RUNNING WITH THE PACK GAMES 44 & 45

Nadam se da mi mnogobrojni fanovi Wolvesa neće zamjeriti, ali ovih dana bilo je puno važnijih stvari kojima se trebalo posvetiti od praćenja momčadi koja je ozljedom Rubia ostala ne toliko bez šansi za playoffom koliko bez atraktivnosti. Wolvesi su bez španjolskog zvrka tek još jedna šljakerska ekipa u borbi za opstanak kojoj jedini x-faktor ostaje povremeni suludi Loveov šuterski učinak (trebat će im u sve većem broju misle li se do kraja boriti za osmo mjesto), a sve ostalo spada u kategoriju očekivanog.

Iz tog razloga smo i mogli predvidjeti oba poraza u susretima protiv Jazza i Lakersa, dviju momčadi koje su u stanju anulirati učinak unutarnje linije Minnesote. Iako pogled na završni rezultat govori kako se radilo o neizvjesnim dvobojima, nije uopće bilo upitno da su najvećim dijelom protivnici imali kontrolu nad tijekom utakmice.

Millsap i Jefferson su čak i gora obrambena kombinacija od Peka i Lovea, ali to ih nije spriječilo da s druge strane odrade solidan posao. Nisu bili toliko bitni kao strijelci, već više kao pokretači akcija – stalnim izvlačenjem iz reketa otvarali su prostor suigračima i tako onemogučili Wolvesima da sakriju slabosti obrane iza masivnosti centarskog para.

Međutim, ono što je presudilo nije međusobno nadigravanje visokih već sjajna klupa Jazza koja je preseljenjem Haywarda iz petorke postala još bolja. Startna petorka nije ništa izgubila zamjenom Haywarda veteranom Howardom, ali druga petorka je dobila dodatni poticaj jer je sada sastavljena od četiri buduća nositelja koje predvodi back-up play veteran. Ozljedom Watsona tu ulogu preuzeo je Tinsley koji je pokazao da i u 34-oj godini itekako dobro zna pronaći suigrača u kontri, a posao su mu olakšali rastrčani i borbeni Favors i Kanter te posebice Burks i Hayward. Nepostojeća obrana na perimetru prvom je omogučila niz laganih ulaza, a drugom gomilu otvorenih šuteva. Uostalom, 41 poen kojega su zabili govori dovoljno.

Osim već dobro poznate širine, za pobjedu Jazza bio je bitan i Harrisov šuterski učinak. Tu se još jednom pokazalo koliko je Ridnourova obrana na jedinici problem – usprkos izuzetnom učinku u napadu, ako dozvoliš Harrisu da s druge strane podupla svoj prosjek koševa, teško da previše koristiš momčadi.

Ridnour jednostavno igra previše minuta, ali, obzirom na Bareinu formu, Adelmanu ne preostaje ništa drugo nego jahati veterana. Također, to su mu jedina dva beka sposobna kreirati šut za sebe, ali gotovo ih je nemoguće držati istovremeno na parketu zbog obrambenih razloga. Zbog čega su prisiljeni igrati s dva igrača zadatka na vanjskim pozicijama (Webster i Johnson) kako bi barem ostavili dojam balansirane momčadi.

A da takvi nisu ni pod razno postaje jasno u dvobojima protiv ovakvih protivnika – čim naiđu na nekoga sposobnog parirati im pod košem, Wolvesi gube svaku potencijalnu prednost.

I dok su protiv Jazza od 3 međusobna susreta ove sezone ipak dobili jedan, Lakersi su ih ispratili s glatkih 4-0. Ridnour je opet odigrao sjajno u napadu, pick ‘n’ roll funkcionira, ali, ako nisu uspjeli dobiti dvojac Millsap-Jefferson od kojega su realno bolji, zašto bi dobili dvojac Bynum-Gasol koji protiv njih može do koša kada hoće?

Pek i Love su opet ostavili srce na parketu, to nije klišej, ali nikakav trud ne može anulirati visinsku prednost. Dodaj da je Kobe odradio svoje i da je Sessions očekivano donio živost u drugu postavu i eto jednostavne formule za rutinsku pobjedu. Klupa Wolvesa previše ovisi o Barei koji jednostavno nije spreman.

Što se Sessionsa tiče, u startu je pokazao da će ovoj momčadi pomoći prije svega brzinom kao slash’n’kick opcija (Barnes je uživao jer je konačno dobio nekoga tko može trčati s njim u drugoj postavi), a stavili su ga i u nekoliko screen akcija (pick’n’pop s Murphyem bi mogao biti izuzetno bitan sastojak u playoffu). Ne treba ni napominjati da je upravo druga postava napravila ključnu razliku, što je do jučer u slučaju Lakersa bilo nezamislivo.

Inače, ovo igranje bez Rubia moglo bi odlično doći upravi da konačno odredi na koga može računati u budućnosti. Iako ćemo na kraju sezone donijeti završnu evaluaciju pojedinačnog učinka, bez velike filozofije možemo reći kako je većina trenutnog rostera potpuno nevažna u nekoj široj slici.

Love, Pek i Ricky su kičma, Williams odlična vrijednost (bilo na parketu, bilo u nekom budućem tradeu). Nad svima ostalima je upitnik.

Brad Miller je tu u ulozi Scalabrinea, igrača-mentora-trenera. Ellington, Tolliver i Lee su rubni talenti za popunu rostera kakve možeš naći u svakoj NBDL momčadi. Beasley, Randolph i Darko jednostavno nemaju mjesta u ovoj momčadi i svojim talentima (ako ih uopće imaju) morat će se pokušati uklopiti u neku drugu sredinu (ako uopće ikada shvate što se traži od njih). To je već sedam potpuno nebitnih, a još dvojica su višak. Nema smisla imati dva skupa back-up playa ili trošiti minute na dva 3&D igrača za popunu petorke.

Da se Rubio nije ozljedio, gotovo sam siguran da bi Wolvesi pokušali trejdati Ridnoura koji nikada neće imati veću vrijednost. Barea je nešto skuplja, ali mlađa i potencijalno bolja opcija kao zamjena Rubiu i mislim da tu uopće nema dvojbe koga treba zadržati. Što se 3&D specijalista tiče, imate opciju zadržati dokazanu vrijednost u Websteru ili čekati da Johnsonovi povremeni bljeskovi postanu konstanta. Ovdje će vjerojatno izabrati Johnsona zbog rookie ugovora i mogućnosti da otpuste Webstera na kraju sezone, iako bi možda pametnije bilo zadržati dokazanog igrača. Kako god bilo, ni imati ih obojicu na rosteru nema smisla, a kamoli igrati s obojicom u petorci većinu susreta.

Inače, ono što je također bitno istaknuti je kako su ovim porazom od Jazza Wolvesi sveli šanse za playoffom na golu teoriju. Najgore od svega, Utah ima još teži raspored i ova pobjeda im ne pomaže previše. Oklahoma, San Antonio i Lakersi u ovom trenutku se čine sigurnima, Memphis se povratkom Randolpha dodatno učvrstio, Clipperse će među osam zadržati Paul, Denver konačno ima Lawsona u punoj snazi i Galinaria na parketu, a previše mi je iti pomisliti da Dirk i Carlisle neće u playoff samo sezonu nakon što su osvojili naslov.

Sunse koji imaju očajan raspored do kraja i užasan završni mjesec možemo odmah izbaciti iz svake kombinacije, bez obzira na savršenu kemiju koju imaju i poboljšanja u obrani. Rocketsi imaju gomilu susreta s Hornetsima, Warriorsima i Kingsima (6 ukupno) i trenutno ključnu prednost od dvije utakmice.

To znači da bi Jazz i Blazersi do kraja morali dobiti barem 3 ili 4 utakmice više od Rocketsa usprkos težem rasporedu. Nešto mi govori da se to neće dogoditi. U biti, Minnesota još jedina ima kakvu-takvu šansu samo zahvaljujući tome što ima prednost pred Houstonom zbog pozitivnog međusobnog omjera, ali sve se čini kako je čak i ludi ples na Zapadu došao do kraja i da je 8 playoff momčadi poznato, osim u slučaju da se netko usput ne raspadne u stilu Blazersa (Clippersi i Mavsi su jednu ozljedu udaljeni od lutrije, a pitanje je i koliko je Denver izgubio trejdanjem jedinog pravog strijelca u postu).

WORLD TRADE CENTER 2012.

Za razliku od prošlogodišnjeg uber-uzbudljivog trade deadlinea, ovogodišnji je očekivano prošao bez previše šokova. U sličnom tonu je počeo i NCAA turnir (jedino pravo iznenađenje je ispadanje UNLV-a), a to je u neku ruku i dobro, jer bi mi inače glava vjerojatno implodirala. Poklapanje ovakva dva datuma jednostavno je previše stresno iskustvo i nadam se da će se ubuduće izbjeći ovakve drame.

Jučer je trgovalo otprilike pola lige, ali jedva da trećina tradeova donosi neke ozbiljnije implikacije na širu sliku. Većinom su u pitanju facelift potezi iza kojih se krije rezanje troškova. U tome je, kao uostalom i u svemu drugome, netko lošiji, netko bolji, a netko San Antonio, ali hajdemo nakon prospavane noći, momčad po momčad, pogledati što se događalo .

Idemo klasičnim načinom, po abecedi, a spomenut ću i momčadi koje su mirovale čisto kako bi pokušali odgonetnuti da li je neaktivnost bila dobar ili loš potez.

ATLANTA

OUT – pick druge runde (Golden State)

IN – cash

Nakon što su vidjeli da su braća po mediokritetu (Pacersi i Sixersi) nešto sitno tržili, valjda su osjetili potrebu i sami se uključiti u igru. Ja iskreno nisam ni znao da pick druge runde nešto vrijedi, ovdje je valjda u pitanju svota od nekoliko stotina tisuća dolara, a još sam manje bio svjestan da je netko spreman plaćati za njega (Golden State Warriorsi očito su se dobro zabavljali na dan D).

Žicaroši iz Atlante uporno odbijaju okrenuti novu stranicu, ali obzirom na opći strah od novog kolektivnog ugovora (posebice suludih poreza na luksuz) tko im može zamjeriti što nisu bili aktivniji. Mislim, barem se nadam da je razlog izbjegavanja trejdanja Hinricha (na ljeto slobodan igrač) ili Smitha (nema smisla držati ga više u paru s Horfordom) strah od kompliciranja financijske situacije (koja ionako nije blistava zahvaljujući Johnsonu). Ako je u pitanju tvrdoglavo vjerovanje da su u stanju biti izazivači, onda su svi komentari suvišni.

BOSTON

Tjednima prije deadlinea svi mediji bili su puni raznih kombinacija vezanih uz Ronda ili Allena, ma uopće sve do jednog člana njihovog rostera. Na kraju je Ainge odlučio mirovati i na ljeto krenuti u, nadam se, facelift oko Ronda i Piercea umjesto totalnog remonta. I to je skroz ok, jer kad maknu iz knjiga Raya i KG-a, ostat će im preko 20 milja prostora na salary capu što je sasvim dovoljno da se krene u izgradnju nove momčadi za biti konkurentan ove preostale PP-eve dvije sezone.

CHARLOTTE

Nisu uspijeli dobiti ništa za Diawa, ali ionako je najvažnije da si nisu dodatno otežali život. Izgradnja putem drafta je najvažnija u ovom trenutku, pobjeda više ili manje ne znači ništa kada si ukopan na dno.

CHICAGO

Momčad koja pobjeđuje se ne dira, a ako ste iti trenutka povjerovali u priče po kojima Bullsi pokušavaju dovesti Gasola ili Howarda, onda pojma nemate kako funkcionira Jerry Reinsdorf.

CLEVELAND

OUT – Ramon Sessions, Christian Eyenga

IN – Luke Walton, Jason Kapono, pick prve runde (Lakers), pravo na zamjenu picka prve runde 2013.

Ovogodišnji draft je poprilično dubok, ali nije vrijedan toga da se za pick u zadnjoj trećini prve runde odrekneš back-up playa i zauzvrat ne dobiješ živog igrača. Teoretski, Luke Walton bi bio idealan partner na boku strijelcu kakav je Kyrie Irving zbog svojih playmakerskih sposobnosti, ali Luke Walton je medicinski proglašen gotovim igračem i jasno je kako sjedi na klupi usprkos uništenim leđima samo zato da lakše upija iskustvo obzirom da se jednoga dana ozbiljno misli baviti trenerskim poslom.

Možda je proradila LA veza pa je legenda Lakersa Byron Scott odlučio od Lukea napraviti novog pomoćnika, ali obzirom da je Walton skuplji od Sessionsa nekih 4 milje (vrijednost ovako niskog prvog picka je duplo manja) bit će to poprilično skup pomoćnik (2 milje je prije plaća glavnog trenera). Uostalom, Sessions je imao ogromnu vrijednost na tržištu i čisto sumnjam da nisu mogli napraviti bolji trade od ovoga – praktički zamjenili su dokazanog igrača za bezvezni pick usput ne uštedjevši apsolutno ništa već upravo suprotno, zauzvrat su dobili skupljeg igrača.

Što se ostaloga tiče, Kapono se vraća u klub u kojem je odigrao neke od najboljih partija, ali, obzirom da je brz poput hrvatskog pravosuđa, sumnjam da će mu se nešto naročito povećati minutaža. Osim ako Cavsi ne odluče tankirati u lovu na što bolju draft poziciju. Eyenga, koji je kao prirez završio u Lakersima, NBDL je igrač (ako i to), sirovi atleta prenizak da igra pod košem, a obzirom da je barem deset godina stariji nego što se predstavlja (Zairski rodni list je vrstan dokument) nekakav igrački razvoj je iluzoran.

I ne, nisu ludi što se tiče prava na zamjenu picka – neće dati svoj Lakersima, već onaj što su ga dobili od Miamia prilikom Jamesova odlaska. Dakle, dogodine neće birati 30. ili 29. nego nešto ranije. Cool.

DALLAS

Oni su se odavno koncentrirali na ljeto, a u tom pogledu vijest da Dwight ostaje u Orlandu mogla ih je samo obradovati obzirom da u ovakvim okolnostima rastu šanse za dovođenje Derona Williamsa koji više nema razloga izabrati Netse.

DENVER

OUT – Nene

IN – Javale McGee, Ronny Turiaf

Cijelu godine navijam da dovedu Turiafa kako bi se Wailersi opet okupili na jednom mjestu i taman kada im to pođe za rukom – ode Nene u drugom pravcu. Šteta. Inače, radi se o poprilično šokantnom tradeu obzirom na to da su Neneu početkom sezone dali novi ugovor, ali, kad bolje razmisliš, ima smisla. Brazilac je stalno ozljeđen i nije rješenje pod košem obzirom na prosječnu obranu i prosječan skok koje (ne)donosi na parket. Svaka čast njegovim talentima u postu, ali oko igrača koji bira šuteve ne možeš graditi napad.

E, ako je tako, zašto su mu onda uopće dali novi ugovor? Pa i na to je odgovor logičan – da ga ne izgube za ništa. Dok imaš solidnog igrača pod ugovorom, ma kako taj ugovor bio bahat, uvijek postoji šansa da nešto dobiješ zauzvrat. Sada su zauzvrat u McGeeu dobili igrača koji je u stanju pomoći u dvije kategorije u kojima su najtanji – skoku i obrani.

Dapače, pokaže li se i Turiaf živim i nastave li Faried i Birdman pružati odlične partije, ispada da su Nuggetsi složili fantastičnu obrambenu rotaciju pod košem koja im može značiti puno više od onih povremenih 20-ak koševa Nenea. Istina, gube određeni unutar-van balans koji je on davao, ali nije da su ostali bez nositelja napada – Nene je bio fini dodatak momčadi koja ionako živi i umire s onim što napravi ekipa na perimetru.

Naravno, uštedu ne treba ni spominjati. McGee je na rookie ugovoru, a Denver ubuduće ima prava nadjačati svaku vanjsku ponudu i zadržati ga. Čak i da u pitanju bude plaća od desetak milja po sezoni, Javale će opet biti jeftiniji od Nenea. S tim da, ako u ovih par mjeseci skuže da je tip nepopravljiv (a ja sam uvjeren da je puno veći problem bio Washington nego Javale), uvijek ga mogu pustiti da odšeta bez veće štete. Ili mogu ponoviti nešto slično ovome s Neneom – potpisati ga i onda tokom sezone zamijeniti za nešto bolje/drukčije.

Ukratko, dobar potez Denvera koji je svojevrsno kinder jaje od trade – donosi uštedu, potencijalno poboljšava momčad, a tu je i nada da je McGee centar budućnosti.

DETROIT

Kada imaš ovako krasan roster kao Pistonsi, logično je da miruješ. U biti, možda se novi vlasnik opametio i zabranio Dumarsu da išta poduzima.

GOLDEN STATE WARRIORS

OUT – Monta Ellis, Ekpe Udoh, Kwame Brown

IN – Richard Jefferson, Andrew Bogut, pick prve runde (San Antonio), pick druge runde (Atlanta)

IN & OUT – Captain Jack

Partijaneri trade deadlinea kao da su prekidali partiju pokera (za stolom sjede dva vlasnika, dva GM-a i David Lee) kako bi tu i tamo napravili neki posao. Očito je da su zašli u zonu tankiranja (Curry će sada valjda konačno dobiti poštedu dok se ne riješe ti zglobovi, a Bogut je ionako out do kraja sezone) kako bi iskoristili ovogodišnji pick koji je zaštičen samo do sedmog mjesta, a nakon toga pripada Jazzu. Jasno, obzirom na lutriju i kramu na dnu Istoka nitko im ne garantira da će biti u prvih sedam, ali igra bez najboljih igrača svakako će im povećati šanse.

Kockanje s Bogutom je razumljivo obzirom na priče o tome kako žele promijeniti Nelsonovski run and gun identitet u kojem je klub zapeo, ali potezi poput ovoga s Jeffersonom i dalje potvrđuju da Warriorsi ostaju Warriorsi. Izbjegne li Bogut ozljede, njegovo sparivanje s Leeom moglo bi im ubuduće donijeti vrhunsku igru pod koševima u oba smjera, ali RJ im donosi samo puno skuplji leš od Jacksonova.

Obzirom na rezultate Spursa možda bi netko pomislio da je Jefferson još uvijek kvalitetan igrač, ali ako imate oči i gledate NBA onda vrlo dobro znate da je čovjek postao beskorisni pucač trica drvenih pokreta i kaponovske brzine. Opet, obzirom da puca trice iz kuta, možda je kao stvoren za Warriorse. Barem ove u lovu na što bolju lutrijsku poziciju.

Odlazak Monte možda bi i značio kraj jednog razdoblja neozbiljnih poteza da nije ovih sitnica koje otežavaju sadašnjost i opterećuju budućnost. Warriorsi su svoju amnestiju uzalud spucali umjesto da je čuvaju za Biedrinsa, zatrpali su sav potencijalni prostor na salary capu Jeffersonovim (i Bogutovim) ugovorom i praktički se idućih par godina moraju osloniti na petorku Curry-Thompson-Wright-Lee-Bogut plus taj potencijalni ovogodišni visoki pick. Mislim, nije to toliko grozno, osobito ako Bogut bude zdrav i ako Thompson pokaže da je startni kalibar (o dovođenju nekoga poput Robinsona, Barnesa ili Lamba putem drafta da ne pričam), ali definitivno se radi više o kocki nego o rebuildingu s glavom i repom.

Curenje novca na sve strane neću ni spominjati, ali očito novi vlasnici nemaju problema s ulaganjem, bez obzira na prijetnje porezima. U tom slučaju nema smisla ni prigovarati na tome što su taj pick prve runde Spursa (koji će se kretati negdje između 25. i 28. mjesta) platili 10 milja, kolika je razlika u plaći između RJ-a i Captain Jacka.

I da, šteta što su se morali odreći Udoha taman kada je ovaj počeo pokazivati potencijal vrhunskog obrambenog igrača. Ali, kao takav ionako ne bi bio od pomoći u tankiranju.

HOUSTON

OUT – Jordan Hill, Jonny Flynn, Hasheem Thabeet, pick druge runde (Minnesota)

IN – Marcus Camby, pick prve runde (Lakers via Dallas), Derek Fisher

Jedino objašnjenje za ove besmislene poteze Rocketsa je da se Daryl Morey okladio sa Simmonsom kako je u stanju za samo jedan dan od Rocketsa napraviti starački dom – dovođenjem Cambya i Fishera prosjek godina u Houstonu postao je bliži preživjelim članovima sisačkog partizanskog odreda nego NBA momčadi. Mislim, sumnjam da pametan čovjek poput Moreya vjeruje kako Camby i Fisher mogu igrački pomoći ovoj momčadi jer sve brojke jasno pokazuju kako je njihovo vrijeme prošlo. Ne znam, možda vjeruje kako dva ovakva veterana i profesionalca samim svojim prisustvom na dnu klupe mogu pomoći u pogledu kemije jer Rocketsima, kao jednoj od najdubljih klupa u ligi, definitivno ne trebaju njihove minute na parketu.

Čak i ovaj pick kojega su dobili od Lakersa nema neku vrijednost – radi se o Dallasovom picku kojega su Lakersi dobili za Odena i to picku koji je zaštičen do 20. mjesta (dakle, kako stvari stoje, ove godine će ga Mavsi iskoristiti).

Ako ništa drugo, dobra je stvar da se zauzvrat nisu odrekli nikoga bitnog osim tri promašena picka, a usput su se osjećali zaposleno. A znamo da je u radu spas.

INDIANA

OUT – pick druge runde (Toronto)

IN – Leandro Barbosa

Pacersima je trebao jedan igrač kako bi se zadovoljili pravilo o minimalnoj potrošnji na plaće obzirom da su bili debelo ispod crte. Znači, ne samo da su imali dovoljno prostora za dovesti nekoga bez da išta šalju zauzvrat, već su morali dovesti nekoga kako bi pokrili potrebnu potrošnju. Nije na odmet da je taj čovjek još uvijek solidni Barbosa koji je definitivno bolja opcija kao četvrti bek od Pricea, Jonesa i, posebice, katastrofalnog Stephensona.

CLIPPERS

OUT – Brian Cook, pick druge runde (Washington)

IN – Nick Young

Teško je prigovoriti momčadi bez dubine koja doslovno za ništa dobije igrača sposobnog utrpati 20 koševa zatvorenih očiju, ali ne mogu se oteti dojmu da su pogriješili što nisu doveli nekoga tko igra obranu umjesto što su rupu nastalu Billupsovom ozljedom pokrpali revolverašom poput Younga. Njegov šut bi mogao olakšati život Paulu, ali neće pomoći očajnoj obrani. Daleko od toga, samo će dodatno otežati život Griffinu i Jordanu koji ne znaju čuvati ni svoje igrače, a kamoli još pokrivati sve rupe na perimetru.

LAKERS

OUT – Fisher, Walton, Kapono, dva picka prve runde, pravo na zamjenu picka prve runde

IN – Hill, Sessions, Eyenga

Hill i Eyenga su naizgled nebitni, ali obzirom na leševe koje Lakersi imaju na klupi možda obojica donesu energiju, jedan kao swingman, drugi kao back-up visoki. U biti, osim energije nemaju što ni ponuditi. Šteta što nisu uspjeli dovesti Beasleya i tako pokrpati petorku, ali i dovođenje Sessionsa je dovoljno dobar potez. Ovome služi trade deadline ako ste potencijani izazivač – da sitnim potezima poboljšate momčad i date si veću šansu. Sessions je pick & roll mašina, što će pomoći njihovom napadu da dobije dodatno oružje – Lakersi su do sada bili 28. momčad lige po korištenju pick igre, po učinkovitosti još i gori. Kobe više neće morati imati toliko loptu u rukama (što ne znači da neće pokušavati), ali još je važnije što je Sessions solidan strijelac koji je dokazano idealan za voditi drugu postavu. Ono, ne bi me čudilo da Blake postane starter ili da barem igra većinu minuta sa starterima kako bi Sessions donio kvalitetu u drugu petorku.

MEMPHIS

OUT – Sam Young

IN – prava na Rickya Sancheza (tko god to bio)

Memphis je i dalje debelo iznad salary capa, ali nakon trejdanja Younga više nisu iznad granice nakon koje se plaća porez na luksuz. Obzirom da im Young od kada imaju Pondextera nije potreban, ovo je dobar poslovni potez.

MIAMI

Ne diraš momčad koja pobjeđuje. Iako bi u ovom slučaju možda i trebao.

MILWAUKEE

OUT – Bogut, Captain Jack

IN – Ellis, Udoh, Brown

Poznavajući Skilesa, ne bi me čudilo da je do cijele ove strke došlo samo kako bi se dočepao Udoha, potencijalnog vrhunskog stopera pod košem kojega sada može spariti s Mbah a Mouteom. Poznavajući Hammonda, ne bi me čudilo da je čovjek trejdao Boguta (prvi pick 2005.) za Browna (prvi pick 2001.) i da je Ellisa uzeo samo zbog razlike u plaći.

Istina je da su Bucksi trebali promjenu i da je Bogut dosadio sa stalnim ozljedama. Valjda je i onaj izlet u Australiju usred sezone digao živce ljudima u klubu. Ali, logično je pitati se kakve logike ima sparivanje Ellisa i Jenningsa. Osim ako ne stave Montu u ulogu šestog igrača za koju je rođen i tako barem riješe pitanje koševa s klupe.

Uglavnom, ovdje nekakav rebuilding očito tek počinje i možda uskoro više ne bude ni Skilesa, ni Hammonda, ni Monte, ni Brandona. Nebitno dok god učine pravu stvar i zadrže Ilyasovu.

MINNESOTA

Beasley je bio u izlogu, nitko nije zagrizao iako su se s Lakersima, takav smo bar dojam mogli steći, cijenkali do samog kraja. Što će ovakav razvoj događaja učiniti Beasleyvom samopouzdanju? Ništa, on i dalje valjda misli da je najbolji igrač na svijetu. Ali, barem se ne trebamo bojati da će mu Kahn na ljeto produžiti ugovor – nema šanse da Adelman pristane raditi još jednu sezonu s ovakvom munjarom.

NEW JERSEY

OUT – Mehmer Okur, Shawne Williams, pick prve runde

IN – Gerald Wallace

Najveći gubitnici prijelaznog roka. Totalni moroni. Jučer sam vidio da su dali budući pick i ni na kraj pameti mi nije bilo nakon što sam vidio riječ “budući” da se radi o ovogodišnjem picku. Onda sam navečer sjeo pred TV, gledam NCAA turnir, chekiram tradeove i skužim da je ono “budući” iskorišteno samo zato da se naglasi kako taj pick možda ove godine neće biti iskorišten.

Cool, znači da ima zaštitu, valjda lutrijsku. Logično, tako piše u svakom priručniku za GM-ove.

Čitam dalje – Netsi su zaštitili samo prva tri mjesta. Na najdubljem draftu zadnjih što ti ja znam koliko godina. Jer, kao, ne znači im ništa mladi talent ako nije vrhunski. A oni su vrhunska franšiza, jelte.

(i onda čitam kako kao vrhunski talent navode Davisa, Robinsona i Kidd-Gilchrista koji je 10 godina mlađa i vrlo vjerojatno bolja verzija Geralda Wallacea i koji se odnedavno vodi kao treći pick, ali koji isto tako može pasti i niže poklopi li se Barnesu ili Sullingeru odličan turnir)

Nakon ovakvog poteza, mogu samo reći da svim srcem navijam da na ljeto Deron ode u Dallas, da Gerald iskoristi opciju ranijeg prekida i ode negdje drugdje te da Portland dobije četvrti pick i pokupi totalnog majstora. Mislim, po svim draft analizama u rasponu od 4. do 12. picka (a tu negdje bi birali oni) možete doći do minimalno potencijalnog NBA startera, možda čak i all-star igrača. Netsi su se toga odrekli zbog čega?

Jedina teorija koja ima nekog smisla je da skupljaju paket za lov na Howarda tijekom ljeta, a, ako se sjećate, Portland i Wallace su već prije par mjeseci spominjani kao partneri u izgradnji paketa za Orlando. Super, ne radi se o slučajnosti, ali sumnjam da Netsi imaju išta konkretno u planu. Oni se kockaju, a to je nešto najgore što momčad u ovako niskoj fazi rebuildinga može raditi. Umjesto da skupljaju vrijednosti, oni se njima razbacuju uokolo.

Tko zna, možda Wallace svojim pristupom i stilom igre zarazi momčad i stvori kemiju koja će donekle pokrpati očajnu obranu. Pa možda dobiju dovoljno utamica do kraja da taj pick padne čak i niže od 12. mjesta. Možda se Deronu na ljeto učini zanimljivim igrati s Lopezom i Wallaceom pa se odluči na preseljenje u Brookyn umjesto u Dallas.

A možda Billy King, nakon što je upropastio Sixerse, uništi još jednu franšizu.

NEW ORLEANS

Nisu radili ništa i možda je tako i najbolje, da se izbjegnu priče oko Sternovih poteza.

NEW YORK

OUT – Mike D’Antoni

IN – Mike Woodson

Ok, ovo tehnički nije trade, ali bilo je i vrijeme. Čovjek koji nije u stanju od all-star igrača Carmelovih kvaliteta izvući maksimum već uporno forsira svoju viziju košarke nema što tražiti u NBA ligi. D’Antoni bi s takvim stavom bio odličan NCAA trener, a uz malo sreće možda ga upravo takva budućnost i čeka. Ne optužujem ga za probleme Knicksa, za te je kriv Dolan i pokvarena duša New Yorka u kojoj je puno važnija površina od sadržaja. Ne optužujem ga ni za smrt Amarea, za to je kriva majka Priroda. Optužujem ga samo za gaženje Carmela, dokazano top 5 strijelca u ligi, oko kojega nije bio u stanju složiti playoff momčad, već je trebao neviđeno sretan splet okolnosti ne samo da na trenutak digne momčad i tako spere odgovornost sa sebe (naravno, sada je Melo kriv za sve jer nije mogao biti dio momčadi), već i da potpuno uništi potencijalnu kemiju koja je mogla nastati oko osovine Melo – Chandler, osovine koja sama po sebi garantira playoff na ovakvom Istoku. Jadnog Lina da ne spominjem – i on je, kao i mnogi prije njega, iskorišten i odbačen kako bi Mike D’Antoni trenirao svoj ego umjesto da trenira svoju momčad.

OKLAHOMA

Momčad koja pobjeđuje…

ORLANDO

OUT – razum

IN – Dwight

Ne znam što bi rekao. Mogu se upustiti u niz opažanja koja graniče sa socijologijom, psihologijom, a ponajviše butkovićologijom. Ali, radije ću zaboraviti sve ludosti koje je Dwight izvodio tijekom sezone, nadati se da ih neće opet ponoviti dogodine i zaključiti kako je s košarkaške strane ovo najbolje rješenje za sve uključene. Uz jednu napomenu – da sam Dwight, u zamjenu za još jednu sezonu tražio bih promjenu GM-a, jer Otis Smith je dokazao ne samo da nije previše pametan, već da je i poprilično loš kockar.

PHILADELPHIA

IN – Sam Young

Besplatno su dobili još jedno tijelo za rotaciju, ali ne kužim potrebu za gomilanjem dobrih obrambenih igrača na pozicijama 2 i 3 koji nisu u stanju zabiti dalje od 5 metara od koša. Možda je Doug Collins zaboravio da su tricu uveli još 1979.

PHOENIX

Obzirom da je Steve Nash luđak kojem je svejedno tko sjedi na klupi (dapače, spreman sam do kraja života promicati tezu po kojoj ga je barem jednog naslova koštao upravo D’Antoni i njegova alergija na obranu) i koji se sprema momčad odvesti do još jednog finala Zapada, logično je da nisu poduzimali ništa. Momčad koja pobjeđuje se jednostavno ne dira. I ne, u ovim riječima nema niti zrnca sarkazma.

PORTLAND

OUT – Nate McMillan, Greg Oden, Marcus Camby, Gerald Trejdaju Me Svaki Deadline Wallace

IN – Okur, Williams, pick prve runde, Flynn, Thabeet, pick druge runde

Blazersi su napravili jedini logičan potez – rasturili su sve i krenuli iz početka. Nakon što vam Lou Amundson utrpa 21 koš bez promašaja iz igre, nakon što vas Boston dobije 20 razlike usprkos 20 skokova manje, nakon što vas Knicksi koji su u sličnim problemima s kemijom razbiju s 40 koševa, totalna destrukcija definitivno ostaje jedino rješenje.

McMillan je odličan trener, ali izgubio je ovu momčad onog trenutka kada je počeo miksati miksanja radi (jedan dan si starter, drugi ne igraš, jedan dan si prognan iz momčadi, drugi dan si nositelj igre), gubeći iz vida ono ključno – ovo je momčad slagana za Brandona Roya u kojoj nema Brandona Roya. Novi početak je logično rješenje i prvi potezi su ohrabrujući, a posebice ova katarza koju donose raskidi veza s Odenom i McMillanom. Možete se kladiti da je zrak u svlačionici Blazersa danas puno svježiji.

Kada potpišu Batuma, dogodine će imati samo Aldridgea, Matthewsa i njega kao dugoročne investicije. Imat će dva lutrijska picka – svoj i, uz malo sreće, onaj Netsa. Na ovakvom draftu dva lutrijska picka znače dva igrača startnog potencijala. Uz gomilu prostora na salary capu koji im se otvara micanjem Wallacea, mogu pokušati dovesti i rasnog playa putem tržnice, nekog tradea ili jednostavno – čekati. Bez nervoze, bez crnih oblaka iznad glave. Trail Blazersi su konačno slobodni.

Dok za dvije godine Harrison Barnes ne slomi obje noge spotaknuvši se na Odenovog bobbleheada prilikom posjeta lokalnom vrtiću.

I da – uz to što sada konačno imaju momčad koja je u stanju gubiti 20 razlike te u isto vrijeme zadržati kemiju, mogu baciti pogled na nekadašnje visoke pickove prve runde i utvrditi da li su Flynn i Thabeet stvarno astronomski promašaji ili jednostavno nikada nisu dobili poštenu šansu.

SACRAMENTO

Momčad koja pob.. pardon, krivi copy paste. Za njih je bolje da nisu ništa radili, barem ne dok ne otjeraju zle duhove koje je Petrieva nesposobnost zasigurno prizvala.

SAN ANTONIO

OUT – Jefferson

IN – Captain Jack

I zato su neke franšize šampionske, a neke su New York. Dali su nebitan pick prve runde (nebitan pogotovo njima koji u drugoj rundi pronalaze vrijednost kakvu neki ne mogu pronaći niti u lutriji) i uštedjeli 10 milja. Jeffersonove minute će podijeliti Leonard, Manu, Neal i Green (ili će iskopati neki novi biser u NBDL-u) što će ih praktički učiniti boljom momčadi. A što se Jacksona tiča, ako postoji ijedna momčad u kojoj će šutjeti i slušati, onda je to ova. Popovich ga je stvorio kao igrača i ne bi me čudilo da nađe načina kako da opet nešto izvuče iz čovjeka koji se pokazao ključnim u lovu na naslov 2003.

TORONTO

OUT – Barbosa

IN – pick druge runde

Nešto sitno su uštedjeli (dva mjeseca plaće za Leandra) i još dobili drugi pick, a nisu izgubili ništa osim potpuno nebitnog igrača koji je ionako samo trošio minute namijenjene Baylessu. Dobar poslovni potez.

UTAH

Kaže Kevin O’Connor kako nisu ništa poduzeli jer nitko nije ponudio ništa pametno. Kad tako nešto kaže Kevin O’Connor ja vjerujem. Držim fige da Warriorsi ne uspiju toliko tankirati pa da Kevin O’Connor nema dva lutrijska picka na raspolaganju. S tim da bi vrlo lako mogli ostati bez oba, jer ovi klinci koje je Kevin O’Connor skupio su tako dobri da bi Jazz lako mogao osvanuti u playoffu. E, to bi bila šteta. Ali i tako O’Connorovski.

WASHINGTON

OUT – Young, McGee, Turiaf

IN – Nene, Cook, pick druge runde

Younga ionako nisu imali namjeru zadržati, ali moram priznati da mi je malo bezveze što su se riješili jedinog problematičnog igrača s kakvim-takvim potencijalom i onda još kao zamjenu doveli preplaćenog veterana. Super je što čiste oko Walla, ali nekako bi više smisla imalo da su zauzvrat dobili pickove ili nekoga malo mlađeg umjesto čovjeka koji će iduće 4 sezone žderati petinu salary capa. Kako ono kaže Gump – stupid is…

PRINT YOUR BRACKETS 2012. – MIDWEST

ROUND OF 64

UNC i Kansas bi, slično ostalim prvim i drugim nositeljima, trebali prošetati kroz prvu rundu. U biti, trebali bi imati šetnju do same završnice, obzirom da je regija kao naručena da se izbjegnu potencijalni zeznuti match-upovi. Posebice to vrijedi za gornji dio ždrijeba North Caroline u kojem se uglavnom nalaze ekipe solidnih napada i, blago rečeno, prosječnih obrana. U nadigravanju koš za koš, UNC nema premca, a samim time su i šanse za iznenađenje minimalne.

Naravno, sve ovo pričam pod uvjetom da Creighton, Temple i Michigan prođu prvi krug. Iako su favoriti i iako očekujem da dalje prođu sve četiri bolje postavljene momčadi iz gornjeg dijela bracketa, činjenica je kako im raspored donosi dvoboje sa stilski potpuno suprotnim ekipama koje se prvenstveno baziraju na obrani. Sad, olakotna okolnost je što ni Ohio ni South Florida nemaju vrhunske obrane, a to bi značilo da će Tim Hardaway Jr. i tricaši Michigana imati dovoljno prostora, kao i tricaška postava Templea bazirana na učinku tri vanjska igrača predvođena Juanom Fernandezom.

Najteži posao imat će Creighton, kojega čeka čvrsta Alabama s izvrsnim JaMychalom Greenom pod košem. Međutim, Alabama je daleko od forme s početka sezone kada su izgledali kao potencijalni nositelj, čemu je glavni razlog gubitak suspendiranog Tonya Mitchella koji je bio ključni igrač u napadu. 60-ak koševa su njihov maksimum, a odigra li obrana samo malo ispod razine, Creighton će ih izrešetati.

Radi se o ekipi koja bez problema ubacuje 80-90 koševa na račun gomile opasnih tricaša i, prije svega, na račun fenomenalnog krila Douga McDermotta iza kojega je fantastična sezona. Momak ne samo što igra za oca koji je trener momčadi, već još stigne zabijati 23 koša uz sulude postotke (60% iz igre, 50% za tricu) iako uglavnom igra pod košem zbog manjka centimetera na rosteru. Od Adama Morrison nije viđen bijeli brat koji ovako trpa i malobrojni fanovi Charlotte Bobcastsa s pravom strahuju da bi niz sjajnih partija na turniru mogao McDermotta promovirati u prvog picka. U očima Michaela Jordana, jasno.

Uglavnom, u gornjem dijelu ždrijeba igram na nositelje, ali zato u ovom donjem vlada totalni kaos. Treće postavljeni Georgetown odmah u startu ide na plutajuću minu u vidu još jednog sjajnog napada baziranog na tricaškoj vanjskoj liniji. Ian Clark i društvo iz Belmonta se slično Vanderbiltu već godinama pripremaju za veliki rezultat, godinama nas razočaraju, pa je možda konačno stiglo vrijeme i za jedne i za druge da dočekaju drugi tjedan turnira.

Jednostavno, u ovom sudaru filozofija dajem prednost run and gunu Belmont Bruinsa protiv spore i kontrolirane igre kroz post Georgetowna koji previše ovisi o razigravačkom učinku napadački neizbrušenog centra Henrya Simsa. G’town ima solidan napad i čvrstu obranu s pomoću kojih može preživjeti, ali nikako nije favorit u slučaju da Clarkea krene šut za tri.

San Diego State također nije u ništa boljoj situaciji protiv žilavog North Carolina Statea koji čak ima i više talenta dokazanog u puno boljoj konkurenciji. Obzirom da su napad i obrana i jednima i drugima podjednako prosječni, biram talentiraniju momčad.

Ispada da je Kansas jedini nositelj koji preživljava donji dio ždrijeba obzirom da biram prolazak Purduea preko St. Mary’s. Purdue predvođen Hummelom nema više onako čvrstu obranu s kojom se mogu nadati dobrim rezultatima u turniru, ali mogu zabiti dovoljno da preskoče ekipu poput St. Mary’s koja je dominirala slabašnom konkurencijom u konferenciji (BYU i Gonzaga su puno lošiji ove godine nego što smo navikli), nema ni jednu poštenu pobjedu izvan nje, a i previše ovisi o jednom ipak samo solidnom playmakeru (i prosječnom šuteru) Matthewu Delavedovi.

ROUND OF 32

McDermottova šuterska čarolija ne bi trebala ugroziti UNC, Purdue nema dovoljno mesa za suprostaviti se Kansasu i Thomasu Robinsonu, pa nam kao dvije najzanimljivije utakmice ostaju dvoboji Temple-Michigan, odnosno Belmont-NC State. I dok sam spreman i dalje bez puno razmišljanja jahati Belmontove tricaše protiv protivnika koji niti smrdi niti miriše, sudar Templea i Michigana ovisit će prvenstveno o tome tko se uspije više suzdržati u uzimanju loših šuteva. I jedna i druga momčad imaju turnirsko iskustvo, i jedna i druga imaju lidere u Hardawayu i Fernandezu, a ovom prilikom biram Michigan čisto zbog većeg izbora solidnih igrača, posebice pod košem.

SWEET SIXTEEN

I tu bi Belmontova čarolija trebala prestati, jer Kansas je u stanju preživjeti i puno veći baraž trica zahvaljujući prostoru kojega će u reketu imati Robinson. Michigan pak nema šanse u nikakvom nadigravanju protiv Barnesa i društva, razlika u klasi je očita.

ELITE EIGHT

Kansas možda ima bolju obranu i konstantniji napad od North Caroline, ali Tar Heelsi imaju prednost u talentu. Kada zagusti, trener Kansasa Bill Self može računati samo na obranu i Robinsona. UNC ima dovoljno šutera da razbije zonu, ujedno i dovoljno žilavih igrača u reketu da uštopaju Robinsona.

FINAL FOUR

Najveći razlog zbog kojega nam se sezona Caroline čini kao razočaranje leži u njihovoj povremenoj pasivnosti i manjku dominacije koju jednostavno očekuješ od ovakve momčadi, posebice u napadu koji na papiru naizgled ima sve – unutar-van igru, šut sa svih pozicija, ulaz, slobodna, jedan na jedan strijelce na vanjskim pozicijama i pod košem. U sezoni su na mahove pokazivali da mogu dohvatiti tu svemirsku razinu, a to znači da mogu i do naslova spoje li niz kvalitetnih utakmica u pravom trenutku. Obzirom na gomilu NBA potencijala i povijest koja nas uči da obično odu do kraja kada imaju ovako zvijezdani roster, barem nastup na Final Fouru ne bi smio biti upitan.

PRINT YOUR BRACKETS 2012. – WEST

ROUND OF 64

Spartansi, Missouri i Marquette kao tri najbolje momčadi ne bi trebali imati nikakvih problema u prvom krugu. Protivnici prva dva nositelja su miljama daleko od potrebne kvalitete za iznenađenje i praktički jedino Marquette ima dostojnog protivnika u Brigham Youngu. Samo, BYU nije ni trebao biti u turniru i ne želim ni pomišljati na scenarij u kojem će moći zabiti dovoljno da izbace Golden Eaglese. Svoj Božić su imali u pretkolu protiv Ione.

E, ali zato zanimljivo postaje već kod četvrtog i petog nositelja.

Louisville Ricka Pitina upravo je osvojio Big East, a to me samo dodatno učvrščuje u uvjerenju da su spremni za prvi pravi upset jer Louisville je sve samo ne konstantna momčad. Njihov presing i općenito dobra obrana ne mogu sakriti šuterske manjkavosti i čestu bezidejnost napada previše baziranog na slasherskom učinku Peytona Sive. S druge strane Davidson živi od šutiranja trica i kao takav je stvoren za potencijalno iznenađenje. Njihova mekana obrana je svakako problem, ali Louisville je nema čime napasti.

Još jedan potencijalni upset je sudar Long Beach Statea i New Mexica. Potonji su solidna momčad naizgled bez mane, ali nešto ipak upada u oči – manjak rasnog talenta koji njihov napad prečesto svodi na isforsirani skok-šut. Long Beach ima dosta minusa, ali jedan od njih nije nedostatak rasnog talenta obzirom da imaju Caspera Warea, vrhunskog strijelca koji može zabiti dovoljno za održati napad podmazanim. Jasno, njegov stil igre može i koštati glave vlastitu momčad, a za takav rasplet događanja trebala bi se pobrinuti solidna obrana New Mexica.

Kako god, obje ove utakmice spadaju u must see TV, a Louisville i Davidson su na programu već večeras oko 19.

Da se radi o možda najzanimljivijem dijelu bracketa govore i preostali susreti. Efikasna Florida, koja s Bradleyem Bealom u sve većoj napadačkoj ulozi postaje još efikasnija, ima dovoljno oružja da preživi čvrstu i dosadnu obranu West Virginie. Murray State predvođen Isaiahom Canaanom, još jednim eksplozivnim combo bekom sposobnim za one man show, nakon sjajne sezone valjda u sebi ima dovoljno za još jednu dobru partiju i eliminaciju simpatičnog Colorado Statea.

Najneizvjesniji dvoboj bit će onaj između Memphisa i St. Louisa. Prvi su uredno osvojili svoju slabašnu konferenciju, skupivši u prvom dijelu sezone nekoliko kvalitetnih pobjeda i nabivši fenomenalne brojke koje ih u ovom susretu favoriziraju. Samo, njihov run and gun često ih zna staviti van kontrole, a biti van kontrole protiv momčadi poput St. Louisa koja živi od obrane i usporenog tempa nikako nije recept za uspjeh. Memphis nije momčad visokog IQ-a (molim da se izbjegnu šale na račun Roseovih testova) i to bi ih i ove sezone trebalo koštati boljeg rezultata.

ROUND OF 32

Ovdje iznenađenja prestaju. St. Louis je stilom igre idealna žrtva Spartansima koji su davno prije njih doktorirali na kombinaciji čvrste obrane i kontroliranih napada. Davidson ipak nije toliko dobar da nakon Louisvillea izbaci još jednog favorita, iako se New Mexico u ulozi petog nositelja čini zrelim za poraz. Slično je i s Murray Stateom – protiv Marquetteovog zida na vanjskim pozicijama ni najbolja moguća partija Canaana neće biti dovoljna. Jasno, ubace li Eaglesi dovoljno, što je s momčadi iz Big Easta uvijek upitno.

Stoga bi najzanimljiviji dvoboj trebao biti onaj između Floride i Missouria. Dvije momčadi bazirane prije svega na kvalitetnim šuterskim učincima, s jednako kilavim obranama. Ako Beal odigra vrhunsku partiju i ako ih Boynton i Walker ne unište lošom selekcijom šuta, imaju šanse. Samo, po svemu što je Missouri pokazao ove sezone, možemo ustvrditi kako kod njih učinkovitost nije upitna. Napad predvođen sjajnim swingmanskim dvojcem Denmon-English definitivno je najzrelija 4 vani – 1 unutra kombinacija trenutno u NCAA i zbog te konstantnosti i manjeg broja upitnika dajem im prednost protiv Gatorsa.

SWEET SIXTEEN

Izzo bi se trebao pobrinuti da New Mexico konačno padne (opet odličan match up, ždrijeb kao da je slagan pazeći da favoriti ne nalete na stilski nezgodnog protivnika), a balans Marquettea trebao bi se pobrinuti za kolaps Missouria. Golden Eaglesi su u stanju pratiti svaki tempo, braniti se i zabijati, ali ono što bi najviše trebalo brinuti Missouri je činjenica da mogu na njihova dva glavna strijelca staviti dva odlična stopera – Dariusa Johnson-Odoma i Vander Bluea. Dodaj još skakački učinak Jaea Crowdera u reketu i dolaziš do računice kako sjajna sezona Tigersa dolazi do kraja. Naravno, zabije li Marquette dovoljno. Jer, koliko god sva tri spomenuta igrača bila žilave potencijalne NBA opcije, ipak se radi o role playerima po mentalitetu. Uglavnom, dvoboji Denmona i Englisha protiv Bluea i Johnson-Odoma bit će prave poslastice. Ako do njih dođe.

ELITE EIGHT

Dvoboj Marquette – Michigan State donijet će krvave obrane, a brzina Golden Eaglesa mogla bi biti izuzetno otežavajuća okolnost za Spartanse, posebice ako se vanjska linija pobrine za dovoljan broj lakih poena u kontri. Ipak, u sudaru zeznutih obrana prednost dajem nešto organiziranijem napadu, a taj je naravno ovaj građen oko Izzova flexa i Greenovih pravovremenih pasova.

FINAL FOUR

Nije fora odlučili se za još jednog prvog nositelja, ali pošto se u ovim postovima ipak pokušavam baviti prvenstveno analizom, a tek potom igrama na sreću, što mi drugo preostaje?

Michigan State Toma Izzoa na početku sezone jedva da je bio smatran turnirskom momčadi. I to se činilo potpuno razumljivim obzirom na smjenu generacija i slabašan talent koji imaju na raspolaganju. Međutim, kako je sezona odmicala, već poslovična sjajna Izzova obrana nadograđena je fenomenalnom dubinom i podjelom uloga u kojoj svatko zna svoju rolu do najsitnijeg detalja, a kao ključ svega postavljen je veteran Draymond Green oko kojega se sve vrti u napadu (prvi strijelac i razigravač).

Ukratko, Izzov sistem još jednom se dokazao funkcionalnim, a kada stvar štima kao ove godine, obično im se smiješi nastup na Final Fouru.

PRINT YOUR BRACKETS 2012. – EAST

Naizgled se radi o najmirnijoj regiji u kojoj bi se trebala izbjeći veća iznenađenja. U biti, ovom prilikom sam toliko homo u izboru da igram isključivo na nositelje.

ROUND OF 64

Syracuse je ostala bez Fab Mela, centra sjajnog imena i još sjajnijeg utjecaja na obranu reketa, praktički jedinog nezamjenjivog igrača na rosteru krcatom podjednako solidnim košarkašima, valjda zbog akademskih razloga (iako nema konkretnih informacija, izgleda kako su ga radije suspendirali sami nego da im NCAA naknadno napravi nešto slično što je napravila Memphisu zbog Derricka Rosea).

To im u ovoj rundi neće predstavljati problem, ali u daljnjem natjecanju ih iz uloge Final Four kandidata stavlja u isti koš s gomilom osrednjih momčadi kojih je ovaj dio turnira krcat.

Uz njih, siguran prolaz dalje ima i Ohio State (ogromna razlika u talentu) te Wisconsin koji bi svojim ubitačno dosadnim ritmom trebao zgaziti slabašnu Montanu (iako se nikada nije pametno pouzdati u momčadi koje se često muče zabiti 50 koševa).

Na papiru su zanimljivi sudari Vandya i Harvarda, odnosno Cincya i Texasa, ali nositelji su realno puno bolje balansirane momčadi s identitetom i iskustvom. Hardvard može pratiti Vanderbilt po broju trica, ali ne i po talentu (3 buduća NBA igrača na rosteru naspram 0 koliko ih ima bivše sveučilište Jeremya Lina), dok je Texas run and gun banda s individualnim talentom, ali bez vidljive kemije koja je neophodna da se izbaci momčad poput Cincinnatia koja živi od obrane i koja iza sebe upravo ima 4 žilave pobjede na konferencijskom turniru.

Preostale tri utakmice trebale bi biti zanimljive, ali iz potpuno drugih razloga. Sudar Kansas Statea i Southern Missa bit će sudar dvije apsolutno nebitne i podjednako prosječne momčadi koje su slobodno mogle ustupiti mjesto na turniru bilo kome tko je ostao ispod crte, a prednost dajem Kansasu zbog pedigrea i solidnog bekovskog dvojca.

West Virginia i Gonzaga su par koji puno bolje zvuči ovako na papiru nego što obećava nekakvu ekstra zabavu, a ovo je ujedno i jedina utakmica u kojoj tipujem na slabije postavljenu momčad i to samo iz jednog razloga – West Virginia imat će najboljeg igrača na parketu u 20-10 mašini Kevinu Jonesu. Gonzaga se šlepa cijelu sezonu i nije ništa bolja nego prijašnjih sezona usprkos brucošu Kevinu Pangosu koji je, posebice na početku sezone, imao nekoliko Jimmer trenutaka. Njihova drva pod košem (Sacre i Harris) i dalje su drva, a, iako po brojkama West Virginia nije favorit, barem se borila i davala sve od sebe u puno izjednačenijoj konkurenciji nego je to bio slučaj s Gonzagom koja je u onih nekoliko puta što sam ih gledao ostavljala dojam beskrvne momčadi.

Zadnji par Florida State i St. Bonaventure stoga je apsolutno najzanimljiviji. I jedna i druga momčad su neočekivano osvojile turnire konferencija, a tu ipak određenu prednost treba dati Floridi koja je na svom putu izbacila i Duke i UNC. Seminolesi su čvrsta obrambena skupina koja ovisi o kontroli tempa, napadačkoj iskri odličnog šutera Michaela Snaera, a ponajviše o sposobnosti zaustavljanja protivnika kada je najpotrebnije.

Međutim, St. Bonaventure će imati najboljeg igrača na parketu, a to nikada nije mala stvar. Andrew Nicholson je razvalio konferencijski turnir all-round učinkom dominirajući na oba kraja parketa i konačno je upao u prvu rundu većine mock draftova, iako iza sebe ima već četiri sezone fenomenalnih brojki. Međutim, do sada je nedostajao momčadski učinak koji bi ga lansirao u orbitu kao ligth verziju Anthonya Davisa (slabiji atleta i dosta niži, ali kompletniji strijelac i bolji šuter sposoban zabiti tricu). Zaključa li reket i uspiju li ga suigrači pratiti s dovoljno trica, iznenađenje je itekako moguće.

Prednost ipak dajem Seminolesima zbog sposobnosti da uguše i puno opasnije napade od ovoga, ali ne sumnjam da nas čeka pravi triler.

ROUND OF 32

Syracuse može proći Kansas State i bez Mela obzirom da ovi nemaju kako iskoristiti dodatni prostor koji se otvara u reketu, plus širina Boehaimove momčadi u stanju je pružiti puno bolju napadačku partiju od toplo-hladno vanjskog šuta slabijeg Kansasa. Svim srcem se nadam da će Vanderbiltu upadati trice i da će to označiti kraj još jednog mučenja kojega svim ljubiteljima košarke iz godine u godinu priređuje Wisconsin, a, prežive li St. Bonaventure, Seminolesi bi trebali preskočiti i Cincy koji je u neku ruku njihova lošija kopija po čvrstom stilu igre u obrani. West Virginia bi prolazom u drugu rundu već napravila dovoljno i časni poraz od Ohio Statea sve je čemu se mogu nadati. 1 na 5 ne prolazi protiv ovakvih ekipa.

SWEET SIXTEEN

Ovdje postaje zanimljivo. Florida State ima čime zaustaviti Ohio State, a isto tako Vandy ima dovoljno oružja da izbaci oslabljeni ‘Cuse.

Ovo drugo mi se čini izgledno ako će trice upadati, a nakon godina razočaranja bi valjda trebale. John Jenkins i Jeff Taylor dvije sezone za redom odbijaju izići na draft, pokušavaju nešto napraviti na turniru i uvijek razočaraju i sebe i druge. Možda je sada vrijeme da im se konačno poslože stvari. Festus Ezeli pod košem daje dovoljan balans u obrani i sve što im treba je niz utakmica u kojima će upadati trice.

Kod drugog para ostajem konzervativan – Ohio State, iako nema ni približno dobru vanjsku liniju kao lani, još uvijek ima solidnu petorku i dobar balans da zabije dovoljno protiv Seminolesa koji će slomiti zube na obrani puno boljoj od vlastite.

ELITE EIGHT

Tu bi niz Vanderbilta trebao stati jer Sullingera neće biti lako zaustaviti, a možda će i najbolja obrana sveučilišne košarke koja ne dopušta previše drugih šansi odraditi svoje.

FINAL FOUR

Ohio State. Nisu krcati talentom poput Kentuckya ili UNC, očito je kako se muče zabiti ako im ne upada trica jer nema strijelca koji može olakšati život Sullingeru, ali u takvom su dijelu ždrijeba u kojem mogu iskoristiti nedostatak nezgodnog match upa i lagodno doći do Final Foura.

PRINT YOUR BRACKETS 2012. – SOUTH

Završni turnir kreće za manje od dva dana (ovu nesretnu i nepotrebnu “prvu rundu”, koja ne služi ničemu osim da se prava prva runda zove druge runda i tako samo dodatno zbuni ljude dobre volje, neću ni vezivati uz turnir), a kako sam ove sezone pogledao najveći broj sati NCAA košarke u svom životu, očekujte i najopširniju najavu ikada na ovim stranicama.

Uz četiri posta kojima ćemo prošvrljati kroz svaku regiju, naći će se vremena i za popunjavanje bracketa u podcastu, a u pauzama tijekom turnira bit će i osvrta na prethodne runde i nove najave. Naravno, posebna pažnja ove godine bit će posvećena NBA talentima koje ću, umjesto u tradicionalnom jednom postu, obraditi u njih nekoliko kako bi spomenuo što više imena koja su se urezala u pamćenje.

(dodam li još ovome da je zbog jebenog lockouta Sezona počela skoro dva mjeseca kasnije i da je zbog toga Trade Deadline s kraja veljače pomaknut točno usred Ludila, jasno vam je da se ovih dana neće biti u mogućnosti baviti ičim drugim osim košarke – i to sve bez da sam spomenuo gomilu sjajnih dvoboja koje nam u idućih tjedan dana nudi Liga – hm, igraju nekakvi Bullsi i nekakav Heat – o raspletu kaosa na Zapadu da ne pričam)

Naravno, svi ti odgledani sati sveučilišnih dvoboja ne znače da ću ove godine biti išta uspješniji u prognozama od ranijih pokušaja, ali u tome se valjda i krije draž ovakvog turnirskog tipa natjecanja, posebice među ovakvom nezrelom konkurencijom u kojoj možda 5-6 momčadi možemo smatrati favoritima, njih još 5-6 totalnim autsajderima, a ovih ostalih 50 i nešto su u stanju skinuti jedni druge ovisno o tome kome upada trica, kome je combo bek poludio ili kome je jedini visoki igrač na parketu zaključao reket.

ROUND OF 64

Primjetit ćete kako većina analiza, pa tako i ova, prednost daje nositeljima, što je dobrim dijelom zasluga kvalitetnog posla kojega je odredio Izbornički Komitet Centralne Sveučilišne Partije, a dijelom i nedostatka nezgodnih match upova. Ovdje na Jugu u oči upadaju dva susreta, onaj UConna i Iowe, odnosno Xaviera i Notre Damea. Obzirom da se radi o sudarima 8. i 9. odnosno 7. i 10. nositelja, teško je govoriti o nekakvim iznenađenjima, ali ovo su jedini dvoboji u kojima dajem prednost niže rangiranim momčadima.

UConn ima dovoljno talenta – mogu zabiti iz vana (Kevin Martinov blizanac Jeremy Lamb), mogu vas uništiti ulazima (Ryan Boatright i Shabazz Napier), a pod košem imaju potencijalni drugi pick drafta u Andreu Drummondu i rasnog šljakera u Alexu Oriakhiu. Na papiru izgledaju kao favoriti, ali sezona je pokazala da su na parketu momčad bez identiteta koja često pasivno promatra umjesto da reagira. Iz nekog razloga (možda i zbog bolesti koja ga je dobar dio sezone udaljila od momčadi) Jim Calhoun nije pronašao potreban balans, ali, dok su u turniru, ne možemo isključiti potencijalne partije poput lanjskih kada je sličan roster nošen Kembom Walkerom osvojio naslov.

Iowa ovisi o tricaškom učinku i u stanju su dobiti UConn, ali radi se o momčadi koja poprilično uredno gubi protiv talentiranijih kada ne igra pred svojom publikom. A UConn jedino talenta i ima. Za razliku od Notre Dame, koja se nekako dočepala turnira usprkos poprilično slabašnoj generaciji. Ni Xavier nema neku briljantnu sezonu, nisu dominirali Atlantic 10 konferencijom kao što se očekivalo, ali imat će najboljeg čovjeka na parketu u revolverašu Tu Hollowayu koji živi za ovakve utakmice i koji je nakon razočaravajuće sezone potegnuo u konferencijskom turniru i odveo ih do finala, a samim time i plasmana na NCAA turnir. Nema razloga da Tu na jednu večer ne poludi i u maniri klasičnog sveučilišnog combo beka zabije 13 od 23 lopte plus 10 slobodnih.

Ostali?

Kentucky još ni nema protivnika, ali, ove dvije momčadi koje razigravaju za čast gubljenja u prvom krugu s najvećom razlikom, toliko su loše da imena nisu ni bitna. Dukeov protivnik ima nešto bolji rezime, ali kad ga ostvariš u očajnoj konferenciji, a jedini susreti s velikim momcima tijekom sezone završe katastrofalno (porazi od 20 razlike), onda ispada da ni Lehigh ne trebamo uzimati ozbiljno.

Baylor će imati nešto teži posao, ali ne zato što je South Dakota State naročito dobra momčad (iako imaju solidan napad, u stanju su potezati trice, imaju čak i jednu kvalitetnu pobjedu tijekom sezone), već prije svega zato što su sami sebi najveći neprijatelji. Ipak, uglavnom se upucaju u nogu protiv boljih momčadi, a ove limitirane su sređivali bez greške do sada.

Indiana ima mekanu obranu, ali odličan balans u napadu kojim će izbjeći iznenađenje. Trkača banda s UNLV-a pokazala je dovoljno da ih smatramo favoritima protiv iznenađujućeg osvajača Pac-12 konferencije Colorada (koji ne bi ni upao na turnir da nije izbacio Arizonu i, da, hvala im na tome), a donekle zanimljivo moglo bi biti između VCU i Wichita Statea.

Ovi prvi su lani iz pred-kruga (nema šanse da to zovem prvim krugom) stigli do Final Foura, a, iako su ostali bez dosta lanjskih junaka, ove godine su nakon ne baš sjajne sezone opet proigrali kada je trebalo i osvojili poprilično jaku Coloniral konferenciju. Ne treba ni govoriti da će njihov trener Shaka Smart biti jedno od najtraženijih imena u NCAA naprave li nešto slično i ove godine. Tip nije u rodu s Keithom Smartom iz Warriorsa, što mu je isto plus. Uglavnom, sve miriše na iznenađenje.

Ali, ovdje ću opet biti konzerva i odabrati favorite, momčad koja nema zvijezde, ali ima duboku klupu, rotaciju od 7 igrača koji odrađuju svoje u obrani i napadu. Na kraju krajeva, brojke pokazuju da su balansirani kao rijetko tko, a imaju i dvije izuzetne pobjede s preko 20 razlike protiv UNLV-a i Creightona koje se ne mogu tek tako zanemariti.

Uglavnom, prvi dio ove regije baš i ne garantira neka pretjerana iznenađenja i gotovo da nema tekme koju bi okarakterizirao kao must see TV, osim ovih nekoliko sudara iz sredine koji bi trebali barem donijeti neizvjesnost.

ROUND OF 32

Opet se držim favorita i biram Kentucky (najbolja momčad u regiji), Duke i Indianu (dva sjajna napada). Utakmica između Indiane i Wichita Statea po svim parametrima trebala bi biti ljepotica ovog dijela turnira, ali radije se odlučujem za susret između UNLV-a i Baylora, samo zato jer mislim da UNLV ima dovoljnu širinu da iskoristi rupe Baylorove zone. Bitka pod košem Baylorovih razvikanih talenata koji imaju tendenciju nestati iz igre na duže periode protiv fajtera iz Las Vegasa predvođenih sjajnim skakačem Mikeom Moserom garantira zabavu, ali trebao bi presuditi napad, odnosno run and gun i odlična trica vanjskih igrača Nevade koji su za klasu bolji od Baylorovih nestabilnih bekova.

SWEET SIXTEEN

Dukeova paljba ipak bi trebala biti previše za rastrčane buntovnike, jer ni Duke nije ništa manju revolveraška ekipa kada treba. Također, teško je vjerovati da Indiana može nanijeti drugi poraz ove sezone Kentuckyu. Vrijeme je za naplatu duga, a i Anthony Davis može zaustaviti mlađeg Zellera i tako prebaciti popriličan teret na vanjsku liniju Indiane i solidnog, ali usamljenog tricaša Christiana Watforda. Jednostavno, razlika u talentu je prevelika.

ELITE EIGHT

Kentucky će potpuno zatvoriti reket protiv Dukea, a usput će im ostati i dovoljno oružja da smetaju na perimetru. Duke može dobiti samo ako ubaci nenormalnu količinu trica, a čak im ni to ništa ne garantira odigra li napad Kentuckya kako zna. Što je izvjesno, obzirom na netipično šuplju obranu Dukea pod košem. Bit će nadskakani i nadigrani.

FINAL FOUR

Kentucky nije seksi izbor, ali je apsolutno realan. Poraz u konferencijskom turniru najbolje je što im se moglo dogoditi, jer tolika gomila mladih igrača zasigurno je povjerovala u priče o nepobjedivosti koje su im sa svih strana servirali mediji. Sada ih Calipari ima koncentrirane na ono najbitnije, a već je dokazao da i s puno neozbiljnijim rosterom zna upravljati do Final Foura.

RUNNING WITH THE PACK G43

Wolvesi su se noćas izvukli protiv Sunsa u zabavnom šuterskom treningu znanom i kao utakmica bez obrana (u tu čast prvi o lomak posta pisat ću bez slova koje se nalazi između ć i dž) zahvaljujući faktorima koji su u za nje vrijeme postali ključni – sjajnom šutu i o ličnoj individualnoj partiji Kevina Lovea u napa u. Još je bitnije što je pobje a ostvarena protiv izravnog protivnika za playoff koji je trenutno u sjajnoj formi. A najbitnije je što se post-Rubievski svijet pokazuje ponošljivim ako, kako smo ranije istakli, A elman nekako izvuče o lične partije od Ri noura i Bareae.

Playmakerski dvojac u 48 minuta ostvario je sjajnih 13-17 uz samo 4 izgubljene, što je Nashovski učinak. Očito su shvatili ozbiljno situaciju, a to ne pokazuje samo odlična kontrola lopte, već i potpuna disciplina prilikom izbora šuta. Ridnour je većinu sezone odigrao kao šuter, Barea kao instant strijelac s klupe, ali noćas su se potpuno posvetili zadatku na temu kako nadoknaditi Rubieve organizatorske sposobnosti (posebice impresivan bio je Ridnour u zadnjih 5 minuta kada ja parirao Nashu potez za potez).

Ono gdje je Rubio ipak nenadoknadiv je obrana. U novoj podjeli minuta i uloga Adelman je žrtvovao obranu za što bolji napad i to je ovom prilikom funkcioniralo. Istina, Sunsi su mogli do obruča ili otvorena šuta kad god su htjeli protiv postave koja sada, uz već opjevani problematičan učinak u reketu, ima i ogromnu rupu u vanjskoj liniji (Ridnoura ne može pokrivati 1 na 1 gotovo nijednog startnog playa u ligi).

Doslovna računica bi išla nekako ovako – do sada je Rubio bio jedini iznadprosječni obrambeni igrač, Love, Peković i treći član unutarnje linije (bilo Webster ili Johnson) su jedva prosječni, a Ridnour je bio ispodprosječan. Od sada imamo Ridnoura (ispodprosječan), Lovea, Pekovića i trećeg (prosječni), te ili Ellingtona ili Bareu (prosječni dok god ne moraju čuvati brže, odnosno više igrače).

Možda vam se ne čini velikim problemom, ali pad od, recimo to tako, pola prosjeka u ovakvoj borbi među gomilom sličnih momčadi može biti ključna razlika između playoffa i lutrije. Stoga još i više zbunjuje odluka Adelmana da ne poveća minutažu Johnsonu, obzirom na to da se radi o jedinom igraču na rosteru koji je pokazao nekakav potencijal rasnog stopera. Doduše, radi se o samo par utakmica, ali njegova energija protiv Blazersa i Lakersa je bila ključna. Apsolutno postoji stotine razloga da mu se ne vjeruje obzirom na očajne partije koje je pružao tijekom sezone, ali, ne dati mu ni jednu minutu više iako se ozljedom Rubia stvorilo njih 34 na raspolaganju, nema smisla (pogotovo jer je opet imao solidnu epizodu, u jednom trenutku zabio je 7 koševa za minutu, a i u završnici je odradio odličan posao u obrani).

Za sada se Adelmanova odluka da većinu minuta dobije Ellington i da se momčad poštedi većih potresa oko podjele uloga (Ridnour je samo uskočio u Rickyeve cipele, a Ellington praktički u Ridnourove) pokazuje rizičnom. Ellington je zabio svoje u oba susreta u novoj roli i svojim šutem za tri širi obrane što je ključno kako bi Love i Peković imali prostora koristiti svoje kvalitete, ali u paru s Lukeom ne donosi ništa na drugu stranu parketa.

Nash i Dudley su imali show program protiv ove kombinacije, a ništa lošije nisu prošle ni zamjene (Brown i Telfair su dodali 21 poen na 53 prvog bekovskog para). Minnesota je sve doduše nadonadila kroz reket gdje su Love i Peković imali svoj dan i na jednak način maltretirali visoke Sunsa, ali ovakvi podatci o šupljini vanjske linije bolna su upozorenja za ubuduće.

Inače, u obračunu bez obrana posebno je bilo zanimljivo gledati dvoboj dva centra koja izgledaju puno žešće i ostavljaju puno tvrđi dojam nego to pokazuju brojke. Pek je dominirao protiv Gortata koji se nije želio previše gurati u reketu i koji je uglavnom izgledao kao da jedva čeka otrčati u napad kako bi u koš spremio još jedan Nashov zicer. Dok se Peković barem svim srcem trudi nadoknaditi manjkavosti vlastitih fizikalija, Gortat se pokazao kao najobičniji maneken koji je radije skupio osobne nego se gurao s Pekom.

Poljak je sjajan skakač i još bolji realizator izglednih situacija, ali brojke jasno pokazuju kako protivnički centri protiv njega obično imaju svoj dan, što negira eventualni argument da je Sunsima odmogla njegova smanjena minutaža zbog problema s osobnima – ako ništa drugo Lopez je trenutno bolji obrambeni igrač, a ključnu razliku ionako je napravio Love koji je u drugom dijelu maksimalno koristio to što su ga čuvali tako mekani igrači kao Frye i rookie Morris. Naravno, ne pričamo o nizinama na kojima obranu igra jedan Jordan iz Clippersa, ali očito je kako su stil igre Sunsa i nova uloga u napadu toliko opčinili Gortata da je onaj nekadašnji solidni borac pod koševima uglavnom prošlost. Također, i ta njegova napadačka eksplozija uglavnom je rezultat sjajnih suigrača – kada većinu minuta na parketu provedeš s nesebičnim tipovima poput Nasha, Dudleya i Hilla, moraš imati napuhane brojke.

Mislim, nije mi namjera reći da Gortat nije dobar košarkaš, ali definitivno nije all-star kvaliteta kakvom ga prikazuje površni pogled na statistiku. Čak 80% njegovih koševa je asistirano, što je prosjek kakav se uglavnom veže uz igrače zadatka koji ne pucaju osim kad im netko složi zicer. Sad, nije sve na asistentima, netko treba realizirati sve te šanse, a Gortat je sjajnom osjećaju za roling dodao i izvrstan šut sve do linije trice. Ali, realno, čovjek je bliži igračima zadatka poput Chandlera ili Okafora nego centrima poput Gasola ili Bynuma koji zaista imaju odgovornost u napadu. Uz jednu bitnu iznimku – dok je spomenutima zadatak obrana, Marcinu je – trpanje.

I dok Poljak uživa u lagodnom životu pored Nasha i igra kao krilo, u zadnje vrijeme je jedan od najzaslužnijih za renesansu Sunsa bio njegov back-up Robin Lopez koji se i noćas ponašao kao jedini pravi centar na rosteru. I da, ono što je Sunsima dalo šansu da se opet bore za playoff nakon all-star pauze i sjajnog niza pobjeda prije svega je poboljšana obrana za koju su najzaslužniji fantastični Hill, opet rastrčani Dudley i nenadano čvrsti Lopez.

Jasno, Lopezovo pravo lice je bliže Gortatu, ali, dok donosi ovu netipičnu dozu energije na parket, Sunsi će to znati iskoristiti. Noćas se trudio, ali obzirom da je Hill bio limitiran zbog problema s leđima, nije imao partnera u pokušajima da ozbiljnije zatvori reket. Naravno, možda se samo na jednu večer utopio u kolektivno ignoriranje obrane, a možda je već prošlo razdoblje u kojem je podsjetio na košarkaša koji ima budućnost kao borac pod koševima.

Igrom slučaja gledao sam Sunse nekoliko puta u ovom nizu nakon all-stara tijekom kojega su dobili 5 od 7 utakmica i bilo je očito kako su posložili rotaciju. Ti vidljivi obrisi dubine i na trenutke spomenuta sjajna obrana na čelu s Hillom i Lopezom, donijeli su dovoljno za iskorak i ovaj roster je pomalo počeo podsjećati na onu momčad od prije dvije sezone koja je došla do finala konferencije upravo na račun širine i energije. Imaju li šanse ponoviti nešto slično? Zašto ne, jednako su ranjivi kao i svi ostali oko njih, a Nash očito vjeruje da mogu. Iako, podatak da toliko ovise o dvije veteranske kičme (koje se mogu raspasti svakog trena) i o učinku sumnjivih rezervi (posebice rezervnog centra koji se ne može odlijepiti od poda), nikako ne zvuči optimistično.

Uglavnom, noćas takve obrane nije bilo. Iako su njihovi bekovi trpali, visoki igrači Wolvesa su to pratili, ali bez obrambenog bljeska koji ih karakterizira u zadnje vrijeme, Sunsi nisu imali kako parirati činjenici da je Minnesota imala najboljeg igrača na parketu u Loveu, koji je dolazio do poena kad god je trebalo, kako god je znao. Dodaj Ridnourovu hladnokrvnost u ključnim momentima i činjenicu da je Minnesota bolje branila u onih zadnjih nekoliko minuta kada su se, vjerovali ili ne, čak i trudili igrati obranu, i eto poraza preko kojega Gentry i momčad neće prijeći bez dodatnih pitanja.

RUNNING WITH THE PACK G42

Rubio je out do kraja sezone + Olimpijske, a, pošto je oporavak od puknuća AC ligamenta individualna stvar, teško je reći kad će biti u potpunosti spreman. Ipak, uzmemo li u obzir nedavne NBA primjere, možemo reći kako je najizglednija opcija ona po kojoj ćemo ga gledati na početku iduće sezone u punoj formi. I to iz dva razloga – pola godine je više nego dovoljno vremena da se i uz najpažljiviji oporavak sanira ovakva ozljeda, a njegova lagana fizička konstitucija razlog je za vjerovati kako neće doći do nikakvih komplikacija prilikom i poslije oporavka.

I dok je Rubio živ, a bit će i zdrav, što je apsolutno najvažnije pa nema potrebe za nikakvim naricanjem u stilu “ah nepravde, što nam uze takvog čovjeka” koje je nažalost široko zastupljeno kod pojedinih autora koji kao da više od sporta vole crnu kroniku, Minnesotu čeka još trećina sezone za odraditi. A, sudeći po noćašnjem porazu od vrijednih, ali tankih Hornetsa, odrađivanje posla bez Rickya neće biti jednostavno.

Odmah na startu da riješimo dvojbu koja se vjerojatno javila kod većine nakon što je Ricky pao kao žrtva spleta okolnosti – Wolvesi su i dalje potencijalna playoff momčad. Gubitak generala apsolutno je težak udarac i povlači efekt domina koji, posebice usred sezone, mora rezultirati slabijom efikasnošću dok se traže nova rješenja, ali Minnesota ga može donekle kompenzirati, prije svega Bareinim buđenjem. Naime, upravo je činjenica da Barea ni noćas nije igrao zbog uganuća gležnja omogučila Hornetsima stvaranje prednosti koja se na kraju pokazala ključnom.

Bez njega druga postava Wolvesa nema playmakera, što automatski otežava život Williamsu, donekle i Beasleyu koji je ionako sam sebi dovoljan teret. Jednostavno, nitko nije u stanju organizirati napad ili kontrolirati loptu dok je Ridnour na klupi. Rookie Malcolm Lee, koji je noćas odigrao prve minute NBA karijere kao back-up play, definitivno nije rješenje jer radi se o još jednom Kahnovom 3&D projektu (iako je bio nasljednik Afflaloa na UCLA-u, istaknuo se uglavnom u stoperskom dijelu, dok je njegov šuterski učinak natjerao ostalih 29 momčadi da ga zaobiđu u širokom luku), a rješenje nije ni da Ridnour igra 43 minute po susretu.

Ukratko, uspije li Barea izbjeći daljne sitne ozljede koje ga muče cijelu sezonu i uhvati li konstantnu formu za završnicu sezone, on i Ridnour dovoljno su solidne opcije na jedinici za pomoći Loveu i društvu u lovu na osmu poziciju.

U ovom periodu nakon all-stara kada su se Wolvesi nametnuli kao legitimna playoff momčad, ključ uspjeha bili su Loveove MVP partije i šuterska konstanta. Ovo prvo neće previše patiti jer Love nije živio od Rubievih zicera, iako je nekakav pad efikasnosti neminovan obzirom da više neće dobiti loptu svaki put kada bude u idealnoj situaciji za šut. Međutim, upravo bi ta šuterska komponenta, ma koliko se to činilo apsurdnim u slučaju čovjeka koji je gađao bizarnih 20% iz igre nakon all-stara, mogla najviše stradati.

Najveći udarac doživjet će Ridnour koji više neće imati toliko prostora za čiste šuteve jer će biti primarni playmaker, a kao takav osuđen je na šuteve preke ruke i iz neizrađenih situacija. Njegov sjajni ovogodišnji šuterski učinak tako će pasti na razine prikladnije onome što je demonstrirao ranije u karijeri. Spot up šuteri poput Webstera, Johnsona i Williamsa ne bi trebali biti drastično pogođeni kao Ridnour, iako je i njihov pad očekivan, manje zbog nedostatka Rubievih lopti s očima, a više zbog nerealno visoke šuterske razine na kojoj su bili zadnjih desetak utakmica. Ellington, koji će s Ridnourom u drugoj ulozi sada biti najvažnija bekovska catch & shoot opcija, ipak nije kapacitet da spriječi neminovno.

Ono gdje će se manjak Rubia itekako osjetiti je i obrana, jer do sada se Ridnoura moglo sakriti obzirom da bi ili Ricky ili Johnson preuzeli opasnijeg vanjskog igrača, ovisno da li se radilo više o swingmanu ili combu. Sada će Ridnour morati isključivo čuvati protivničku jedinicu, a to nikako nije dobra vijest za obranu Minnesote.

Adelman je u prvoj utakmici bez Rickya odlučio startati s Websterom i Johnsonom na bokovima, ali nije isključeno da će vrlo brzo iskušati i neku drugu kombinaciju jer dva role playera istih kvaliteta u petorci jednostavno nemaju smisla. Nije isključen ni nekakav trade za poštenog swingmana koji može zabiti bez da koči igru poput Beasleya, iako su i tu opcije sada bitno smanjene obzirom da se Ridnour iz fantastičnog mamca za sve momčadi željne playa, pretvorio u nedodirljivi ključ ostatka sezone.

Što se Pekovića tiče, sudeći po noćas neki bitniji pad u njegovoj igri ne treba očekivati. Visoki pick & roll s Rickyem bio je osnova njegove igre, a, obzirom da je Ridnour dokazani majstor screen igre (čak i opasniji od Rubia obzirom na šut za tri) nema sumnje kako će rolanje kroz reket i nošenje svega pred sobom ostati Pekov zaštitni znak. Slično kao i Love, ostat će bez par onih situacija po susretu kada bi ga Rubio izbacio u idealnu situaciju iz ničega, ali, s rasponom od 15-17 koševa i 8-10 skokova, trebao bi i dalje ostati konstanta momčadi.

Ono pak gdje je čak i Rubio nebitan i što ostaje najveća rak-rana ove momčadi, čak i nakon gubitka čovjeka koji je na svoj originalan način povezao redove i omogučio da se ovakav miks talenta posloži, je obrana reketa. Hornetsi su noćas igrali bez troje od pet visokih (već neko vrijeme u outu su Okafor, Landry i Smith), a Ayon i Kaman su opet napravili rusvaj usprkos tome. Meksikanac je odradio odličan posao na Loveu i otežao mu život maksimalno, posebice na vanjskom šutu što je do sada bio problem većini Kevinovih protivnika koji nisu bili baš ažurni u napuštanju reketa kako bi ga zaustavili.

Ali, to što je Ayon smetao Loveu kao rijetko tko, ništa je prema onome kako je Kaman trpao protiv Pekovića, posebice zato jer ovo nije Kaman od prije 3-4 sezone. Usporen godinama i stalnim problemima s ozljedama, Kaman nije ni sjena nekadašnjeg all-round centra, ali još uvijek ima visinu, masu i dovoljno dobar rad nogu da protiv ovakve, za parket prikucane, unutarnje linije napravi štetu. Pek je lani naučio lekciju, prestao je faulirati kako bi ostao na parketu i stigao zabijati, ali u ovakvim dvobojima poželiš da igra obranu, makar to značilo i da će napustiti igru u drugoj četvrtini.

Jednostavno, njegov skroman raspon ruku i nedostatak pokretljivosti nikako nisu dobra kombinacija s Loveom u obrani, posebice protiv klasičnih petica koje ne igraju samo masom, već i glavom. Istina, u ligi je takvih malo i većinu večeri napadački učinak unutarnje linije Wolvesa sakrit će sve manjkavosti njihove obrane, ali Minnesota može zaboraviti na prolazak protiv Lakersa i Memphisa ovoga svijeta u skoroj budućnosti, ako nešto ne poduzmu što se tiče zaštite obruča. Ukratko, već u startu imaju grešku u sistemu koju nikakvim treningom i uigravanjem ne mogu ispraviti, mogu se samo nadati da ih ista neće u ključnim trenutcima koštati glave.

Kaman je trpao i održavao prednost koju su izgradili stvarno sjajni hakler Vasquez (jedan od većih brain fartova ove sezone bila je odluka Memphisa da ga prepuste Hornetsima) i druga postava, koja je usprkos nedostatku visokih igrača bila na razini zahvaljujući aktivnom swingmanskom dvojcu Henry-Aminu. Iako je rano za obojicu reći da ih čeka NBA budućnost, očito je kako grizu i drže se plana Montya Williamsa o umiranju sa stilom.

Ovako na papiru roster Hornetsa stvarno djeluje kao projekt koji nije ni započeo kako treba (mislim, koji igrač je dugoročno gledano ovdje bitan za budućnost?), ali u stvarnosti u pitanju je ozbiljna momčad koja je nizom pametnih poteza kroz sezonu izgradila ove sezone toliko potrebnu dubinu i koja bi se, da nije cijelog niza ozljeda, možda čak i borila za playoff zajedno s ostatkom klike na Zapadu zahvaljujući rotaciji i čvrstoj igri pod košem.