RUNNING WITH THE PACK G49

U noćašnjoj revijalnoj utakmici mogli smo vidjeti gomilu sjajnih individualnih poteza i izuzetan raspon talenta cijelog niza NBA majstora. Ono što nismo imali prilike vidjeti su obrana i nekakav oblik kretanja u reketu koji bi protivniku onemogučio lagano polaganje svaki put kada ovaj stupi u njega. Jedan čovjek je pak iskočio iz ležernog pristupa obje momčadi i ovom napucavanju dao nekakvu dozu smisla, ali o njemu nečete imati previše prilike čitati ovih dana. Taj čovjek je Nick Collison koji je, svojim požrtvovnim pristupom tijekom cijelog susreta i posebice obranom na Kevinu Loveu u završnici, dao Thunderu onaj neophodan element na putu do pobjede.

Jasno, nema ništa loše u tome da se, u jednoj nebitnoj utakmici regularnog dijela sezone u kojoj ni jedna ni druga momčad nemaju previše toga na kocki, momčadi opuste i zabavljaju. Samo, nema baš ni smisla takvu zabavu nazivati klasikom košarke jer u tom slučaju se dovodimo u poprilično sivo područje u kojem i Armaggedon možemo nazvati klasikom filma.

Oklahoma je za klasu bolja momčad i ovakav susret su morali rutinski odraditi. Ključni naglasak na ovo odraditi jer, osim spomenutog Collisona, malo je tu bilo ono prljavog rada. Westbrook, Harden i Durant su protiv nedosrasle obrane Minnesote mogli do koša kad god su htjeli, što su uglavnom i radili kada je bilo potrebno. Problem je što ni u jednom trenutku ovih 58 minuta nisu našli shodno zaigrati obranu kao kolektiv, napraviti tu potrebnu razliku i početi pripreme za sutrašnju bitku protiv Heata deset minuta ranije.

Unutarnja linija Wolvesa s Loveom i Williamsom (kasnije Tolliverom) nije u stanju obraniti ništa, ali to nije spriječilo Brooksa da prvi dio utakmice koristi Perkinsa kao da je čovjek u najmanju ruku reinkarnirani Abdul-Jabbar. Perk je, istina, lakoćom zabio 12 koševa preko Lovea, ali stvarno je teško shvatiti logiku u kojoj, pored prednosti koju imaš na svim pozicijama, uporno pokušavaš koristiti onu koja ti donosi najmanje koristi – ne samo da ti je lopta više nego treba u rukama uvjerljivo najgoreg napadača, već si omogučio Loveu da trpa bez znoja jer Perk jednostavno nije u stanju pratiti svog čovjeka na izletima metar dalje od koša.

Thunder bi obično napravio prednost kad bi Brooks posegnuo za niskom postavom s Hardenom i Durantom kao krilima, što je protiv ovakve unutarnje linije bez centra jedini logičan potez jer Durant bez problema može čuvati lagane četvorke poput Williamsa i Tollivera, a i postao je toliko žilav pod košem da se bez pardona suprostavljao i Loveu, usput skupivši 17 skokova (najviše na utakmici).

Naravno, ovakva postava nema smisla protiv momčadi koje imaju prave petice poput Memphisa ili Lakersa (ne bi imala smisla ni protiv Minnesote da je Peković spreman) iz jednostavnog razloga što Ibaka nije u stanju ni visinom ni masom čuvati takav profil igrača. Međutim, protiv ovako mekanog protivnika, gdje su Ibaka ili Collison dovoljni u sredini, Durant na četvorki i Harden na trojki su jednostavno obavezne opcije.

Sad, dobar dio problema noćas je bio u tome što je bez ozljeđenih Maynora (koji je lani preuzimao ulogu drugog beka) i Cooka (koji to radi ove sezone) rolu pored Westbrooka preuzeo Fisher čiji promašaji u završnici su praktički ostavili Minnesotu u igri. Zašto su Durant i društvo uporno forsirali Fishera u kutu ne znam (ok, znam, dijelom zato što je bio otvoren, ali dijelom i zato što očito više vjeruju u legendu o Fisheru nego u stvarnost o Fisheru), ali znam da je njegovo prisustvo itekako pomoglo da Barea ostvari triple-double.

Ako Minnesota na išta može biti ponosna, to je upravo upornost Lovea i Bareae koji su tvrdoglavo odbijali predati se iako, osim ograničenog Tollivera, nisu imali podršku suigrača (posebice je podbacio Ridnour koji je uzeo veću količinu loših šuteva od Westbrooka).

Uglavnom, ovakvo ležerno izdanje Thundera samo je još jedan dokaz nezrelosti ove momčadi i mizernog IQ-a kojega iskazuju. Osim Brooksovih nespretnih rotacija i nesposobnosti da natjera momčad da odradi posao (u tom motivacijskom dijelu je očito bliži Vinnieu nego Adelmanu), najviše je upadala u oči sva gomila bezveznih šuteva koja su uzimali iako su svaki put imali prilike doći u puno lakšu situaciju za realizaciju. Taj samozadovoljni pristup u stilu “mogu si dopustiti bezvezni šut jer ionako ću zabiti kad god treba” možda može proći protiv ovako sakatog protivnika, ali teško da će fascinirati veterane koji ih čekaju u playoffu.

I nije stvar samo u tome da su Westbrook i Brooks problemi, možda još veći minus je što i Durant i Harden povremeno iskazuju iste tendencije ka bezglavim rješenjima. Očito da nije uzaludna ona izreka “s kim si takav si”, a obzirom da vole isticati svoje zajedništvo, jasno je kako su svi u Oklahomi dio problema i kako nije upitan samo pojedinačni IQ nego – kolektivni. Jednostavno, ne mogu Harden i Durant biti pozitivci, a ostali negativci. Svi su u ovome zajedno i moraju zajedno sazrijeti. Ili ne.

Stoga ću ostatak posta potrošiti na usporedbe koje mi se već duže vremena motaju po glavi. I tiču se i Heata, stoga još napetije čekam sutrašnji susret koji bi, onako usput, vrlo lako mogao biti i najava Finala.

Naime, osovinu Wade-James često uspoređujemo s Jordanovim Bullsima, ali zar nije Thunder možda čak i bolja usporedba? Veza Miamia i Bullsa je očitija zbog pozicionih poklapanja, ali danas je već valjda svima jasno da nije ključ u poziciji, već u ulozi. Možda imamo centre šutere umjesto centra skakača, bekove skakače umjesto bekova šutera, krila playmakere umjesto krila stopera, ali to i dalje ne mijenja potrebu da idealna momčad ima nekakvu kombinaciju playmakera, šutera, skakača, all-roundera, šljakera i strijelca u postu.

Stoga, dodijelimo uloge Bullsima (za potrebu ovog posta koncentrirat ćemo se na prvu zajedničku sezonu šampionske jezgre koja je kulminirala pobjedom nad Sonicsima u Finalu 1996.). Jordan je vanserijski talent koji je ujedno bio i kompletan i učinkovit strijelac i all-round zvijer. Pippen playmaker i stoper. Toni playmaker i šuter. Rodman skakač i stoper. Kerr tricaški specijalist. Longley drvo u sredini. Ron Harper bek veteran koji zabija otvoreni šut i igra obranu.

Sad zbrojimo osnovne brojke ove jezgre od 7 igrača (jezgra7 u daljnjem tekstu) koji su iznijeli najveći teret na putu do naslova, čisto da bi dobili neki dojam o čemu pričamo (radi se o prosjecima iz regularne sezone, a za 7 sam se odlučio jer rijetke su playoff serije u kojima veći broj igrača ostavi značajniji trag, iako možete u sličnim igrama dodati i svih 12 – ako vam se da, zašto ne):

Chicago Bulls 1996 jezgra7 – 93 poena, 41 skok, 23 asista, 8 ukradenih, 4 blokade

Sad da vidimo tko je od dvojca Miami – Oklahoma bliži ovim ostvarenjima u ovako naizgled banalnom, ali indikativnom testu. Već na prvi pogled je jasno kako se jezgra Miamia bitno razlikuje od one Bullsa jer nema napadača poput Kukoča, već je treći strijelac puno predvidljiviji Bosh. U biti, ako maknemo stvarno renesanse talente Wadea i Jamesa, ostaje nam jezgra sastavljena od limitiranih igrača zadatka u kojoj nema nikoga tko bi mogao parirati all-round učinku Kukoča i skokovima i obrani Rodmana. Chalmers pokriva Harperovu ulogu, ali čak je i Anthony debelo ispod razine Luca Longleya. Uglavnom, da vidimo da li brojke odgovaraju prvom dojmu (jezgru uz ranije navedene čine još Haslem i Battier)

Miami Heat 2012 jezgra7 – 93 poena, 38 skokova, 19 asista, 8 ukradenih, 4 blokade

Iako se čini zanemarivim, očito je kako Bullsi imaju prednost u skoku i sistemu koji se zasniva prevenstveno na pasovima, a tek zatim na izolaciji. Međutim, Miami je usprkos slabijem talentu i nedostatku nekoliko bitnih sastojaka uspio napraviti odličnu kopiju Bullsa. Sada da vidimo Thunder koji ovako na prvu djeluje sličnije Chicagu obzirom da im Harden donosi tog trećeg kreativca i strijelca, a Ibakin blokerski učinak ponekad ima sličan učinak na parketu kao Rodmanovi skokovi u napadu (Oklahomi jezgru još čine Perk kao drvo u reketu, Cook kao tricaš, Fisher kao veteran na vanjskim pozicijama):

Oklahoma 2012 jezgra7 – 93 poena, 35 skokova, 15 asista, 6 ukradenih, 7 blokada

Ovo je već ozbiljan deficit u odnosu na skakački učinak Bullsa, ali ono što bode u oči je mizeran učinak u asistima. Ove blokade donekle mogu sakriti manjak ukradenih i skokova, ali kako je moguće da jezgra s Hardenom, Westbrookom i Durantom ima deset asista manje od jezgre Jordan, Kukoč, Pippen? Odgovor je jednostavan – sistem. To nas vraća na večerašnju, jučerašnju i vjerojatno sutrašnju partiju Thundera – dok god bit njihovog napada većim dijelom utakmice bude izmjenjivanje u 1 na 5 akcijama umjesto konstatnog 5 na 5 pritiska, ne možemo ih staviti u isti rang ni s Jordanovim Bullsima, ali ni s Heatom.

I čisto ovako za kraj da vidimo kako se današnji Bullsi nose u odnosu na prethodnike, ali i na konkurente za naslov. Jezgru7 neka čine Rose kao renesansni strijelac, Deng kao all-round stoper, Korver kao tricaš, Gibson kao stoper u reketu, Noah kao all-round šljaker, Brewer kao stoper na vanjskim pozicijama i Boozer kao sekundardni strijelac i skakač. Primjetno je kako je sve krcato stoperima, ali to je nekako i u skladu s filozofijom ove momčadi koja ipak nije slagana po istom principu kao ove ranije obrađene. Uglavnom, brojke su sljedeće:

Bullsi 2012 jezgra7 – 87 poena, 38 skokova, 20 asista, 6 ukradenih, 5 blokada

Očito je kako se radi o jezgri u gabaritima šampionske po svemu osim po napadačkom učinku. Jasno, ta gomila stopera navedenih u jezgri zasigurno doprinosi i nešto boljem obrambenom učinku, a tu je uvijek i opcija da Hamiltona pribrojite umjesto Brewera. U svakom slučaju, opet je vidljivo da Heat i Bullse dijele nijanse.

Što se Thundera u odnosu na njih tiče, koliko god sa skepsom uzimali ovakve eksperimente, ne može se poreći da njihov nizak momčadski IQ (ovdje predočen u mizernom broju asista) uvijek upada u prvi plan. I dalje zastupam tezu da je dovoljno maknuti Brooksa kako bi ova momčad konačno iskoristila svoje potencijale, jer očito je da nije problem u manjku talenta ili lošoj podjeli uloga, već čisto u filozofiji igre. Obzirom na sve čini mi se kako se jedno ime nameće samo po sebi kao rješenje. Ono Phila Jacksona. Ili je možda bolje reći kako je rješenje, barem u slučaju ovakvih rostera bez dominantnog visokog igrača preko kojih možeš vrtiti igru, uvođenje trokuta.

Mislim, nije valjda slučajno da dvije momčadi koje smo najskloniji kritizariti zbog neiskorištenih potencijala vode dva početnika u trenerskom poslu, dok one koje igraju najljepšu košarku i maksimalno koriste svoje limitirane resurse vode likovi poput Popa, Karla ili Carlislea. Trenerski utjecaj izgleda stvarno nije moguće izmjeriti nikakvim statistikama osim jedne – brojem playoff pobjeda i, na kraju, brojem prstenja. Tko je sljedeći veliki trener u kategoriji Brooksa, Spoelstre i Thibodeaua pokazat će vrijeme, odnosno podizanje trofeja. Ali, s popriličnom sigurnošću možemo nagađati koji od njih troje to nije.

5 thoughts on “RUNNING WITH THE PACK G49

  1. Odilčan tekst kao inače i sviđa mi se analiza utakmice i usporedba pretendenata na naslov…mislim da Thibs ipak zaslužuje da ga se bar stavi u bok sa Karlom i Popom jer ovo što rade Bullsi je nevjerojatno, a to je ipak zasluga Thibsa…kod njega se vidi prepoznatljiv rukopis,a to je sve počinje od obrane…ne volim se previše pozivati na statistiku,ali Bullsi su vodeći po broju asistencija i broju skokova…također se mogu vidjeti suvisle akcije i kretanja u napadu,dok je to kod Heata i Thundera čista improvizacija…eto da se Heatu ili Thunderu ozljede dva startera ili da početna petorka odigra svega 5 utakmica u sezoni mislim da bi to bio raspad sistema kod potonjih…Spolestra i Brooks ne mogu stati u istu rečenicu sa Thibsom to je dojam hard core navijača Bullsa,hehe!!!
    Bullsi možda uspiju osvojiti naslov pod uvjetom da se oporave Rose i Hamilton jer po meni imaju najdublju klupu u ligi…
    Po prikazanom meni se čini da Bullsi zaslužuju naslov,ali nažalost ne pobjeđuje uvijek najbolji u regularnom dijelu sezone već oni koji najbolje odgovore u play-offu…

  2. Nema zaslužnih pobjednika u NBA – ako si najbolji, onda osvajaš naslov jer u playoffu UVIJEK najbolji ide do kraja. Da li Bullsi zaslužuju naslov, pokazat će onaj zadnji mjesec u kojem moraju dobit 4 serije i 16 tekmi, ne regularni dio. Simple as that.

  3. Mislim da su Bullsi mentalno jaki i da imaju velike šanse otići do kraja…Možda će neke stvari biti jasnije nakon što Bullsi još odigraju protiv Knicksa i Heata preostale utakmice i gostovanje kod OKC…

  4. Ide najbolji do kraja ako mu ne suspendiraju jednog od dva glavna igrača i njegovu te sezone odličnu zamjenu, za stvar za koju protivnici u istoj partiji nisu suspendirani. Dobro, to sam izbacio iz sistema za danas, back to ovogodišnji plejof race.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *