MONTHLY POWER RANKINGS 3/4

Kako se priblažava playoff, bitka za osmo mjesto na Zapadu polako pada u drugi plan, posebice s obzirom na način na koji je Utah zasjela u ulogu prvog favorita, na krilima rastuće forme i ugodnog rasporeda koji bi se trebali protegnuti i preko ovih zadnjih mjeseca dana. Fokus svakako pomalo treba okretati u smjeru ekipa s vrha i cijelog niza međusobnih dvoboja koje ćemo imati prilike gledati u ovom zadnjem mjesecu, a već noćas imamo priliku uživati u dvoboju Heata i Thundera, susjeda na ovomjesečnim rankingsima (u zagradama su prošlomjesečne pozicije).

CONTENDERS

1. (2) CHICAGO
2. (1) MIAMI

Mislim da nakon dvije sezone tupljenja na ovim stranicama više nemamo što dodati o ove dvije momčadi, osim im još jednom zaželjeti sreću u međusobnim dvobojima. A sreća će igrati i te kako bitnu ulogu – u zadnje dvije godine od kada su okupljene ove jezgre, Bullsi i Heat odigrali su 10 utakmica, score je 5-5, a njih čak 6 završilo je s 4 ili manje koševa razlike. Jedina utakmica koja odstupa od uzorka je zadnje pobjeda Bullsa u kojoj su ubacili najviše poena od svih 10 susreta (čak 106) i to odigravši bez Rosea. Pa vi tu sad iščitajte što god hoćete, ako mislite da na uzorku od jedne utakmice imate što naučiti (skepticima ovo može dobro doći da još jednom istaknu Roseovo pretjerano forsiranje kao potencijalni problem napada Chicaga, onima sa ružičastim naočalama da sve karte stave na sazrijevanje ostalih napadačkih opcija koje bi se nakon ovakve partije konačno trebale pridružiti Roseu u nadigravanju s Jamesom i Wadeom).

Formule su poznate – da bi imali šanse, Bullsi moraju držati Heat ispod 45 % šuta, treba im efikasna Roseova partija (bliža 50% realizacije nego 40%) i, najvažnije od svega, treba im stalno kruženje lopte i velika prednost u napadačkom skoku kako bi napad ostao podmazan. Heat pak mora dobiti dobre večeri od svoja tri udarna igrača, treba što više izolacije za Rosea kako bi sve efikasniji napad Bullsa zaštekao i treba skok držati što je više moguće u egalu. I dok se ovaj napadački učinak pratkički svodi na poučak Lina Červara ‘tko više zabije i tko više obrani – taj je pobjednik’, Bullsi imaju laganu prednost (a zbog toga i prvo mjesto u ovim rankingsima) jer u rukavu drže ključni x-faktor – skok. U sudaru ovako talentom izjednačenih protivnika odlučuje jedna lopta, a Bullsi ih često imaju po 5-6 viška zahvaljujući napadačkom skoku.

Koliko god bitni bili Thibodeauov sistem, Dengov dvoboj protiv Jamesa i Roseova genijalnost, Noah i Boozer su ti koji imaju najveću odgovornost u ovoj seriji – u momčadi bez jasne hijerarhije trebali bi konačno iskoristiti prednosti match-upa ili zauvijek ostati zapamćeni kao precijenjeni (i preplaćeni) igrači zadatka. Posebice je bitan Noah koji je u lanjskom playoffu potpuno podbacio, zbog ozljede je bio neprepoznatljiv i upravo je nedostatak njegove energije bio onaj sastojak koji Bullsi nikako nisu mogli nadomjestiti, bilo u seriji s Pacersima, bilo protiv Miamia. Ne samo što ga je Bosh nadskakao, već Noah često uopće nije bio u prilici biti na parketu zbog nepotrebnih osobnih koje je kupio pokušavajući krpati rupe iza Boozera. Uglavnom, izbije li im Heat (ili splet okolnosti, ako baš hoćete kriviti ozljedu za sve) još jednom ovog jokera iz ruke, Bullsi bi se vrlo lako opet mogli naći u jednostranoj seriji i pred nizom pitanja o budućnosti.

QUASI-CONTENDERS

3. (3) OKLAHOMA
4. (4) SAN ANTONIO

Oklahoma ima ogromne šanse zaigrati u Finalu zahvaljujući talentu i efikasnosti koju iskazuju Durant, Westbrook i Harden (i koje je nepojmljiva uz sve lopte koje uludo potroše). Njihovih zajedničkih 20 izleta na liniju slobodnih u prosjeku tijekom susreta u playoffu će se zasigurno povečati (ovolikoj količini laganih koševa teško će parirati i jedan Miami, pogotovo stoga jer sva trojica zabijaju s oko 85% uspješnosti), ali Spursi posjeduju element zbog kojega ih moramo staviti u istu kategoriju – košarkaški IQ.

U dvije ovosezonske pobjede protiv Thundera, Spursi su pokazali da imaju dovoljno za nositi se s njima u seriji. Sve polazi od ogromne količine tijela na boku koja su u stanju parirati udarnoj trojci Oklahome. Leonard i Green su kao stvoreni za ganjati Duranta i Hardena, dok Parker nije ništa drugo nego originalna i puno rafiniranija verzija Westbrooka u toj ulozi pick & roll strijelca s pozicije playmakera.

Thunder zbog napadački limitarnih visokih igrača nije u stanju koristiti najveću slabost rotacije Spursa, a to je manjak tijela pod košem. Također, njihova sklonost korištenju niskih petorki pomaže Spursima utoliko što Popu omogućava smanjiti minute Blairu i Splitteru, a povećati ih Bonneru, čiji šut za tri se idealno uklapa u dominantnu pick & roll igru posloženu oko Parkera i Ginobilia (s tim da valja istaknuti kako Manu nije ni igrao u ove zadnje dvije pobjede i kako će minute koje on odradi umjesto Neala i Andersona samo dodatno zakomplicirati rješavanje ionako već poprilično teškog zadatka stavljenog pred Scotta Brooksa).

FLOATING MINES

5. (9) LAKERS
6. (10) MEMPHIS
7. (5) DALLAS

Lakersi svojom potencijalno dominantnom igrom kroz post mogu skinuti čak i Oklahomu tako što bi ograničili korištenje bitnog oružja Thundera, a to je niska petorka s Durantom i Hardenom na krilu te Collisonom pod košem. Naravno, poseban naglasak stavljam na ovo potencijalna jer jasno je da, dok Kobe troši jednaki broj lopti kao Bynum i Gasol zajedno, ništa vezano uz napad Lakersa ne možemo nazvati dominantnim. Također, iako dodatak Sessionsa konačno Lakersima daje čovjeka koji može trčati uz Westbrooka, match-upovi Bryanta i Barnesa protiv Hardena i Duranta imaju običaj završiti u korist Thundera.

Sličan recept vrijedi i za Memphis, koji za razliku od Lakersa ima i puno bolji obrambeni trojac za baciti na udarne igrače Oklahome u Conleyu, Allenu i Gayu. O tome koliko ovako čvrste momčadi u postu ne odgovaraju Spursima također ne treba trošiti previše riječi. Dallas se ovoj skupini pridodaje čisto zbog iskustva i potencijala da ponovi nešto slično lanjskoj sezoni.

Beaubois na trenutke podsjeća na Barein triple-threat efekt, a Mahinmi i Wright donijeli su dozu Chandlerovske energije uz Haywoodovu sirovu snagu. Dirk je u sve boljoj formi kako sezona odmiče, a naravno da Dallas zaigra najbolju košarku kada se Kidd na par utakmica probudi iz kome. Ako se sjećate, slično je bilo i lani, čak su ga u jednom trenutku poslali na mini-godišnji usred sezone, da bi u završnici Kiddovo playmakersko iskustvo odradilo ključnu rolu.

Slijepo držanje Carlisleove filozofije (nesebičnost u napadu te požrtvovnost u obrani uz striktno pokrivanje svoga čovjeka) posebice im daje šansu protiv Thundera (za razliku od Spursa s kojima imaju score 1-2, Thunder je ove sezone uglavnom pobjeđivao Dallas, score je 3-1), ali i Lakersa i Memphisa iz jednostavnog razloga što se radi o dvije momčadi koje nemaju pouzdan šut iz vana i koje Carlisle, kombiniranjem zone s ovom žilavom obranom na čovjeka, može totalno izbaciti iz ritma.

PLAYOFF FODDER

8. (13) ORLANDO
9. (12) PHILADELPHIA
10. (7) CLIPPERS
11. (14) INDIANA
12. (8) DENVER
13. (15) NEW YORK
14. (16) BOSTON
15. (17) ATLANTA
16. (19) UTAH

O ovom istočnom dijelu ove skupine nema se što posebno reći, Orlando jedini zahvaljujući Howardu donekle može parirati Chicagu i Miamiu, koji su i dalje prisiljeni prečesto ga udvajati i tako ostavljati prostor Ryanu Andersonu, ali, s druge strane, taj isti Orlando možda ispadne već u prvom krugu protiv Atlante ili Indiane zbog likova kao što su Jason Collins ili Kyrylo Fesenko. I ne, ovo uopće nije šala – Pacersi nisu slučajno potpisali jedinog slobodnog čovjeka na tržištu visokog 216 cm i teškog 130 kg, što je taman masa potrebna da se Howard drži dovoljno daleko od reketa da ga se ne treba udvajati.

Sixersi pak imaju druge brige s dugoročnijim posljedicama od trenutnog pada učinkovitosti koji je nastupio nakon što su naišli na teži dio ovosezonskog rasporeda. Turnerovim instaliranjem u petorku postalo je kristalno jasno kako se on i Iggy poklapaju na puno neučinkovitiji način nego je to slučaj s Jamesom i Wadeom i kako nema smisla graditi budućnost oko jezgre koju čine njih dvojica. Obojica nude potpuno iste vrijednosti koje su uglavnom obilježja sporednih igrača – uporno šutiraju iako nemaju šut, u stanju su razigravati na sve moguće načine, izuzetni su stoperi na vanjskim pozicijama, izuzetni su skakači za swingmane, a napadački učinak im se svodi na kontre i ulaze.

Praktički, pred Sixersima je dvojba – zadržati mlađeg i jeftinijeg Turnera i nadati se da će ubrzo izrasti u all-star igrača poput Iguodale ili ostaviti dokazanog majstora poput Iggya koji je u ovom trenutku bez premca najbolji vanjski stoper lige, bolji čak i od LeBrona Jamesa (brojke koje protiv njega ostvaruju direktni protivnici su smiješne, bacite tu i tamo pogled barem na box score jer čovjek od all-stara na jednu večer napravi NBDL igrača).

Jasno, prije nego se odluče na razbijanje momčadi koja je ove godine bila pravo osvježenje, ne bi bilo zgorega da Sixersi u playoff konkurenciji vide u akciji svoju najbolju petorku koju iz inih razloga ove sezone nismo imali previše prilike gledati, a ta je kombinacija Williamsa, Younga, Hawesa, Iguodale te Holidaya ili Turnera.

Celticsi i Knicksi imaju nezgodnu završnicu sezone krcatu teškim dvobojima, ali obzirom na sve što su pokazali mislim da prednost pred Bucksima ne mogu ispustiti. I dok ionako tanki Celticsi svakog dana ostaju bez igrača (prvo je sezonu, možda i karijeru, zbog ozljede završio O’Neal, zatim je zbog problema sa srcem otpao i Wilcox, da bi sad ostali na neko vrijeme i bez Pietrusa koji je zaradio potres mozga), Knicski izgledaju sve bolje.

D’Antoniev odlazak poslužio je kao ispušni ventil za cijeli niz frustracija koje su se nataložile u svlačionici – Amare zabija, Melo se trudi na obje strane parketa, a Knicksi opet pobjeđuju obranom. Naravno, pouzdati se u Amarea i Mela nakon svega nije pametno, isto kao ni okarakterizirati D’Antonia kao krivca ili Woodsona kao spasitelja.

Ono što jedino možemo tvrditi sa sigurnošću je da ovogodišnji Knicksi najbolje izgledaju kada Chandler i Shumpert diktiraju tempo obranom. Sad, D’Antoni je svoju izgubljenost pokazao time što je dopuštao Linu duplo veće slobode nego ih je htio dati Carmelu (što je totalni nonsens), ali i još više oduzimajući minute terijeru poput Shumperta kako bi ih dao revolverašu poput Smitha.

Woodson je samo donio balans u oba slučaja, a time ga je vratio i u momčad. Lin i Carmelo sada imaju odgovornosti primjerenije talentima, a Shumpert opet ima više šansi uz Chandlera utjecati na tijek utakmice (a ni Smith nije zaboravljen). D’Antoni je upravo tim ignoriranjem Shumperta i neshvaćanjem vlastite momčad samo dokazao da se, čak ni u onom periodu Linova medenog mjeseca, nije radilo o traženju rješenja za Knickse, već samo o pokušaju pronalaženja rješenja za trenera. Logično da u takvoj situaciji više nije imao podršku igrača.

Što se tri momčadi sa Zapada koje su završile u ovoj skupini tiče, njihovi limiti su postali preočiti i u playoffu ih drže samo pojedinačni faktori. U slučaju Clippersa to je Chris Paul (zamijeni ga prosječnim playom tipa Brandona Jenningsa i ovaj roster Clippersa bi lovio prva tri picka), u slučaju Nuggetsa to je George Karl (ozljede ih definitivno ne miluju, ali Karlov stil igre i rotacije ipak donose konstantni priljev pobjeda), a u slučaju Jazza to je fenomenalna klupa krcata mladim nogama koja izuzetno dobro nadograđuje trud Jeffersona i Millsapa.

Sve tri momčadi čeka gadna završnica sezone kako bi održali trenutni playoff status, a posebice se to odnosi na Clipperse koji počinju osjećati teret Vinniea Del Negra prije od očekivanoga. Razlog zašto nećemo vidjeti onaj očekivani i manje šokanatan scenarij – plasman u playoff, poraz u prvom krugu i onda zamjenu Del Negra ozbiljnim trenerom kakav su prije par godina izveli Bullsi – ipak najvećim dijelom leži u očajno tankom rosteru, pogled na kojega valjda tjera Paula da žali za vremenima u New Orleansu i dobrim starim Davidom Westom koji mu je uvijek čuvao leđa.

GUNNIN’ FOR THAT NUMBER 8 SPOT

17. (11) HOUSTON
18. (21) PHOENIX
19. (18) MINNESOTA
20. (23) MILWAUKEE

Dobra vijest za Rocketse je što su ostali u borbi za playoff usprkos gubitku Lowrya (van konkurencije do daljnjega zbog infekcije) i Martina (koji će izgleda propustiti ostatak sezone zbog ozljede ramena), a loša što ih je to ostavilo bez glavnog oružja – sjajne klupe. Bez dvije jednake petorke, teško da mogu pratiti ritam koji su nametnuli Jazzeri.

Phoenix je pak franšiza u kojoj se čuda događaju svakodnevno (obrambene epizode i liderstvo Granta Hilla, učinak Stevea Nasha i oživljena karijera Michaela Redda samo su neka od njih), ali čak ni ovakva franšiza ne može izvući živu glavu iz užasnog rasporeda koji ih čeka do kraja.

Wolvesi bez Rubia i Pekovića nisu ista momčad, iako ih može veseliti Loveov novi niz MVP partija i, prije svega, mogućnost da će možda ipak imati pick prve runde ove godine zahvaljujući plasmanu Jazzera u playoff (zaštičen samo u slučaju lutrije).

Bucksi su pak trenutno jedna od zanimljivijih priča u ligi. Do nedavno igrali su šestim najbržim ritmom lige, što je samo po sebi činilo čudesan pomak u Skilesovoj filozofiji igre prema kojem se onaj McMillana i Blazersa s početka sezone čini mizernim. Međutim, dovođenjem Ellisa iz Warriorsa, Skiles je potpuno pustio uzde i Bucksi su trenutno na putu da postanu najbrži napad NBA još od Sunsa.

Problem je samo što puno više od efektivne run & gun igre Sunsa nalikuju na besmisleno zujanje Warriorsa. Ellis je očita poveznica, ali zamjena snajpera poput Currya bacačem cigli poput Jenningsa teško da poboljšava formulu koja ionako ne obećava.

THE BAD

21. (6) PORTLAND
22. (20) WARRIORS
23. (26) TORONTO
24. (20) CLEVELAND
25. (25) NEW ORLEANS

Blazersi i Warriorsi tankiraju i nadaju se dodatnim pojačanjima dogodine putem drafta, stoga njihove uprave nesumnjivo više pažnje posvećuju rezultatima Netsa i ostalih ekipa s dna nego razvoju vlastitog rostera. Sad, Blazersi će možda imati čak dva lutrijska picka, ali obzirom kako su birali zadnjih godina, moramo biti skeptični prema tome kolika će od toga biti korist. Ako ništa drugo, žele li do kraja sezone nizati samo poraze, dosta će biti da povećaju minutažu svojoj užasnoj klupi.

Warriorsi s druge strane imaju smetnju u lovu na četiri najgora scorea u ligi koji bi im garantirali pick među prvih sedam bez obzira na lutriju, a ta smetnja se zove David Lee koji očito ne posjeduje nižu brzinu od pete i koji bi se vrlo skoro mogao naći van parketa zaražen nekom novom čudnom infekcijom. Opet, obzirom na krađu koju su izveli dovevši potencijalnog franšiznog centra za NBA action combo-beka, možda im nije ni suđeno da se još dodatno pojačaju (a i Utah Jazz beskompromisnom borbom za playoff dobiva dodatne karmičke poene).

Hornetsi su valjda jedini sudionici lige koji nisu pustili suzu nakon što je Ricky Rubio sredio koljeno, ali teško im je išta zamjeriti obzirom na katastrofu koju su preživjeli u ovom periodu dok su bili pod kontrolom Sterna i kompanije. Zaslužili su dva lutrijska picka, s tim da se pomalo treba početi spremati za urnebes koji će nedvojbeno nastati ako i dalje budu pod vlasništvom lige kada izvuku prvi pick (a, ako ih se i proda u međuvremenu, glasine o tome kako je prvi pick bio uključen u cijenu zasigurno će postati dio NBA folklora).

Cleveland se očekivano raspao bez Varejaoa, ali barem je Irving potvrdio da je bez konkurencije rookie godine, dok su Raptorsi povratkom Bargnania opet počeli nešto zabijati i tako lakše dolaziti do pobjeda. Dobra vijest za obje momčadi je ta što su barem iskoristili ovu sezonu kako bi potvrdili da su pogodili s izborom trenera – Scott je odradio posao karijere dok ozljede nisu uništile rotaciju, a Casey je iz očajnog rostera izvukao solidne brojke u svim kategorijama.

Ipak, obojici su zaradila i jedan ozbiljan minus. Scott bez razloga ignorira sjajnog beka Mannya Harrisa koja je rasturao u NBDL ligi i koji je odigrao odlično svaki put kad bi dobio priliku u NBA (i lani i ove sezone). Zašto uporno daje minute istrošenom Parkeru umjesto da ispita nije li Harris potencijalni partner Irvingu nije mi jasno, valjda još misli da se bori za playoff. Casey s druge strane nikako da u veću rolu gurne mladog Davisa na štetu gomile zombija koje rotira pod košem.

THE UGLY

26. (24) SACRAMENTO
27. (27) DETROIT
28. (28) NEW JERSEY
29. (29) WASHINGTON

U Sacramentu su pronašli rješenje za dvoranu, sad još da pronađu smisao na parketu. Pistonsi su pak postavili temelje nešto svjetlije budućnosti izuzetnom kemijom koja se razvila između dvojca Stuckey – Monroe, a ovogodišnji draft i snovi o Anthonyu Davisu, koji bi sjajno legao pored Monroea, pokazat će mogu li i oni dogodine napraviti korak naprijed.

Netsi bi trebali ozbiljno razmišljati o tome da sjednu Wallacea i Williamsa kako bi izbjegli nekakav niz slučajnih pobjeda i tako ostali bez picka kojega su tako blesavo poslali u Portland, jer, obzirom da se Deron valjda već zamišlja u dresu Mavericksa i da igra s 50% kapaciteta, taj pick će im biti sve što će imati za ponuditi šminkerima u Brooklynu.

Washington je također pažnju usmjerio ka draftu, a jedna od rijetkih stvari koja ih može radovati ove tužne sezone je napredak Walla iskazan nakon all-stara. Stvarno je patetično da su tek dovođenjem preskupog Nenea dobili drugog rasnog NBA igrača. Praktički, gomile minuta ove sezone potrošili su na prolaznike poput Bookera i Singletona (koji možda imaju potencijala za nekakvu sitnu obrambenu rolu s klupe, ali definitivno nisu startni materijal) te revolveraša bez savjesti Crawforda. Vesely je pak ispao najveće razočaranje drafta i, osim Seraphina, koji se nameće kao solidan čuvar reketa (ima potrebnu masu i skočnost, ali i drvenu ruku i upitan košarkaški IQ), nemaju apsolutno ništa što bi na kraju sezone mogli okarakterizirati kao neki temelj budućnosti.

Osim daljnje vjere u Wallov napredak, draft i novu kulturu koja bi trebala doći s novim GM-om i novim trenerom. Naravno, Anthony Davis bi učinio čuda za kompletnu franšizu, sparivanje takvog šljakera s finim čovjekom poput Nenea bi, preko noći, Wizardse od ulične bande pretvorilo u društvo ljubitelja poezije. Valjda će imati malo sreće jer, osim što su potrošili dvije godine uzalud ne stvorivši ništa, dovođenjem Nenea dodatno su si začepili salary cap. Kako stvari stoje, trošenje amnestije na Rasharda Lewisa ne bi imalo smisla ni dogodine – treba ga istrpiti (njegova plaća pokriva dobar dio salary capa pa se ne mogu upuštati u ludovanja na tržištu), a amnestiju iskoristiti ili na Blatchea (iako uvijek postoji šansa da će netko riskirati s ogromnim visokim koji u pravoj roli još uvijek može postati solidna opcija s klupe) ili je čuvati za slučaj da se Nene raspadne.

THE BUTT-UGLY

30. (30) CHARLOTTE

Sve karte su bacili na draft i čišćenje rostera, a sve oči su uprte u Michaela Jordana. Za nadati je da se za ovogodišnji izbor neće pripremati s Charlesom Oakleyom oko stola za poker. Loš humor na stranu, pravi izbor donio bi po prvi put nadu u ovu besmislenu franšizu koja je do sada lutrijske pickove trošila na imena poput Okafora, Feltona, Adama Morrisona, Brandana Wrighta (koji se materijalizirao u Stephena Jacksona na dan drafta i omogučio im jedinu playoff epizodu u povijesti), Augustina, Hendersona i Biyomba.

7 thoughts on “MONTHLY POWER RANKINGS 3/4

  1. imate li mozda omjer memphisa sa gayom i zeebom u postavi ovu i proslu sezonu, odnosno kad je jedan od dvojice vani? ovako na prvu bi reka da su zajedno gotovo sigurno ispod 50 posto pobjeda, sto je nevjerovatno??’ sta tu ne stima?? onakvo razbijanje od losih clippersa ili poraz u portlandu su mi nepojmljivi…

  2. haha, jordan i oakley za stolom za poker, vidim da je netko čitao the book of basketball 😀

  3. Gee ova je analiza remek dijelo ili drugim riječima poezija sa primjesom humora…svaka čast!!!

  4. Vesely je suvo zlato ukoliko ima jasno definisanu ulogu u ekipi. Decko je dosao iz kluba u kome se znalo ko sta radi i u kom nije bilo umisljenih superstarova koji gledaju samo svoje dupe. I za mene je on razocarenje, mada 6. pik je realno previsoka pozicija za igraca koji ne ume da odigra 1 na 1. Vasington razocarenje sezone, barem za mene.

  5. Sve si rekao – situacija u koju je došao je nikakva, a i izabran je previsoko. Dodaj još ozljede koja ga nisu mazile cijelu sezonu te nedostatak trening kampa i jasno je kako ovo nije ni moglo drugačije završiti.

    Samo, nadam se da je i nedostatak pokretljivosti rezultat ozljede, jer, dok još i mogu razumjeti mučenje u napadu obzirom na njegove specifične kvalitete (Kirilenko style) i manjak ikakve organizacije okolo njega, to kako su ga u obrani pretrčavali i nadskakivali nije dobar znak, pogotovo ne za nekoga kome je atleticizam osnova igre.

  6. Problem je sto on igra na poziciji krilnog centra u Vasingtonu, negde sam citao da oni u njemu vide igraca slicnog Garnetu (nikako mi ne ulazi u glavu ovo poredjenje). On je najbolje partije u odbrani pruzio protiv Barnjanija i Bosha koji se bas ne snalaze u igri ledjima, dok su ga snaznije cetvrke raznosile. Sto se tice poredjenja sa Kirilenkom, na prvi pogled izgledaju dosta slicno, medjutim, AK je mnogo kompletniji napadac i inteligentniji igrac. Mene Jan dosta podseca na Prince-a sa slabijim sutem.

  7. Valjda ga vide kao KG-a zato što je jednako visok i jednako lagan ko KG kad je ulazio u ligu. Mislim da će teško ikad dobit šansu na krilu baš iz razloga kojeg navodiš – slab je šuter, a da ga Wizardsi vide pod košem govori i to što ga dosta guraju na centra u kombinaciji sa Seraphinom (pogotovo sad kad su ostali bez McGeea).

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *