THE THIRD OPTION

U ovoj zgusnutoj sezoni jedna stara izreka mogla bi se pokazati točnijom nego ikada ranije. Obrana i skok donose naslove, govorili bi NBA fanatici, naglašavajući time činjenicu kako je u playoffu od talenta često važniji voljni moment i karakter s jedne strane, odnosno čvrsta i potentna unutarnja linija s druge.

Noćašnje pobjede Pacersa i Grizzliesa iz konteksta regularne sezone nisu ništa više od toga – pobjede u regularnoj sezoni. Međutim, ako ste redovni NBA promatrač, ne možete propustiti uočiti par trendova:

– demaskiranje Miami Heata kao poboljšane momčadi u odnosu na lani, usprkos svoj priči o ubrzanju igre i korištenju posta i dalje imaju rupu pod košem i slabašnu rotaciju

– otkrivanje Pacersa kao jedine istinske plutajuće mine na Istoku zahvaljujući dominantnoj obrani reketa i izuzetnoj realizaciji pod košem

To da je Memphis zbog svoje unutarnje linije nezgodan matchup Miamiu nije novost, ali novost je da Memphis dobiva obrise momčadi kojoj dominacija pod košem čak i nije potrebna da se suprostavi Heatu, iz razloga što su tijekom proteklih par tjedana rješili najveće mane – dubinu rotacije i fluidnost napada.

Ovo prvo sanirano je povratkom Zacha i njegovim instaliranjem u ulogu prvog visokog s klupe. Kada imaš mogućnost uvoditi dva strijelca kakvi su Randolph i Mayo, ne moraš se bojati za podbačaj druge petorke, već upravo suprotno, možeš računati na stvaranje dodatne prednosti. Pogotovo se to vidi protiv ekipa poput Heata koje imaju jednu jedinu funkcionalnu petorku, a čak i ta je pod upitnikom obzirom na manjak poštenog centra.

Bez obzira potraje li ovaj eksperiment za Zachom, Memphis se ne mora brinuti za klupu jer se na njoj iskristaliziralo nekoliko izuzetnih igrača – uz Mayoa zaduženog za instant napad, tu su i čvrsti bočni stoper Pondexter (za razliku od lanjskog swingmana Younga može zabiti i tricu iz kuta) i energetska bomba Cunningham (tko se još sjeća Arthura?). Dodaj Speightsovu iskoristivu širinu i masu, dodaj Arenasa koji je treću utakmicu za redom pokazao da ima vatre u nogama (ne sjećam se da ikada obranu igrao s ovakvim žarom) i ispada kako Memphis konačno ima korisnu drugu petorku.

Obrana je odlična, dubina je riješena, dakle što je s tim često kilavim napadom? Kada im šut upada kao noćas, Memphis je nepobjediv (iako, obzirom na energetsku razinu Heata, ovu utakmicu su mogli dobiti čak i ispodprosječnom napadačkom partijom, samo na račun hearta, grita i grinda). Problem je što im šut uglavnom ne upada kao noćas.

Grizliji su u donjoj trećini lige po ukupnoj efikasnosti u napadu, a u donjoj šestini po efikasnom postotku šuta. Naravno, najveći dio problema leži u nedostatku šuta za tri (Arenas sigurno neće gađati 4-5 od sada pa do kraja playoffa), ali i u slabašnom postotku slobodnih. Memphis jednostavno puca previše dugih dvica, a baziranje napada na najmanje bitnom šutu u košarci nije dobra osnova. Skok u napadu i vrhunska kontrola lopte pokrivaju dobar dio minusa, ali, dok Hollins ne izbalansira napad, nad glavom će im visiti ta nesposobnost gomilanja koševa.

Stvar je poprilično jednostavna – napad Memphisa se zasniva isključivo na tranziciji koja polazi od fenomenalnih reakcija u obrani. Tu i da hoće ne mogu postati još bolji. Pick & roll vrte učestalo kao i bilo koja druga momčad, ali uz užasne postotke – za dominantnu pick igru nemaju dovoljno eksplozivne visoke, plus prečesto se odlučuju za pop i (opet) šut iz vana. U spot up situacijama su očekivano jalovi iz razloga što nemaju šutere.

Ako ćemo zaključiti kako tranzicija kompenzira lošu pick igru i loš šut, odnosno ako ćemo to prihvatiti kao dio identiteta koji se ne da mijenjati u hodu, kao njihov glavni problem nameće se izolacija, odnosno manjak post igre. Ili, ako hoćete doslovno, previše Rudy Gaya, a premalo Gasola i Zacha. Gay nije superstar koji zaslužuju ovoliko 1 na 1 šansi koliko mu ih Hollins pruža, a posebice je nepotrebno da riješava postavljene napade 1 na 5 jurišima. Istina, veći dio sezone igrali su bez Randolpha i tu leži razlog manjem broju spuštanja lopte u post nego što su nas navikli, ali zar u neku ruku i stavljanje Zacha u ulogu rezerve ne govori o tome da za njega uz Gaya nema dovoljno lopti?

I noćas protiv Heata Gay je radio po svome, potrošio najveći broj akcija bez ikakvog efekta, pretvorivši onu lanjsku osnovu Zach-Gasol u drugu opciju. Što nema apsolutno nikakvog smisla, pogotovo zato što Gay u tome što radi nije vrhunska klasa. Uglavnom, dok se ne smanji broj izolacija i nepotrebnih šuteva, a poveća ono što im dokazano ide dobro poput igre u postu, Memphis će ostati plutajuća mina. Ipak, u svemu ovome dobra vijest je što sve ovisi o njima samima i što dokazano znamo da su u stanju opet biti low post mašina. Sad je samo na Hollinsu da to nekako iskomunicira s Rudyem (“Gay, ne budi gay”), a da pritom ne izgubi njegovu energiju koja je neophodna u obrani i tranziciji.

Dobar dio ovoga što sam govorio za Memphis vrijedi i za Pacerse. Sjajna obrana i često ne baš sjajni napad, uz bitnu razliku – Pacersi su bolja tricaška momčad i puno lakše dolaze na liniju slobodnih. Doduše, nemaju dominantnu kontrolu nad loptom na obje strane parketa kao Memphis, a niti vrhunski napadački skok, ali sve to nadoknađuju nešto boljim balansom u napadu i jasnom podjelom uloga.

Taj balans polazi prvenstveno od čudesnog pokusa kojega je Larry Bird uspio sprovesti u djelo, a tiče se instalacije dvije trenerske filozofije u jednu momčad. Naime, iako je Frank Vogel nominalno glavni trener, nije nikakva tajna da je za napadačku igru zadužen uglavnom Brian Shaw. Uz dosta muke, Shaw je čak i bez treninga, kao jedini učenik Phila Jacksona trenutno s poslom, uspio postaviti post igru kao osnovu napada i sveo izolacije i isforsirani šut na minimum.

Teško da možemo govoriti o klasičnom trokutu obzirom na manjak kretanja i međusobnog razigravanja, ali činjenica je kako su od tipične Pitinovske momčadi (presing i trica, instalirani od strane dva Pitinova pulena, bivšeg trenera O’Briena i sadašnjeg Vogela) Pacersi tijekom vremena postali isključivo post up momčad s ne nužno efikasnim, ali fluidnim napadom koji se zasniva na nekoliko temelja.

Prvi i najvažniji je igra preko Hibberta kroz post. Iako Roy nije dominantan centar, njegova old school igra leđima i pravovremeni asisti ključ su izuzetne realizacije u reketu, ali dovode i do kvalitetnih spot up situacija u kojima se odlično snalaze i Danny Granger i Paul George, ali i Collison i Hill. Granger je šuterski krenuo očajno u sezonu, ali, kako mu s vremenom raste forma, diže se i kvaliteta igre Pacersa. Njegova rola nije bitna samo zbog šuterskog učinka, već i zbog čestog spuštanja u post, a kao nominalno prvi igrač zadužen je i za povremene jedan na jedan situacije. Međutim, guranjem Hibberta u rolu prvog čovjeka, Granger se češće nalazi u talentima puno prikladnijoj ulozi druge opcije i upravo je njegova kemija s Hibbertom postala oslonac momčadi.

Ovu čvrstu i školsku unutar-van osnovu solidno nadopunjuje pick & roll s Davidom Westom, što je oružje kojega lani nisu imali. Dobri stari West danas je jedan od najpodcijenjenijih igrača u NBA, ali činjenica je da bez njegovog napadačkog IQ-a i izuzetnog kretanja u napadu, Pacersi ne bi napravili ovaj korak naprijed u odnosu na lani. Dojam o Pacersima kao nemoćnoj momčadi zbog manjka individualnog talenta anuliraju svi ovi aspekti igre, s tim da njihov identitet i dalje ostaje usko vezan uz borbenost pod koševima. Njihova startna unutarnja linija (Granger, West, Hibbert) možda nije toliko atraktivna kao ona Memphisa, ali itekako odradi posao, a zahvaljući energiji koju s klupe donose Amundson i Hansbrough, često je i ključ pobjede.

Njihove energije u reketu posebice se moraju čuvati Bullsi, koji protiv Pacersa jednostavno ne mogu uspostaviti dominaciju u skoku na kakvu su navikli protiv ostalih momčadi. Također, izuzetna brojnost korisinih visokih igrača Bullse dodatno čini ovisnima o Roseu, jer teško da Noah, Boozer i Deng mogu zabiti više od Hibberta, Westa i Grangera. Ni Heatu neće biti lako protiv dužine Grangera i Georgea na bokovima, a o mukama koje će imati u pokušaju da zaustave Pacerse u postu da ne pričamo.

Sad, iako nije isto vrtiti napade preko Zacha i Gasola ili preko Hibberta i Westa, obzirom da su Pacersi bolja šuterska momčad i da je Granger kvalitetniji all-round i korisniji momčadski igrač od Rudya Gaya, ispada kako su razlike između ove dvije momčadi minimalne i nema razloga jedne smatrati dostojnima Finala, a druge ne. Radi se o nositeljima bronce u svojim konferencijama, momčadima koje nemaju zvijezde i napade koji će se vrtiti na NBA actionu, ali imaju zaključane rekete i borbenost kakva posebice na cijenu dolazi tijekom playoffa.

Uostalom, pitajte samo Miami i Oklahomu. Ovi prvi se noćas nisu stigli ni okrenuti, a već su bili u rupi iz koje se nisu mogli izvući. Oklahoma je doduše sličan scenarij zamalo uspijela popraviti, stigla je 20 koševa zaostaka nadahnutom individualnom igrom u napadu, ali činjenica je da su ih Pacersi 40 minuta secirali na sličan način kao Memphis nekoliko dana ranije – zatvaranjem reketa i usporavanjem ritma stalnim spuštanjem lopte u post. Pa tko preživi nek priča.

5 thoughts on “THE THIRD OPTION

  1. Arenas odličan za ovih 10-15 minuta koliko dobija. Izgleda da ipak nije mrtav. Pošto su Vukovi ispali iz plej-of kombinacije, navijat ću za Grizlije, zbog omiljenog Gilberta.

  2. Odlična analiza,stvarno sam uživao u igri Memphisa jučer..obrana za prste polizati,borbenost na oba kraja parketa i Miami jednostavno nije imao šanse…bilo bi puno bolje kada Gay ne bi forsirao previše šuteve,a pogotovo uzimanje onih teških…Indiana je vrlo opasna momčad i ne leže Bullsima, za pobjedu protiv njih je potreban Rose…

  3. analize su vam odlicne,svaka cast…svaki dan ulazim i citam zanimljivosti.Zanima me da li bi mogli par utakmica prognozirat,posto redovitno igram kladionicu a vidim da vi pratite sva zbivanja u NBA pa bi vam bio zahvalan…:D

  4. Tako nešto bi već morao naplaćivati 🙂

    Ja je ne igram, ali da je igram i da moram birat 3 događaja noćas, stavio bi lovu na to da Netsi pokrivaju hendikep protiv Cavsa (-7) iz razloga što pobjedom sebi smanjuju šanse za top 3 pickom, a poanta Netsa je radit na svoju štetu. Zatim bi stavio da Big Al zabija manje od ponuđenog (19,5 je previše protiv Timmya, iako nikad ne znaš hoće li Timmy uopće igrat) i za kraj bi stavio da Chicago i New York zabijaju više od 184,5 (čini mi se premalo obzirom da su u obje utakmice ove sezone išili preko 200).

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *