DAY TWO – THE LIONEL HOLLINS CHOKE GAME

Posted on April 30, 2012 by Gee_Spot

JAZZ @ SPURS

– Tony Parker je bio nezaustavljiv, Ginobili i Timmy solidni i borbeni, pratnja je zabila ono što je trebala i to je bilo sasvim dovoljno za nadigrati nedorasle Jazzere

– ove serija donosi jedan simpatičan paradoks, sudar je ovo dvije najgore pick & roll obrane u ligi, s jednom ogromnom razlikom – Spursi imaju najbolji pick & roll napad kojim to mogu koristiti, Jazz ga nema jer su im bekovi blago rečeno koma (super je kako je Devin Harris nakon mjesec dana solidne šuterske forme umislio da je Deron Williams, pa poteže trice kad god stigne)

– doduše, postoji jedan čovjek na njihovom rosteru koji posjeduje triple threat potencijal i fenomenalni slasherski osjećaj koji bi mogao biti koristan u pick igri, ali njega Corbin iz nekog razloga ne koristi – Alec Burks

– ok, ulazak u playoff i minimalno dvije utakmice pred domaćom publikom vrijedile su gubitka picka prve runde (taj kasniji izbor krajem lutrije čak ni na ovako dubokom draftu ne znači previše), plus uvijek postoji šansa da ih karma nagradi za trud uložen u ovu sezonu i zezne Warriorse tijekom lutrije, ali zašto sada, kad je osnovni cilj ostvaren, ne dati puno veću minutažu mladima umjesto održavanja nekakvog privida natjecateljskog duha

– mislim, nema smisla da Howard, koji će dogodine možda igrati u Bobcatsima, ili Carrol, koji će nakon sezone možda put Stampeda iz Idahoa, dobivaju veću minutažu od jednog potencijalnog x-faktora i budućeg člana jezgre Burksa, kao što je bezveze da Favors ne dobiva maksimalnu minutažu obzirom da je očito u stanju odraditi posao pod košem

– ako na playoff iskustvo gledamo kao dragocjeni resurs, onda je ovakva raspodjela minuta trošenje resursa primjerenije hrvatskoj vladi nego Utah Jazzu, jer jedno je biti ponosan i ozbiljan i sve raditi na pravi način, ali dajte se opustite konačno, budite malo kreativni i oslobodite Aleca Burksa te dajte Kanteru poneku minutu van garbage timea

– da me se ne bi krivo shvatilo – nisam nikakav zagovornik tankiranja u playoffu radi šire slike, već stvarno vjerujem da s Favorsom i Burksom u važnijim ulogama Utah ima puno više šanse učiniti ovu seriju zanimljivom od ovoga kako su stvari trenutno postavljene

NUGGETS @ LAKERS

– Lakersi su od prve do zadnje minute kontrolirali ritam, a samim time i rezultat, njihova čvrsta obrana i strpljivi napadi izluđivali su Denver koji ofenzivno nije imao niti jedan matchup koji je mogao koristiti, a defanzivno su se gubili u pokušajima da zatvore sve rupe koje bi nastale nakon udvajanja

– ono što nije cool je da su Lakersi opet ignorirali svoje centre naspram Kobea, ali još je manje cool da to Nuggetsi nisu znali bolje iskoristiti, svaki pokušaj ubrzanja igre rezultirao je obrambenim kolapsom, a tu zasluge prije svega idu Sessionsu koji je dobio dvoboj s Lawsonom

– visoki Lakersa su očekivano dominirali reketom, o čemu dovoljno govori podatak da su imali 15 blokada od čega ih je 10 Bynumovih (osim triple-doublea, majstor je tako skinuo i Kareemov rekord po broju banana u playoff utakmici), a totalnu kontrolu nad susretom potvrdio je i odličan šuterski učinak para Blake – Sessions koji je praktički sam anulirao svaku eventualnu prednost koju su Nuggetsi možda mogli steći vanjskim šutom

– doduše, obzirom da je jedini raspoloženi igrač Denvera bio Andre Miller, nisu ni mogli utamicu učiniti zanimljivom – iako je Andre igrom 1 na 5 pokušao u par navrata zakuhati stvar, jedino u čemu je uspio bilo je održavati teoretske nade do zadnje četvrtine

– ukratko, budu li Lakersi i ostatak serije igrali u svom ritmu, s dovoljno vremena za postaviti obranu i napad, šanes Nuggetsa su ravne učinku Koste Kupusa (nuli, jelte)

– i da, nakon ovakve partije Bynuma, svaki pravi NBA fan može samo uzviknuti onu legendarnu “can’t teach 7 feet”

CELTICS @ HAWKS

– koliko god čudno zvučalo to reći za jednu playoff utakmicu između dvije jalove napadačke momčadi kojima je obrana na prvom mjestu (i uz to utakmicu riješenu u zadnje dvije minute), ovdje je sve bilo odlučeno u prvoj četvrtini u koju su Hawksi istrčali na parket napaljeni i odlučni, dok su se Celticsi činili nespremni (i psihički i fizički), kao da je prva utakmica regularne sezone, a ne playoffa

– ta zahrđalost učinila je ne samo da njihov napad izgleda bezidejno i jadno, već i da im obrana ostavi dojam Bobcatsa – Hawksi su zabijali iz vana, pod košem i u tranziciji

– tri četvrtine ih je živima održavao samo Rondo, ali, čak i nakon što su znakove života počeli pokazivati Garnett i Pierce, Hawksi nisu ispuštali tu u startu zasluženu prednost od desetak koševa, koja je nakon skakanja gore (čak do 20) – dolje (do samo 4), bila dovoljna za iščupati startnu pobjedu

– Boston je u završnici pronašao energije u obrani da se dokopa egala, ali čim su u njega ušli njihov MVP Rondo je zbog nepotrebnog natezanja sa sudcem zaradio isključenje i tako ubio svaku nadu u preokret

– taj trenutak ne smije zasjeniti činjenicu da je Rondo skoro sam i doveo Celticse uopće u priliku, ali isto tako solidna završnica Bostona ne smije umanjiti dojam da su Hawksi jednostavno bili bolji u svakom pogledu, a posebice su lavovski dio posla odradili Teague i Hinrich, koji su šuterskim učinkom nadigrali vanjsku liniju Bostona koja bez Raya Allena djeluje smiješno, s igračima koji su u stanju zabiti skok-šut samo slučajno

– o prikazama poput Pavlovića i Doolinga da ne pričam, neozbiljno je uopće Boston smatrati playoff momčadi dok su prisiljeni minute davati takvim likovima, čak su i slični duhovi poput Parga, McGradya i Marvina Williamsa donijeli prednost Atlanti u tom segmentu

– kod solidnog ukupnog izdanja Atlante, uz iskru s klupe i odličan šuterski doprinos startnog bekovskog dvojca, treba istaknuti kako je Drew potpuno nadmudrio Riversa (stavivši Collinsa na KG svjesno je oslabio napad, ali i uštopao bilo kakav pokušaj post igre), Smith je nadigrao Bassa do te mjere da je Doc radije na parketu držao Stiemsmu, a učinak Smitha, Teagua i Hinricha omogučio je Johnsonu da se potpuno fokusira na branjenje Piercea i zanemari napad

– uglavnom, odluka Drewa da ne forsira Smitha kao peticu (koja se nametala protiv ovakve kombinacije visokih Bostona) i da igru bazira na šutu i ulazima dva beka, umjesto na post upovima i izolacijama za Johnsona, pokazala se dobitnom

– naravno, ovo je samo jedna večer od potencijalnih 7, Hawksi su tek zamutili vodu i seriju učinili zanimljivom (ali ne i gledljivom), ali kad vidiš klupu Bostona, nezgodan matchup u Smithu (koji je u stanju izvuči jednog od visokih Celticsa izvan reketa i učiniti ga propusnim), a posebice kad dodaš nedostatak Raya (koji će i nakon povratka teško biti previše upotrebljiv obzirom na ozbiljnost ozljede), teško je Boston smatrati favoritom, posebice obzirom na običaj da u dvobojima ovih dviju momčadi uglavnom pobjeđuje domaćin

CLIPPERS @ GRIZZLIES

– Memphis je ušao u utakmicu muški, jahali su sjajnog Gasola preko pinch post akcija i Conleyevu sjajnu šutersku večer, rasturili su Clipperse i imali +24 na 9 minuta do kraja, a onda su upali u neviđenu rupu, u zadnjih 8 minuta zabili su samo 4 koša i pritom izgledali kao da su netom prije skupljeni s ulice (lopte su im ispadale iz ruku i odbijale se od nogu prilikom driblinga)

– ne samo da su izgubili dobivenu utakmicu, nego i identitet – u ovom periodu potpuno su zanemarili igre preko posta i korištenje pick igre, ma uopće bilo kakve smislene akcije te su se odlučivali za bezbrojni niz izolacija, kao zadnja srednjoškolska momčad gledali su Zacha kako 15 sekundi pokušava odigrati jedan na jedan ili Rudya Gaya kako forsira dribling 1 na 5, u ovom periodu grizlije kao da su zamjenili care bearsi

– Lionel Hollins odradio je jedan od najgorih trenerskih poslova viđenih u playoffu, nakon svakog time outa u završnici Memphis je izlazio sve gori i gori, njihova jalovost i bezidejnost u ovim trenutcima bila je neopisiva

– vrh večeri bio je moment nakon susreta kada je CP3 objašnjavao reporteru kako je Vinnie bio spreman baciti ručnik i sjesti ga na klupu nakon što se minus popeo iznad 20, ali ga je Paul molio da ga ostavi u igri jer je osjećao da imaju šanse

– najluđe od svega, osim tri Youngove trice za redom na samom kraju, Clippersi nisu odigrali ništa specijalno napadački u ovom dijelu, ali jesu odigrali nadahnutu obranu, s Paulom i Bledsoeom u presignu, Blakeom i Evansom pod košem te Youngom kao zamjenom za ozljeđenog Butlera

– Memphis se tako upucao u nogu na neviđen način, ali njihovi problemi u ovom dvoboju puno su veći od nes(p)retnog spleta okolnosti i itekako će se osjetiti kada se serija premjesti u Los Angeles, a evo i tri razloga zašto:

1. imali su samo tri ukradene lopte, što znači da CP3 trenutno dobiva dvoboj između najboljeg presinga lige i najboljeg playmakera lige

2. Zach Randolph nije spreman za playoff košarku, uzalud razmišljanja o tome treba li startati ili ulaziti s klupe do kraja playoffa, bez njega Memphis ni u ovoj ni u potencijalnim idućim serijama nije favorit

3. teško da će opet imati ovaku dobru šutersku večer, Clippersima se noćas povremena zona nije isplatila, ali ubuduće će donijeti korist, stoga je ovo Memphis morao iskoristiti – nema šanse da do kraja serije broj ubačenih trica ne prevagne na stranu protivnika

– jedini plus je u biti ozljeda Carona Butlera koja Clipperse ostavlja bez jedinog swingmana sposobnog odigrati obranu, Bledsoe je noćas sjajno pokrio njegov izostanak u završnici, ali prenizak je za braniti Gaya ili Mayoa duže vrijeme tijekom serije

– ups, pardon, to nije plus jer će manjak bočnih igrača samo natjerati Hollinsa da sve više i više bazira igru na Gayu

DAY ONE – THE LAVOY ALLEN SCOUTING REPORT

Posted on April 29, 2012 by Gee_Spot

SIXERS @ BULLS

Utakmica koja je trebala poslužiti da se s jedne strane uvjerimo koliko je Rose spreman, a s druge ima li Lavoy Allen NBA budućnost, završila je kao pogreb playoff nada Bullsa. Doduše, dobili smo odgovore – Rose je (bio) spreman, a Lavoy Allen je možda četvrta opcija s klupe (ne kužim zašto je Collins uopća startao s čovjekom čiji jedini plus je razigravanje s posta da ga onda uopće ne bi koristio u tom segmentu igre). Što se Roseove ozljede tiče, možemo samo konstatirati kako su Bullsi u doigravanje ulazili svjesni da čovjek nije u idealnom stanju i da će prve dvije runde dobrim dijelom potrošiti na to da ga dovedu u potrebnu natjecateljsku formu. Pitati se sada besmislena pitanje o tome zašto ga je Thibo držao na parketu u trenutcima kada je utakmica bila riješena ili zašto je Rose sam onako žestoko ušao u reket u situaciji kada je slobodno mogao prošetati, ne vodi nikamo. Ok, da je čovjek bio potpuno spreman, možda bi onakav doskok manje opteretio koljeno, ali obzirom da se radi o profesionalnom NBA košarkašu, jasno je kako racionalno objašnjenje ne postoji. Jednostavno – shit happens (©Radimir Čačić).

U najboljem slučaju Bullsi ostaju dobri kandidati za Ewing teoriju, više nisu favoriti niti protiv Bostona (Rondo će biti na pikniku protiv Watsona), a realno nemaju šanse protiv Heata, ali i dalje imaju prednost domaćeg terena. Uglavnom, umjesto da kukaju, ove preostale utakmice moraju iskoristiti za donošenje konačne odluke oko Noaha i Boozera, odnosno na to koliko se iduće sezone u novom lovu na prsten mogu osloniti na startnu kombinaciju pod košem. Da li upotrijebiti amnestiju (Boozer) ili trade (Noah)? Ili oboje?

Osobno naginjem ovom zadnjem jer čak i noćas protiv Sixersa s Allenom i Brandom te potpuno nespremnim Hawesom, visoki igrači Bullsa nisu bili nikakva prevaga. Donekle su kontrolirali skok (+9), ali Sixersi su usprkos tom minusu imali dva napadačka skoka viška i zabili su samo 4 poena manje u reketu. Tako u prvu utakmicu playoffa ne ulazi šampionska unutarnja linija.

Bullsima je prednost donijela fantastična šuterska večera kakva im se zna zalomiti u United Centru (preko 50% iz spot up situacija) i jasno je da su se uglavnom šetali kroz utakmicu usprkos povremenim bljeskovima Sixersa čija igra u obrani i jeste izgrađena oko prisiljavanja protivnika na skok-šut s poludistance. Sixersi su pak odigrali bolje u ulazima, lakoćom su dolazili na liniju slobodnih, ali pokopala ih je vlastita šuterska jalovost, što je i svojevrsna priča njihove sezone – umiranje sa skok šutom. Uzalud borbenost i ravnopravnost u reketu kada zabiješ jednu tricu i pucaš 20% slabijim šutom s poludistance.

Bullsi su tako prvi susret dobili netipičnim oslanjanjem na estetiku nasuprot rudarenju, a, kad smo već kod estetike, vrijedi istaknuti da je, uz Roseove individualne poteze i šut iz vana opet najbolji dojam ostavilo kretanje lopte – od čak 28 asista njih 14 pripadaju playevima, a ostatak su među sobom podijelili nesebični i aktivni Boozer, Noah i Hamilton. Taj aspekt njihove igre se ne bi smio izgubiti čak ni bez lidera (koji je, ruku na srce, u traženju forme posijao gomilu lopti).

Sixersi nisu ostavili dojam konkurentne momčadi čak ni protiv jednog netipično mlakog izdanja Bullsa, sumnjam da će biti išta bolji u nastavku serije kada će Thibo zasigurno staviti još veći naglasak na skok i kontrolu lopte. Uz Hawesa koji bi također trebao dobiti poštedu do kraja sezone jer se nije u stanju pomaknuti, najgori na parketu je bio Iggy. Dok ovaj prvi još i ima opravdanje u dosadnim ozljedama koje su mu uništile sezonu, Iggy djeluje kao netko kome sve lađe potonu čim u igru uđe Evan Turner.

Ispada da u ovoj momčad ne samo da nema kemije između trenera i igrača, već je nedostaje čak i među igračima. Collins je, slično lanjskom playoffu, napadačku jalovost pokušao riješiti guranjem u vatru Evana Turnera (mislim, zar je tome služila cijela sezona, da u trenutcima panike opet izvučeš isti odgovor kojega si izvukao lani, samo da bi ga nakon toga uporno ignorirao tijekom cijele sezone – da imam volje i da je uopće bitno, sad bih još izvlačio konstrukcije kako je Collins bio prisiljen ignorirati Turnera tijekom sezone kako mu Iggy i Williams ne bi okrenuli leđa). Mali je donio određenu živost u napad, čak je započeo od prve sekunde nastavka, ali umjesto preokreta donio je nervozu u, opet to kažem, totalno raštimanu momčad u kojoj očito nitko više ne vjeruje nikome.

Za kraj bih samo istaknuo kako je šteta da je u sjeni Roseove ozljede ostao fantastičan retro dvoboj Eltona Branda i Ripa Hamiltona, nastavak rivalstva iz sveučilišnih dana. Elton vs Rip, back to the future IV.

KNICKS @ HEAT

Nešto što je trebalo biti utakmica večeri, pretvorilo se u najbolji mogući početak post-sezone Miami Heata koji su u jednu večer napunili baterije i napucali se samopouzdanjem. James je odigrao Jordanovsku drugu četvrtinu i riješio utakmicu, a Knicksi su pokazali da imaju talenta (posebice za trice i skok), da su itekako borbena i ponosna skupina (iako im u nastavku serije neće pomoći što su ostali bez žilavog Shumperta), ali ujedno i da im je kolektivna inteligencija na razini skupine regionalnih saborskih zastupnika nakon ručka u saborskom restoranu.

Knicksi su protivnik po mjeri jer igraju stil u kojem Miami uživa – presing u obrani i brzi napadi s puno trica, što je gubitnička košarka na papiru, ali potencijalno pobjednička u ligi u kojoj nema momčadi s dominantnim visokim igračima (odnosno, ima ih na Zapadu, ali dok dođu do Heata ogromne su šanse da će i Lakersi i Memphis otpasti). Kada lopta kruži, trice upadaju i reket je raširen, Miami lakoćom dolazi do laganih koševa, a da napad djeluje idealno pobrinula se i tranzicija, obzirom da su Knicksima zbog manjka kvalitetne igre na playu James i društvo čeprkali lopte iz ruku kad god su htjeli.

Uglavnom, ako zabijaju ovoliko sa slobodnih, trice i iz kontri, Heatu ne treba nikakav centar koji može odigrati leđima, a kada još uz to igraju protiv momčadi bez igrača sposobnog odigrati leđima (jer je Carmelo svoje mjesto u reketu ustupio Amareu) i bez ikoga sposobnog održati napad živim driblingom, ni njihova obrana se nema oko čega brinuti i može se u miru posvetiti sijanju panike u linijama dodavanja i konstantnom rotiranju i udvajanju.

Što se tiče bitke dva vanserijska talenta koja se nakon skoro desetljeća čekanja konačno dogodila, James je potvrdio da je u drugoj galaksiji u odnosu na Anthonya. Nema sumnje da će Carmelo ostatak serije odigrati puno bolje i tako spriječiti slična gaženja kao noćas (mislim, nije da može odigrati gore), ali njegov općeniti učinak (bio solidan u skoku i kao asistent) pored Jamesa djeluje potpuno obično. Nešto slično kako je nekada Clyde Drexler, fantastičan strijelac, nemoćno djelovao pored Jordana.

MAGIC @ PACERS

Nadam se da ovaj poraz privodi kraju šuškanja o Vogelu kao treneru godine (mislim, koliko puta treba ponoviti da čovjek čak nije ni glavni stručnjak u svom štabu pored Briana Shawa) i Pacersima kao novoj sili na Istoku (i dalje je ovo ona ista 50-50 momčad, samo što za razliku od Sixersa nisu potonuli krajem sezone gubitkom duha, već su izdržali upravo zbog izuzetne kemije i vjere u sebe).

Samo, kemija nije zamjena za talent, da je, to bi već bila alkemija.

A noćas je Pacersima falilo talenta da riješe obrambeni zadatak koji je pred njih postavio Stan Van Gundy. Iako i dalje ne vjerujem da će Magic izvući iznenađenje iz šešira, činjenica je da su ovu utakmicu dobili čak bez nekog specijalnog baraža trica, već prvenstveno feneomenalnom obranom reketa. David West se pokazao jedinim ozbiljnim čovjekom i profesionalcem u momčadi Pacersa (kad bi ga se nekako moglo poslati u Clipperse prije noćašnje utakmice, to bi bilo sjajno), svi ostali su podbacili (Grangerovi koraci prilikom namještanja za odlučujući šut su priča njegova života) i prava je sramota da Hibbert nije uspio biti ne Bynum (što smo očekivali u ovoj seriji), već čak ni Hibbert (3-11 je smiješan učinak za nekoga tko je za dvije glave viši od prvog sljedećeg čovjeka na parketu).

Onaj nesretni Big Baby nema previše talenta (odnosno, ima ga puno manje nego što to sam vjeruje), ali ima godine školovanja pod Garnettovim tutorstvom i zna igrati pozicionu košarku kao malo koji visoki u ligi. Svejedno, Hibbertova visina mora donijeti prednost, možda već u sljedećoj utakmici, ali Big Babyeva obrana 1 na 1, Andersonova žilavost u reketu i sjajna kretanja svih ostalih (udvajanje čovjeka s loptom čim bi prešao liniju za tri) donijela su Magicu šansu koju su ovi iskusni igrači znali iskoristiti (Magic nema talenta, ali nisu ni Bobcatsi, njihovo playoff iskustvo i ponos smo olako shvatili).

Zato svaka čast Van Gundyu koji je dokazao da je prvo ime ove serije, svaka čast dokazanim profesionalcima poput oba Richardsona i svaka čast malom Clarku na izuzetnoj energetskoj roli pod koševima. Naravno, Orlando neće imati šansu idući put (pod uvjetom da se Vogel prilagodi i sve podredi pick & rollu Westa i postovima za Hibberta preko pinch post opcija, a ne samo na blokovima) ako Anderson i Reddick budu imali ovako blijeda napadačka izdanja (a neće, što je još jedna glavobolja za Pacerse), ali to ne znači da su dobili slučajno.

Uz sjajnu obranu koja je potvrdila jalovost Pacersa, treba istaknuti kako Magic ima još jednu ogromnu prednost u napadu – Nelson i Turkoglu su dva playa o kakvima Pacersi mogu samo sanjati.

Posebice je fascinantno da bi Jameer, anti-junak većeg dijela sezone, mogao biti ključ ove serije. Indiana od Hilla i Collisona ne dobiva ništa u organizaciji igre (radi se o kombinaciji koja može pokrpati poziciju, zabiti otvorenu tricu i odigrati obranu) i uspije li Nelson dovoljno puta ući u reket i baciti povratnu svojim tricašima, uz Hedin sjajni pick & roll osjećaj, ovaj napad bi se mogao sasvim dovoljno kotrljati da bude konkurentan do zadnje sekunde serije.

A napad Pacersa je takav kakav je – ne ubiju li vas pod košem (a 5 skokova više i 10 koševa u postu više baš i nisu ubojstvo), postaju ovisni o šutu i individualnim rješenjima, a kako nemaju playa u nijednoj liniji koji bi stvorio višak i otvorio dodatni prostor (osim ako se Hibbert ne udvaja pa on povratnom pronađe nekoga), odnosno obzirom da imaju streaky šutere bez pravog specijalca (o Reddicku ili Andersonu mogu samo sanjati) to obično izgleda ružno i neučinkovito. Baš kao noćas.

MAVS @ THUNDER

Nakon svega najbolja se košarka ipak igrala na Zapadu, što je samo potvrdilo tezu da većinu koncentracije treba usmjeriti na rasplet u toj konferenciji (mislim, nakon Roseove ozljede Istok praktički gubi svaku draž). Na Zapadu ništa novo u ovom slučaju znači – na Zapadu ništa nije poznato.

Dallas je odigrao utakmicu iznad svojih mogućnosti zahvaljujući sjajnom Terryu, standardnom Dirku i odličnoj Marionovoj obrani na Durantu. Ipak, dvije stvari im ne idu u korist jer ukazuju na to da se ovakav standard igre neće moći održati:

– Jason Kidd je usprkos svom odmoru kojemu je bio “podvrgnut” na kraju sezone u utakmicu ušao olovnih nogu što je rezultiralo izuzetnim Westbrookovim šuterskim učinkom (iako zasigurno u tome prste ima i odluka Carlislea da se prilikom Russovih ulaza radije povuku u reket i ne dozvole lake koševe, računajući valjda da Westbrookov šut neće moći upadati cijelu večer)

– njihov najbolji igrač bio je Scott Brooks, koji je iz nekog razloga držao Kendricka Perksina 26 minuta na parketu protiv momčadi koja nema napadački opasnog centra (iako ga je izvukao početkom nastavka prije od uobičajenog, na što je Perk reagirao za njega tipičnim durenjem, opet ga je bez ikakvog rezona vratio u završnici i ostavio na Dirku koji je skoro dobio utakmicu, a da ne govorim da je apsolutno nerazumljivo što Perkins radi na parketu u zadnjoj akciji na utakmici, omogučivši tako Dallasu da bez problema zatvori reket jer su morali paziti na samo 4 košarkaša i prisile Duranta na krumpir koji je, na sreću ili nesreću, upao), a još je nerazumljivija odluka da igra 16 minuta s Fisherom prema kojemu se Kidd životnom energijom čini kao dijete vrtićkog uzrasta (posebice su nepotrebne bile one minute koje su zajedno na parketu preoveli Westbrook i Fisher kao bekovski par, što je Terry debelo naplatio)

Dakle, za pretpostaviti je da će Kidd kroz seriju igrati sve lošije i sve manje (noćas dao 35 minuta), a to će ostaviti traga na izuzetnom kretanju lopte Mavsa. Indirektno, to stavlja još veći teret na dva na dva igru Terrya i Dirka za koju ima rješenja – Terry se pokazao izuzetno ranjiv protiv dužine Cooka i Hardena u par navrata, što nameće Sefoloshu kao trajno rješenje, a Dirk je prilikom udvajanja reagirao skoro kao Dwight Howard, svaki put kad bi spustio loptu na parket izgubio bi je (6 izgubljenih su previše i, barem po mom Starom, Dirk je izgubio susret upravo sporim reakcijama u završnici).

OKC se noćas izvukao zahvaljujući nadahnutim napadačkim partijama Hardena (vukao momčad kad se činilo da Dallas preuzima kontrolu) i Westbrooka (učinkovitim šutem nadoknadio očajno Durantovo napadačko izdanje), odnosno nadahnutim izdanjima Ibake i Duranta u reketu (9 blokada i gomila fenomenalnih rotacija). Još samo da Brooks shvati da mu protiv Dallasa ne treba Perkins i da Fisherove minute trebaju dobiti Cook i Sefolosha, i to je to. Obzirom na one sekvence u kojima je Durant ulazima razbijao obranu Dallasa i pronalazio Ibaku, a to uključuje i spomenuti slučajni šut za pobjedu koji se dogodio nakon ulaza, mislim da je samom Durantu itekako jasno kako treba igrati za siguran prolaz protiv Mavsa i njihove zone – što manje skok-šuta, a što više penetracije.

A kad smo već kod penetracije, OKC nakon svega može samo ustvrditi da je sve dobro kad se dobro svrši.

I da, na stranu Brooksovi potezi, ali uprava se pokazala još blesavijom odlukom da navijačima podjeli plave majice zbog čega sam do druge četvrtine mislio da se igra u Dallasu.

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – POINT GUARDS

Posted on April 28, 2012 by ispdcom

Izbor deset najboljih igrača po pozicijama završava se s playmakerima. Iskoristite ovih desetak kartica teksta za skratiti vrijeme do početka playoffa, a, ako vam je malo, uvijek se možete prisjetiti i ranijih izbora.

Gee: Kao što je već postao običaj u ovim izborima, uvod počinjem rečenicom kako mi je najlakše bilo složiti vrh liste najboljih playmakera u ligi. Od kada su krajem 90-ih zabranili bilo kakav kontakt na perimetru, liga se počela krcati sve bržim i nižim igračima kojima je pomicanje fokusa sa snage olakšalo dolazak do NBA minutaže. Ubrzanje igre dovelo je do nikad veće uloge playmakera jer je dribling postao nezaustavljivo oružje, a pick & roll i slash & kick igra osnove svakog napada. Iako danas u ligi gotovo svaka momčad ima playa startnog kalibra, u prednosti su one momčadi u kojima je playmaker prva, druga ili treća napadačka opcija, a ne samo role player.

S druge strane, usprkos svoj gomili driblera i brzanaca, meni se čini da su samo dva playa u ligi trenutno dostojna titule franšiznih igrača – CP3 i Rose. Oba su nesumnjivo prve opcije u svojim ekipama, iako na nešto drugačije načine. CP3 je klasični play koji održava napad živim dok ne pronađe suigrača u idealnoj situaciji, a Rose je strijelac čija agresivnost u slash igri hrani sve ostale. Ipak, iako se oko obojice da složiti šampionska momčad, prednost dajem Paulu jer je jednostavno kompletan igrač i jer može sve što može konkurencija – može zabijati u serijama kao Rose, može razigravati kao Rondo, može šutirati kao Nash. Ostali, pa tako ni ovi spomenuti, jednostavno nisu tako svestrani.

Sicke: Znajući da ćemo kad-tad doći do plejeva dugo sam razbijao glavu oko prvog mjesta. U prvom planu su naravno Rose i CP3, ali me skroz ubija kod odabira to što govorimo o dva potpuno suporotna pristupa igri. Kad bi učio nekog playa kako igrati, dao bih mu snimke CP3-a. Pravi general na parketu koji popušta ili zateže uzde momčadi prema potrebi, pritišće suce kad zagusti, a u Clipersima je ujedno i trener. Njegova prošlogodišnja serija protiv Lakersa je za udžbenike košarke.

Rose je s druge strane, kako ga je Nash nazvao, predstavnik nove generacije super-bekova u koju spada i Westbrook (stilom igre, ne i klasom). Rose je poput nekog uber-combo beka, kompletan napad u jednoj osobi sposoban bilo kada i bilo kako napasti koš. Razigravanje je tu sekundarno, ali učinak po protivnika je jednak. Rose pored svega ovoga još i živi samo za košarku, što je dodatni plus u doba raznih drama-queens & kings. Osobno nisam pobornik njegovog stila igre, ne preferiram ga, ali poštujem način na koji vodi Bullse.

Nakon svega ovoga što sam do sada nabrojao još uvijek sam u dilemi, stoga bih prvo mjesto dodijelio Rajonu Rondu, čovjeku s hrpom felera u igri, ali jedinstvenoj pojavi na parketima koju je nemoguće ubaciti u neki kalup. Njegov pregled terena i način kretanja po istome me opčinjava i ovom prilikom ću ignorirati zdrav razum, statistiku i odlike franchise plejera te pokleknuti eye-testu i emocijama. RR, ti si za mene br.1 jer kad tebe gledam kako igraš, želim odmah ići na basket.

Gee: Ulažem ispravak netočnog navoda jer ne kužim koji to eye test ne uzima u obzir kriminalan Rondov šut i gomilu izgubljenih lopti koje njegov stil igre generira. Taj stilski dio o kojem pričaš kada je način igranja pozicije u pitanju mene uopće ne smeta, poanta je da se radi o top klasama (tu govorim o Roseu i Paulu, jer Rondo nije top klasa, koliko god da je originalan i jedinstven) koje su svaka na svoj način prve opcije. Paul je već sada jedan od najvećih svih vremena, fali mu samo prsten, a i jedini je bek u ligi sposoban biti prvi u tri glavne statističke kategorije na kraju sezone (asistima, ukradenima i koševima kad bi htio).

Rose igru bazira na uzimanju ogromnog tereta u napadu kao strijelac, a tek zatim kao asistent, Paul ima obrnuti ritam, ali ono po čemu je Paul nedostižan već godinama, osim već spomenute svestranosti i igre bez ozbiljnije rupe, omjer je izgubljenih lopti koji se naspram tolike aktivnosti čini nenormalnim – sa samo 7 izgubljenih lopti na 100 posjeda, Paul je na razini nekakvog visokog igrača koji uopće ne sudjeluju u napadu već samo kupi otpatke.

Birdie: Ja ću naravno na prvo mjesto staviti Rosea. Razlog tome samo dijelom je ljubav prema Bullsima, a puno više činjenica da je on jedan od najdominantnijih igrača u ligi trenutno. Donekle se slažem da je Rose generator one-man napada, odnosno da je u stanju sam dobiti utakmicu sa svojim ulazima, driblinzima, šutevima s poludistance i tricama, ali se ne slažem s tvrdnjom da ne sudjeluje u razigravanju momčadi koliko bi trebao. Ove sezone radi ozljeda možda to i nije dokazao, ali kao čovjek koji je pogledao više-manje sve utakmice Bullsa ove godine moram reći kako je Rose to stvarno pokušavao. Pogotovo na početcima utakmica, vjerojatno zato da bi skrenuo pažnju obrambenih igrača sa sebe. To dosta dobro funkcionira i prava je šteta što je predugo ozlijeđen i što se prije playoffa neće stići uigrati s Hamiltonom koji se pokazao kao potencijalno odličan partner.

Jasno je da Rose nikada neće biti play tipa Paula, Nasha ili Ronda, ali je isto tako jasno da je on playmaker. On kreira igru svoje momčadi, a to što to radi na drugačiji način od ‘klasičnih’ playeva, to je neka druga priča. Njegova želja za košarkom i koncentracija samo na nju je dodatni plus u mojoj viziji njega kao igrača i zato je Rose broj jedan. I kao play i kao igrač općenito.

Paul je definitivno na drugom mjestu jer je opet pokazao kako je u stanju od prosječne momčadi stvoriti gotovo pa contendera. Treće mjesto je po meni zaslužio Tony Parker. S jedne strane moram nekako nagraditi sjajnu igru Spursa, a s druge strane je upravo on (uz Popa, naravno) najzaslužniji za tu sjajnu igru svojom najboljom sezonom u karijeri. Naravno, sjajna podrška Timmya u pick’n’roll igri, to što se Manu zadovoljava ulogom x-faktora s klupe i ubitačni tricaši koji kažnjavaju svako udvajanje, u tome mu svakako pomažu, bez obzira što je ostao bez zgodne i poznate žene. Osjećaj za igru je tu, jači nego ikada i vjerujem kako je Parker u stanju stvoriti prednost protiv svake obrane u Ligi.

Sickre: Jasno mi je kako je moj odabir Ronda problematičan i kako se lako može opovrgnuti. Ali, nekada moraš slušati srce jer bez srca nema košarke niti naslova. Rondo je za razliku od većine konkurenata došao bez ikakvog pedigrea u ligu i u sjeni budućih hall of famera izrastao u igračinu. Kad je zadnji put liga imala razigravača koji na toliko različitih polja pridonosi igri momčadi? Kidd i Magic padaju na um ovako iz prve. Lika možeš staviti da na trenutke čuva Jamesa, nedavno je imao 17 skokova. Kao playmaker! Mislim da nekada brojke uzimamo zdravo za gotovo jer mentalna i energetska potrošnja koju iziskuje takav nastup je za nas smrtnike nezamisliva. Rondo možda nikada neće doseći nivo franšiznog igrača, ali Rose i CP3 mi nikada svojom igrom neće značiti koliko Rondo.

Između playmakerstva Paula i Roseovog one man offensea, nakon (pre)dugih dvojbi biram ovog prvog. Iako, kod Paula me brine da nije ni blizu 30-ih, a igra s on/off prekidačem, čuvajući se za završnice. Dakle, ima old man’s game.

Tony Parker je četvrti, dobio je momčad na vođenje i odradio sjajnu sezonu, nemam što dodati.

Gee: Meni je ovog argumenta protiv Paula o navodnoj konzervaciji energiji već na vrh glave, ljudi kad nemaju što reći protiv čovjeka izmišljaju, pa tako baziraju kritike na nečemu što je totalno logično (osim ako se ne zoveš LeBron James), a to je da čovjek čuva snagu za onda kada je najpotrebnije, pa jebote nije da Clippersi gube utakmice u serijama zato što Paul ne zabija 40, ne kužim o čemu govorimo.

Uostalom, old man game je sinonim za igru pod kontrolom, a to je ono što je kod Ronda često dvosjekli mač. Ako ćemo se igrati konteksta, mislim da nema sumnje kako bi Boston s Paulom umjesto Ronda osvojio minimalno naslov više (sjetimo se samo finala s Lakersima u kojemu je Fisher uživao 40 minuta na parketu ne morajući čuvati nikoga).

Ipak, obzirom na težinu tereta kojega nosi, Rondo je broj tri na mojoj listi. Njegove brojke su u jednu ruku sjajne i usporedbe s Kiddom su legitimne, ali ne bih ga stavljao u isti koš s Magicom koji je ipak bio kompletan košarkaš i sjajan strijelac. Nakon Paula i Rosea, Rondo je jedini play u ligi na granici franšizne vrijednosti oko kojega možeš složiti momčad, ali, za razliku od Paula i Rosea koji pored sebe mogu imati 4 slučajna prolaznika, pored Rajona ipak treba staviti vrhunskog strijelca.

Svaka čast Parkeru na ovoj sezoni, ali on nije odradio ništa više nego što radi inače. Kod Spursa je ionako sistem ispred svega, a Tony, iako sjajan igrač, nije prva opcija. Tako da mi je broj četiri Steve, kojega ne mogu staviti ispred Ronda jer više nije u stanju nikoga pretrčati, ali koji i dalje svojom kombinacijom razigravanja i šuta donosi vanserijsku kvalitetu na parket. Da ima jednog pravog strijelca pored sebe koji bi mu malo pomogao otvaranjem prostora, siguran sam da bi imao još bolje brojke, ali, nažalost, u Phoenixu je doslovno osuđen nositi momčad čak i više nego je to radio u danima ponosa i slave. Da je umjesto Gortata i Dudleya pored sebe imao npr. Aldridgea ili Batuma, možda bih imao hrabrosti gurnuti ga čak i u ovim poznim godinama ispred Ronda, ovako ostaje broj 4.

Sickre: Ma daj, Parker još uvijek trči kao da mu je 20 godina, taj motor ne možeš zanemariti. Jest da je dio Popova sistema, ali taj sistem ne bi tako dobro radio bez ovakvog Tonya. Nashu stoga ide peto mjesto. Činjenica da su zamalo upali u playoff s ovim sastavom graniči s čudom koje samo ovakav genijalac može pripremiti, ali na Nashu se itekako vide godine. Dovoljan argument da ga stavim iza Parkera.

Gee: Svaka čast Tonyevom trčanju, možda bi bio super na atletskoj stazi, ali na mojoj listi nije ni broj 5. Nemam namjeru nagraditi čovjeka za životno djelo, iako imam osjećaj da to donekle radim stavljanjem Derona Williamsa ovako visoko. Ono što nakon ove očajne sezone u Netsima definitivno znam je da Deron nije franšizni igrač, povećana odgovornost u napadu dokazala je da ono do nedavno postavljano pitanje – tko je bolji play, on ili CP3 – više nema smisla, ali kao druga banana ima mi više smisla od Parkera jer je kompletan play i strijelac. Tony je ipak prvenstveno pick & roll mašina, dok Deron jeste mašina. Iako je fenomenalan dribler i asistent, ono što ga čini posebnim je fenomenalan catch & shoot osjećaj i mislim da bi pick igra njega i Dirka stvarno mogla biti nešto posebno ako dođe do fuzije u Dallasu.

Ovaj Parker danas je isti onaj Parker od prije pet, tri ili dvije godine, ne kužim kako vam uspjeh momčadi koja po defaultu osvaja startne pozicije u playoffu odjednom može zamaskirati tu činjenicu. U biti kužim, netko mora biti nagrađen za uspjeh Spursa, pa neka to bude Tony. Samo, zašto bi itko morao biti nagrađen zato što su Spursi kao organizacija totalni genijalci, na jednoj drugoj razini od svega što ih okružuje?

Sickre: Rekao bih da se kod Parkera ove sezone jednostavno puno više nego ranije osjeti njegova pristunost na parketu. Istina da je isti igrač, ali valjda i konstantnost i timski uspjeh nešto vrijede i kao takve ih treba nagraditi. Luzer poput Derona pak ove sezone ne zaslužuje biti spomenut u društvu Nasha i Parkera, stoga šesto mjesto dajem Westbrooku, koji je po profilu igre super-bek, ali je ipak daleko blentavija verzija od vođe Bullsa. Mene osobno fascinira količina energije s kojom igra, kao da se ne može umoriti, a odbija me sve ono o čemu pričamo godinama kao objektivnim problemima OKC-a. S druge strane, jedan je od jedina tri ozbiljna strijelca ekipe koja je na vrhu Zapada pa mora da nešto dobro radi.

Birdie: Što se tiče četvrtog mjesta, tu mi je dvojba možda bila i najveća. Na kraju sam se ipak odlučio staviti Nasha jedno mjesto ispred Ronda. To što je Nash napravio s ovako limitiranim rosterom je nevjerojatno, od poluigrača je stvorio momčad koju je jedna pobjeda koštala ulaska u playoff.

Rondov stil igre je neviđen, posebice taj pregled igre, a kada igra sa samopouzdanjem (kao ove godine nakon all-stara), onda je gotovo nezaustavljiv. Opet, uvijek će biti upitnika nad njim zbog šuta izvana i nedovoljne sigurnosti s linije slobodnih bacanja, tako da sumnjam da bi ikada mogao opravdati prvo mjesto na ovakvom izboru.

Na šesto mjesto stavljam Derona. Tu izvlačim stare zasluge jer ga jednostavno ne mogu staviti ispod ostatka konkurencije i vjerujem da će se sljedeće godine u nekoj boljoj momčadi vratiti na raniju razinu, sezona u Netsima je ionako bila samo preživljavanje. Možda bi mu bolje bilo da je ostao u Bešiktašu.

Gee: Ja sam stigao do broja 6. i tu sam smjestio Tonya za dlaku ispred Westbrooka. Usporedbe Rosea i Westbrooka kao strijelaca stoje, ali mi je zanimljivo kako se lako zaboravi da je Parker igrao istim stilom puno prije nego su ova dva došla u ligu, osvojivši čak i naslov MVP-a Finala. Tako da, ako se netko pita, postoji presedan i dokazano je moguće osvojiti naslov s takvim tipom playa, pogotovo ako su ti na boku Ginobili, a pod košem Timmy.

Nego, da ne odem previše od glavne teme, u pitanju su tri fenomenalna strijelca (posebice u postu), a razlog zbog kojega Rose ima toliku prednost je njegova kombinacija karaktera, kompletnog talenta i fizikalija. Tony usprkos brzini nema tu masu i energiju koja nosi sve pred sobom, ali posjeduje finesu o kakvoj Westbrook može samo sanjati (nadam se da se kuži kako mislim da Rose objedinjuje obje kategorije, i silu i mekoću). Razlog zašto prednost dajem Parkeru tako je više estetske prirode jer aktivnost obojice krucijalna je za njihove momčadi, ali ujedno mislim kako Parker jednostavno ima košarkaški IQ i to je glavni razlog zašto mu dajem prednost pred čovjekom koji brojkama konkurira za top 15 igrača lige, dok je u isto vrijeme tek treći najvažniji igrač vlastite momčadi.

Sickre: Dakle, uspjeli smo se složiti da je Parker ispred Westbrooka. Ugodno sam iznenađen. Evo, ja na sedmo mjesto stavljam još jednog svog ljubimca, Stepha Curryja. Nešto sitno je odigrao ove sezone, ali i dalje ostaje Nashov nasljednik po jedinstvenoj kombinaciji pregleda igre, šuta i upitne obrane.

Gee: Meni je Steph broj 8. iako zbog ozljeda to još nije potvrdio. Ali, mali je potencijalni nositelj, kombinacija šuta i osjećaja za igru su mu fantastične, neće nikada biti prirodan play poput Nasha, ali ima prvi korak, ima brzinu, ima dribling i nema razloga da zdrav ne bude makar poštena druga opcija.

Birdie: Ja moram priznati da Curryja uopće nisam stavio na svoju listu. Čovjek praktično nije igrao ove sezone i nisam siguran u kojem će se stanju vratiti na parket. Stalni problemi s ozljedama jednostavno mi ne dozvoljavaju da ga nagradim samo na račun talenta. Kod mene sedmo mjesto tako zauzima Westbrook. Nisam baš pretjerani fan njegove igre, ali ne mogu zanemariti njegove brojke i ulogu koju ima u jednoj od najboljih momčadi lige. Ne sviđa mi se kao playmaker, ali mi se sviđaju te sekvence u kojima ga nitko ne može zaustaviti kada juriša prema košu.

Osmo mjesto pripada Conleyju koji je sazrio i zaslužuje priznanje zbog pouzdanosti i toga što će obaviti sve što se od njega traži – odigrati dobru obranu, povući napad, zabiti otvorenu tricu.

Sickre: Da, Conley je meni isto tu negdje, stvarno je napredovao kao organizator plus zabija trice kad treba (a to Memphisu itekako fali), a skupa s Allenom je najzaslužniji za strašni pritisak koji rade na vanjsku liniju protivnika.

Ipak, na osmo mjesto moram staviti Ricky Rubia. Njegov dolazak je vratio košarku u Minneapolis na najbolji mogući način. Njegova lepršavost sa smislom gledatelja sili da posveti duplo veću pozornost igri negoli je slučaj kod većine drugih igrača jer nikad ne znaš kad će izvesti neki mini-spektakl. Obrana mu je iznad prosjeka i prvi je igrač nakon Kirilenka koji bi mogao ozbiljno uzdrmati percepciju o Europljanima kao lošim individualnim defenzivcima. Njegovom ozljedom Wolvesi su se raspali što dovoljno govori o značaju Rubia, ali i o siromaštvu vanjske linije Wolvesa. Estetski mi je uz bok s Rondom.

Conley ide na 10. mjesto, a 9. ide Kyrie Irvingu. Mali je onu kriminalnu momčad Cavsa do Varejaove ozljede držao u zoni playoffa, što dovoljno govori o njegovim kvalitetama.

Gee: Moj deveti izbor je Conley, solidan play koji bi u savršenom svijetu bio donja granica kvalitete – igrač u svemu dobar, u ničemu sjajan. Na njegovu igru nemam nikakvog prigovara, ali ni pretjerane pohvale iako smatram da je takva all-round pouzdanost izuzetna. Od driblinga, ulaza, pregleda parketa, obrane – Conley ima sve.

Za zadnje mjesto sam se dugo mozgao oko Lowrya i Lawsona kao zadnje opcije, a kako su obojica dosta srčani i slični napadačkim učinkom, praktički combo bekovi koji su itakako naučili biti playevi, izbor nije bio lagan. Lawson je nešto bolji šuter, ali Karl ipak i dalje preferira završnice igrati s Millerom dok Lawson uglavnom igra off the ball opciju. Lowry je nosio Rocketse na početku sezone kombinacijom agresivnih ulaza, povratnih i trica, ali bez njega nisu previše ispali iz igre kad je konce preuzeo Dragić.

Tako da sam se na kraju ipak odlučio odati počast ovom malom uzorku Kyriea Irvinga iz kojega je vidljivo da je mali odličan košarkaš. Gledajući šuterske brojke koje su identične onima koje su kao rookiei ostvarivali Nash ili Steph Curry, jasno je kako ruka nikada neće biti problem i kako će Irving jednog dana možda postati i član ekskluzivnog kluba 50-40-90 (redom – postotci šuta za dva, za tri i slobodnih).

Ali, još je važnije što pokazuje lakoću kreiranja šuta sebi i drugima. Šuterska kvaliteta u kombinaciji s talentom strijelca obećavaju i kada nauči igrati poziciju playa, mogao bi postati rasni franšizni igrač. U svakom slučaju, već sada posjeduje neustrašivost i sigurnost u sebe kakvu jedan bivši stanovnik Clevelanda nije ovako rano iskazivao.

Birdie: Iako će Irving sigurno osvojiti naslov rookieja godine, ja ću poziciju više dati Rickyju jer je pokazao da je cijeli hype oko njega bio opravdan. Ricky ima strašan pregled terena, a dojma sam kako je spreman raditi i na šutu kako bi postao potpuna opasnost.

Potpuna opasnost će biti i Irving, koji je već sada superstar – spreman je voditi momčad i povlačiti prave poteze u ključnim trenutcima.

Za kraj bih samo želio spomenuti dvojac iz Rocketsa. Lowry i Dragić su zaslužili spominjanje jer nitko nije očekivao ni njihove dobre igre, ali ni uspjeh Rocketsa ove sezone koji su do 10 dana prije kraja sezone bili u igri za playoff. Bit će zanimljivio viidjeti što će biti s njima sljedeće godine.

Gee: Čekaj, jel vas dvoje to mene zajebajete? Obojica imate Rubia u top 10? Pa gledao sam ga svaku sekundu na parketu ove sezone i kad sam slagao ovu listu nisam ga mogao staviti više od 14. pozicije, a vama je u top 10 i to ispred Irvinga? Zašto? Pa tip je gađao 36% iz igre, nije košarka samo indie izgled i lijepi asisti.

Po logici potencijala, Irving je miljama ispred jer iskazuje karakteristike franšiznog igrača, a Ricky s ovakvim šutom može biti samo Caritas verzija Ronda. Sad, po čemu je njegova kombinacija obrane, asista i očajnog šuta bolja od npr. onoga što donosi Wall svojom brzinom i skočnošću? Moram izraziti protest zbog ovakvog baziranja na estetiku, a i zbog toga što će Rubio biti bolje plasiran od Lawsona i Lowrya.

Sickre: Igrača poput Lawsona i Lowryja je bilo i bit će na bacanje. Rubio je prilično posebna pojava zbog koje će stotine početi igrati košarku na pravi način. Uostalom, pozicija playa je najteža za igrati i zbog toga igrači često kasnije sazrijevaju, tako da je meni čak i iznenađenje što se Rubio ekspresno izvukao iz europskog mraka usput podignuvši Wolvese iz mrtvih.

Jednostavno, njegova igra je zarazna, potiče vlastitu momčad na više kretnji nego što bi to bilo uobičajeno jer znaju da će biti nagrađeni u dobroj poziciji, a protivnik mora biti ekstra alarmiran u obrani jer svaku situaciju rješava na neki neubičajen način. Gotovo svaki asist mu je nepredvidiv do te razine da i najobičnije dodavanje na liniji trice pretvori u neki no-look pass.

Košarka je igra i Rubio se igra košarke na najljepši mogući način i samo mogu biti sretan što živim u vrijeme da uživam u njegovim majstorijama.

Gee: Odlično, drago mi je zbog tebe. Najvažnije da nije upao u ukupnih top 10 jer ima dva glasa i to osmo i deveto mjesto mu ne pomažu.

Nakon svega rečenog, poredak je sljedeći (u zagradama su pozicije koje su dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. CP3 (2, 2, 1)
2. Rose (1, 3, 2)
3. Rondo (5, 1, 3)
4. Parker (3, 4, 6)
5. Nash (4, 5, 4)
6. Westbrook (7, 6, 7)
7. Conley (8, 10, 9)
8. Irving (10, 9, 10)
9. Deron (6, -, 5)
10. Steph (-, 7, 8 )

VAKULA 2012.

Posted on April 27, 2012 by Gee_Spot

Nakon sinoćnjih “dvoboja” dobili smo i službene potvrde playoff kombinacija, tako da nam ne preostaje ništa osim opaliti prognoze u novom izdanju Vakule. Za one koji eventualno ne znaju o čemu se radi, kratka rekapitulacija – Vakula je nagrada koja se dodjeljuje najboljem prognozeru playoff raspleta, a jedini uvjet koji morate ispuniti je da u komentare ispod teksta ostavite svoju viziju doigravanja i to do prvog podbacivanja sutra u 19.00.

Kako je moja prognoza manje-više poznata nakon nedavnog maratonskog podcasta, ovom prilikom ću još jednom podsjetiti na potencijalne ključne momente svake serije uz par noviteta u odnosu na prijašnje postove koje ćete otkriti u daljnjem tekstu. Sad mi ostaje još samo da vam zaželim puno sjajnih utakmica i trenutaka za pamćenje u još jednom izdanju najbolje zabave na svijetu – NBA playoffa u kombinaciji s proljećem.

FIRST ROUND

Bulls vs Sixers

SCORE: 4 – 1

Sixersi su pogubili smisao vlastitog postojanja, ali u srži i dalje ostaju čvrsta momčad donekle složena na sličan način kao i Bullsi, posebice napadački. Dodaj još nepoznanicu oko Roseove forme i potpuno je razumljivo da Evan Turner glasno razmišlja kako su Bullsi bolja šansa od Heata – protiv Miamia doživjeli bi metlu, ovako imaju jednu pobjedu garantiranu.

ALTERNATIVE SCORE: 4 – 2

X-FAKTOR: Noah, Gibson i Boozer, pa i Asik, moraju u seriji protiv Branda, Younga i Hawesa dokazati da su sposobni imati skakačku nadmoć i zabiti preko 40 u reketu ako misle da ih itko ozbiljno shvati kao podršku Roseu.

Heat vs Knicks

SCORE: 4 – 2

Knicksi u playoff ulaze napaljeni i razigrani, imaju Chandlera koji zna kako se pobjeđuje Miami, Fieldsa i Shumperta koje mogu baciti na Wadea, Carmela koji može pratiti Jamesa koš za koš i Novaka i Smitha sposobne izrešetati jednu od najgorih obrana trice u NBA. S druge strane, Knicksi imaju čak i goru situaciju na poziciji playa od Heata, imaju Amarea za kojega nakon cijele sezone uopće nemamo pojma da li je sposoban igrati i, ako je, koja mu je uopće uloga. To praktički znači da čak ni ona potencijalna prednost pod košem koju Knicksi imaju na papiru ne postoji jer, ako će Melo igrati četvorku, onda će i James igrati četvorku, a to znači da Spoelstra neće imati previše potrebe za ijednim drugim visokim osim Bosha. Ako će Chandler morati izlaziti na visoki post da pokrije Bosha, jasno vam je što će se dogoditi s reketom Knicksa.

ALT SCORE: 4 – 1

X-FAKTOR: Woodson, odnosno njegove odluke glede podjele minuta. Korištenje Bibbya i Douglasa uopće, odnosno Davisa i Amarea u značajnim ulogama, ubija sav potencijal ove momčadi. Igrati s vanjskom linijom Smith – Shumpert – Fields te Novakom, Melom i Tysonom u frontcourtu (Jeffries zatvara užu rotaciju, Harrellson i Davis su tu kao osiguranja) protiv Heata ima smisla jer Chalmers je ionako combo talent protiv kojega je moguće sakriti Shumperta kao playa čija je zadaća ionako tu i tamo prenijeti loptu do Mela.

Pacers vs Magic

SCORE: 4 – 0

Navodno će Hedo biti spreman. Yipikaye! Ovdje je jedino pitanje koliko su Pacersi koncentrirani na odrađivanje posla, a koliko su im misli već na drugoj rundi.

ALT SCORE: 4 – 1

X-FAKTOR: Bit će zanimljivo pratiti može li Magic izgubiti utakmicu u kojoj im uspije ubaciti 20 trica.

Hawks vs Celtics

SCORE: 2 – 4

Celticsi imaju prednost u svim linijama, a to bi trebalo biti dovoljno obzirom da obje momčadi njeguju sličnu filozofiju igre koja se bazira na nesebičnom i sporom napadu, odnosno čvrstoj i agresivnoj obrani. Rondo je za tri klase bolji play od Teaguea, Pierce je hall of fame veteran dok Joe Johnson to nije, a KG i Bass su definitivno bolji šuteri od Smitha. Jedino u čemu su izjednačeni je manjak dubine nakon prvih šest igrača.

ALT SCORE: 1 – 4

X-FAKTOR: Ta prednost domaćeg terena bi mogla biti zeznuta, ali samo ako se Hawksi dočepaju sedme utakmice. Neće.

Spurs vs Jazz

SCORE: 4 – 1

Bit će zanimljivo pratiti kako se Spursi nose s visokim dvojcem Jazza jer radi se o izvrsnoj pripremi za Memphis. Ako Big Al i Millsap natjeraju Popa da odustane od svojih najboljih napadačkih postava s Mattom Bonnerom kao stretch četvorkom, onda ćemo dobiti potvrdu da će Spursi opet imati problem protiv Memphisa. Korištenjem Blaira ili Splittera uz Timmya, fenomenalni napad Spursa pretvara su u puno statičnije i neučinkovitije oružje, a to u kombinaciji s mekanom obranom nije baš neki preduvjet za uspjeh. Doduše, protiv Jazza i njegove slabašne vanjske linije, odnosno očajnog šuterskog učinka, Parker i Ginobili bi trebali biti dovoljni, ali, za nešto više, Spursi trebaju Bonnera na parketu.

ALT SCORE: 4 – 2

X-FAKTOR: Derrick Favors. Uspije li momak ostati na parketu dovoljno dugo i ne podlegne li playoff atmosferi, Jazzeri odjednom u reketu imaju kontrolu skoka i rampu ispred obruča. Povremene rotacije s tri visoka koje je Corbin koristio tijekom završnice sezone ovdje neće biti dovoljne – ako misle ozbiljnije zaprijetiti Spursima treba im rasni razbijač u sredini od početka do kraja serije.

Thunder vs Mavs

SCORE: 4 – 1

Nikad ne podcjenjuj srce prvaka. Ali isto tako se nikad ne kladi na ekipu u kojoj je Vince Carter druga opcija.

ALT SCORE: 4 – 0

X-FAKTOR: Obzirom na čvrstu obranu Dallasa u reketu i slabašan napadački potencijal Oklahome u postu, ovo bi mogla biti itekako zanimljiva serija kada bi Kidd, Dirk i Terry pronašli lanjsku formu i kada bi se Carter, West i Beubois našli u poziciji da budu bonus, a ne praktički nositelji.

Lakers vs Nuggets

SCORE: 4 – 3

Ako postoji još netko na ovom planetu tko se pita zašto su Nuggetsi izabrali Lakerse umjesto da su ciljali na Thunder, evo još jednom objašnjenja. Da, Thunder igra sličnu košarku kao Denver i bolje im leže stilski, ali problem je u tome što je Thunder za klasu bolji u run and gunu od Nuggetsa jer ima talentiranije revolveraše. Lakersi s druge strane stilski ne mogu biti različitiji od Denvera i u stanju su koristiti njihove slabosti u obrani reketa, ali, pazi ovo, jednako tako je Denver u stanju koristiti slabosti Lakersa u manjku aktivnih tijela i brzini. Denver je zeznut protivnik Lakersima i iz razloga što pred Mikea Brownea stavlja opasnu dvojbu – da li se zatvoriti u reket i riskirati baraž trica, ali pritom barem spriječiti ulaze pod koš i smanjiti opasnost od potencijalnih problema s osobnima koji prijete Bynumu i Gasolu, ili čuvati tricu i omogučiti Nuggetsima gomilu lakih koševa iz ulaza i s linije slobodnih, a usput i riskirati igrati dobar dio utakmice bez jednog od dva centra? George Karl je bacio rukavicu, bit će zanimljivo vidjeti kako će Brown odgovoriti, iako realno Lakersi imaju prednost u svim linijama osim na poziciji playa. Ali, Sessions djeluje kao netko tko može dobrim dijelom odgovoriti na učinak Lawsona i Millera i tako izbaciti Denveru ključnog jokera iz ruke.

ALT SCORE: 4 – 2

X-FAKTOR: Nuggetse nije pametno podcijenjivati obzirom da su uhvatili respekta vrijednih 38 pobjeda u sezoni u kojoj su imali više problema s ozljedama glavnih igrača od ijedne druge playoff momčadi, ali razlog zašto ne percipiramo toliko njihove probleme je taj što u biti nemamo pojma tko je tamo glavni igrač. Kad nekome fali Ginobili ili Randolph ili Rose, to se itekako primjeti, ali manjak Galinaria ili Lawsona ne privlači toliku pažnju. Hoću reći da je George Karl još jednom napravio sjajan posao i da je on možda ta glavna zvijezda Nuggetsa. Međutim, ako moram birati između Karla i Bynuma, ipak biram Bynuma. Nuggetsi imaju zanimljivu skupinu visokih koja energijom i skokom može donekle parirati centru Lakersa, ali ga ne mogu zaustaviti (čovjek gađa 70% s linije slobodnih i 66% iz pivot situacija, s tim da se ta brojka penje preko 70% u završnicama). Bynuma mogu zaustaviti samo on sam (idiotskim faulovima ili tehničkima) ili Mike Brown (forsiranjem Kobea ili postavljanjem igre tako da Bynum ostaje na otvorenom prostoru u obrani).

Grizzlies vs Clippers

SCORE: 4 – 2

Osvajanje prednosti domaćeg terena samo pojačava dojam o Memphisu kao favoritu u ovoj seriji. Koja će biti zanimljiva iz niza razloga, a ponajprije zbog dvoboja Paula i vanjske linije Conley – Allen, odnosno zbog stasavanja Blakea i Jordana protiv dominantnog para visokih (prvi će zasigurno doživjeti prosvjetljenje nakon prvog bolnog playoff iskustva, a drugi će morati pokazati nešto više od plivanja u obrani kako bi ga se smatralo bitnim igračem za budućnost). Ipak, jedan Paul ne čini proljeće, njegova kvaliteta garancija je borbene i izjednačene serije, ali ne može biti prevaga protiv ekipe koja ima toliku prednost na svim ostalim pozicijama na parketu.

ATL SCORE: 4 – 3

X- FAKTOR: CP3 može išupati par pobjeda, ali za prolaz s utakmicom manje na svom parketu protiv iskusnije i bolje unutarnje linije protivnika, Clippersi bi trebali dobiti maksimalnu podršku s bokova u obliku gomile trica koje bi, ne samo raširile obranu Memphisa, već ih i natjerale na ofenzivniji pristup. Zato će all-round učinci Mayoa i Gaya biti od presudne važnosti misle li izbjeći šokove. Ostaviš li Paulu više prostora nego što treba, on će to znati iskoristiti.

SECOND ROUND

Bulls vs Celtics

SCORE: 4 – 3

Iako rezultati tijekom regularne sezone to ne obećavaju, ovo bi trebala biti prava drama od serije iz jednostavnog razloga što je Boston po linijama sposoban parirati Chicagu. Ako Rose nije 100% spreman, Rondo je u stanju anulirati prednost koju Chicago ima na papiru u dvoboju playmakera, a Pierce, Bradley i Allen su talentiranija kombinacija od Denga, Hamiltona, Brewera i Korvera. Bullsi imaju više tijela pod košem, ali ni jedan njihov visoki igrač nije u stanju preuzeti kontrolu nad utakmicom u mjeri u kojoj je to sposoban Garnett. Iako je dosta glumaca promijenjeno, mislim da nas čeka nastavak Najbolje Playoff Serije Svih Vremena.

ALT SCORE: 4 – 2

X-FAKTOR: Bullsi imaju očitu prednost u dva segmenta – skoku i klupi. Obzirom da KG i Bass igraju predaleko od koša da bi uhvatili poneki skok u napadu, možemo očekivati kako Chicago neće imati problema u kontroli reketa u fazi obrane, dok nedostatak rasnog skakača kod Celticsa i uopće manjak aktivnih visokih tijela omogućuje najboljoj skakačkoj momčadi lige po pitanju ofenzivnih skokova gomilu dodatnih napada. Učinak klupe nije ništa manje značajan, posebice obzirom na prednost domaćeg terena i potencijalnu sedmu utakmicu u kojoj bi Rivers bio prisiljen rotirati maksimalno sedam igrača i potpuno iscrpiti Garnetta, dok se Thibodeau u takvom scenariju itekako može osloniti na energiju Gibsona (koji je svojevrsni mini-KG u obrani) i šuterski raspon Korvera.

Heat vs Pacers

SCORE: 4 – 2

Nakon Knicksa, raspored Miamiu donosi još jednu momčad koja nije u stanju iskoristiti njihove slabosti na poziciji playmakera (Hill i Collison su jednako prosječni kao i Chalmers). Ono što Pacersi mogu je uspostaviti dominaciju u reketu i skoku, ali iluzorno je očekivati da George, Granger i West, ma koliko solidni bili, mogu u direktnim sudarima nadigrati Wadea, Jamesa ili Bosha. Očekujte žilave Pacerse, ali i to da će talent presuditi jer teško se sjetiti kada je zadnji put seriju izgubila momčad koja ima tri najbolja igrača na parketu, bez obzira u koliko nezgodnih matchup situacija ih doveo protivnik.

ALT SCORE: 4 – 1

X-FAKTOR: Hibbertova igra u postu. Uspije li dvojac Vogel-Shaw pronaći načina da koristi slabosti Heata u branjenju centarske igre leđima, Pacersi bi, uz podršku s linije za tri i gomilu slobodnih bacanja, mogli napadački pratiti ritam Heata. Naravno, za tako nešto bi Hibbert morao odigrati Bynumovski u reketu i dominirati na oba kraja parketa, a ne tek tu i tamo iskoristiti činjenicu da će ga čuvati mnogo niži i mnogo drveniji igrači.

Spurs vs Grizzlies

SCORE: 2 – 4

Najuzbudljivija serija prve i druge runde svakako je novi obračun Spursa i Grizzliesa. San Antonio za razliku od lani ulazi u playoff u punoj spremi, Memphis dobrano načet i obzirom na izjednačenost ovih momčadi, možda upravo u tome leži ključ raspleta. Ja ipak tipujem na Memphis iz jednostavnog razloga što su u stanju ne samo dominirati pod košem, već i natjerati Spurse da prestanu igrati kao Spursi. Ako se dobro sjećete lanjskog dvoboja, onda vam je poznato da Bonner ne može ostati na parketu pored živog Randolpha, a to znači da će Pop morati puno više nego što bi želio koristiti Timmya i Splittera kao par pod koševima. S jedne strane Z-Bo onemogućuje Spursima trice i rašireni reket na kojima se njihov sjajni napad bazira, a s druge ne postoji nitko sposoban zaustaviti ga u pick igri. Čak i ispod 100% spreme, Randolph mi se čini neriješivom zagonetkom za San Antonio. Na bokovima prednost ima Ginobili, ali kombinacija žilavih atleta koju Hollins ima na raspolaganju svodi je na minimum, a slično je i s Parkerom – koliko god individualno bio bolji od Conleya, nije toliko dobar da nadigra pritisak vanjske linije Grizzliesa.

ALT SCORE: 4 – 3

X-FAKTOR: Prednost domaćeg terena mogla bi se pokazati presudnom ako dođe do sedme utakmice, što je situacija koju je Memphis lani uspio izbjeći. Koliko god nezgodni bili, Grizliji ipak nemaju iskustvo Timmya, Manua i Tonya u takvim situacijama i ako misle napraviti korak dalje, moraju ovo zaključiti u 6.

Thunder vs Lakers

SCORE: 4 – 2

Lakerse čeka slično mučenje kao i protiv Nuggetsa, trebat će pratiti brzinu i agresivnost Thundera, a to definitivno nije lako kad ste stari, tanki i umorni od serije prije. Dominacija u reketu od strane Lakersa trebala bi biti prisutna i u ovoj seriji, iako Oklahoma s veteranima poput Perkinsa i Collisona može odigrati puno bolju pozicionu obranu od Nuggetsa uz minimalno udvajanje Bynuma. S druge strane, Harden i Durant su jednostavno previše za Kobea, a dok se Sessions čini sposobnim smetati Lawsonu, protiv Westbrookove snage i agresivnosti neće moći previše napraviti.

ALT SCORE: 4 – 3

X-FAKTOR: Iskustvo i žilavost Lakersa u stanju su produžiti ovu seriju, ali nemoć kakvu su osjećali i lani protiv Dallasa jednostavno neće moći izbjeći. Thunder je mlađa, dublja i energičnija momčad i to bi trebalo presuditi.

CONFERENCE FINALS

Bulls vs Heat

SCORE: 2 – 4

Čak i ako Rose do ovog trenutka uhvati vrhunsku formu, njegova dominacija nad Chalmersom nije dovoljna naspram Jamesa i Wadea ako visoki igrači Chicaga ne budu spremni gospodariti reketom od prve do zadnje sekunde. Miami je napadački opasniji čak i bez ikakve podrške s klupe, a u slučaju da se probudi Miller ili Battier, mogu si upisati tri pobjede doma. Bullsi trebaju skok da bi se kotrljali, ali još više trebaju podršku klupe kako bi sakrili napadačke slabosti startne petorke. I tu ključnu ulogu možda odigra ta sedma utakmica doma. Koliko god James bio veličanstven igrač, već smo se nagledali ključnih utakmica u kojima nije u stanju šampionski reagirati, posebice ako se radi o gostovanjima. Ne riješi li Miami ovo doma, ne bi se kladio na njih u sedmoj. I zato mislim da će to riješit u 6.

ALT SCORE: 4 – 3

X-FAKTOR: Kod Bullsa ih je masa – spremni Rose, aktivni Noah i Boozer, raspoloženi Korver i prije svega taj domaći parket. Kod Miamia je samo jedan – kako izvući što više iz pozicija playa i centra i izbiti Bullsima jokera iz ruke. Bilo da to postignu igranjem s nižom postavom, Jamesom na playu ili nečim trećim, Spoelstra i Riley se moraju zaigrati i koristiti individualne prednosti jer u vakuumu Bullsi su jednostavno bolja momčad.

Thunder vs Grizzlies

SCORE: 4 – 3

Još jedna repriza lanjske bitke, još jedna serija na nož s poprilično jasnim postavkama. Dok Memphis opet ima prednost pod košem, Oklahoma donosi puno opasniju igru s bokova i iz vana u kombinaciji s puno sposobnijom obranom od onoga što su u stanju prezentirati Spursi.

ALT SCORE: 4 – 2

X-FAKTOR: James Harden, koji je i lani stabilizirao redove Thundera i odveo ih do pobjede u sedmoj utakmici. Ako će se Gay zabavljati Durantom, a Allen njime, to ostavlja prostora Westbrooku da fizikalijama zlostavlja Conleya. Ako će Allen preuzeti Conleya, Harden će biti taj koji će trčati krugove oko Mayoa. Memphis nema adekvatno rješenje za vanjske igrače Oklahome i iako s druge strane ni Oklahoma nema adekvatno rješenje za dvojac Randolph – Gasol, rješiti fizičku dominaciju Duranta i Westbrooka, odnosno Hardenove playmakerske kvalitete iz pozadine, čini se za mrvicu težim zadatakom od zaustavljanja Z-Boa i Randolpha. Drugim riječima, možemo reći kako će sporedni igrači poput Gaya, Mayoa, Allena i Arenasa morati ostaviti puno veći utjecaj na tijek zbivanja od Ibake, Perkinsa, Collisona i Sefoloshe (i Cooka). U tom slučaju se ipak radije oslanjam na poznatu rotaciju Thundera u kojoj svi znaju svoju rolu, nego demokraciju Memphisa koja još ni sama ne zna kako će se uopće potencijalni premijer Randolph nositi s teretom kojega će nedvojbeno morati ponijeti kada stvari zaguste.

FINALS

Thunder vs Heat

SCORE: 2 – 4

Finale kao naručeno za prvi naslov (možda i jedini) projekta Miami. Brooks nije u stanju koristiti Spoelstrinu neodlučnost isto kao što ni visoki Oklahome nisu u stanju donijeti prevagu u reketu. Sve će se odlučivati u nadmetanju na vanjskim pozicijama, a to znači da se jedino možete nadati kako će Westbrook biti dovoljno sposoban nadoknaditi prednost koju James i Wade imaju pred Durantom i Hardenom. Ja se na to nisam spreman kladiti. A što se same prednosti tiče, ne radi se o nikakvom nepremostivom jazu, dapače, talentom se radi o gotovo podjednakim kombinacijama. Samo, Wade ima šampionsko iskustvo o kojem trojac Thundera još uvijek može samo sanjati, dok Jamesova ključna prednost pred Durantom leži u igračkoj zrelosti. Odnosno, barem bi trebala ležati u toj sposobnosti prepoznavanja kada se treba dignuti na skok-šut, a kada treba spustiti glavu i pod rizikom paralize svom snagom ući u reket. Iako je James do sada ostavio dovoljno razloga za sumnju, njegovo iskustvo poraza u dva Finala čini mi se boljom opcijom od Durantovog junferstva.

ALT SCORE: 1 – 4

X-FAKTOR: Finale se igra onom nesretnom formulom od 2-3-2, a to znači da Miami jednom pobjedom u Oklahomi u prve dvije utakmice ima šansu napraviti ono što je Dallas izveo lani, preuzeti momentum pred tri domaće utakmice i jahati ga do kraja. Obzirom na to kako je Heat izrazito domaćinska momčad i da je ovo druga serija za redom u kojoj neće imati prednost domaćeg terena, vjerovati da mogu rasplet na strani okrenuti u svoju korist baš i nema neko uporište, ali puno više od njihovih potencijalnih neuroza bojim se nezrelosti Thundera u ovakvim situacijama.

CHAMPION

Miami Heat

Naravno, ne osjećam se ništa bolje što sam naslov upravo predao momčadi s bezbroj mana predvođenom čovjekom koji nakon svih ovih godina i dalje grize nokte u napetim situacijama, ali, kad sam se već odlučio za Finale između dva Forresta Gumpa, prednost ipak moram dati onom tko je manje munjen, odnosno onoj ekipi koja nema Westbrooka i Brooksa.

U svakom slučaju, vidimo se u subotu!

TUTTO COMPLETO PLAYOFF PODCAST

Posted on April 26, 2012 by ispdcom

LeBron je napet, ma nemoj. Možete misliti kako je nama koji jedva čekamo subotu. Sickre i Gee odlučili su maratonskim podcastom najaviti cijeli playoff, sve tamo do Finala. Tko nema život, neka uzme svoju turpijicu ili noktaricu i nek se priključi traženju smisla u ovom, lockoutom obojanom, čudnovatom kljunašu od playoffa.

THE RIGHT STUFF 2012

Posted on April 24, 2012 by Gee_Spot

Zatišje pred playoff oluju provodi se u meditaciji često prekidanoj pokušajima da se pronađe nekakav argument koji bi mi olakšao predvidjeti rasplet playoffa. Gomile podataka sudaraju se s gomilom dojmova, a svi ti udari rezultiraju nikad kompleksnijom playoffom vizijom u kojoj se naziru favoriti, ali i gomile plutajućih mina. I dok ću ovih preostalih nekoliko dana i dalje provoditi u potrazi za savršenom formulom, a noćas uživati u dvoboju Jazza i Sunsa koji će odlučivati o zadnjem sudioniku playoffa, sada je vrijeme za tradicionalnu dodjelu godišnjih nagrada za najveća dostignuća u ovoj sakatoj, ali zabavnoj, regularnoj sezoni.

PRVIH 5

Chris Paul, Kevin Durant, LeBron James, Kevin Love, Dwight Howard

Paul nema konkurencije među playevima, posebice obzirom da je Rose zbog raznih ozljeda propustio skoro pola sezone. Čovjek je uz Jamesa (i Duranta) jedini legitimni MVP kandidat, tako da mi nije preostalo ništa drugo nego popuniti petorku oko njih troje. Jedina razlika između mog izbora i velike većine drugih (koje ćete imati prilike gledati ovih dana na sve strane) je što sam se odlučio Duranta i Jamesa ostaviti na bokovima, umjesto da jednoga od njih vodim pod košem. Iako obojica skoro petinu minuta igraju pod košem i to ne samo kao lažne stretch četvorke već kao punokrvni visoki igrači, ipak se radi o bočnim kreatorima kakvi se rađaju jednom u generaciji i koje mi je pomalo apsurdno voditi ikako drugačije nego kao mala krila. Ali, kako je najbolja petorka bez njih nezamisliva, radije ću ih ostaviti na boku, dijelom jer mislim da im ta pozicija bolje leži, a dijelom i zato što mi se čini da imamo puno više visokih koji zaslužuju izbor u prvih 5 nego vanjskih. Naravno, potpuno razumijem ako netko smatra da su i James i Durant bolja opcija na četvorci od Lovea, ali meni se barem čini da je Love bolja opcija u petorci i od Kobea i od Wadea. Dwight ovdje upada po defaultu, čini mi se besmislenim na račun tri grozna tjedna i jedne očajne PR sezone zanemariti činjenicu da je opet vodio nikad gori Orlando prema vrhu Istoka, iako je već jasno da je za njegovu dominaciju uz talent jednako važan i način na koji ga Van Gundy koristi (i zato je njihov dramatični raskid time i apsurdniji, parovi koji ovako dobro funkcioniraju po nekoj logici bi trebali opstati, zar ne).

DRUGIH 5

Derrick Rose, Dwyane Wade, Kobe Bryant, Kevin Garnett, Andrew Bynum

Ok, priznajem da je izbor Rosea malo nategnut obzirom da je propustio skoro pola sezone, ali još mi je nategnutije staviti u drugu petorku Tonya Parkera zato što su Spursi još jednom projurili kroz regularnu sezonu. U onim utakmicama u kojima je igrao punom snagom, Rose je jasno pokazao zašto je MVP kandidat, a njegov šljakerski karakter i samozatajni pristup garancija su daljnjeg napredovanja, iako je već sada napravio korak naprijed kao obrambeni igrač i asistent. Wade i Bryant su par na bokovima, Garnett je opet jedan od najboljih visokih u ligi – tu nemam što specijalno dodati. Bynum je u drugom dijelu sezone preskočio Kobea na hranidbenom lancu Lakersa, što je valjda jasno već svima osim Kobeu, a samim time zaslužuje i izbor u top 5 – nije lako dovesti momčad sastavljenu od tri igrača do pozicije trećeg nositelja u ovakvoj ludoj konkurenciji koja vlada na Zapadu.

TREĆIH 5

Steve Nash, James Harden, Paul Pierce, LaMarcus Aldridge, Marc Gasol

Ovdje je bilo dvojbi – odati priznajne Parkeru ili Nashu, odnoso Chandleru ili Gasolu? Na kraju je presudilo što je Nash jedan smiješan roster doveo do praga playoffa, odnosno to što je Gasol na način sličan Chandleru bio duša svoje momčadi, ali i nešto napadački efikasnija duša. Pierce i Harden su najbolji preostali swingmani, a Aldridge je početkom sezone izgledao kao legitimni MVP kandidat.

MVP

Chris Paul

Paul je osvojio i prvu titulu dodijeljenu na ispodobruca.com, još tamo 2008. (nasljedili su ga LeBron s dvije titule za redom te Rose lani). Ove sezone sve brojke su na strani Jamesa, Durant je istaknuo ozbiljnu kandidaturu svakodnevnim napredovanjem u svakom pogledu, ali dok James ima Wadea kao pomoćnika koji mu omogućuje da tu i tamo uzme predah i dok Durant ima Westbrooka u čijoj sjeni se i dalje tu i tamo voli izgubiti, odnosno dok obojica imaju treće opcije koje su u stanju zabiti 30 kad god požele, e pa za to vrijeme Paul nema nikoga. Odnosno ima Blakea, momka koji tek počinje shvatati kako koristiti svoje fizikalije, a treća opcija mu je Caron Butler, danas granični starter upitne iskoristivosti (niti je sposoban nositi napad, niti je dovoljno dobar šuter ili stoper da odradi nekakvu specijalnu rolu). Na klupi ga savjetuje Vinnie, usprkos kojemu Clippersi imaju jedan od boljih napada u ligi te poziciju nositelja u prvom kolu playoffa, a Paulov značaj najbolje se vidi u završnicama, u kojima dominira i donosi sve odluke, održavajući sam-samcat pozitivan učinak od 60% u utakmicama koje su završila s razlikom od dva ili manje posjeda lopte.

SIXT MAN

James Harden

Ginobili 2.0, prvo igrom, a sada i time što je zakapario ovu nagradu u idućih par godina (barem dok je u Oklahomi). Možda je vrijeme da izbor za šestog igrača preimenujemo u “izbor rasne igračke opcije koja je prisiljena ulaziti u igru s klupe jer startna petorka već ima dvije napadačke opcije koje troše većinu napada”.

ALL DEEE-FEEENSE TEAM

Rajon Rondo, Andre Iguodala, LeBron James, Kevin Garnett, Tyson Chandler

Od ove sezone uvodim i ovu kategoriju, na što me inspiriralo traženje najboljeg obrambenog igrača. Ne sjećam se kada je zadnji put bila ovakva konkurencija, dijelom i zato što je dežurni krivac Dwight Howard odigrao sezonu ispod obrambene razine na koju nas je navikao (a i to nešto govori o njegovoj kvaliteti, iako su protivnički centri imali nikada lakši posao protiv njega Orlando je i dalje opstao kao playoff momčad), a dijelom i zato što su ovi gore navedeni pojedinci jednostavno rasturali. Jedini je upitan izbor Ronda, jer jednako dobra opcija bio je i Paul (ujedno i prvi kradljivac lige), ali presudilo je što Rondo ipak dirigira ponajboljom obranom lige, dok Paul ipak nije u stanju sakriti sve mane dvojca u reketu.

TOP DEEE-FEEENSE PLAYER

Andre Iguodala

Izaberete li LeBrona, Garnetta ili Chandlera, napravili ste jednako dobar posao. James je ove sezone dokazao da može braniti doslovno svih pet pozicija, Garnett da je još uvijek zid 1 na 1, a Chandler da se centar može kretati poput beka i to na onom dijelu parketa na kojem to većina izbjegava. Ipak, Iggy je bio onaj stoper na vanjskim pozicijama kakvoga opisuje idealna košarkaška teorija – u stanju čuvati sve tri vanjske pozicije i ne dopustiti najboljem protivničkom igraču da se razmaše. Ako ga niste previše gledali u akciji, njegovu veličinu mogu vam dokazati sjajni defanzivni učinci Sixersa tijekom sezone, koji bi bez takvog davitelja bili neostvarivi obzirom na manjak pravoga centra. Također, protivnički PER držao je na smiješnih 8.00 što je stvarno apsurdno obzirom na gomilu bočnih strijelaca u ligi, a, ako ne držite previše do napredne statistike, uvijek možete baciti pogled na box score i učinke koje su protiv njega ostvarivali igrači poput Kobea, Piercea ili Joea Johnsona (naravno, čak ni Iggy ne može zaustaviti mrcine poput Jamesa i Carmela od uzimanja šuta kakvog žele, ali ovi nešto manje fizički dominantni igrači protiv njega bi se pretvarali u šutere iz vana).

COACH CARTER

Greg Popovich

Drugu godinu za redom Spursi su na vrhu. Timmy ne postaje mlađi, Manu ne postaje otporniji na dosadne ozljede, ali Popov sistem, uz fenomenalno oko sokolovo GM-a Buforda, drži Spurse podmazanima. Način na koji je Pop lani promijenio filozofiju momčadi bio je fenomenalan, ali Thibodeaov rad na Bullsima nije smio proći nezamijećen. Ovogodišnje promjene, davanje većih ovlasti Parkeru i sve veće uključivanje mlađih igrača u igru, zato ne smiju proći bez titule najboljeg trenera. Stvar ne bi smio pokvariti ni Thibodeau koje je praktički jedina ozbiljna konkurencija, čovjek je u ovakvoj suludoj sezoni održao stroj Bullsa podmazanim čak i bez Rosea.

MOST IMPROVED

Ryan Anderson

Prelazak iz igrača zadatka u rasnu napadačku opciju neupitne startne vrijednosti ove godine napravilo je još nekoliko igrača, ali ni jedan to nije ostvario na ovako suludi način kao Ryan Anderson, igrajući kao pravi visoki igrač u obrani i šutirajući kao bek bez savjesti u napadu. Peković je došao od nikuda, ali pola sezone još uvijek su premalen uzorak, Gortat je ovisan o Nashu kao novorođenče o sisi, a Taj Gibson svoj igrački napredak nije u stanju iskazati u punom svjetlu jer mu se uloga praktički nije promijenila od one lanjske. Ali, ova četvorka je definitivno odigrala iznad očekivanja, s tim da nitko ta očekivanja nije nadmašio poput Ryana Andersona koji se vinuo do all-star visina (njegovo uključivanje u budući olimpijski Dream Team, obzirom na manjak pravih visokih strijelaca, ali još više obzirom na stil igre ostalih reprezentacija, ne smije biti upitno).

ROY

Kyrie Irving

Em nije imao konkurenciju, em se nametnuo kao potencijalni franšizni igrač. Njegovi šuterski postotci su suludi, a jedino luđe od njih je kompletna napadačka igra koju ima. Obzirom da nitko nešto ovako nije mogao predvidjeti nakon onih 16 utakmica na Dukeu, postavlja se pitanje nije li riskiranje s ranim izborom Riversa pravi potez? Jer, ako se netko nametne kao fenomenalan 1 na 5 strijelac kod Krzyzewskog, onda bi mu prijelaz u NBA trebao biti osiguran.

MATT BULLARD AWARD

Steve Novak

Obzirom da je Ryan Anderson izrastao u startni kalibar, ova nagrada bi idućih nekoliko godina trebala šetati između Novaka i Bonnera. Bonner je svoju dobio lani, Novak je jednu već osvojio 2008, a Anderson, koji je svoju zaradio preklani, ne ulazi u konkurenciju jer povećanom minutažom i ulogom u napadu izlazi iz okvira. Kao što samo ime kaže, ovo je nagrada za visokog bijelog igrača koji svojih 20-ak minuta s klupe provodi uglavnom tako da šutira trice stojeći u kutu (minimalno 50% napada koje uzme moraju biti dalekometni). Što je najluđe, Andersonov prosjek ispaljenih trica je i dalje debelo iznad 50%, ali povećani broj pokušaja doveo je do pada postotka šuta, a pravi specijalci moraju moći zabiti iznad 40%. Uglavnom, ako se do sada još niste upoznali sa Steveom Novakom, vrijeme je da se navikneta na ovog veterana jer gledat ćemo ga barem još idućih 5-6 sezona i to u playoff momčadima.

ALL-DORKS TEAM

Goran Dragić, Gordon Hayward, Chandler Parsons, Jason Smith, Thiago Splitter

Ova nagrada dodjeljuje se petorici bijele braće (pazeći na pozicije kako bi dobili relativno iskoristivu petorku) koja se pokazuje spremnom prijeći iz epizodnih uloga na puno važnije igračke pozicije. Doduše, kod Dragića je problem što je isto nagradu dobio već prije dvije godine, pa se opet propustio nametnuti kao legitimni NBA starter. Što se mladih krila Haywarda i Parsonsa tiče, njihova budućnost djeluje sigurna, Splitter pokazuje da će biti solidna opcija za osloniti se kada Timmy konačno odluči otići u mirovinu, a Jason Smith se iz petog visokog prometnuo u prvu opciju s klupe sposobnu jednako dobro odigrati na obje pozicije pod košem.

BRIAN SCALABRINE AWARD

Hamed Haddadi

Nagrada za najboljeg dodavača ručnika koji oduševljava svojim neprestanim bodrenjem suigrača, ali je ujedno sposoban iz role 12. igrača u svakom trenutku uskočiti na parket i dati solidne minute, ide momku koji je čak izrastao u korisnog back-up centra i samo je igrom slučaja prikovan za dno klupe u Memphisu. Skakački učinci i obrambene reakcije dokazuju da su dvije godine treninga napravile svoje, Haddadi je danas kompletan igrač, sa svojih 218 cm zasigurno sposoban pomoći nekome na puno korisniji način od mahanjem ručnikom iznad glave.

MILOŠEVIĆ-TUĐMAN AWARD

Ray Felton

Nagrada za najboljeg ubojicu kemije i grobara franšize ide čovjeku koji je svojim prisustvom u svlačionici, nespremnošću na parketu i općenitom kurcoboljom (kako za sve druge, tako i za sebe – žalim onoga tko mu dogodine ponudi novi ugovor), pomogao Portlandu da potone brže od Titanica i Jeffa Buckleya zajedno.

TOP GM

Kevin O’Connor

Iako bi nagradu komotno svake sezone mogli rezervirati za RC Buforda (koji je opet odradio fenomenalan posao s rosterom Spursa), glavni čovjek Jazza svojim zen pristupom građenju momčadi zaslužuje svaku pohvalu. Bez puno vatrometa, Jazzeri imaju pobjedničku ekipu i istovremeno spremnu jezgru za idućih deset godina. Super je prodavati nadu u potencijalni naslov, ali još je bolje cijelo vrijeme imati temelje koje ne može otpuhati ni ozbiljna oluja (poput one s Williamsom i Sloanom). Još da se karma pobrine da im stigne 7. pick Warriorsa i bit će ovo savršena sezona.

SPOMENICE ISPODOBRUČA

Igrači koji zaslužuju priznanje za prikazane igre, a koji nisu dobili neku od gornjih nagrada:

Tony Parker – jer je imao legitimnu top 15 sezonu

Taj Gibson – jer je izrastao u stopera pod koševima sposobnog igrati najvažnije minute

Anderson Varejao – jer je na pola sezone pomogao Irvingu da Cavse prezentira kao ozbiljnu momčad

David Lee – jer se nikad ne predaje usprkos tome što u životu nije igrao u poštenoj momčadi

Kyle Lowry & Ty Lawson – jer imaju veće srce od tijela

Mike Conley & Tony Allen – jer su i dalje zaštitni znak obrane Memphisa

Mike Dunleavy – jer je pokazao da je idealan šesti igrač

Nikola Peković & Ricky Rubio – jer su pokazali da su potencijalna buduća playoff jezgra uz Lovea

Eric Gordon – jer je u 9 utakmica uspio zaraditi ogroman budući ugovor i to potpuno zasluženo

Serge Ibaka – jer je pokazao da je najbolji četvrti igrač u ligi i pravi x-faktor

Grant Hill – jer je fanatik košarke željan nadoknaditi sve propuštene utakmice u karijeri

Isaiah Thomas – jer je došao s ruba druge runde i preuzeo kontrolu nad momčadi bez kontrole (i još nema D’Antonia da mu pomogne)

Tim Duncan – jer je Timmy

Dwane Casey & Monty Williams – jer su fajteri

Paul Millsap – jer je izvukao maksimum maksimuma iz svojeg tijela i talenta

Javale McGee – jer je zaslužan za salve smijeha ove sezone

MONTHLY POWER RANKINGS 4/4

Posted on April 19, 2012 by Gee_Spot

Playoff je pred nosom, koncentracija je usmjerena u tom pravcu, a to znači da su i zadnji ovogodišnji power rankingsi svojevrsna najava smjera u kojem misli lete. Kako su kroz prijašnja tri rangiranja i ovogodišnji rekordan broj postova već istaknute dobre i loše strane svake momčadi, ovom prilikom držim se haiku forme uz +/- opaske.

CONTENDERS

1. (1) CHICAGO

Od svih izazivača, jedini imaju jasan identitet. Dvije sezone provedene u radionici kod Thibodeaua ne ostavljaju mjesta pitanjima. Bullsi su to što jesu, dominantna skakača i obrambena ekipa koja se ponekad muči zabiti koš, ali koja ima sjajnu klupu sposobnu povući.

PLUS – mislite, osim toga što nema Bogansa na rosteru? Savršena podjela uloga i uigranost orkestra, potencijal Hamiltona i Gibsona da zamijene napadački beskorisne Noaha i Brewera u ključnim trenutcima

MINUS – Roseovo zdravstveno stanje i sposobnost ostalih da koriste prostor koji im se otvara fokusiranjem obrana na Rosea, a direktno i sposobnost Rosea da čita situacije i izbjegne uzimanje forsiranih šuteva koji ionako slabašan napad čine još slabijim

2. (2) MIAMI

Ono što je zastrašujuće kod ove momčadi je činjenica da su na vrhu usprkos tome što skoro cijelu sezonu igraju s 2 ½ igrača. Ono što je strašnije od zastrašujućeg je što ta 2 ½ igrača dobar dio sezone ne igraju ono što bi trebala kako bi koristili momčadi na najbolji mogući način.

PLUS – oživi li netko od leševa (prije svih Battier i Miller šuterski) i uspiju li se James i Wade suzdržati od laganih vanjskih šuteva nauštrb šljakanja u postu, Heat je prvi favorit

MINUS – ovo drugo je dokazano moguće (prvi dio sezone Wade nije opalio tricu, a James je igrao leđima košu), ali iz nekog razloga, ne može postati dio stalnog repertoara. Ovo prvo je već lutrija – lani su bljesak Haslema, povratak Millera i sazrijevanje Chalmersa pristizali u pravim trenutcima. Tko može znati hoće li se isto tako Battieru vratiti šut iz kuta, hoće li Miller biti dovoljno spreman da pomogne, može li se Turiafu i Anthonyu vratiti samopouzdanje da barem odigraju 20 solidnih minuta, hoće li Udonis dobiti nazad mojo ako stavi barem periku…

3. (3) OKLAHOMA

Pobjedama nad Bullsima i Heatom pokazali su da, kada igraju svoju najbolju košarku, djeluju kao najveći favorit za naslov. Problem je naravno što puno češće igraju nešto sasvim drugačije od svoje najbolje košarke.

PLUS – talent Duranta i Hardena te energija Westbrooka i Ibake uz cijeli niz sjajnih igrača zadatka, odišu šampionskom kvalitetom

MINUS – nezrelost i nedefiniranost uloga te povremeno upitno vodstvo s klupe i na parketu (Brooks i Westbrook su prvi krivci, ali ne srame se ni KD ni Harden pogrešnih poteza)

QUASI-CONTENDERS

4. (4) SAN ANTONIO

Još jedna fenomenalna sezona, još jedan sjajan uspjeh Popovicha i Buforda i još jedno upitno visoko startno mjesto – može li fenomenalni napad sakriti činjenicu da im je obrana, blago rečeno, osrednja? Spursi vas mogu ubiti tricama, pick & rollom i ulazima u reket, ali isto tako vam omogučuju da im uzvratite istom mjerom – trice su otvorene, pick & roll nema tko braniti, a reket je uglavnom šupalj.

PLUS – malo tko može zabijati učinkovitije od napada predvođenog Parkerom i Ginobiliem koji su uz to okruženi i gomilom ubojitih tricaša

MINUS – obrana koja, paradoksalno, može smetati izolacijama Thundera zbog kvalitete bočnih igrača Spursa u striktnom čuvanju, ali ne može zaustaviti post igru Lakersa i Memphisa. S druge strane, Thunder dokazano može zabiti više ulascima u reket i tricama, dok Lakersi i Memphis, zbog nedostatka vanjskog šuta, neće nužno iskoristiti prednost u reketu. Polufinala će biti čisti rulet.

FLOATING MINES

5. (5) LAKERS

Koja to momčad u ligi ima trećeg igrača u rangu Gasola? S odmornim Kobeom, napaljenim Bynumom i podrškom od strane Sessionsa i Barnesa svaku utakmicu, odnosno Artesta i Blakea svaku drugu, ova momčad može dogurati daleko zahvaljujući balansu obrane i napada te dominaciji u reketu.

PLUS – znaju što je potrebno za otići do kraja, a i manjak tijela će se puno manje osjetiti u playoff ritmu

MINUS – Mike Brown je ime čovjeka zaduženog za održati balans između Kobea i Bynuma te ujedno izabrati najbolje rotacije

6. (6) MEMPHIS

Hollins i dalje uporno drži Zacha na klupi, ignorira Gasola i dopušta Mayou i Gayu previše slobode. Ostaje se samo nadati da je to rezultat ozljeda (i Conley i Gasol i Zach su načeti i treba ih sačuvati do playoffa), a ne nekakve nove hijerarhije.

PLUS – puno Zacha i Marca, s Gayom i Mayom kao x-faktorima te Conleyem i Allenom kao balansom, formula je koja obećava super-dvoboj sa Spursima ili Thunderom u drugom krugu

MINUS – malo Zacha i Marca, puno Gaya i Mayoa, s Conleyem i Allenom kao vodonošama, formula je koja obećava Chrisa Paula u drugom krugu

7. (7) DALLAS

Carlisle je svoje odradio, obrana je i dalje ostala na šampionskoj razini. Sada je vrijeme da mu Dirk, Terry i Kidd uzvrate napadačkom rapsodijom.

PLUS – srce prvaka

MINUS – napad ozbiljno šteka cijelu sezonu, Dirk, Terry i Kidd odigrali su ispod svoje razine, nema nikoga sposobnog zamijeniti Chandlerovu pick igru, ali još veći problem je neriješena rotacija ostalih – tko će biti Barea, tko Stojaković, a tko Stevenson? Što je najluđe, Mavsi u Carteru, Westu i Beauboisu imaju možda i potentniju vanjsku liniju nego lani, samo nikako da se nađu na istoj valnoj dužini.

PLAYOFF FODDER

8. (14) BOSTON

Doc je možda nekoliko tjedana prerano otkrio karte, do playoffa petorka s bekovskim parom Bradley-Rondo te centarsko-šuterskim duom bit će pročitana knjiga.

PLUS – ponos Celticsa

MINUS – očajni skok, nepostojanje klupe, napad sklon upadanju u crne rupe

9. (10) CLIPPERS

Trebala im je skoro cijela sezona da pokažu napredak u igri, a, kada je konačno stigao, pokazalo se kako se većinom zasniva na poboljšanom vanjskom šutu. Ipak, za bazirati nade u uspjeh na tricaškim serijama Butlera, Younga i Williamsa još uvijek je prerano, obzirom na propusnost obrane i tanašnu rotaciju pod košem.

PLUS – Chris Paul, odnosno njegov MVP talent i playoff iskustvo

MINUS – neiskustvo Blakea i Jordana te Del Negro na klupi

10. (11) INDIANA

Slično kao i Atlanta i Philadelphia, Pacersi imaju pobjednički sistem kojem nedostaje samo bolja podjela uloga ili, ako hoćete najbanalniju moguću verziju, talent.

PLUS – ono što imaju je sjajna i duboka unutarnja linija koja može zavladati u reketu i skoku

MINUS – teško da dominaciju u reketu mogu protegnuti na cijelu seriju, čemu kumuju još uvijek nedefinirana igra i nedefenirane role

11. (15) ATLANTA

Svaka čast Drewu koji je u sezoni bez Horforda poduzeo sve potrebno da momčad ne izgubi korak (instalacija Hinricha u petorku zadnji je sjajni potez, time je olakšan život Teagueu i Johnsonu jer su dobili aktivnog suigrača za razliku od pasivnog Williamsa te je dodatno raširen reket).

PLUS – klupa igra u toplo-hladno ritmu, ali bude li vruća tijekom playoffa, bit će opasni

MINUS – to što Josh Smith vjeruje da je njegov skok-šut nešto najljepše što se dogodilo ligi još od crossovera Timmya Hardawaya

12. (13) NEW YORK

Evo i konačno New Yorka kakvog smo očekivali od dana kada su u klub dovedeni Melo i Chandler (ostat će kratki za tih očekivanih 40-ak pobjeda i plasman u drugi krug, a to ponajprije mogu zahvaliti ozljedama i D’Antoniu, revolucionaru košarke koji je strijelca poput Mela, koji se rađa jednom u generaciji, htio pretvoriti u razigravača veličinama poput Douglasa, Jeffriesa i Lina).

PLUS – Melo je u stanju nositi momčad poput Dirka, kvragu čak ima i Chandlera pored sebe, ali problem je što Dolan nije Cuban, Woodson nije Carlisle, a čini mi se da na rosteru nigdje nema ni Kidda ni Terrya. S druge strane, postojeća jezgra, čak i u slučaju da se Amare nikad ne oporavi, garancija je konkurentnih Knicksa. Misija ispunjena.

MINUS – nažalost, čak ni u Njemačkoj ne postoji medicinski postupak koji može smiksati Shumpertovu i Fieldsovu obrambenu energiju s šuterskim rasponom Smitha i Novaka kako bi se dobilo dva rasna startna igrača tijekom ovog perioda krcatog salary capa (koji kao da traje vječno) ili koji bi iz Amareovih uništenih koljena, načetih leđa i oštećenog vida opet izvukao all-star formu

13. (12) DENVER

Karl je uspio složiti dobar napad usprkos ozljedama i promjenama rostera, ali ne i makar solidnu obranu. Bez toga segmenta Nuggetsi su osuđeni na brzu smrt sličnu lanjskoj.

PLUS – imaju super zabavnu petorku s Millerom i Lawsonom na vanjskim pozicijama, Galinariem i Harringtonom kao dežurnim strijelcima te Afflalom kao stoperom koji puno više pažnje posvećuje vlastitom napadačkom učinku. Dodaj visoke igrače zadatka poput Farieda, McGeea i Birdmana sposobne u svakom trenutku složiti akciju za NBA action (i Kupusa i Mozgova koje jedva slože nešto za Euroliga pregled) i teško je naći razloga za ne obratiti pažnju na Denver usprkos mizernim šansama koje imaju protiv nositelja na Zapadu (mislim, gdje ćete još naći momčad koja ima izrađene alley-oop akcije u kojima je finišer u reketu njihov 180 cm “visoki” play?)

MINUS – leži u činjenici da oni stvarno imaju namjeru graditi budućnost oko ove formule osrednjosti, nadajući se da će Galinari i Lawson iz kvalitetnih članova petorke izrasti u potencijalne franšizne igrače

14. (8) ORLANDO

Prednost pred Sixersima imaju samo zato što je Van Gunyeva gubitnička košarka s puno trica primjerenija stvarnom identitetu momčadi i daje veće šanse za prolaz dalje od radničke, pseudo-pobjedničke borbenosti koju iskazuju Sixersi i koja u biti veze nema s razinom talenta te momčadi

PLUS – bez Dwighta u blizini nemaju šanse

MINUS – s Dwightom u blizini nemaju šanse

15. (9) PHILADELPHIA

Nakon što su povukli ogromnu krivulju od vrha do dna, Sixersi su se našli tamo gdje su od početka i trebali biti, u donjem domu playoffa.

PLUS – obrambena čarolija koju su prezentirali najvećim dijelom godine ne smije biti zaboravljena zbog naglog buđenja svijesti koje je dovelo do manjka zalaganja

MINUS – nedostatak talenta koji ih tjera da krive igrače stavljaju u krive pozicije

16. (16) UTAH

Usprkos svim problemima s obranom, izgleda da će ipak ujahati u playoff i pritom ostati bez picka prve runde (njihov lutrijski zaštićen izbor u tom slučaju ide Minnesoti).

PLUS – u isto vrijeme su uspjeli biti konkurentna momčad i donekle razviti mlade igrače (i dalje zastupam tezu da su Burks i Kanter zaslužili puno više minuta), što je rijetkost za koju su najzaslužniji uvijek stabilni Kevin O’Connor i za posao trenera godinama pripremani Tyrone Corbin, koji je lanjsku momčad iz stanja potpunog rasula posložio u respektabilnu rotaciju

MINUS – par visokih oko kojih se sve vrti uvjerljivo je najgori obrambeni dvojac u ligi s ovoliko minuta zajedno na parketu

GUNNERS

17. (18) PHOENIX

Nash, kako i priliči stanovniku Hall of Famea, odlazi u suton prašeći iz svih oružja. Nažalost, zadnjih par godina nova managerska struktura nije mu previše pomogla.

PLUS – karakteri Nasha i Hilla nemaju cijene, niti postoje brojke kojima se mogu iskazati (doduše, uvijek možete pola od onoga što rade Frye, Dudley i Gortat pripisati njima dvojici)

MINUS – Hillovi problemi s koljenom smanjili su im šanse za hvatanjem osme pozicije (pristup i koncentracija u obrani bez njegovog vodstva se raspadaju), ali držimo fige da bude spreman za obračun protiv Jazza u utorak

18. (17) HOUSTON

Obzirom da ovaj light rebuilding nakon Minga i McGradya traje već godinama, pitanje je misli li Morey konačno ovo ljeto povući neki konkretni potez? Ili će se i dalje sve vrtiti oko desetak podjednako osrednjih igrača kojima je domet 9. mjesto?

PLUS – ako ništa drugo, barem su u stanju ove visoke draft pickove pretvoriti u vrijednosti

MINUS – prije dvije godine ostali su bez Bosha, ovo ljeto izmakao im je Gasol, a zadnji franšizni igrač bio je njihov vlastiti prvi pick (Yao). Koliko će vlasnik i publika imati strpljenja čekati građenje momčadi ovim okolnim putem, obzirom da nemaju ni jednu dokazanu all-star kvalitetu na rosteru?

THE BAD

19. (20) MILWAUKEE

Koliko će još sezona trebati NBA glavama da shvate kako se oko Montae Ellisa ne može složiti pobjednička momčad?

PLUS – u Dunleavyu, Udrihu i Udohu imaju jednu od najboljih klupa u NBA

MINUS – u Jenningsu, Ellisu i Goodenu imaju jednu od najgorih startnih jezgri u ligi

20. (19) MINNESOTA

Raspad sistema na kraju sezone ne bi trebao zasjeniti napredak koji su napravili tijekom prve godine s Adelmanom na klupi.

PLUS – Love, Rubio i Peković su pokazali dovoljno da ih smatramo solidnom trojkom oko koje se može izgraditi playoff momčad

MINUS – nadogradnja oko njih u rukama je Davida Kahna koji funkcionira po principu jedan dobar potez, tri loša

21. (21) PORTLAND

Snimaju mlade potencijalne igrače zadatka, razmišljaju o draftu i potencijalnom bogatom ulovu. Djeluje kao da je sve normalno, ali nešto u tom klubu bez GM već odavno ne štima.

PLUS – jezgra LMA-Batum uz malo sreće bi mogla biti pojačana vrhunskim igračem putem drafta

MINUS – Paul Allen je i dalje vlasnik, a to znači da ni buduća vizija neće imati previše vremena na raspolaganju da donese rezultat prije nego je najpametniji čovjek na svijetu (a to Allen nedvojbeno misli o sebi) opet ne razbuca

22. (23) TORONTO

Svaka čast Caseyu što je cijelu sezonu održao momčad u gornjoj polovici lige što se tiče obrambenog učinka. Nemaju idealnu situaciju kao Hornetsi (koji uz malo sreće imaju šansu ponoviti recept Oklahome), ali temelji za uspon su postavljeni.

PLUS – prestigli su Jazz kao momčad koja najčešće šalje protivnika na liniju slobodnih što dovoljno ukazuje na Caseyevu filozofiju borbenosti kao zamjene za manjak visine i snage u reketu (™ Jerry Sloan).

MINUS – koliko god je DeMar DeRozan očajan šuter s poludistance, toliko je Jose Calderon najveći obrambeni čunj u ligi i, da, to im je startna vanjska linija i dogodine ako se neko čudo ne desi

23. (25) NEW ORLEANS

Da je Eric Gordon odigrao pola ove sezone, ova momčad bi pod vodstvom Montya Williamsa i uz pomoć hrpe sjajnih igrača zadatka bila u lovu na osmu poziciju.

PLUS – dva lutrijska picka, novi vlasnik i kvalitetno postavljena trenersko-managerska struktura jamstvo su uzleta već dogodine, a možda privuku i Gordona da ostane u klubu

MINUS – ovogodišnji score i Gordonova nesposobnost da ostane u komadu

24. (22) GOLDEN STATE

Warriorsi su napravili gomilu loših poteza (angažman Marka Jacksona, obećanje playoffa) iz kojih se vidi da novi vlasnici slušaju krive ljude, ali tankiranje i trade za Boguta nisu jedni od njih. Potencijalni startni centar u NBA i jeftino pojačanje putem drafta vrijedni su svakog posprdnog komentara.

PLUS – potencijal kojega na papiru ima trojka Curry-Lee-Bogut

MINUS – stvarnost koja kaže da su šanse ostvarenja tog potencijala čisti slučaj

THE UGLY

25. (26) SACRAMENTO

Drama oko ostanka u gradu i činjenica da braća Maloof nemaju prebijenog dolara čak ni da plate nekakvu studiju koja je bila uvjet da im Sacramento izgradi novu dvoranu za njihov jebeni klub, bacila je u sjenu očajne igre Kingsa nakon jednog kratkotrajnog bljeska smisla

PLUS – igrom slučaja upecali su startnog playmakera u malom Thomasu

MINUS – Tyreke Evans djeluje kao da ga nije briga za budući ugovor, a DeMarcus Cousins napreduje poput istraživanja života u svemiru

26. (27) DETROIT

Zašto su oni uopće igrali ovu sezonu? Zašto je Dumars još uvijek na čelu kluba iako je novi vlasnik odavno ustanovljen?

PLUS – Monroe se ima šanse razviti u solidnog startnog centra, Stuckey pokazuje kvalitete startne dvojke od kada je sjajnim ulazima dodao i stabilan šut

MINUS – bacite samo pogled na njihovu salary cap perspektivu iduće dvije sezone

27. (24) CLEVELAND

Prvi dio sezone u kojem su djelovali kao potencijalna playoff momčad ostaje za pamćenje, svaka čast Byronu Scottu što se barem pobrinuo da momčad izgleda kao da joj je stalo i tako se barem na kratko izdvojio iz ergele dežurnih NBA trenera/bivših igrača koji misle da imaju pojma o poslu samo zato što su do kasno u noć ostajali razgovarati s trenerima tijekom igračkih dana.

PLUS – Kyrie Irving je već toliko dokazana vrijednost da ga se proglašava kraljem završnica iako iza sebe ima uzorak od 30 utakmica

MINUS – uspiju li upecati dobar pick imat će riješeno pitanje prvog i možda čak i drugog igrača, ali što je s klupom koja i dalje izgleda kao pustoš u rangu Bobcatsa, Raptorsa i Wizardsa?

28. (28) NEW JERSEY

Deron je izjavio kako će sigurno ispipati tržište, a to znači da su osuđeni na cijeli niz godina tavorenja na dnu. Obzirom da su i s njim na rosteru jedna od najgorih momčadi lige, ne vidim razloga za paniku. Uglavnom, ovaj njihov slučaj je samo potvrdio kako rentanje superstara ima puno manje smisla od građenja momčadi oko vlastitih klinaca. A dokazano je i kako ruski Kerum pojma nema o vođenju NBA franšize.

PLUS – Morrow i Humphries su stasali u pouzdane NBA veterane

MINUS – Brooks i Lopez bi djelovali kao puno bolja buduća jezgra da su pored njih Favors, Kanter i npr. Kidd-Gilchrist

29. (29) WASHINGTON

Neneov dolazak donio je nekakav balans, s lanca su pušteni Vesely (dobro) i Crawford (nije dobro), konačno se naziru i neki svjetliji tonovi u očajnoj sezoni.

PLUS – s Neneom, budućim visokim pickom i nizom mladih igrača koji mogu samo prema gore, ova momčad je dogodine osuđena napraviti korak naprijed

MINUS – obzirom da je John Wall na putu da postane tek novi Russell Westbrook, a da nemaju ni trenera ni GM-a, kamoli Duranta i Hardena, bojim se da će taj korak biti poprilično sitan

THE BUTT-UGLY

30. (30) CHARLOTTE

Do sad je valjda već i službeno – ovo je najgori roster ikada okupljen. Mislim da bi Jordan trebao dobiti nekakvu nagradu za ovakvo postignuće.

PLUS – najviše loptica u lutriji = najviše šansi za pokupiti Anthonya Davisa

MINUS – s poduže liste izdvojimo samo ovaj najsvježiji, izgleda da je Paul Silas, oduvijek poznat po staloženosti (a u zadnje vrijeme prvenstveno po tome što utakmice provodi s licem zabijenim u dlanove – ukucajte Paul Silas u pretraživanje slika i pogledajte rezultate), u svojoj 70-oj godini stvarno pokušao namlatiti Tyrusa Thomasa u svlačionici

UTAH ROCK ‘N’ ROLL

Posted on April 17, 2012 by Gee_Spot

Prekrasna NBA noć donijela je čak četiri zanimljive utakmice. Doduše, samo su tri imale nekakav značaj, dok je susret Clippersa i Thundera uglavnom bio za prestiž, ali je dobio potrebnu težinu nedavnom pobjedom Paula i društva u Oklahomi (rađanje potencijalnih suparništava se ne smije propuštati, postoje šanse da ove dvije momčadi gledamo opet već u drugoj rundi). Od ove tri rezultatski bitne tekme, dvije su bile između momčadi koje se bore za poredak od šestog do osmog mjesta, a treća se odnosila na rutinsku partiju koju su Sunsi morali odraditi protiv Portland Tank Blazersa. Ovu zadnju tako nisam ni gledao duže od jedne četvrtine koliko je Phoenixu trebalo da dokaže kako se nema namjeru zezati s lovom na osmu poziciju (Blazersi su poveli 2-0 na početku i to bi bio manje više sav otpor koji su pružili), ali uz ove ostale poslastice vrijedilo je provesti sate.

NUGGETS @ ROCKETS

Denver se po tko zna koji put ove sezone stabilizirao kada je bilo najpotrebnije i dobio dvije ključne utakmice, praktički razigravanje za playoff s direktnim suparnicima Rocketsima. Houston dan ranije u Denveru nije ni pokušao pružiti otpor, a ništa boljima se nisu pokazali ni u ključnoj utakmici sezone pred svojom publikom.

Rocketsi su beskrvna skupina u kojoj su pobjednički ritam udarali Kyle Lowry i odlična druga petorka, ali efekt domina koji su uzrokovali problemi Lowrya (koji je totalno van forme nakon mjesec dana provedenih u bolnici praktički bez treninga) i ozljeda Martina srušio je temelje na kojima su gradili uspjeh. Dragić i Lee kao starteri ne mogu nositi igru na način na koji su to navikli raditi s klupe, a to je bilo očito i noćas. Koliko god sjajno izgledao njihov šuterski učinak, činjenica je da moraju potrošiti ogromnu količinu lopti kako bi ga ostvarili, a pritom ni približno ne pomažu u obrani.

Neučinkovitost vanjske linije svaljuje dodatni teret na leđa Scole koji u ovoj fazi karijere jednostavno ne može biti nositelj ozbiljnog napada. Dragić, Scola i Lee su poprilično mekani igrači koji su izvrsna podrška iz pozadine, ali definitivno nisu jezgra na koju se možeš osloniti, makar i u ovakvom prisilnom i kratkoročnom kontekstu.

Jedini igrač Rocketsa koji je digao igru u ovom periodu je rookie Chandler Parsons, koji je i noćas često bio prisiljen uzimati stvar u svoje ruke dok su ostali uglavnom nemoćno gledali kako se ruši zadnja prilika da odvedu ovaj klub u playoff nakon dvije godine ostajanje prvima ispod crte. Izgleda da će se sličan scenarij ponoviti i ovaj put.

I iako se ovom prilikom mogu izvlačiti manjkom sreće, činjenica je da Rocketsi nisu ništa bolji od ovih ostalih osrednjih momčadi s kojima se bore za osmu poziciju, a četiri poraza za redom (od čega čak tri doma) od Jazza, Sunsa i Nuggetsa tu samo dolaze kao točka na i. Uostalom, Jazz nema vanjsku liniju, Sunsi nemaju Granta Hilla, a Nuggetse su ozljede skoro uništile još puno ranije. Isprike su ionako za gubitnike, a razlog zbog kojega su Rocketsi gubitnici leži prije svega u njima samima.

Recimo, Kevinu McHaleu je teško nešto prigovoriti zbog tolikih ozljeda, ali njegovo nepovjerenje u Sama Dalemberta pokazalo se samoubojstvom. Samuel je praktički sam samcat cijelu sezonu držao obranu Rocketsa na nekakvoj prihvatljivoj razini svojim blokersko-skakačkim učinkom, da bi ga McHale istjerao iz postave nakon dolaska umirovljenika Cambya. Umjesto da doda Cambya u rotaciju kako bi imao na raspolaganju 40-ak minuta centarske igre barem u obrani, McHale je ostao vjeran igri s malom drugom petorkom, dao Dalembertove minute Cambyu, a ovoga posjeo na dno klupe.

Ok, čovjek je svjesno žrtvovao obranu zbog napada – Dalembert igra za budući ugovor i crna je rupa koja vidi samo koš kada primi loptu, dok je Camby ipak rasni playmaker s vrha posta. Međutim, kao što se i noćas vidjelo, dok je Sam u reketu, Houston puno bolje izgleda obrambeno. Čovjek je s 9 skokova i 7 blokada u 24 minute Rocketse činio boljom momčadi, a zašto na kraju nije dobio šansu igrati, e to treba pitati McHalea koji će očito radije držati otvoren reket (Nuggetsi su se u završnici šetali kroz njega) nego potrošiti poneku loptu u napadu da svog centra učini sretnim.

Najgore od svega, Rocketsi još imaju šanse jer imaju utakmicu više od Jazza, a na rasporedu su im barem tri zicera (dva susreta s Hornetsima, jedan protiv Warriorsa). Iako bi se, obzirom na nesposobnost koju su iskazali u dosadašnjim susretima, teško dalo ustvrditi da za njih postoji nešto poput zicera.

Denver je pak sebi osigurao minimalno sedmu poziciju, a možda i šestu, ovisno o tome hoće li Dallas riješiti sljedeća dvije utakmice doma u svoju korist (a obzirom da dočekuju Rocketse i Warriorse, odgovor na to bi trebao biti potvrdan). Obrana Nuggetsa i dalje ne može zaustaviti nikoga, ali im napad barem opet štima – Galinarieva i Harringtonova dužina iz vana, Lawsonova brzina te Millerova i Afflalova muda, najbolji su sastojci koje Karl ima na raspolaganju i dok su oni na parketu većinu minuta, Nuggetsi su playoff momčad.

MAVS @ JAZZ

Za razliku od beskrvnih Roketa, Jazzeri su Dallasu pripremili pravu playoff bitku od početka do kraja. Bilo je tu svega – od Westova prsta u Haywardovom uhu (možda je Delonte u nižim razredima bio higijeničar), preko NBDL klupe Jazza (Bell i Howard su gotovi za sezonu, Miles je out do daljnjega, što je u petorku gurnulo šljakera DeMarre Carrolla, a na klupu dovelo Blakea Aherna, čovjeka koji izgleda kao stariji brat Stevea Nasha i koji je jedan od najboljih strijelaca i playmakera NBDL-a ove sezone), do suđenja s playoff tolerancijom kontakta.

Njihova unutarnja linija Jefferson-Millsap-Hayward dala je svoj apsolutni maksimum i, ma koliko se on dobar dio vremena činio nedovoljnim, na kraju su ipak uspjeli isčupati pobjedu nakon tri produžetka koja bi, da su se dogodila u playoffu, danas nosila etiketu klasika (naravno, apsolutni maksimum u slučaju Big Ala znači pucati 25 lopti za 28 poena bez ijednog slobodnog, a u slučaju Millsapa dopustiti Dirku 40 poena).

Zanimljivo kako se usprkos tolikoj potrošenoj energiji frontcourta Jazza i desetkovanim bokovima, utakmica odlučila vanjskim šutem gdje su ogroman posao odradili Devin Harris (povremenim bljeskovima podsjetio na starog Harrisa, a sigurno je nešto imao i dokazati bivšoj momčadi u kojoj je igrao najbolju košarku karijere) i prolaznik DeMarre Carroll (odigrao partiju života koja je mogla biti još bolja da je umjesto onih predugih dvica s jednom nogom na liniji pucao trice).

Dallas je kaskao cijeli susret za Jazzom, ali u završnici je zatvorio reket i preuzeo kontrolu. Odlučili su udvajati svaku situaciju u kojoj bi se Millsap ili Jefferson našli pod košem, čime su bacili rukavicu izazova najgoroj tricaškoj momčadi u NBA koja u prosjeku ne zabija niti 4 trice po utakmici. Međutim, Harrisovo ludilo rezultiralo je s čak 5 od 12 ubačaja, a kad dodaš da je Hayward uredno stavio 4 iz kuta, ispada kako se kocka Mavsima nije isplatila.

Opet, tijekom cijele ove završnice koju nema smisla prepričavati već je jednostavno morate pogledati, Dallas je ostavljao dojam momčadi koja može zabiti kada se sjeti. Terry, Dirk, Carter i West zabili su u jednoj utakmici više ključnih trica nego ih neka momčad ostvari u sezoni, ali Jazz se nije predavao. Uz netipične šuteve iz vana koji su ih spašavali, bilo je tu sjajnih Jeffersonovih skok-šuteva s poludistance, Millsapovih skokova u napadu, Haywardovih vratolomija i čak jedan Harrisov old school ulaz kao da je 2006.

Ta Dallasova mirnoća u završnicama ipak nije bila dovoljna pored upornosti Jazza koji je zaslužio ovu pobjedu na račun želje, ali indikativna je za playoff kada će ovakve situacije postati učestale i kada će svaka utakmica imati težinu. To iskustvo koje Mavsi imaju, srce prvaka i taj know how – nemaju cijenu. Kod njih nema kompleksa, ega ili nečeg sličnoga, već postoji samo vječna potraga za suigračem u boljoj poziciji. Usprkos vidljivim manama pod košem, Kidd i društvo su rasna veteranska skupina koja odbija umrijeti iako su najbolje dane ostavili iza sebe (ako itko podsjeća na Houston 1995. to su oni, dijelom i zato jer se i njima smješi start sa šeste pozicije, ali ipak ne treba zanemariti da je onaj Houston svojevremeno bio top 10 napad lige, dok je Dallas cijelu sezonu u donjoj trećini).

Koliko god je bila milina gledati Mavse kako nalaze situacije za pucati otvorene trice u završnici, toliko je takav razvoj situacije govorio i o očajnim rotacijama Jazza. Ali, očajna obrana Jazza je ionako bitna za neku širu sliku, a o toj trenutno nitko u Salt Lake Cityu ne razmišlja. Bitno je samo izboriti još poneku playoff utakmicu pred svojim navijačima, za što sada imaju ogromne šanse. Praktički, sve je u njihovim rukama – imaju tri zicera (Portland vani i doma, Orlando doma) te izravni dvoboj s direktnim protivnikom Phoenixom pred svojom publikom za točno tjedan dana. Trebaju im barem 3 od 4, a ne uspiju li, barem imaju lutrijski pick.

Sunsi su pak u puno težoj situaciji – imaju to gostovanje protiv Jazza i četiri tekme doma, ali radi se o susretima protiv Thundera, Clippersa, Nuggetsa i Spursa. Iako će neke momčadi tada već odmarati (recimo Spursi), ipak se radi o playoff kvaliteti. Držimo fige da Sunsi ostanu u igri do utakmice sa Jazzom, jer u tom slučaju njihov dvoboj bit će prava najava playoffa. Kao dodatni bonus, treba istaknuti kako će sve goriti na stranicama ispodobruca.com čija čitateljska jezgra se sastoji upravo od navijača spomenuta dva kluba. Osobno držim fige Sunsima iz dva razloga:

1. kako bi se Steve oprostio od Phoenixa u svom playoff stilu

2. kako bi Jazz ipak dobio pick i priliku za izabrati Kendalla Marshalla

THUNDER @ CLIPPERS

Kako je moguće da je OKC zabio samo 25 koševa u nastavku nakon rutinska 52 u prvom poluvremenu tijekom kojega su držali stvari pod kontrolom? Pa, dijelom su za to zaslužni Clippersi koji su odigrali odličan drugi dio utakmice, ali puno veće zasluge pripadaju katastrofalnoj igri Thundera koji je drugi dio večeri forsirao šut, igrajući bez prepoznatljivih ulaza i povratnih lopti.

OKC bez penetracije je gori čak i od seksa bez penetracije. Osim Duranta, nitko živ nije išao na liniju, a, ionako mizeran broj asista, bez kretanja sveden je na minimum. Jednostavno, u drugom poluvremenu kao da je istrčala momčad kojoj se uopće ne da biti na parketu i praktički ih je potpune sramote spasio jedino vrijedni Ibaka skokovima u napadu.

Clippersi su pak pokazali sav svoj repertoar potvrdivši da nisu uzalud potrošili ovaj drugi dio sezone tijekom kojega su poboljšali tri stvari:

– sada konačno imaju vanjsku rotaciju (Bledsoe, Young i Mo Williams krpaju sve potrebe na bokovima u napadu, a Bledose svojom energijom donosi živost i u obranu)

– sve više koriste Blakea kao playmakera, što ionako efikasan napad predvođen Paulom pretvara u još bolji (kretanje lopte je iz utakmice u utakmicu sve bolje jer sada ne čekaju da Paul stvori višak i razigra, već loptu prebacuju preko Blakea do spot up šutera)

– očajnoj obrani dodali su jedan fini dodatak – zonu (zaigrali su je sredinom treće i ionako pasivni Thunder pretvorili u bacače cigli), za što je zaslužan ove godine angažiran pomoćni trener Dean Demopoulos, vječni McMillanov pomoćnik koji je bio zaslužan za obrane Sonicsa i Blazersa, poznat i kao doktor zonske obrane (jedno neugledno sveučilište Temple u 16 godina koliko je tamo bio zadužen za obranu 16 puta odveo na završni turnir).

Što se Thundera tiče, jedna očajna četvrtina se događa svakome, ali odigrati cijelo poluvrijeme u ovakvom ritmu, e to je već previše. Kad dodaš da su i prošli susret protiv Clippersa izgubili u završnici postavši totalno pasivni, osudivši se na očajničke pokušaje trice Duranta i Westbrooka, možda je ovo znak problema koje imaju protiv ove momčadi, ali i protiv sličnih ekipa koje vode računa o lopti (Paul je ne gubi nikada) i mogu šutirati trice u serijama (Spursi i Dallas su u tome još opasniji od Clippersa). Skakački i obranom reketa OKC može nadoknaditi puno problema, ali ništa ne može pokriti totalno zakazivanje napada.

Međutim, ovakve toplo-hladno partije su odavno njihov problem za kojega je puno više od protivnika zaslužan dobro nam znani manjak IQ-a. Kao što smo već milijun puta rekli, nitko ne može reći da li je taj manjak rezultat mladosti (nijedan bitan igrač OKC-a u napadu nema više od 23 godine) ili pogrešno strukturiranih temelja (Westbrook i Brooks baš ne ulijevaju povjerenje u svojim ulogama koje nisu zanemarive).

Noćašnji poraz i mizernih 25 koševa možemo pripisati tome što je Duranta igrao bezveze, što Harden već neko vrijeme zbog problema s koljenom ne pokazuje ni pola onoga što zna i što su Westbrook i Brooks odlučili uzeti slobodnu večer. Ono što ostaje kao puno veći problem je to što ovakve epizode, čak i u puno kraćem trajanju tijekom playoffa, mogu biti razlika između pobjede i poraza. I zato Thunder, usprkos svom talentu i odličnoj rotaciji, nije nego papirnati favorit. Iako nema super momčadi koja se nameće kao razbijač zubi, iako su Miami i Chicago itekako puni vlastitih felera, mladost OKC-a jednostavno traži da je tu i tamo opalite po ustima. Mada je postalo upitno, obzirom na zavidno playoff iskustvo koje su stekli, kolika je ta mladost isprika.

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – CENTERS

Posted on April 15, 2012 by ispdcom

Nastavlja se izbor top 10 igrača po pozicijama, na red su stigli centri. Standardni tročlani žiri ni ovaj put nije imao lak posao, dijelom zbog solidne ponude, a dijelom zbog i njima samima zbunjujućih kriterija. Kako biti objektivan kada ne postoji nijedan alat koji ti može pomoći izabrati deset imena, a da pritom u obzir uzima i kontekst, a ne samo brojke? Na kraju ispada kako najveći teret kao i uvijek pada na dobri stari eye test, a taj je pouzdan kao i Shaquille O’Neal na liniji slobodnih. Ali, u tome faktoru neizvjesnosti ionako se krije najveća draž najdraže lige, a nadamo se kako se barem dio toga prenio i na ove izbore. Prije bacanja na novi tekst, uvijek se možete prisjetiti i ranijih.

MBE SMALL FORWARDS

MBE SHOOTING GUARDS

MBE POWER FORWARDS

Gee: Ovaj izbor počinjem sličnom rečenicom kao i sve dosadašnje – najlakše je bilo izabrati vrh, puno više muke imao sam oko sastavljanja donjeg dijela liste. Prva dva imena ne trebam posebno objašnjavati – Dwight Howard jedini je franšizni centar danas u NBA, a Andrew Bynum je u ovoj sezoni, prvoj bez zdravstvenih problema, potvrdio da se približava toj ulozi. Na stranu upitni karakteri, posebice Dwightov (čovjek usprkos dvije godine više djeluje nezrelije čak i od pacijenta kakav je Bynum), ali njihove fizikalije i talent čine ih ponajboljima na poziciji.

Kontekst također potvrđuje ovaj dojam – Magic bi bez Dwighta bio lutrijska momčad, a Lakersi bez Bynuma bi se danas itekako mučili za ulazak u playoff. Ovo što ću reći zvučat će blesavo, ali, ako isključimo predrasude i stvari sagledamo iz najšireg mogućeg kuta, njih dvoje su u ovom periodu lige svojevrsni Russell i Chamberlain generacije, barem na ovom najbanalnijem, statističkom nivou.

Sickre: Ne možeš upotrijebiti poredbu s Russellom, nju je već Tommy Heinsohn iskoristio za Grega Stiemsmu. A ove dvije mrcine s psihom srednjoškolki su definitivno vrh ponude centara. Za Howarda je jasno da prosječnu ekipu čini vrhunskom obrambeno, dok u napadu uvijek može zabiti dovoljno, iako upada u oči kako sve ove sezone nije nadogradio arsenal nekim go-to pokretom.

Bynum je iz napadačkog aspekta daleko profinjeniji igrač, ali pošto mu je ovo prva sezona koju igra bez ozbiljnije ozljede, treba vidjeti hoće li ovo postati zdravstveni trend ili samo anomalija. Ako ga posluži zdravlje, ne isključujem potencijalnu zamjenu uloga. Mislim, ne samo da je mlađi od Howarda, već ga uvijek treba udvajati i čak mu ni Jason Collins ne može ništa.

Birdie: Mislim da je svima jasno kako je Dwight najbolji centar lige usprkos svim navedenim nedostatcima. Jasno je i da je Bynum odmah iza njega, a za razliku od Sickrea ne vjerujem kako će se Bynum u skorije vrijeme približiti Dwightu, usprkos tome što posjeduje tehniku koju Dwight vjerojatno nikada neće imati. Ali, meni nije pretjerano od gusta gledati njihovu košarku – kod Dwighta se sve svodi na fizikalije, a Bynum je žrtva činjenice da se u Lakersima i dalje sve vrti oko Kobea. S druge strane, gledati Marca Gasola u akciji je potpuna suprotnost. Njegov košarkaški IQ dopušta Memphisu da ga koristi kao playmakera, imam osjećaj da se 90% postavljenih napada Grizzliesa vrti preko njega na visokom postu, a toliko dobro koristi svoje prednosti da moram priznati kako bi radije imao njega nego Paua, samo zbog te raznovrsnosti.

Gee: Gasol je definitivno treći čovjek, lanjsko najugodnije iznenađenje koje se ove sezone potvrdilo kao možda čak i drugi igrač franšize. Njegov značaj za Memphis je neprocijenjiv jer na prste jedne ruke možeš nabrojati prave centre u ligi koji su u stanju pomoći momčadi i u napadu (može odigrati leđima i licem košu, zabiti i razigrati s vrha posta kao prava old-school petica) i u obrani (zatvara reket sjajnim postavljanjem i igra solidnu 1 na 1 obranu).

Sickre: Apsoulutno se slažem s Gasolom na trećem mjestu. Njegova dodavanja s vrha reketa, pogotovo kad izvede nekakav no look pass su jednostavno predivna.

Birdie: Sada imamo svojevrsni paradoks – na prva dva mjesta imamo igrače koji su tu prije svega zbog fizikalija, a onda slijedi čovjek koji nam se sviđa igrom. Gdje je tu logika?

Gee: Istina, Gasola više volim gledati nego Dwighta i Bynuma (iako u zadnje vrijeme Bynuma obožavam, posebice od kada je postao buntovnik), smatram ga čak i kompletnijim igračem i prototipom centra za razliku od ovo dvoje. Ali, dati nekome prednost samo zato što je je oku ugodniji jednostavno nije ni zrelo ni racionalno. Kad se čovjek nađe u ovim nedoumicama oko nekih igrača, onda je najbolje da upotrijebi dva testa.

Prvi se tiče brojki u međusobnim dvobojima i jasno govori kako je Gasol uglavnom nemoćan protiv Bynumove dužine i spretnosti u postu, a nešto bolje se nosi s drvenijim Howardom. Ipak, protiv obojice igra ispod svoje razine efikasnosti.

Drugi test se odnosi na zamjenu uloga. Orlando s Gasolom umjesto Howarda teško da bi ostao na istoj razini – nedostatak kontrole skoka i reketa osudio bi ih na polaganu smrt. Lakersi bi prošli nešto bolje obzirom na prisustvo brata Gasola koje bi im omogučilo više high-low igre u postu, ali najveći pomak bi ipak osjetio Memphis koji bi odmah pretvorio u najbolju obranu lige (zamislite Allena i Conleya s Dwightom u pozadini) ili bi barem postao puno učinkovitiji napadački (trenutno su u donjoj polovici iz razloga što ni jedan njihov igrač ne zahtijeva udvajanje, dok s Bynumom to ne bi bio slučaj).

Što se tiče ovog zapažanja o enormnom korištenju Gasola na vrhu posta, brojka od 90%, koliko god simbolična bila, čak i nije previše daleko od istine. Po podatcima sa synergya, 17% organiziranih napada Memphisa završava preko Gasola (kroz razne cutove i poneki hand off, a tu je i njegov solidni vanjski šut). Kad bi dodali još sve one hokejaške asiste koji vode do nečijeg otvorenog šuta, brojka sigurno prelazi 20%.

Čisto da provjerim ove podatke, bilježio sam akcije u nedavnom susretu protiv Clippersa. Od 75 pokušaja Memphisa, njih 14 je išlo preko Gasolovog high posta. To iznosi oko 20 %, a, kad odbijemo tranziciju i računamo samo postavljene napade, brojka raste na skoro 25 %. To samo potvrđuje koliko je Gasolov osjećaj za asist bitan ovoj momčadi. Dodamo li još post situacije u kojima se nađe (njih oko 5-6 po utakmici, što je dodatnih 8-10%) i kad bi pribrojili još i svaki pick & roll u kojem sudjeluje, ispada da se svaki drugi napad Memphisa vrti oko njega.

Birdie: Na četvrto mjesto dolazi Timmy. Njegov košarkaški fanatizam, spremnost potpunog podređivanja momčadi i prije svega sjajna igra, stavlja ga u poziciju najboljeg igrača ‘nultih’ i igrača po kojem mjerim sve druge. Reći za nekoga da igra kao Timmy, to mi dođe kao najveći mogući kompliment (Marc Gasol ima nešto od toga). Njegova igra kao da ne pada – Popovich je opet dokazao da je najbolji trener, Parker igra možda najbolju sezonu karijere, ali Timmyev učinak je po meni ključan. Svoje godine i manjak brzine prikrio je maksimalnim korištenjem košarkaškog IQ-a, postavljanjem u obrani i all-round učinkom u napadu. Popovich od njega izvlači maksimum i zbog odlično dozirane minutaže, ali to valjda ide u paketu.

Gee: Iako se slažem sa svime rečenim za Timmya, kod mene je ipak za poziciju niže, na petom mjestu. Četvrto mjesto ide Tysonu Chandleru, light-Dwightu fizikalijama i učinkom, ali uber-Dwightu mozgom i srcem. Timmy je još uvijek profesor košarke za drvenog Tysona, ali Chandler je do savršenstva doveo svoj limitirani napadački arsenal koji je uglavnom sastoji od zakucavanja, tip-inova, alley-oopova i kupljenja sličnih otpadaka, a sve bazirano na fantastičnom kretanju i osjećaju za prostor. Ono što ga je mučilo u New Orleansu bila su slobodna bacanja, ali zadnje dvije sezone ih puca sa skoro 70%, što je enorman napredak od onih sezona ispod 60% zbog kojih je često morao propuštati i završnice.

Danas je to igrač bez mane koji je svoj talent razvio do kraja, a prednost pred Timmyem mu dajem čista srca jer je također dokazani šampion, neumorni ratnik i, možda i najvažnije, bolji obrambeni igrač. Timmy je uz Marca Gasola možda najkompletniji centar lige, old school igrač kroz kojega se može vrtiti svaki napad, ali Timmy je danas obrambeno tek dobar pozicioni igrač. Ono gdje pati je pokrivanje izvan reketa, posebice prilikom pick igre i preuzimanja, a upravo je tu Tyson doktor i upravo je njegova sposobnost da pokriva svaki centimetar prostora, jednako brani svakog igrača i spriječava mismatch, njegova najveća snaga. Najluđe od svega, nakon obrane pick igre, uvijek se stigne vratiti u reket i zatvoriti ga. Uostalom, podatak da su Knicksi nakon Celticsa primili najmanje koševa iz post-up situacija dovoljno govori, Chandler je podjednaka energetska bomba i 1 na 1 monstrum kao i Garnett, samo s još više dužine na raspolaganju.

Sickre: Na broj četiri stavljam Tysona Chandlera koji je, osim tih obrambenih kvaliteta, samo takav timski igrač, jedan od rijetkih centara koji kretnjama u napadu i čitanjem igre svog playa čini boljim igračem. Ove sezone je dobrim dijelom su-odgovoran za Linsanity.

Duncana ne mogu staviti na peto mjesto jer mu je uloga proteklih sezona namjerno ograničena kako bi bio spreman za playoff te samim time ne nosi momčad kao neki od protukandidata mu. Ali, već to što je u poodmakloj dobi uopće kandidat na ovom izboru, dovoljno govori o ovoj legendi. Na peto mjesto ipak stavljam jednog od najboljih post igrača u ligi, Big Al Jeffersona, koji je unatoč klimavim koljenima nositelj jednog od ugodnijih iznenađenja sezone, Utah Jazza.

Birdie: Tyson Chandler i Al Jefferson slijede i na mojoj listi. Chandler je konstanta Knicksa, a energija koju donosi u obranu je nevjerojatna. Što se Jeffersona tiče, Big Al je možda centar s najraznovrsnijim rješenjima u napadu – spustit će se pod koš, pucati iz vana, dijeliti lopte, sve podjednako uspješno. Kada bi mu obrana bila barem približno napadačkom nivou, bio bi pri samom vrhu ove liste. Bit će zanimljivo pratiti kako će se razvijati ta situacija s visokim igračima u Jazzu. Logika nalaže da bi jedan od dvojca Millsap-Big Al trebao biti trejdan, ali koji?

Gee: Mislim da drug Sickre malo podcjenjuje Timmya, posebice njegovu rolu u Spursima, ali, s druge strane, pošten je argument da Big Al ipak nosi veći teret u svojoj momčadi. Sasvim drugo pitanje je teret čega, obzirom da njegova momčad opet visi u trci za playoffom i tu joj Big Al svojom mizernom igrom u obrani i prosječnim skakačkim učinkom baš i ne pomaže.

Čovjek je s druge strane monstrum u napadu, ali zanimljivo je bilo ono jedno istraživanje o mjestima s kojih se uzimaju šutevi. Big Al je ispao prvi u ligi po količini lopti koje potroši na šuteve s najgorih pozicija na parketu (poludistanca, lijevo ili desno od reketa). Fascinantno je da čovjek ima ovakve brojke obzirom da iz godine u godinu sve manje koristi onu sjajnu leđnu tehniku i meku ruku – drop stepove i hookove potpuno je zamijenio šutem s poludistance. Tako da mislim kako je 70% skok-šuta previše za centra, makar on i ne bio prava petica. Tip jednostavno igra luzersku košarku.

Big Ala tako ipak ne mogu stavit ispred mladog pastuha Hibberta, koji ima svojih mana, ali koji je ipak centralna figura svoje momčadi i barem se trudi biti old school petica. Njegova igra leđima je sve bolja, pregled terena solidan, ali ono što cijenim kod njega je ogroman trud koji ulaže u guranje u postu umjesto lagodnog života izvan reketa. All-star pozivnica je stigla preuranjeno (pogotovo pored živog Chandlera), ali momak je na najboljem putu da postane odlična opcija u oba smjera, što pravi centar i treba biti. Visina za smetati u reketu je tu, talent za vrtiti akcije u napadu je tu, sad još samo malo da glava i tijelo dođu na istu valjnu duljinu i eto nam još jednog rasnog centra u NBA (i u playoffu, što nije nevažno).

Big Ala također ne mogu staviti ni na poziciju broj 7, jer nju čuvam za našeg Andriju. Znam, znam, Bogut već dvije sezone nije odigrao poštenu utakmicu, ali ne mogu zanemariti činjenicu da kad je spreman – rastura (odnosno, rasturao je). Kompletan centar, stup obrane, u biti potpuno isti igrač kao Gasol (puno bolji u postu, ali zato puno slabiji asistent), u stanju nositi teret i u obrani i u napadu. Da je zdrav valjda bi bio i broj 4 na ovom izboru, ovako se samo ostaje nadati da će dogodine konačno biti spreman i da će opravdati moj glas. 27 godina je granica na kojoj se puca, tu se centri skloni ozljedama ili potpuno slome ili postanu franšizni igrači, ostaje nada da je Andrew manje Walton, a više Ilgauskas.

Sickre: Bogut? Imam dojam da čovjek već godinama ne igra, još otkad je Iverson napustio ligu. Što onda s Horfordom? Ma koliko dragi bili ti igrači, mislim da nema dovoljno uporišta kako bi ih rangirali u ovom izboru.

Timmy tako stavljam na šestu poziciju, a Hibberta na sedmu. Roy jest definitivno old school centar, ali mi prečesto nestaje s terena i ne dominira u mjeri u kojoj bi trebao obzirom na visinu. Tome vjerovatno kumuju i one čačkalice od nogu.

Za ove tri preostale pozicije konkuriraju Noah, Cousins, Monroe i Gortat u nekom poretku, možda čak i u ovome.

Gee: Kad smo već kod toga, Horford mi je broj 9. Ne igraju, istina, ali ne gledamo košarku od jučer, imamo dovoljno dokaza na temelju kojih možemo procijeniti kvalitetu njega i Boguta. Ja sam stvar postavio jednostavno, prednost dajem pojedincu oko kojega bi sutra najradije slagao momčad.

Bogut na maskimalnom ugovoru, čak i usprkos sklonosti ozljedama, čini mi se boljim izborom nego Big Al na jednakom ugovoru. Radije ću riskirat i (možda) dobit franšiznog centra koji me može odvesti do playoffa, nego imati solidnog igrača koji zauzima ključno mjesto na parketu bez da zauzvrat daje garanciju pozitivnih rezultata.

Horford pak, slično kao i Big Al, nije centar, ali njemu to ne smeta da iz godine u godinu i skakački i obrambeno drži reket Hawksa pod kontrolom i usput pruža granične all-star partije u napadu.

Sickre: Kako možeš znati kako će igrač koji nema kontinuitet reagirati na povratak na parket? Puno je više negativnih primjera nego uspjelih. Mislim da je prevelika kocka u pitanju. Big Al ne garantira spektakl, ali bolje centar na parketu nego na štakama.

Moji glasovi za osmo i deveto mjesto na kraju idu Cousinsu i Monroeu zato što nisu ni blizu plafona, a već su izrazito napredovali. Prvi je fantastičan napadač koji mora još puno učiti o obrani, ali njegova nepredvidivost kombinirana s eksplozivnošću i kretnjama u i uz rub reketa su, na trenutke, remek djela. Da je u nekoj normalnoj sredini, ne bi većinu vremena proveo gradeći još s collega poznatu reputaciju problematičnog lika, već bi učio kako braniti obruč.

Monroe ima potencijala postati igrač sličan Marcu Gasolu. Mana mu je što je još uvijek prilično mekan i da ga se istjerati ispod obruča te slabo blokira šuteve i preusmjerava promet u reketu. Obzirom da igra u groblju od momčadi koja niti ima poštenog playa niti identitet igre, Gregovi ovogodišnji nastupi su najava puno većih stvari u budućnosti.

Za deseto mjesto se sad bore Gortat i Noah. Gortat živi od Nasha, ali je isto tako gledajući Phoenix jasno kako je on uz Stevea glavna poluga Sunsa. Čovjek ima itekakve vještine u napadu, a meni se ipak najviše svidio onda kad je stigao iz Orlanda i počeo pizditi kako nitko ne igra obranu u ekipi. Kvragu, kad se sjetim pick’n’rolla s Nashom, Gortat ide na devetku, a Monroe pada na deset. Pa pa Noah, sori Gators Nation.

Birdie: Noah je u stanju vući lopti od koša do koša nakon skoka u obrani te odlično asistira. Nema šut, ali će zabiti ono što treba, o napadačkom skoku ne treba previše pričati, a ni u obrani nije loš. Dapače, rijetko koji visoki igrač može preuzimati bekove poput Noahe, a da ne ispadne kao da je na streljani. Najveći Noahin problem je nekonstantnost, odnosno loši ulasci u sezonu koji su očigledno uvjetovani dobrom travurinom na Floridi ili gdje li već Noah obitava tijekom ljeta. Dodatni plus mu je što energijom može diči cijelu momčad kada zatreba, zbog čega je na neki način i vođa Bullsa. Nije vanserijski talent i ne može pokriti sve rupe u obrani, ali, bez grižnje savjesti i s tek malo (ok, malo više) navijačkog impulsa, stavljam ga na sedmo mjesto moje liste.

Poziciju iza njega namijenio sam Hibbertu koji ponekad djeluje prepasivno. Možda je krivica u Pacersima, možda u tome što je već dosegnuo svoj plafon, ali čovjek bi trebao nositi još veći teret.

Greg Monroe je deveti, a da igra u boljoj momčadi možda bi bio i više pozicioniran. Kod njega mi se sviđa ustrajnost i volja da odradi sve potrebno pod košem. Ima solidnu tehniku i zna kako završavati napade, bilo šutom, bilo asistom, pa se nadam kako će sljedećih godina još napredovati.

Oko zadnjeg mjesta liste imao sam više dvojbi i na kraju sam se odlučio za Cousinsa. Sviđa mi se talenet, a nadam se kako će se tijekom godina i malo urazumiti. Kingsi u njemu definitivno imaju igrača oko kojeg mogu graditi momčad, ostaje za vidjeti čime će ga u budućnosti okružiti.

Ostali? Boguta i Horforda nisam stavio na popis radi ozljeda, a da Varejao zdrav dočekao kraj sezone vjerojatno bi upao na listu. Gortat je prvi ispod crte.

Gee: Cousins je super potencijal, al’ ima više 3-15 šuterskih partija od nekog beka, zar mu je potrebno ovako rano u karijeri podilaziti? Za tipovanje na Gregov razvoj vas mogu razumjeti, ali Cousins mi je malo too much.

Gortat i Peković su pokazali fenomenalan potencijal, ali njihova igra je još pod velikim upitnikom – pitanje je može li Gortat zadržati formu startera i bez Nasha jer nije ni upola dominantan u reketu kao što je u pick ‘n’ roll igri, odnosno može li Pek i dogodine biti ovako nezaustavljiv sada kad obrane već imaju dovoljno informacija o tome kako ga zaustaviti (udvajati ga čim primi loptu jer je očajan dribler i asistent).

Cousins nema igru za peticu, njemu pod hitno treba ili netko da mu čuva leđa ili netko tko će ga naučiti kako se igra pozicija, sve što ostvaruje ostvaruje na račun sjajnih fizikalija.

Noah je prije svega podizač energije, ako uzmem u obzir njega moram i Varejaoa, a dobro znamo da je Andy prije svega idealan prvi visoki s klupe i da ni upolo dobro ne čuva centre kao visoka krila. Uz sve, Noah je i precijenjen obrambeni igrač, a to što može voditi loptu i razigrati suigrača nije dokaz da je koristan igrač. Njegov je problem što danas imamo Tysona Chandlera koji na najbolji mogući način pokazuje kako ovakav tip centra (energija ispred talenta) treba funkcionirati da bi pomogao momčadi, naspram njemu Noah je ipak druga klasa.

U biti, za deseto mjesto mi ostaje dvojba između Monroea i Nenea. U skladu s biranjem polumrtvih, ipak ignoriram Grega i dajem zadnje mjesto Brazilcu. Monroe je ove sezone napravio ogroman korak naprijed u dokazivanju da je potencijalni franšizni centar, puca manje nepotrebnih šuteva s vrha reketa, a u samom reketu pokazuje zavidno meku ruku. Ima odličan pregled igre i Gasolovske ruke s vrha posta koje bi trebalo još više koristiti, a oduševio me i šljakerskim učinkom, posebice u napadu gdje je postao majstor u tip-in situacijama i skupljanju ofenzivnih skokova.

Međutim, ovo rečeno za njegovu obranu je istina, uopće nije faktor na tom dijelu parketa, slabiji je čak i od Big Ala jer nema potrebnu dužinu, a prespor je da pomogne čuvati niže igrače ili kao korektor obrane. To dovoljno srozava dojam pa mi je lakše odati počast Neneu, pouzdanom strijelcu u reketu, igraču dovoljno snažnom i spretnom da uvijek nalazi načina zabiti svoju kvotu i onda još u obrani barem postojati širinom i postavljenjem kojega Greg još nema.

Na kraju balade rezultat je sljedeći (u zagradama su pozicije koje su dodjelili Birdie, Sickre i Gee):

1. DWIGHT (1, 1, 1)
2. BYNUM (2, 2, 2)
3. GASOL (3, 3, 3)
4. CHANDLER (5, 4, 4)
5. TIMMY (4, 6, 5)
6. BIG AL (6, 5, 8 )
7. HIBBERT (8, 7, 6)
8. COUSINS (10, 8, -)
9. MONROE (9, 10, -)
10. NOAH, BOGUT (7, -, -) (-,-, 7)

Glasove su još dobili Horford (-,-,9), Gortat (-,9,-) i Nene (-,-,10).

THIS IS TAJ MAHALA

Posted on April 13, 2012 by Gee_Spot

SIXERS aka HEAT @ BULLS

Svaka čast Miamiu, konačno je pokazao karakter – James je odigrao odličnu partiju, Wade je vukao kad je trebalo, a čak je i Bosh odlučio svijetu dokazati da je živ (barem u napadu). Samo, što im to vrijedi kad su opet izgubili pravu utakmicu (score u zadnjih mjesec dana u utakmicama s playoff momčadima im je 5-8) i to usprkos tome što su im se Bullsi praktički nudili, pokušavajući na silu u natjecateljski ritam vratiti još nespremnog Rosea.

Bez obzira na svoje probleme, Bullsi ni u jednom trenutku nisu izgledali kao slabiji protivnik, dapače. Koliko god Heat djelovao opasno, nisu ostavili dojam bolje momčadi. Dok je kod Bullsa lopta kružila čak i u onim situacijama u kojima je Rose očajnički tražio svoju šutersku formu, kod Miami je opet bio prisutan grč kakav imaju momčadi koje se još ne poznaju i koje nisu sigurne na koga u određenom trenutku mogu računati.

Slabije kruženje lopte Heata dijelom se može pripisati i činjenici da Spoelstra mjesec dana prije playoff traži rotacije kao da se radi o početku lanjskog trening kampa, a dijelom i toj neobjašnjivoj potrebi da i James i Wade većinu napada stoje na perimetru dodavajući si međusobno loptu dok jedan ne odluči krenuti na ulaz. Mislim da bi već i Ray Charles ne samo uočio problem, već i uigrao Zdravka Škendera i Stevena Hawkinga lijepo im objasnivši sljedeće – kad jedan ima loptu na vanjskim pozicijama, drugi se mora spustiti pod jebeni koš. Nije važno da li se radi o nekakvom cutu s ili bez screena, post upu ili tek običnom protčavanju, ali, čovječe, dajte više otežajte život obranama i pokušajte se kretati bez lopte svaki napad.

Večerašnja utakmica izbija iz ruku sve argumente pojedincima koji i dalje drže da je Miami favorit na Istoku. Ovaj put ne mogu odigrati čak ni na onu kartu kako su protivniku šutevi upadali neodrživim postotcima. Istina, Bullsi su zabili svoje šuteve iz vana iznadprosječnom efikasnošću, ali što očekivati od profesionalaca kada im ostaviš otvorene situacije? Izlike poput onih da se radi o regularnoj sezoni i da Miami ne igra punom snagom više ne prolaze – i protiv Bullsa i protiv Celticsa izašli su spremni poginuti i upravo im se to i dogodilo, bivali su izrešetani.

Nije stvar u nenadanoj i neodrživoj šuterskoj inspiraciji protivnika, ogroman razlog za ovakve postotke iz vana leži u samoj obrani Miamia – oni su toliko uplašeni od primanja lakih koševa iz reketa (opet dolazimo do srži problema i nedostatka pravog visokog igrača) da stalno udvajaju svako približavanje košu i pretjeruju s rotacijama koje onda rezultiraju slobodnim igračem na vanjskim pozicijama. Ovo svjesno žrtvovanje donosi dobre rezultate – Miami je za ekipu bez poštenog sidruna poprilično uspješan u branjenju reketa, čak među najboljima – ali ih ujedno i ostavlja na milost i nemilost protivniku.

A kada imate ovakvu nesebičnu igru u napadu poput Bullsa i Celticsa, onda to itekako možete iskoristiti jer kruženje lopte u ovim situacijama je gotovo jednako bitno kao i čovjek sposoban zabiti. Hvala na pitanju, i Boston i Chicago imaju sasvim dovoljno i jednog i drugog.

Uz zasluženu pobjedu, Bullsi su noćas zaključili večer s dva ogromna bonusa. Prvi je saznanje da mogu računati na prolaz protiv Heata čak i bez Rosea u roli Supermana. Bit će dovoljno da njihov najbolji pojedinac uhvati ritam, jer, kao što su pokazali njegovi asisti, svako udvajanje na visokom postu bit će kažnjeno – Rose je postao legitimni triple threat koji čita igru i ne usporava kruženje lopte, što je izuzetno bitno jer lani je jedan od glavnih razloga zbog kojega je Heat dominirao nad Bullsima u playoffu ležao upravo u tome što su se prilikom tih udvajanja često donosile krive odluke. Naravno, ako se odluče ne udvajati ga, onda mogu računati na serije ulaza i koševa iz reketa, a upast će i poneki otvoreni šut iz vana za razliku od noćas (dobiti utakmicu u kojoj vam glavni igrač puca 1-13 i ima +/- učinak od -27 stvarno je za stati i zamisliti se, pogotovo ako ste član Heata, pardon Sixersa).

Drugi ogromni bonus je Thiodeauovo otkriće da protiv Heata može mirne duše igrati s rijetko korištenom, ali i izuzetno efikasnom kombinacijom visokih Boozer – Gibson. Dvojac Asik – Gibson i noćas je napravio dar-mar protiv druge postave protivnika, a umjesto da utakmicu završi s jednako čvrstim stoperskim tandemom Gibson – Noah kojemu obično najviše vjeruje, Thibo se okrenuo spomenutima Gibsonu i Boozeru, što se pokazalo punim pogotkom – Heat nema drugog opasnog igrača i tu se Boozer uvijek može sakriti u obrani čuvajući Turiafa ili Anthonya, a Gibson je u ovom trenutku jednostavno najbolji igrač Bullsa pod košem. U stanju je i uštopati Bosha i pokriti sve u reketu poput Noaha, ali, ono zbog čega je noćas dobio prednost pred maskotom Chicaga je sposobnost igranja u post up situacijama – njegova dva spina u reketu pokazali su Bullsima kako je to imati pravog centra, makar na nekoliko napada, makar protiv Heata i makar u situacijama kada su ga čuvali niži igrači (jadnom Jamesu se još uvijek vrti u glavi od toga kako ga je ovaj izvozao i sad mi postaje jasno zašto toliko izbjegava igrati u postu).

Dobiti treću sjajnu kombinaciju visokih sposobnu odigrati protiv najbolje postave protivnika nije mala stvar. Noah je nezamjenjiv u bitci s moćnijim unutarnjim linijama poput one Pacersa, ali protiv Heata je Gibsonova napadačka agresivnost dodatni plus. Činjenica da ga Bullsi imaju pod ugovorom još dvije godine za smiješne novce totalna je pljačka. Dodaj još i jeftinu opciju koju imaju za pokupiti Asika na još jednu sezonu i ovo već graniči s luksuzom nekakvog Saudijskog princa. Što će biti za godinu, odnosno dvije, pitanje je (dugoročna vezanost uz Boozera i Noaha ograničava im manevarski prostor), ali, obzirom na poslovičnu škrtost gazde Jerrya, jedno znamo – nema šanse da momci dobiju nagradu prije vremena.

GRIZZLIES @ SPURS

U još jednoj izvrsnoj utakmici playoff atmosfere i playoff značaja, Spursi su potvrdili ovogodišnju dominaciju nad Memphisom dobivši i četvrti međusobni susret. Popovichev recept uspjeha poprilično je jednostavan – treba držati tranziciju i obrambeni skok pod kontrolom i tako onemogučiti Memphisu lake koševe. Nije jednostavno protiv ovakvog ubojitog pritiska i sjajnih skakača, ali Spursima donekle uspijeva, taman da imaju sitnu prednost.

Još jedna sitna prednost Spursa leži i u činjenici da Memphis nema šutersku moć. Spursi slično kao i Heat nedostatak kvalitetnog drugog visokog obrambenog igrača kompenziraju stiskanjem u reket i omogućavanjem lakših šuteva protivniku. Za razliku od Bostona i Chicaga, igra Memphis ovakvim prilikama ne postaje efikasnija (dalo bi se reći kako se događa upravo suprotno).

Ipak, sve ovo stvarno jesu sitnice naspram najvećoj prednosti San Antonia za koju Memphis nema rješenja – fenomenalnoj pick & roll realizaciji. Ginobili je noćas praktički sam u jednom periodu donio pobjedu koristeći Duncanov ili Splitterov visoki blok tako što bi se jednostavno sjurio u reket na polaganje. Visoki igrač Spursa bi zadržao njegovog pratitelja, a jadni Marc Gasol u ovim situacijama djeluje totalno izgubljeno.

Nije to ništa slučajno, Spursi su zahvaljući Parkeru i Ginobiliu, odnosno njihovoj sposobnosti realizacije, najbolji pick & roll napad u ligi, dok Memphis bez Tonya Allena nije imao svog najboljeg stopera. Također, jednostavno si ne smiju dopustiti da San Antonio na ovaj način izvlači Gasola iz reketa, jer upravo je Marc svojim pomaganjem ključ njihove inače kvalitetne obrane ovog oblika napada. Za sljedeći susret Memphis će se sigurno bolje spremiti, Conley i Allen odradit će svoje na Parkeru i Ginobiliu, a Zach bi trebao biti taj koji preuzima visokog igrača Spursa koji odlazi postaviti blok.

Obrambeno Memphis svakako ima i dubinu i rješenja, a zanimljivo je kako je Allen itekako bitan i za napad. Ne toliko zbog učinka, koliko zbog podjele lopti. Bez njega, Hollins je prisiljen držati Mayoa i Gaya previše minuta u igri, a to rezultira često ishitrenim šutevima i uštopanim kruženjem lopte. Svaka čast i jednom i drugom, njihova 1 na 1 igra i šut iz vana bitni su za Memphis, ali samo ako su u funkciji x-faktora, nikako ako su osnova napada.

Osnova napada trebala bi biti pick igra Conleya i Gasola koje noćas jednostavno nije bilo. Spursi nemaju visokog čovjeka koji može igrati obranu izvan reketa, a Marc Gasol zahtijeva striktno pokrivanje na vrhu posta. Zašto je Memphis usprkos tome ignorirao svog centra nemam pojma, ali znam da je upravo high-low kombiniranje Gasola, Zacha i Conleya kičma ove momčadi.

Sve ove ovosezonske dobivene utakmice Spursa odigrane su bez tog segmenta i zato nikako nije pametno zanemariti Memphis na račun ovih 0-4. I noćas se pokazalo kako je Zachovo prisustvo na parketu u stanju njihov napad učiniti puno efikasnijim i kako će, jednom kad ga Hollins konačno instalira u petorku i povjeri mu punu minutažu, stvari postati puno kompliciranije za San Antonio.

Apetiti Gaya i Mayoa smanjit će se s povećanom Zachovom ulogom, ali tu i dalje ostaje pitanje Marca Gasola koji bi u svemu ovome mogao postati zaboravljeni čovjek. Kemija između njega i Conleya donosila je Memphisu dvoglavo playmakersko čudovište i šteta bi bilo da se tako nešto ne koristi protiv momčadi koja dokazano ne izlazi dobro na kraj s pick & rollom. Sudbina Memphisa je u njihovim vlastitim rukama – Spursi su im oduzeli lake koševe i dokazali da mogu zabiti dovoljno, uzvrativši za lanjsko izbacivanje iz playoffa. Sada je na Hollinsu da odgovori Popu podizanjem napadačke efikasnosti i vraćanjem u lani zasluženu ulogu favorita jer Memphis svakako ima još dovoljno rezervi. To je bilo vidljivo čak i usprkos sjajnoj igri Spursa i noćašnjem porazu, tako da ovih 0-4 puno gore izgledaju nego što jesu.

ISPOD OBRUČA

fullcourt press – basketball lunatics inc.

Monthly Archives: April 2012

DAY TWO – THE LIONEL HOLLINS CHOKE GAME

DAY ONE – THE LAVOY ALLEN SCOUTING REPORT

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – POINT GUARDS

VAKULA 2012.

TUTTO COMPLETO PLAYOFF PODCAST

THE RIGHT STUFF 2012

MONTHLY POWER RANKINGS 4/4

UTAH ROCK ‘N’ ROLL

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – CENTERS

THIS IS TAJ MAHALA