UTAH ROCK ‘N’ ROLL

Prekrasna NBA noć donijela je čak četiri zanimljive utakmice. Doduše, samo su tri imale nekakav značaj, dok je susret Clippersa i Thundera uglavnom bio za prestiž, ali je dobio potrebnu težinu nedavnom pobjedom Paula i društva u Oklahomi (rađanje potencijalnih suparništava se ne smije propuštati, postoje šanse da ove dvije momčadi gledamo opet već u drugoj rundi). Od ove tri rezultatski bitne tekme, dvije su bile između momčadi koje se bore za poredak od šestog do osmog mjesta, a treća se odnosila na rutinsku partiju koju su Sunsi morali odraditi protiv Portland Tank Blazersa. Ovu zadnju tako nisam ni gledao duže od jedne četvrtine koliko je Phoenixu trebalo da dokaže kako se nema namjeru zezati s lovom na osmu poziciju (Blazersi su poveli 2-0 na početku i to bi bio manje više sav otpor koji su pružili), ali uz ove ostale poslastice vrijedilo je provesti sate.

NUGGETS @ ROCKETS

Denver se po tko zna koji put ove sezone stabilizirao kada je bilo najpotrebnije i dobio dvije ključne utakmice, praktički razigravanje za playoff s direktnim suparnicima Rocketsima. Houston dan ranije u Denveru nije ni pokušao pružiti otpor, a ništa boljima se nisu pokazali ni u ključnoj utakmici sezone pred svojom publikom.

Rocketsi su beskrvna skupina u kojoj su pobjednički ritam udarali Kyle Lowry i odlična druga petorka, ali efekt domina koji su uzrokovali problemi Lowrya (koji je totalno van forme nakon mjesec dana provedenih u bolnici praktički bez treninga) i ozljeda Martina srušio je temelje na kojima su gradili uspjeh. Dragić i Lee kao starteri ne mogu nositi igru na način na koji su to navikli raditi s klupe, a to je bilo očito i noćas. Koliko god sjajno izgledao njihov šuterski učinak, činjenica je da moraju potrošiti ogromnu količinu lopti kako bi ga ostvarili, a pritom ni približno ne pomažu u obrani.

Neučinkovitost vanjske linije svaljuje dodatni teret na leđa Scole koji u ovoj fazi karijere jednostavno ne može biti nositelj ozbiljnog napada. Dragić, Scola i Lee su poprilično mekani igrači koji su izvrsna podrška iz pozadine, ali definitivno nisu jezgra na koju se možeš osloniti, makar i u ovakvom prisilnom i kratkoročnom kontekstu.

Jedini igrač Rocketsa koji je digao igru u ovom periodu je rookie Chandler Parsons, koji je i noćas često bio prisiljen uzimati stvar u svoje ruke dok su ostali uglavnom nemoćno gledali kako se ruši zadnja prilika da odvedu ovaj klub u playoff nakon dvije godine ostajanje prvima ispod crte. Izgleda da će se sličan scenarij ponoviti i ovaj put.

I iako se ovom prilikom mogu izvlačiti manjkom sreće, činjenica je da Rocketsi nisu ništa bolji od ovih ostalih osrednjih momčadi s kojima se bore za osmu poziciju, a četiri poraza za redom (od čega čak tri doma) od Jazza, Sunsa i Nuggetsa tu samo dolaze kao točka na i. Uostalom, Jazz nema vanjsku liniju, Sunsi nemaju Granta Hilla, a Nuggetse su ozljede skoro uništile još puno ranije. Isprike su ionako za gubitnike, a razlog zbog kojega su Rocketsi gubitnici leži prije svega u njima samima.

Recimo, Kevinu McHaleu je teško nešto prigovoriti zbog tolikih ozljeda, ali njegovo nepovjerenje u Sama Dalemberta pokazalo se samoubojstvom. Samuel je praktički sam samcat cijelu sezonu držao obranu Rocketsa na nekakvoj prihvatljivoj razini svojim blokersko-skakačkim učinkom, da bi ga McHale istjerao iz postave nakon dolaska umirovljenika Cambya. Umjesto da doda Cambya u rotaciju kako bi imao na raspolaganju 40-ak minuta centarske igre barem u obrani, McHale je ostao vjeran igri s malom drugom petorkom, dao Dalembertove minute Cambyu, a ovoga posjeo na dno klupe.

Ok, čovjek je svjesno žrtvovao obranu zbog napada – Dalembert igra za budući ugovor i crna je rupa koja vidi samo koš kada primi loptu, dok je Camby ipak rasni playmaker s vrha posta. Međutim, kao što se i noćas vidjelo, dok je Sam u reketu, Houston puno bolje izgleda obrambeno. Čovjek je s 9 skokova i 7 blokada u 24 minute Rocketse činio boljom momčadi, a zašto na kraju nije dobio šansu igrati, e to treba pitati McHalea koji će očito radije držati otvoren reket (Nuggetsi su se u završnici šetali kroz njega) nego potrošiti poneku loptu u napadu da svog centra učini sretnim.

Najgore od svega, Rocketsi još imaju šanse jer imaju utakmicu više od Jazza, a na rasporedu su im barem tri zicera (dva susreta s Hornetsima, jedan protiv Warriorsa). Iako bi se, obzirom na nesposobnost koju su iskazali u dosadašnjim susretima, teško dalo ustvrditi da za njih postoji nešto poput zicera.

Denver je pak sebi osigurao minimalno sedmu poziciju, a možda i šestu, ovisno o tome hoće li Dallas riješiti sljedeća dvije utakmice doma u svoju korist (a obzirom da dočekuju Rocketse i Warriorse, odgovor na to bi trebao biti potvrdan). Obrana Nuggetsa i dalje ne može zaustaviti nikoga, ali im napad barem opet štima – Galinarieva i Harringtonova dužina iz vana, Lawsonova brzina te Millerova i Afflalova muda, najbolji su sastojci koje Karl ima na raspolaganju i dok su oni na parketu većinu minuta, Nuggetsi su playoff momčad.

MAVS @ JAZZ

Za razliku od beskrvnih Roketa, Jazzeri su Dallasu pripremili pravu playoff bitku od početka do kraja. Bilo je tu svega – od Westova prsta u Haywardovom uhu (možda je Delonte u nižim razredima bio higijeničar), preko NBDL klupe Jazza (Bell i Howard su gotovi za sezonu, Miles je out do daljnjega, što je u petorku gurnulo šljakera DeMarre Carrolla, a na klupu dovelo Blakea Aherna, čovjeka koji izgleda kao stariji brat Stevea Nasha i koji je jedan od najboljih strijelaca i playmakera NBDL-a ove sezone), do suđenja s playoff tolerancijom kontakta.

Njihova unutarnja linija Jefferson-Millsap-Hayward dala je svoj apsolutni maksimum i, ma koliko se on dobar dio vremena činio nedovoljnim, na kraju su ipak uspjeli isčupati pobjedu nakon tri produžetka koja bi, da su se dogodila u playoffu, danas nosila etiketu klasika (naravno, apsolutni maksimum u slučaju Big Ala znači pucati 25 lopti za 28 poena bez ijednog slobodnog, a u slučaju Millsapa dopustiti Dirku 40 poena).

Zanimljivo kako se usprkos tolikoj potrošenoj energiji frontcourta Jazza i desetkovanim bokovima, utakmica odlučila vanjskim šutem gdje su ogroman posao odradili Devin Harris (povremenim bljeskovima podsjetio na starog Harrisa, a sigurno je nešto imao i dokazati bivšoj momčadi u kojoj je igrao najbolju košarku karijere) i prolaznik DeMarre Carroll (odigrao partiju života koja je mogla biti još bolja da je umjesto onih predugih dvica s jednom nogom na liniji pucao trice).

Dallas je kaskao cijeli susret za Jazzom, ali u završnici je zatvorio reket i preuzeo kontrolu. Odlučili su udvajati svaku situaciju u kojoj bi se Millsap ili Jefferson našli pod košem, čime su bacili rukavicu izazova najgoroj tricaškoj momčadi u NBA koja u prosjeku ne zabija niti 4 trice po utakmici. Međutim, Harrisovo ludilo rezultiralo je s čak 5 od 12 ubačaja, a kad dodaš da je Hayward uredno stavio 4 iz kuta, ispada kako se kocka Mavsima nije isplatila.

Opet, tijekom cijele ove završnice koju nema smisla prepričavati već je jednostavno morate pogledati, Dallas je ostavljao dojam momčadi koja može zabiti kada se sjeti. Terry, Dirk, Carter i West zabili su u jednoj utakmici više ključnih trica nego ih neka momčad ostvari u sezoni, ali Jazz se nije predavao. Uz netipične šuteve iz vana koji su ih spašavali, bilo je tu sjajnih Jeffersonovih skok-šuteva s poludistance, Millsapovih skokova u napadu, Haywardovih vratolomija i čak jedan Harrisov old school ulaz kao da je 2006.

Ta Dallasova mirnoća u završnicama ipak nije bila dovoljna pored upornosti Jazza koji je zaslužio ovu pobjedu na račun želje, ali indikativna je za playoff kada će ovakve situacije postati učestale i kada će svaka utakmica imati težinu. To iskustvo koje Mavsi imaju, srce prvaka i taj know how – nemaju cijenu. Kod njih nema kompleksa, ega ili nečeg sličnoga, već postoji samo vječna potraga za suigračem u boljoj poziciji. Usprkos vidljivim manama pod košem, Kidd i društvo su rasna veteranska skupina koja odbija umrijeti iako su najbolje dane ostavili iza sebe (ako itko podsjeća na Houston 1995. to su oni, dijelom i zato jer se i njima smješi start sa šeste pozicije, ali ipak ne treba zanemariti da je onaj Houston svojevremeno bio top 10 napad lige, dok je Dallas cijelu sezonu u donjoj trećini).

Koliko god je bila milina gledati Mavse kako nalaze situacije za pucati otvorene trice u završnici, toliko je takav razvoj situacije govorio i o očajnim rotacijama Jazza. Ali, očajna obrana Jazza je ionako bitna za neku širu sliku, a o toj trenutno nitko u Salt Lake Cityu ne razmišlja. Bitno je samo izboriti još poneku playoff utakmicu pred svojim navijačima, za što sada imaju ogromne šanse. Praktički, sve je u njihovim rukama – imaju tri zicera (Portland vani i doma, Orlando doma) te izravni dvoboj s direktnim protivnikom Phoenixom pred svojom publikom za točno tjedan dana. Trebaju im barem 3 od 4, a ne uspiju li, barem imaju lutrijski pick.

Sunsi su pak u puno težoj situaciji – imaju to gostovanje protiv Jazza i četiri tekme doma, ali radi se o susretima protiv Thundera, Clippersa, Nuggetsa i Spursa. Iako će neke momčadi tada već odmarati (recimo Spursi), ipak se radi o playoff kvaliteti. Držimo fige da Sunsi ostanu u igri do utakmice sa Jazzom, jer u tom slučaju njihov dvoboj bit će prava najava playoffa. Kao dodatni bonus, treba istaknuti kako će sve goriti na stranicama ispodobruca.com čija čitateljska jezgra se sastoji upravo od navijača spomenuta dva kluba. Osobno držim fige Sunsima iz dva razloga:

1. kako bi se Steve oprostio od Phoenixa u svom playoff stilu

2. kako bi Jazz ipak dobio pick i priliku za izabrati Kendalla Marshalla

THUNDER @ CLIPPERS

Kako je moguće da je OKC zabio samo 25 koševa u nastavku nakon rutinska 52 u prvom poluvremenu tijekom kojega su držali stvari pod kontrolom? Pa, dijelom su za to zaslužni Clippersi koji su odigrali odličan drugi dio utakmice, ali puno veće zasluge pripadaju katastrofalnoj igri Thundera koji je drugi dio večeri forsirao šut, igrajući bez prepoznatljivih ulaza i povratnih lopti.

OKC bez penetracije je gori čak i od seksa bez penetracije. Osim Duranta, nitko živ nije išao na liniju, a, ionako mizeran broj asista, bez kretanja sveden je na minimum. Jednostavno, u drugom poluvremenu kao da je istrčala momčad kojoj se uopće ne da biti na parketu i praktički ih je potpune sramote spasio jedino vrijedni Ibaka skokovima u napadu.

Clippersi su pak pokazali sav svoj repertoar potvrdivši da nisu uzalud potrošili ovaj drugi dio sezone tijekom kojega su poboljšali tri stvari:

– sada konačno imaju vanjsku rotaciju (Bledsoe, Young i Mo Williams krpaju sve potrebe na bokovima u napadu, a Bledose svojom energijom donosi živost i u obranu)

– sve više koriste Blakea kao playmakera, što ionako efikasan napad predvođen Paulom pretvara u još bolji (kretanje lopte je iz utakmice u utakmicu sve bolje jer sada ne čekaju da Paul stvori višak i razigra, već loptu prebacuju preko Blakea do spot up šutera)

– očajnoj obrani dodali su jedan fini dodatak – zonu (zaigrali su je sredinom treće i ionako pasivni Thunder pretvorili u bacače cigli), za što je zaslužan ove godine angažiran pomoćni trener Dean Demopoulos, vječni McMillanov pomoćnik koji je bio zaslužan za obrane Sonicsa i Blazersa, poznat i kao doktor zonske obrane (jedno neugledno sveučilište Temple u 16 godina koliko je tamo bio zadužen za obranu 16 puta odveo na završni turnir).

Što se Thundera tiče, jedna očajna četvrtina se događa svakome, ali odigrati cijelo poluvrijeme u ovakvom ritmu, e to je već previše. Kad dodaš da su i prošli susret protiv Clippersa izgubili u završnici postavši totalno pasivni, osudivši se na očajničke pokušaje trice Duranta i Westbrooka, možda je ovo znak problema koje imaju protiv ove momčadi, ali i protiv sličnih ekipa koje vode računa o lopti (Paul je ne gubi nikada) i mogu šutirati trice u serijama (Spursi i Dallas su u tome još opasniji od Clippersa). Skakački i obranom reketa OKC može nadoknaditi puno problema, ali ništa ne može pokriti totalno zakazivanje napada.

Međutim, ovakve toplo-hladno partije su odavno njihov problem za kojega je puno više od protivnika zaslužan dobro nam znani manjak IQ-a. Kao što smo već milijun puta rekli, nitko ne može reći da li je taj manjak rezultat mladosti (nijedan bitan igrač OKC-a u napadu nema više od 23 godine) ili pogrešno strukturiranih temelja (Westbrook i Brooks baš ne ulijevaju povjerenje u svojim ulogama koje nisu zanemarive).

Noćašnji poraz i mizernih 25 koševa možemo pripisati tome što je Duranta igrao bezveze, što Harden već neko vrijeme zbog problema s koljenom ne pokazuje ni pola onoga što zna i što su Westbrook i Brooks odlučili uzeti slobodnu večer. Ono što ostaje kao puno veći problem je to što ovakve epizode, čak i u puno kraćem trajanju tijekom playoffa, mogu biti razlika između pobjede i poraza. I zato Thunder, usprkos svom talentu i odličnoj rotaciji, nije nego papirnati favorit. Iako nema super momčadi koja se nameće kao razbijač zubi, iako su Miami i Chicago itekako puni vlastitih felera, mladost OKC-a jednostavno traži da je tu i tamo opalite po ustima. Mada je postalo upitno, obzirom na zavidno playoff iskustvo koje su stekli, kolika je ta mladost isprika.

4 thoughts on “UTAH ROCK ‘N’ ROLL

  1. Odlična analiza,ali uvjerljivo najača rečenica je “OKC bez penetracije je gori čak i od seksa bez penetracije”.

  2. nash vs duncan… iako mirisem osvetniku metlu, bilo bi lipo vidit jos jednom dvoboj starih rivala…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *