RUNNING WITH THE PACK G54

Bulls @ Thunder, Heat @ Celtics

Oklahoma je u manje od tjedan dana pregazila Heat i Bullse doma, rutinski dobila Lakerse na strani, i tako definitivno potvrdila svoj iskorak u kategoriju izazivača. Istina, treba imati na umu kako su i Miami i Chicago van idealne forme (James konačno počinje osjećati posljedice suludih napora kojima je svakodnevno izložen, dok Rose muku muči s misterioznom ozljedom), ali to ne umanjuje zrelost koju su Durant i društvo iskazali u ovim utakmicama u kojima je trebalo pokazati karakter.

Briljantne momčadske partije i nesebična igra definitivno upadaju u oči, ali, puno više od neke značajne promjene filozofije, za ovaj uzlet Thundera zaslužna je jednostavna činjenica kako je Kevin Durant konačno postao kompletan igrač i lider kakvoga smo čekali. Nikada on nije prezao od uzimanja odgovornosti u napadu, ali ono gdje je rast jaja najočitiji su igra u obrani i posebice skakački učinak – ovaj borbeni i neustrašivi Durant omogućuje Brooksu da ga češće koristi pod košem, što itekako pomaže momčadi.

Također, Durant je danas potpuno izbalansiran triple threat. Još na početku sezone njegov neobranjivi šut preko ruke bio mu je glavno oružje, a danas je jednako opasan kao šuter, slasher i asistent. Upravo njegova playmakerska eksplozija donosi ovoj momčadi onaj ključni detalj koji im je nedostajao, nekoga tko je u stanju napad za napadom slomiti obranu i stvoriti višak igrača (Westbrook nije na toj razini, a Harden nije došao na ovaj svijet da bude franšizni igrač već sjajan pomoćnik).

Ono što je možda još i važnije, Durantov igrački korak naprijed konačno uspostavlja jasnu i prirodnu hijerarhiju u momčadi, nedostatak koje im je bio možda i najveći problem zadnje dvije godine. Uglavnom, Durant je od prvog dana kada je stupio na NBA parkete bio savršen strijelac. Ove sezone, a posebice u njenoj završnici, potvrđuje da je konačno postao i savršen košarkaš, superstar koji na svojim leđima može momčad dovesti do naslova.

Ovakav rasplet događaja prebacuje lopticu u polje Bullsa i Heata – ne bude li Rose 100% spreman za playoff i ostane li James na ovom nižem nivou energije od onoga na kojega je navikao svoju momčad, više je nego očito kome se smješi naslov MVP-a Finala.

Bullsi su sjajna momčad, ali bez pravog Rosea teško da mogu biti favoriti čak i protiv žilave Indiane, inspiriranog Bostona ili nepredvidljivih Knicksa (koji su u sličnoj post-lockout sezoni 1999. startali kao osmi i stigli do Finala). Hrpa igrača zadatka u sjajnom sistemu nisu dobitna formula, uostalom boljeg dokaza od sinoćnje utakmice ni ne treba – iako su imali 15 napadačkih skokova i čak 17 pokušaja šuta više, opet su pregaženi (završnih 14 koševa razlike ne znače ništa, utakmica je bila gotova krajem treće na +30 za Thunder). Uglavnom, sve oči uprte su u Roseove prepone, ma kako vam to čudno zvučalo.

Što se Heata tiče, problem nisu porazi, već gubitnički mentalitet kojega iskazuju u njima, odbijanje da se uopće upuste u borbu kada stvari krenu loše. James cijeli treći mjesec igra ispod MVP razine na koju nas je navikao ove sezone i, ma kako se to blesavo čini reći za čovjeka koji i dalje skuplja fenomenalne brojke, vidljivo je da Miami bez njegovog svemirskog učinka nema rješenja. Spominje se nekakva ozljeda, a možda je pad forme samo pitanje umora, ali činjenica je da, ako James ne odigra MVP partiju na obje strane parketa, Miami previše ovisi o učinku jednako umornog i načetog Wadea. I nikoga trećeg, četvrtog ili petog.

Čekaj, kažete vi, James je pao sa sulude MVP razine u kojoj nije imao konkurencije (bio je uvjerljivo najučinkovitiji igrač lige na obje strane parketa) na razinu običnog MVP kandidata i to bi kao trebao biti razlog za poraze Miamia? A koji drugi? Čim mu je šut pao za par postotaka, čim je počeo igrati s manje energije u obrani, Miami je počeo dopuštati da ga mlate kao vola.

Što dovodi do ključnog problema. James ne samo da nije strijelac u rangu Duranta koji se uvijek može osloniti na šut, on nema ni približnu podršku kakvu ima Durant (ili Rose). Wade je sjajan, njegovi bljeskovi su u svim ovim teškim porazima (protiv Thundera, Pacersa i sada Celticsa) bili rijetke svjetle točke, ali gledati njih dvoje kako se muče pokrpati sve mane ovog rostera na trenutke je stvarno bolno.

Naravno, uvijek postoji mogućnost da James i Wade upadnu u formu i sami zgaze protivnika kao što su napravili lani s Bullsima. Samo, bez podrške momčadi, svaki individualni posrtaj bit će kažnjen na isti onaj način kako je to napravio Dallas u Finalu.

Pozitivnih aspekata nema previše. Battier se nikako ne snalazi u ulozi šutera, Miller je opet ozljeđen, Haslem je hodajući leš, Chalmers nije u stanju odigrati solidnu partiju izvan Miamia. Bosheva sinoćnja borbena partija pod obručima daje nadu, ali kad uzmeš u obzir da ga je 7 godina stariji Garnett nadigrao, postane ti jasno kako očekivati od njega da bude prevaga u reketu odavno nema smisla. Uostalom, ako nisu uspijeli nadigrati najgoru skakačku unutarnju liniju lige, kako misle nešto slično napraviti protiv Chicaga ili Pacersa?

(sumnjam da itko u Miamiu ima odgovor na ovo pitanje, ali dojma sam kao da svi očekuju da James i Wade odrade sve, pa tako i nadskaču i čuvaju Noaha, Hibberta, Westa i Boozera)

Još jedan ogroman problem za Heat mogao bi biti gubitak prednosti domaćeg terena u završnim serijama. Bullsi imaju 5 utakmica prednosti, Oklahoma 3, te je, usprkos tome što Miami ima najlakši raspored do kraja sezone, za očekivati kako će obje momčadi poduzeti sve potrebno da zadrže tu prednost. Obzirom na to koliko se samouvjerenije ponašaju u svojoj dvorani, teško je Miami smatrati favoritom u bilo kojoj seriji u kojoj se sedma utakmica igra na strani.

Nikada nije pametno iz malih uzoraka donositi definitivne zaključke, ali, po onome što smo imali prilike vidjeti u protekla dva tjedna, postaje jasno kako se odnos snaga u ligi nakon dugo vremena promijenio. Ne samo da se čini realnim Thunder smatrati izazivačima, već je legitimno dovesti u pitanje čak i finale Istoka između Bullsa i Heata.

Za kraj svakako treba spomenuti Celticse. Pričali smo prije par dana o novoj postavi s Averyem Bradleyem i svim trikovima kojima Doc pokušava napad održati podmazanim, ali kada Rondo igra s onoliko energije kao sinoć, Boston je u stanju slomiti zube mnogima. Plan hvatanja divizijskog naslova će biti ostvaren (dijelom zahvaljući i Sixersima koji očito nisu spremni za bitku), a, uz dobar match up, moglo bi se produžiti život i u playoffu na dulje od jedne runde.

Zdravi, koncentrirani i razigrani Rondo, s Pierceom i Garnettom kao drugom i trećom opcijom, i dalje predstavlja dovoljno žilavu osnovu koja ima pravo sanjati ultimativni podvig. Problem je samo što u seriji od sedam neće biti moguće sakriti onoliku minutažu koju su sinoć imali Pavlović, Dooling i Stiemsma. I dok će Ray Allen najvećim dijelom lišiti Doca potrebe za uslugama prve dvojice (u Bostonu već glasno razmišljaju da uspješan eksperiment s Bradleyem u startnoj petorci potraje i nakon Rayeva povratka, jer definitivno im treba netko tko će napadački nositi drugu postavu), manjak aktivnih i sposobnih tijela pod košem osuđuje ovu sjajnu generaciju na brzu i bolnu smrt. Osim ako u prvom krugu ne nalete na jednako limitirani Heat, naravno, protiv kojega i dobri čovjek Bass može izgledati kao Charles Oakley.

Wolves @ Blazers

Što se naše nesretne Minnesote tiče, oni su sinoć u Portlandu odigrali jednu finu prijateljsku utakmicu protiv Blazersa, kako i priliči dvjema lutrijskim momčadima u ovo doba godine. Čak ni Love nije imao namjeru ubaciti u višu brzinu iako je bio u direktnom sudaru s protivnikom za titulu najboljeg krilnog centra lige. Po prvi put ove sezone Aldridge je dobio dvoboj, ako se njihovo noćašnje izdanje može takvim nazvati, ali, obzirom da je Love bio uvjerljivo bolji u ona prva dva u kojima su se obje momčadi još i borile za nešto, teško da tom podatku možemo dati neko značenje.

Osim napomenuti kako se i u ovoj egzibicijskoj utakmici još jednom jasno mogla vidjeti i glavna razlika između dva sjajna mlada igrača – dok se Love mora pošteno namučiti za svaki poen čak i u situaciji kada ne igra punom snagom, LMA zabija takvom lakoćom na razne načine da imaš dojam kako se ni ne trudi. Njegov arsenal poteza s poludistance pravo je umjetničko djelo i stvarno je šteta što ga ove sezone nećemo gledati u playoffu.

Blazersi su kontrolirali utakmicu cijelim njenim tijekom, uglavnom oslonjeni na napadački učinak, a zaključili su je simultanom šuterskom eksplozijom Batuma i Aldridgea sredinom treće četvrtine, na koju su konačno spojili i niz dobrih obrambenih reakcija. Wolvesi jednostavno nisu imali čime odgovoriti na takav izazov, osim nadati se eventualnoj seriji trica Lovea i Ridnoura. Njihovih 2-9 za tri i ukupnih 5-21 nisu dovoljni kada ste ovoliko slabiji protivnik.

Osim talenta Batuma i Aldridgea, koji obećava da će već iduće godine playoff u Portlandu opet biti realnost, Blazerse može veseliti i dobar odabir igrača kojima su odlučili dati šansu u ovoj završnici sezone kako bi ocijenili na koga mogu računati ubuduće. Tri imena se ističu – Luke Babbitt, J.J. Hickson i Jonny Flynn.

Babbitt je jedan od rijetkih pickova Blazersa zadnjih godina koji ima potencijal, momak je u zadnjih tjedan dana od kada je postao standardni dio rotacije zabio 12 od 16 trica (gađa 52% za sezonu) i nameće se kao novi bijeli šuterski specijalist. Problem koji ga je pratio i zbog kojega nije imao previše šansi, a pratit će ga i dalje tijekom karijere, manjak je centimetara, snage i brzine za čuvanje NBA krila, bez obzira na poziciju. Međutim, Babbitt ima tako mekan šut, praktički bez ograničenja (imaš osjećaj da može zabiti s 9 metara kao od šale), da je suludo ne pokušati od njega napraviti nešto slično onome što Knicksi rade sa Steveom Novakom.

Novak je također, usprkos dobro znanoj šuterskoj ekspertizi, godinama čekao šansu koju mu nitko nije htio dati zbog problematičnih obrambenih match upova. Dok u New Yorku nisu shvatili da oko njegove trice mogu graditi napad u drugoj postavi i da ga obrambeno mogu sakriti iza pravovremenih rotacija. Babbitt nije sigurno ništa lošiji atleta od Novaka i nema razloga da jednog dana ne skuži igru u obrani, dok napadački mora potpuno odustati od ičega drugog osim šuta za tri.

Kako je igrajući pod košem na sveučilištu bio dominantan strijelac i skakač te kako je slične brojke (20 koševa i 8 skokova) ostvario tijekom boravka u D-ligi, logično je da još ponekad pokušava ući u reket i zabiti, ali, što se prije riješi starih navika i prihvati svoju specijalizaciju, bolje za njega jer ga upravo takvi izleti čine manje korisnim.

Hickson je također zanimljiv slučaj, od kada su ga Blazersi potpisali igra kao da je jučer bio s LeBronom u Clevelandu i kao da ove skoro dvije sezone između ne postoje. Međutim, vrlo lako je uočiti zašto se Hickson odjednom opet čini kao koristan igrač. Mladi trener Blazersa Kaleb Canales stavlja ga u pick & roll situacije u kojima je Hickson sjajan realizator, a sve što se od njega traži zauzvrat je da skače i kupi otpatke pod košem.

Problem s Hicksonom u post-LeBron Cavsima i kasnije u Kingsima je bio u tome što je imao previše slobode, točnije što su mu dozvolili da se pretvori u šutera s poludistance vjerujući da je startni talent. Istina je pak da je Hickson solidan podizač energije koji je sjajno funkcionirao onu prvu godinu u Cavsima samo zato što je igrao pick & roll s Jamesom i zato što mu je leđa u obrani čuvao Varejao. Čim se našao u manje sjajnom kontekstu, pokazali su se svi limiti njegove igre.

Zato svaka čast Blazersima koji su možda pronašli izuzetno jeftinu opciju za zamijeniti Kurta Thomasa kao prvog visokog s klupe. Hickson ni u jednoj ulozi pod košem neće biti sjajan obrambeni igrač, ali, ako mu se šutevi zamijene ulazima u reket, uvijek će zabiti dovoljno i pokupiti svoju kvotu napadačkih skokova da opravda minutažu.

Zanimljivo je kako je Canales brzinski od dvojca Flynn-Hickson napravio pokretačku snagu druge petorke. Flynn je bio katastrofalan u Minnesoti, ali razlog tome je bila ogromna rola u napadu koju mu je kao rookieu povjerio Rambis. Drugu sezonu je proveo uglavnom ozljeđen i otpisan, a Houston mu pored sjajnih Lowrya i Dragića nije imao prilike dati šansu.

Međutim, već nakon tjedan dana u Blazersima očito je da momak zna što radi. Po prvi put u karijeri našao se u idealnoj situaciji – igra 15 do 20 minuta kao back-up play, pokazuje da ima pregled igre, izuzetnu brzinu i da može zabiti otvoreni šut. Dani kada je na sveučilištu zabijao u serijama miksajući ulaze i šuteve su odavno prošlost, a sadašnjost od njega traži da iskoristi brzinu za odigrati obranu i prenijeti loptu. Dok god igra pod kontrolom, daje Blazersima ono što nisu imali najveći dio sezone, a to je pouzdana rezerva na jedinici. Doduše, za razliku od Babbitta i Hicksona kojima se NBA budućnost u rolama specijalista za tri i podizača energije nudi na pladnju, Flynnovi pasovi još uvijek djeluju previše mekano i riskantno da bi stavio ruku u vatru kako će imati karijeru back-up playa. Ali, već i sama činjenica što nakon tri katastrofalne godine pričamo o njemu, dovoljno govori o tome koliko je slučajnost (ako vam je draže, možete reći i prava prilika) bitna stavka u životu NBA profesionalca.

5 thoughts on “RUNNING WITH THE PACK G54

  1. Cijeli dan sam se pitao kada će izvještaj i sada kada vidim da si pokrio tri utakmice oprošteno ti je,hehe…odlična analiza i svaka čast na tekstu…
    Nažalost za mene kao navijača Bullsa nisam mogao previše uživati u razbijanju iako sam impresioniran Durantom ponajviše,a i Westbrookom kako je jučer odigrao…možda će usporedba biti glupa ali Watson i Lucas su se doimali kao janjci spremni za klanje, a bome je isti slučaj bio sa Chalmersom i Coleom…Rondo je radio što je htio i kako je htio može on stari imati “drvenu ruku” ali asistencije i ulazi pod koš su prava mala umjetnost..oduševljen sam bio i bliži mi je takav tip play-a….
    Jučer me oduševio Aldrige stvarno ima lijepe finese i kretanja kod šuta što se ne viđa često kod visokih igrača…upravo zadivljuje lakoća sa kojom postiže koševe i na koje načine ih postiže iako mi se čini da je nekak premiran za vođu bez obzira na jučerašnje koškanje sa Loveom…

  2. 5 i 3 utakmice zaostatka? Koja je to matematika? 🙂

    Pitanje. Koliko ce para vridit dragic na lito? I da li se nametnija ulozi nba startera, na sto ce i sugerirat broj. Brojke u startnoj ulozi su sjajne a ako ih odvede do PO bez dvojice iz petorke cijena ce jos porast

  3. Bullsi 42, Thunder 40, Heat 37. Bez obzira na dvi utakmice više do kraja za Miami – njih tek triba dobit.

    Dragić kao jedan od rijetkih bekova u ponudi će vridit puno, možda i previše. Zabit mu nikad nije bio problem, ali za moj ukus i dalje previše gubi loptu i previše faulira obzirom na iskustvo (da je mlađi to ne bi bilo loše kao dokaz da mu je itekako stalo na obe strane, ovako je ipak upozorenje da nije idealan za tu ulogu).

    Idealno bi bilo ostavit ga u roli combo-beka s klupe, ali kako je definitivno iznad one donje granice za startera na poziciji i obzirom na neke startne playeve u ligi, šansu svakako zaslužuje – samo da zabija svoju kvotu šuteva i vrti pick & roll, u top 20 je u ligi na poziciji, nema uopće sumnje.

    Uglavnom, ako ga netko dobije za midlevel, napravio je posao, a ako ga netko plati u rangu Calderona, zajebo se.

  4. Suns forumi već bruje o pokušaju da ga se vrati, neovisno o ostanku Nasha. Ne bi mi smetalo.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *