ove kategorije jest da su one direktno vezane uz angažman momčadi, koji je kako sezona odmiče očito sve lošiji. Povremene dobre šuterske dionice LMA, Batuma i Wallacea su mogle donekle prikriti trokiranje stroja, ali sada je prilično jasno da remont mora uslijediti.

Izjava poput ove McMillanove nakon najsvježijeg poraza bile su teško zamislive čak i u vrijeme Jailblazera:

“That’s an unprofessional approach, there was no basketball being played out there tonight.”

Izvještaji bliski klubu i oni Portlandovih blogera spominju potpunu predaju u svlačionici, a trejdovi se povezuju sa svim mogućim igračima uključujući i do jučer nedodirljivog Batuma.

Najparadoksalnije od svega jest kako se ova ekipa Blazersa toliko dobro nosila s Royevim i Odenovim ozljedama da bi se sada sama od sebe raspala u sezoni kada su ih teže ozljede zaobišle i kada su se mogli fokusirati, kao u prvom dijelu sezone, na napredovanje u igri. Umjesto toga imamo rasulo koje kao da zaziva veliko pospremanje. Što Blazersi mogu uopće učiniti do četvrtka kako bi spasili sezonu? Svakako moraju ojačati organizaciju igre jer ona isključivo leži na nekonstantom Feltonu i Jamalu Crawfordu kojem ta uloga jednostavno ne leži dulje od pet minuta u komadu. Pada na pamet Calderon, bek koji dobro kontrolira igru, za kojeg bi mogli poslati recimo Wallacea u nekom paketu. Ali, sve te stvari se čine kao kozmetički zahvati, ovdje treba metla nekog dobrog GM-a, kojeg Blazersi u ovom trenu niti nemaju.

Trade deadline će sigurno dati popriličan broj odgovora o ovoj i budućoj sezoni u Portlandu, gradu koji živi za košarku, ali ne prašta onima koji se zezaju s klupskim bojama.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *