DAY FOUR – BULLS WITHOUT BALLS

CELTICS @ HAWKS

– Boston je istrčao odlučan da ne dozvoli Hawksima živahan početak kao u prvoj utakmici, nametnuli su spori ritam i fokus s napadačkog učinka prebacili na rovovsku obranu, a Pierce i KG su spremno prihvatili aktivnije uloge u napadu, agresivnošću pokušavajući nadoknaditi manjak Ronda

– problem je bio u tome što su Johnson i Smith parirali učinku dva veterana Celticsa gotovo u svakom segmentu igre tijekom prve tri trećine, možda bi ga i nadmašili da Smith po običaju nije posezao za nepotrebnim šutevima iz vana

– Hawksi su ostavljali dojam bolje momčadi zbog dvije stvari, tranzicije (Bostonova obrana nije ni upola dojmljiva kada nije postavljena) i Jeffa Teaguea (koji izgleda ima namjeru napraviti korak naprijed igrački u svakom playoffu – lani se iz combo beka s klupe pretvorio u igrača zadatka startne vrijednosti, a sada se nameće kao kompletan igrač i treća napadačka opcija te dogodine svakako treba obratiti pažnju na njega, možda je spreman na novi iskorak)

– nažalost, pokazalo se da je sve uzalud – taman kada je Boston u zadnjih 12 minuta obranom počeo preuzimati kontrolu i kada se Pierce totalno razigrao hraneći suigrače loptama i zabijajući ključni šut za ključnim šutom kao da je 5 godina mlađi, Hawksi su ostali bez Josha Smitha zbog ozljede koljena (ništa nije puklo kao ranije kod Rosea i Shumperta, ali i istegnuće će biti dovoljno da ga uspori više nego je to mogao Garnett) i tako olakšali Bostonu put do pobjede

– odličan posao koji su u tom periodu odradili Bradley na Teagueu i Pierce na Johnsonu tako pada u sjenu, kao i Docovo poigravanje s bočnim stoperima tijekom utakmice – počeo je s Pietrusom, nastavio s Pavlovićem, a na kraju je ubacio čak i Danielsa (ne znaš koji je gori napadač, ali sva tri su odradila svoje u obrambenom dijelu), štoviše ozljeda Smitha Docu je omogučila da s parketa povuče dvije najveće rupe u obrani, Bassa i Stiemsmu, te da zaigra s Garnettom pod košem i četiri stopera uokolo (najbolji dojam je ostavila postava s Pierceom, Pietrusom, Danielsom i Bradleyem, četiri dugonje koje je nemoguće pretrčati i koja je za čas stvorila 10 koševa prednosti)

– za Hawkse je propuštena prilika nebitna jer, pokaže li se Smithova ozljeda ozbiljnom (i obzirom da su već u outu i Horford i Pachulia), bit će prisiljeni pod košem koristiti usluge likova poput Collinsa i Ivana Johnsona koji možda služe nečemu na treningu, ali ne i u NBA playoffu, a eventualne niske postave s Marvinom Williamsom ili Vladom Radmanovićem (kojega također muče leđa cijelu sezonu) doći će kao naručene Bostonu da ih Rondo i Pierce seciraju

– pročitajte još jednom sva ova imena koja prije zaslužuju biti dio neke lijeve europske lige nego NBA playoffa (Radmanović, Collins, Ivan Johnson, Stiemsma, Pavlović, Daniels, Pietrus) i jasno vam je da ovo nije lijepa serija za gledati ne samo zbog sjajnih obrana, već i zbog očajne razine napadačkog talenta

SIXERS @ BULLS

– bez Rosea da napravi razliku između dvije momčadi, prvi dio utakmice smo imali prilike gledati sudar dva osrednja protivnika osuđena na ispaljivanje skok-šuteva s poludistance i potragu za identitetom (Sixersi su nemoćni od kada su shvatili da nisu dobri kao njihov score, a Bullsi su očito pod šokom od ozljede Rosea, jer jedno je bilo igrati regularnu sezonu bez njega znajući da ćeš ga imati kada bude najpotrebnije, a nešto sasvim drugo prisiliti se na borbu unaprijed osuđenu na neuspjeh)

– Bullsi bez onog ratničkog pristupa nisu Bullsi, stoga im je samo ostalo nadmudrivati se sa Sixersima, a u tom dijelu noćas je pobjedu odnio Collins

– instaliranje Turnera u petorku više je dokaz potpuno pogrešnog pristupa igri tijekom sezone, dakle to čak i nije iznenađenje već čista logika (mislim, lani su protiv Miamia u playoffu vidjeli da im treba talenta pa su maloga bacili u vatru, samo da bi ga opet ignorirali većim dijelom sezone sve dok opet stvari nisu otišle kvragu i dok im opet nije potreban – bilo bi smiješno da nije žalosno), ali pravi potez Collins je povukao s forsiranjem Holidaya protiv Watsona, svjestan da gubitkom Rosea Bullsi na poziciji playa imaju dva ispodprosječna obrambena igrača

– Thibo je jedino reagirao instinktivno krajem druge četvrtine, kada je na parketu ostavio Lucasa i Korvera uz startni frontcourt (odlično su funkcinirali u napadu), ali ostatak utakmice proveo je zakopčan i vjeran uigranim rotacijama iako one očito nisu štimale (njegova neodlučnost da razbije ustaljenu praksu praktički je ostavila Bullse bez municije u trenutcima kada se susret lomio)

– svjesni prilike koja im se pruža, Sixersi su u nastavku preko Holidaya i Turnera počeli agresivno napadati nemoćnu vanjsku liniju Bullsa (Hamilton je solidan obrambeni igrač uz Rosea, ali ne i uz Watsona) koja se više bez Rosea ne može maskirati kao odlična obzirom da je osuđena na 48 minuta igre s dva back-up playa koji nemaju ni fizikalije ni snagu volje za igrati obranu

– dodaj još da u udarnoj petorci Bullsi imaju drvenog Boozera i očito je gdje trenutno leže njihovi najveći problemi, aktivnost Noaha pod košem i Denga na perimetru jednostavno nije dovoljna kraj tri rupe u obrani (a Deng bi još uz sve trebao biti i nositelj u napadu, što nikako nije lako uz striktnu Iggyevu pratnju)

– Thibo će morati bolje izbalansirati uloge (kao logično rješenje nameće se instaliranje Brewera umjesto Hamiltona, što je ionako model koji je funkcionirao veći dio sezone dok je Rip bio ozljeđen) jer njegovo tvrdoglavo inzistiranje na paru Watson-Hamilton (ne samo da su ih Holiday i Turner konstatno ostavljali u prašini, već nisu ništa ni zabili, pa se to povjerenje čini još besmislenijim), odnosno postojećem stanju, ne vodi nigdje

– praktički, ako uzmemo u obzir da su Holiday i Turner bolji od Watsona i Ripa, da je u ovim kasnim fazama karijere Elton Brand bolji igrač od Boozera (isti su napadački, osuđeni na skok-šut s poludistance, ali Brand igra sjajnu obranu, pojam nepoznat Boozeru), te da je Iggy u stanju uštopati Denga (što je dokazao i noćas), ispada da Bullsi jedinu prednost imaju na poziciji centra (sretno ako misle povećati Noahu kvotu lopti u napadu)

– kvragu, čak i je klupa Sixersa u stanju parirati njihovoj opjevanoj bandi s klupe koja se utopila u sivilo drugog poluvremena, nadigrali su ih ne samo Williams i Young, koji su se svaki na svoj način zaslužili naći u konkurenciji za najboljeg šestog igrača, već i Lavoy Allen, koji je odradio i sjajan šljakerski posao u obrani, ali i pokazao nešto od svog talenta u napadu

– uglavnom, bez Rosea i bez krvave borbe, Bullsi su ne samo isti profil momčadi kao Sixersi već možda i lošija verzija, a u tom slučaju nikakav govor u svlačionici, karakter ili buđenje ponosa ne pomažu – misli li vratiti prednost domaćeg terena i momentum (koji se u playoffu za čas prebaci), Thibo treba miksati rotacije, i to puno, često i odmah

NUGGETS @ LAKERS

– Lakersi su prvu utakmicu dobili u trećoj četvrtini obranom, a, iako su na sličan način i noćas u istom periodu ubacili u višu brzinu, praktički sve je riješeno u prvih 5 minuta, tijekom kojih su nametnuli igru kroz Bynuma u postu, usput osudivši Denver na organizirane napade koji su obično završavali teškim šutem iz vana, pokazavši tako za što su sposobni kada im se da

– iako je Denver ubrzo uhvatio priključak, Lakersi kao da su se čuvali za pogodan trenutak kako bi zaključili utakmicu te su do spomenute polovine treće igrali preko Bryanta koji je uživao u napucavanju s deset igrača Nuggetsa i usput održavao laganu prednost

– ovaj revijalni ton u kojem su Nuggetsi trčali dok je Kobe pucao sa svih strana, prekinut je početkom drugog poluvremena kada su Bynum i Gasol opet postali fokus napada i odmah napravili razliku koja se tijekom treće, kada se napadu pridružila i obrana, penjala i do 20 razlike

– iako su koristeći slabosti klupe Lakersa (i njihovu nemogućnost da odigraju u istom ritmu tijekom cijelog susreta) Nuggetsi uspijeli učiniti završnicu zanimljivom, čak i izvući na površinu potrebu za Kobeovim “spasonosnim” šutevima preko ruke, njihov problem nije u tome što su gubili (i izgubili), već što tijekom cijelog susreta (točnije, tijekom obje utakmice) nisu ostavili dojam da su u stanju iti na trenutak zaustaviti Lakerse kada se ovi odluče otiči po koš (i pri tome ne mislim samo na dominaciju Gasola i Bynuma, koja je sama po sebi neriješiva enigma, već i na to što Kobe, sa svim kilometrima na leđima, djeluje kao najveći atleta s parom najsvježijih nogu na vanjskim pozicijama)

– uglavnom, sve što bi Denver napravio ovisilo je prvenstveno o tome što su im Lakersi dopustili i očito je da smo svi mi, koji smo računali da će im razlika u stilu pomoći da zakompliciraju seriju, pogriješili – kada je razlika u talentu ovolika, onda stilovi ne igraju apsolutno nikakvu ulogu

1 thought on “DAY FOUR – BULLS WITHOUT BALLS

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *