JAZZ @ SPURS
– Tony Parker je bio nezaustavljiv, Ginobili i Timmy solidni i borbeni, pratnja je zabila ono što je trebala i to je bilo sasvim dovoljno za nadigrati nedorasle Jazzere
– ove serija donosi jedan simpatičan paradoks, sudar je ovo dvije najgore pick & roll obrane u ligi, s jednom ogromnom razlikom – Spursi imaju najbolji pick & roll napad kojim to mogu koristiti, Jazz ga nema jer su im bekovi blago rečeno koma (super je kako je Devin Harris nakon mjesec dana solidne šuterske forme umislio da je Deron Williams, pa poteže trice kad god stigne)
– doduše, postoji jedan čovjek na njihovom rosteru koji posjeduje triple threat potencijal i fenomenalni slasherski osjećaj koji bi mogao biti koristan u pick igri, ali njega Corbin iz nekog razloga ne koristi – Alec Burks
– ok, ulazak u playoff i minimalno dvije utakmice pred domaćom publikom vrijedile su gubitka picka prve runde (taj kasniji izbor krajem lutrije čak ni na ovako dubokom draftu ne znači previše), plus uvijek postoji šansa da ih karma nagradi za trud uložen u ovu sezonu i zezne Warriorse tijekom lutrije, ali zašto sada, kad je osnovni cilj ostvaren, ne dati puno veću minutažu mladima umjesto održavanja nekakvog privida natjecateljskog duha
– mislim, nema smisla da Howard, koji će dogodine možda igrati u Bobcatsima, ili Carrol, koji će nakon sezone možda put Stampeda iz Idahoa, dobivaju veću minutažu od jednog potencijalnog x-faktora i budućeg člana jezgre Burksa, kao što je bezveze da Favors ne dobiva maksimalnu minutažu obzirom da je očito u stanju odraditi posao pod košem
– ako na playoff iskustvo gledamo kao dragocjeni resurs, onda je ovakva raspodjela minuta trošenje resursa primjerenije hrvatskoj vladi nego Utah Jazzu, jer jedno je biti ponosan i ozbiljan i sve raditi na pravi način, ali dajte se opustite konačno, budite malo kreativni i oslobodite Aleca Burksa te dajte Kanteru poneku minutu van garbage timea
– da me se ne bi krivo shvatilo – nisam nikakav zagovornik tankiranja u playoffu radi šire slike, već stvarno vjerujem da s Favorsom i Burksom u važnijim ulogama Utah ima puno više šanse učiniti ovu seriju zanimljivom od ovoga kako su stvari trenutno postavljene
NUGGETS @ LAKERS
– Lakersi su od prve do zadnje minute kontrolirali ritam, a samim time i rezultat, njihova čvrsta obrana i strpljivi napadi izluđivali su Denver koji ofenzivno nije imao niti jedan matchup koji je mogao koristiti, a defanzivno su se gubili u pokušajima da zatvore sve rupe koje bi nastale nakon udvajanja
– ono što nije cool je da su Lakersi opet ignorirali svoje centre naspram Kobea, ali još je manje cool da to Nuggetsi nisu znali bolje iskoristiti, svaki pokušaj ubrzanja igre rezultirao je obrambenim kolapsom, a tu zasluge prije svega idu Sessionsu koji je dobio dvoboj s Lawsonom
– visoki Lakersa su očekivano dominirali reketom, o čemu dovoljno govori podatak da su imali 15 blokada od čega ih je 10 Bynumovih (osim triple-doublea, majstor je tako skinuo i Kareemov rekord po broju banana u playoff utakmici), a totalnu kontrolu nad susretom potvrdio je i odličan šuterski učinak para Blake – Sessions koji je praktički sam anulirao svaku eventualnu prednost koju su Nuggetsi možda mogli steći vanjskim šutom
– doduše, obzirom da je jedini raspoloženi igrač Denvera bio Andre Miller, nisu ni mogli utamicu učiniti zanimljivom – iako je Andre igrom 1 na 5 pokušao u par navrata zakuhati stvar, jedino u čemu je uspio bilo je održavati teoretske nade do zadnje četvrtine
– ukratko, budu li Lakersi i ostatak serije igrali u svom ritmu, s dovoljno vremena za postaviti obranu i napad, šanes Nuggetsa su ravne učinku Koste Kupusa (nuli, jelte)
– i da, nakon ovakve partije Bynuma, svaki pravi NBA fan može samo uzviknuti onu legendarnu “can’t teach 7 feet”
CELTICS @ HAWKS
– koliko god čudno zvučalo to reći za jednu playoff utakmicu između dvije jalove napadačke momčadi kojima je obrana na prvom mjestu (i uz to utakmicu riješenu u zadnje dvije minute), ovdje je sve bilo odlučeno u prvoj četvrtini u koju su Hawksi istrčali na parket napaljeni i odlučni, dok su se Celticsi činili nespremni (i psihički i fizički), kao da je prva utakmica regularne sezone, a ne playoffa
– ta zahrđalost učinila je ne samo da njihov napad izgleda bezidejno i jadno, već i da im obrana ostavi dojam Bobcatsa – Hawksi su zabijali iz vana, pod košem i u tranziciji
– tri četvrtine ih je živima održavao samo Rondo, ali, čak i nakon što su znakove života počeli pokazivati Garnett i Pierce, Hawksi nisu ispuštali tu u startu zasluženu prednost od desetak koševa, koja je nakon skakanja gore (čak do 20) – dolje (do samo 4), bila dovoljna za iščupati startnu pobjedu
– Boston je u završnici pronašao energije u obrani da se dokopa egala, ali čim su u njega ušli njihov MVP Rondo je zbog nepotrebnog natezanja sa sudcem zaradio isključenje i tako ubio svaku nadu u preokret
– taj trenutak ne smije zasjeniti činjenicu da je Rondo skoro sam i doveo Celticse uopće u priliku, ali isto tako solidna završnica Bostona ne smije umanjiti dojam da su Hawksi jednostavno bili bolji u svakom pogledu, a posebice su lavovski dio posla odradili Teague i Hinrich, koji su šuterskim učinkom nadigrali vanjsku liniju Bostona koja bez Raya Allena djeluje smiješno, s igračima koji su u stanju zabiti skok-šut samo slučajno
– o prikazama poput Pavlovića i Doolinga da ne pričam, neozbiljno je uopće Boston smatrati playoff momčadi dok su prisiljeni minute davati takvim likovima, čak su i slični duhovi poput Parga, McGradya i Marvina Williamsa donijeli prednost Atlanti u tom segmentu
– kod solidnog ukupnog izdanja Atlante, uz iskru s klupe i odličan šuterski doprinos startnog bekovskog dvojca, treba istaknuti kako je Drew potpuno nadmudrio Riversa (stavivši Collinsa na KG svjesno je oslabio napad, ali i uštopao bilo kakav pokušaj post igre), Smith je nadigrao Bassa do te mjere da je Doc radije na parketu držao Stiemsmu, a učinak Smitha, Teagua i Hinricha omogučio je Johnsonu da se potpuno fokusira na branjenje Piercea i zanemari napad
– uglavnom, odluka Drewa da ne forsira Smitha kao peticu (koja se nametala protiv ovakve kombinacije visokih Bostona) i da igru bazira na šutu i ulazima dva beka, umjesto na post upovima i izolacijama za Johnsona, pokazala se dobitnom
– naravno, ovo je samo jedna večer od potencijalnih 7, Hawksi su tek zamutili vodu i seriju učinili zanimljivom (ali ne i gledljivom), ali kad vidiš klupu Bostona, nezgodan matchup u Smithu (koji je u stanju izvuči jednog od visokih Celticsa izvan reketa i učiniti ga propusnim), a posebice kad dodaš nedostatak Raya (koji će i nakon povratka teško biti previše upotrebljiv obzirom na ozbiljnost ozljede), teško je Boston smatrati favoritom, posebice obzirom na običaj da u dvobojima ovih dviju momčadi uglavnom pobjeđuje domaćin
CLIPPERS @ GRIZZLIES
– Memphis je ušao u utakmicu muški, jahali su sjajnog Gasola preko pinch post akcija i Conleyevu sjajnu šutersku večer, rasturili su Clipperse i imali +24 na 9 minuta do kraja, a onda su upali u neviđenu rupu, u zadnjih 8 minuta zabili su samo 4 koša i pritom izgledali kao da su netom prije skupljeni s ulice (lopte su im ispadale iz ruku i odbijale se od nogu prilikom driblinga)
– ne samo da su izgubili dobivenu utakmicu, nego i identitet – u ovom periodu potpuno su zanemarili igre preko posta i korištenje pick igre, ma uopće bilo kakve smislene akcije te su se odlučivali za bezbrojni niz izolacija, kao zadnja srednjoškolska momčad gledali su Zacha kako 15 sekundi pokušava odigrati jedan na jedan ili Rudya Gaya kako forsira dribling 1 na 5, u ovom periodu grizlije kao da su zamjenili care bearsi
– Lionel Hollins odradio je jedan od najgorih trenerskih poslova viđenih u playoffu, nakon svakog time outa u završnici Memphis je izlazio sve gori i gori, njihova jalovost i bezidejnost u ovim trenutcima bila je neopisiva
– vrh večeri bio je moment nakon susreta kada je CP3 objašnjavao reporteru kako je Vinnie bio spreman baciti ručnik i sjesti ga na klupu nakon što se minus popeo iznad 20, ali ga je Paul molio da ga ostavi u igri jer je osjećao da imaju šanse
– najluđe od svega, osim tri Youngove trice za redom na samom kraju, Clippersi nisu odigrali ništa specijalno napadački u ovom dijelu, ali jesu odigrali nadahnutu obranu, s Paulom i Bledsoeom u presignu, Blakeom i Evansom pod košem te Youngom kao zamjenom za ozljeđenog Butlera
– Memphis se tako upucao u nogu na neviđen način, ali njihovi problemi u ovom dvoboju puno su veći od nes(p)retnog spleta okolnosti i itekako će se osjetiti kada se serija premjesti u Los Angeles, a evo i tri razloga zašto:
1. imali su samo tri ukradene lopte, što znači da CP3 trenutno dobiva dvoboj između najboljeg presinga lige i najboljeg playmakera lige
2. Zach Randolph nije spreman za playoff košarku, uzalud razmišljanja o tome treba li startati ili ulaziti s klupe do kraja playoffa, bez njega Memphis ni u ovoj ni u potencijalnim idućim serijama nije favorit
3. teško da će opet imati ovaku dobru šutersku večer, Clippersima se noćas povremena zona nije isplatila, ali ubuduće će donijeti korist, stoga je ovo Memphis morao iskoristiti – nema šanse da do kraja serije broj ubačenih trica ne prevagne na stranu protivnika
– jedini plus je u biti ozljeda Carona Butlera koja Clipperse ostavlja bez jedinog swingmana sposobnog odigrati obranu, Bledsoe je noćas sjajno pokrio njegov izostanak u završnici, ali prenizak je za braniti Gaya ili Mayoa duže vrijeme tijekom serije
– ups, pardon, to nije plus jer će manjak bočnih igrača samo natjerati Hollinsa da sve više i više bazira igru na Gayu