DAY NINE – L’ ITALIANO VERO

BULLS @ SIXERS

Bullsi su prokockali još jednu šansu da vrate prednost domaćeg parketa i dodaju dašak neizvjesnosti ovoj seriji, a što se igre tiče, sve što o njoj treba reći možda najbolje sublimira trenutak u kojem se Hubie Brown (vječni pozitivac koji se, usprkos tome što enormno previše priča, nikada ne fokusira na negativne stvari) počeo histerično smijati nakon što je Carlos Boozer, ničim izazvan, ispalio loptu u gledalište u pokušajima da je doda suigraču.

Obzirom da je Deng totalno van serije zahvaljujući učinku čovjeka koji je zaslužio titulu obrambenog igrača godine, taj isti Boozer promoviran je u prvu opciju u napadu, što je u neku ruku i odredilo sudbinu Bullsa. Uzalud sva borbenost, jer nema te obrane koja može obraniti onoliko ključnih situacija koliko ih Boozer može promašiti. Fascinantno je da čovjek neospornog talenta (možemo misliti o njemu što hoćemo, ali Boozer ima sjajnu ruku s poludistance i odličan je skakač) nije u stanju podići učinak u situaciji veće uloge u napadu, odnosno da pada ispod one razine koju ostvaruje kao treća opcija čim se malo poveća pritisak.

U NBA će i najveći ponekad zeznuti stvar, odnosno i najgori će ponekad bljesnuti, ali rijetki su oni koji ama baš nikada nisu u stanju izaći iz vlastite čahure. Po neviđenoj konstantnosti kojom podbacuje u gustim situacijama Boozer se tako bez imalo srama može pridodati Carteru na vrhu piramide najplaćenijih tetkica u ligi. Odabrano društvo, nema šta.

Da ne ispalo kako je Carlos kriv za sve, treba istaknuti kako su Sixersi ipak bili bolja momčad i kako su ponajviše sami, očajnom selekcijom šuta i forsiranjem u napadu, krivi za ostanak Bullsa u igri do same završnice. Svaka čast Chicagu na borbenosti, posebice sjajnom Gibsonu koji je odradio svoju imitaciju Garnetta najbolje što može, ali Sixersi su ne samo zdravija/talentiranija, već i gladnija momčad – bez obzira koliko se Thibodeau derao da treba odraditi posao i ostaviti srce na parketu, Phila je Bullsima anulirala dva segmenta igre za koje ni zdravi Rose nije toliko bitan – skok u napadu i tranzicijsku obranu.

Dodaj svoj toj energiji uloženoj u skok i trku podatak da su nadmašili Bullse i u lakim koševima (duplo više zabijenih slobodnih, 22 naspram 11) i eto formule kojom se dolazi do pobjede. Mislim, kada imaš dvije ovako podjednako napadački limitirane momčadi koje pucaju skok šut za skok šutom, tih desetak lakih poena čine svu razliku. Sixersi su inače momčad koja je tijekom regularne sezone u najmanjem postotku dolazila na liniju slobodnih i u toj nemogućnosti da održavaju napad živim kada ih šut ne sluša (a to je u njihovom slučaju dodatno naglašeno obzirom da nemaju tricaške opcije) krije se najveći dio njihovih problema u završnici sezone.

Obzirom da su Bullsi bez Rosea postali praktički kopija Sixersa što se tiče igre u napadu i posebice dolaska na slobodna, taj njihov nedostatak u ovoj seriji, umjesto da bude problem, pretvoren je u prednost. A kako Bullsi nisu u stanju nadskakati niti obrambenom energijom nadigrati žilavog protivnika, jasno je kako takvi detalji u napadu odlučuju. Jasno, uvijek se možemo bazirati na priču o tome kako su Bullsi zakazali u završnici, dok su Sixersi odigrali najbolje kada je bilo najpotrebnije, ali zadržavanje na takvom patetičnom scenariju skriva onu košarkašku istinu, a ta je da Philadelphia sama kroji svoju sudbinu i da tu Chicago ne može ništa.

Sixerse je tako skoro pokopala očajna selekcija šuta, koja je ujedno i naglasila nedostatak pravog playa, ali i grešku u stilu igre (u želji da iskoriste povoljne matchupove na vanjskim pozicijama, Sixersi su napustili svoj flex napad i uglavnom se oslanjali na ishitrene 1 na 5 pokušaje). Holiday i Turner su bili grozni u pokušajima da ostvare prednost na silu, iako se Holiday iskupio sjajnim reakcijama u završnici (odlična obrana i par trica). Turner se za razliku od prethodnog susreta nije stigao iskupiti, umjesto da povede momčad on je uglavnom smetao – fokusiran isključivo na hvatanje vlastitog ritma totalno je zanemario košarkaški aspekt priče, takva sebičnost nikako nije odlika ni iskonskog playa, a niti ozbiljnog igrača.

Mislim, Turner nije rookie, (ima 24 godine pobogu, nije centar da mu treba toliko sazrijevati) i ako do sada nije bio u stanju nametnuti se kao pouzdan igrač (po svim relevantim brojkama nije napravio nikakav značajan napredak u odnosu na prošlu sezonu, i dalje ne može zabiti otvoreni šut, klimav je prilikom 1 na 1 situacija i uglavnom ostavlja dojam kao da i dalje igra NCAA košarku dok su obrane oko njega ipak na razini više), pitanje je koliko će dugo Sixersi kao organizacija imati strpljenja čekati ga.

Ovako, mogu biti sretni što je Hawes naštimao ruku i šuterski opet odradio lavovski dio posla te što je Iggy odigrao kao prava energetska bomba (uništio Denga i skupio 12 skokova), to je bilo dovoljno za ovakve Bullse, ali bez koraka naprijed Holidaya i Turnera, odnosno bez njihove konstantnosti u napadanju obruča i kreiranju za druge, šanse u sljedećem krugu su im minimalne. Što možda i nije toliko loše, jer nisam siguran da itko želi gledati Sixerse u finalu konferencije. Osim Heata.

HEAT @ KNICKS

Mike Woodson ima zanimljivu trenersku taktiku koju nakon dosadašnje karijere možemo svesti na jednu riječ – opstanak. Čovjek je učenik Bobbya Knighta i Larrya Browna, kao takav stavlja naglasak na obranu, a formula prema zvijezdama mu je jednostavna – ako vi meni pružite maksimum u obrani, ja ću vama dati potpunu slobodu da u napadu radite što želite. Zato je svojevremeno u Atlanti Josh Smith bez ikakvih posljedica ispaljivao onoliku količinu cigli i zato je Joe Johnson češće stavljan u 1 na 1 izolacije od Kobea Bryanta, a slično se danas događa i u New Yorku. Izolacije za Carmela su vrhunac napadačke kreativnosti, a Amare dobiva ogromnu minutažu usprkos očajnom učinku i po najnovijem zamotanoj i zašivenoj ruci.

Logika ovakvog pristupa je jednostavna – zvijezde su te koje diktiraju uvjete i u koje klub ulaže ogroman novac, stoga biti dobar s tim zvijezdama garantira opstanak na klupi (D’Antoni nije znao što da radi s Knicksima, ali treba mu odati priznanje barem za to što nikada nije bio spreman žrtvovati vlastite ideale zbog sreće nekog igrača). Zašto ovo pričam? Pa, dijelom zato što se o utakmici baš i nema puno toga za reći, a dijelom i zato što se ova Woodsonovska taktika noćas isplatila. Carmelo je konačno odigrao jednu sjajnu napadačku partiju, Amare je donio energiju kakvu ove godine nismo imali prilike previše gledati i to je uz standardni Chandlerov učinak u obrani bilo dovoljno da New York ostane do kraja u utakmici i na kraju je, uz malo sreće, dobije.

Jasno, Jamesova blijeda partija i uopće nedostatak energije kod Heata pomogli su Knicksima, ali Melo i društvo su zaslužili jednu pobjedu i prekid niza playoff poraza. Wade je odigrao odlično u pokušajima da prolomi utakmicu, Bosh i Chalmers su bili solidni, tako da ne treba umanjivati uloženi trud Knicksa u pozitivan pozdrav od Gardena za ovu sezonu. Inače, jedna od zanimljivosti ove ne baš zanimljive utakmice, u kojoj je leš Mikea Bibbya bio prisiljen mijenjati leš Barona Davisa koji je izvrnuo koljeno (postoji opcija da u sljedećoj u Miamiu zaigra Lin, što šanse Knicksa s 1% diže na 1.1%), ležala je u tome što su dvije momčadi, čiji napadi itekako ovise o tricaškoj paljbi, svoje prve trice zabile tek sredinom treće.

HAWKS @ CELTICS

Boston je sjajnim ulaskom u utakmicu otpuhao Hawkse, Rondo, Pierce i Garnett djelovali su svježe, koncentrirano i, što je najvažnije, napaljeno, a Atlanta je trošila minute na skautiranje svojih ozljeđenih asova, vidno usporenog Josha Smitha te zahrđalog Horforda koji je dobio priliku nakon što skoro 4 mjeseca nije vidio loptu. Rondo i Pierce su (prvi sjajnim all-round učinkom, drugi šuterski) nastavili gaziti Atlantu i u nastavku, što je rezultiralo brzom predajom i usmjeravanjem fokusa obje momčadi na sljedeći susret.

Hawksi sinoć za razliku od prethodnog susreta nisu uopće imali šanse uhvatiti priključak, a Boston se iskupio za očajno izdanje od prije par dana. Sada im treba samo jedna od sljedeće tri, a to mogu ostvariti čak i s načetim Pierceom (koljeno otkazuje poslušnost, možda dobije i poštedu od puta u Atlantu kako bi se stanje stabiliziralo).

LAKERS @ NUGGETS

Nakon dvije ružne i jedne revijalne utakmice, završnica noći konačno nam je donijela jednu poslasticu. Tijekom cijelog susreta obje momčadi borile su se za nametanje vlastitog stila – Lakersi upornim spuštanjem lopte u post, Denver brzim ulascima u reket i tranzicijom – i, najbolje od svega, nitko nije u potpunosti uspio u svom naumu, što je rezultiralo sjajnom utakmicom.

Prva četvrtina predstavljala je možda najboljih 12 minuta košarke u ovoj seriji, a prvi su momentum počeli osjećati Nuggetsi, dijelom zbog upitne pokretljvosti vanjske linije Lakesa koja je prelako preusmjeravala promet prema Bynumu (koji se ni sam nije previšeo kidao u pokušajima da ga zaustavi), a dijelom zbog još jednog sjajnog Millerovog izdanja (čovjek je sam ubio drugu postavu Lakersa).

Međutim, Lakersi su djelovali puno ozbiljnije nego u prethodnom susretu i nisu dopuštali gubitak kontrole, stalno pritiskajući Denver činjenicom kako njihov talent u svakom trenutku može prekinuti izjednačenost – Bynum je bio prvo ime pod oba koša, Gasol je igrao sjajnu all-round košarku, a Kobe se potpuno podredio momčadi, odigravši odličnu partiju sjajnim kretanjem i postavljanjem na vrhu reketa, odakle je ili zabijao ili asistirao.

Denver je pak pokazao da može parirati čak i ovako dobrim Lakersima kada Lawson i Galinari donesu prednost u svojim matchupovima, tako da je prava šteta što ovako nisu djelovali od prve utakmice. Praktički, ako utakmicu podjelimo na 6 ključnih dvoboja – 5 pozicija plus klupa – ispada da odličan učinak Galinaria i Lawsona, uz standardnu prednost klupe, Denveru omogućuju donekle ravnopravnu borbu te se postavlja pitanje mogu li Nuggetsi barem malo smetati udarnom trojcu Lakersa i tako još više smanjiti individualnu prednost koju ovi stvaraju u svojim matchupovima?

Zahvaljujući Javaleu McGeeu, njegovoj energiji, netipičnoj kontroliranoj igri i solidnim reakcijama u napadu (onaj horok djeluje sasvim ozbiljno, mama McGee je sretna jer se smiješi novi ugovor s osam znamenki) te donekle Fariedu, Nuggetsi imaju tijela za ometati dominaciju u postu, ali, paradoksalno, kao neriješiv problem nametnula se nesposobnost bočnih igrača Denvera da zaustave Kobea. To nas dovodi do kapetana Nuggetsa i omiljenog Karlovog igrača.

Afflalo je solidna 3&D opcija za popuniti petorku, ali problem je kontekst u koji je stavljen – on je u Denveru praktički treća napadačka opcija (pokušaji kreacije šuta za sebe i druge uništavaju eventualni pozitivan napadački učinak koji bi mogao imati da samo čeka u kutu na povratne lopte), a taj povećani teret u napadu i uopće veća potrošnja zasigurno smanjuju i razinu energije u obrani.

Afflalo ionako nikada nije bio prva klasa stopera poput Sefoloshe ili Allena, ali je solidan 3&D swingman koji jednostavno nije u stanju biti koristan kada njegove limitirane resurse razvučete ovoliko koliko to radi Karl. To što je trener zaljubljen u Afflalovu skromnost možemo razumjeti nakon svih godina provednih s egomanijacima poput Paytona, Kempa (iako je kod njega apetit bio duplo veći od ega), Big Dog Robinsona (malo kome je nadimak tako dobro pristajao) ili Carmela, ali to nije racionalno opravdanje za toliko ulaganje u njega glede uloge, minutaže i ugovora.

Sličan problem Denver će imati i u budućnosti jer se jezgra momčadi slaže oko igrača upitnih potencijala (novi ugovor koji su dali Wilsonu Chandleru totalni je nonsens, pogotovo jer već imaju Afflala i Galinaria na bokovima, a potrošiti popriličnu svotu na trećeg swingmana koji ne donosi nikakvu spektakularnu vještinu u momčad nema smisla), ali to ostavimo za neku drugu priliku. Ono što je sada bitno istaknuti, to je činjenica da Denver nije uspio okruniti sjajnu igru produženjem serije jer nema šanse da Lakersi ne iskoriste jednu od sljedeće tri prilike za napraviti korak dalje.

Da su Nuggetsi ovako igrali od prve utakmice, bila bi ovo drugačija serija, a ovako smo imali prilike samo jednom vidjeti njihova paralelno sjajna izdanja. Ovaj put presudila je bolja egzekucija Lakersa, točnije dvije kvalitetnije opcije u završnici (uvijek mogu dodati loptu Bynumu na low post ili se Kobe može spustiti leđima košu) naspram jedne ne baš učinkovite Nuggetsa (vanjski šut). Dobra vijest za Lakerse je da se postava s Blakeom kao drugim swingmanom pokazala korisnom, Steve donosi pouzdani šut koji nemaju ni Ebanks ni Barnes, a treba istaknuti i odličan skakačko-energetski učinak Jordana Hilla. Momak ima drvene ruke i još uvijek pojma nema kako se igra košarka (njegova plivanja u obrani su monumentalna), ali, protiv visokih igrača Denvera koji su sličnog profila, njegovi minusi nisu toliko uočljivi, dok onaj jedini plus, sjajan osjećaj za skok, itekako dobro dođe da se malo odmore Gasol i Bynum.

Junaka dakle ima puno, a svojevrsni anti-junak večeri je svakako Galinari koji je u završnici umjesto borbe do zadnje lopte prezentirao jedan flop preuzet direktno iz Serie A, pravo talijansko valjanje po parketu nakon običnog kontakta kakvog se ne bi posramio ni legendarni Pippo Inzaghi. Meni je bilo neugodno zbog čovjeka, ali valjda ni upola koliko navijačima Denvera u tom trenutku. Tko zna, možda je par sati ranije Danilo gledao završnicu talijanskog prvenstva i onda se na ovaj način odlučio odati priznanje svom nacionalnom sportu.

6 thoughts on “DAY NINE – L’ ITALIANO VERO

  1. Odlična analiza,ali nisi spomenuo onaj bizarni trenutak uleta navijačice na teren između Denvera i Lakersa,hehe 😀

  2. evo ja sam djelomično makar isto gledo sve osim zadnje pa imam za dodati slijedeće:

    – u bertiji špica u daruvaru na glavnom trgu vrtio se čikago-fili. to je najzanimljivije što imam reć na temu te tekme osim da je u napadu obje momčadi takav kaos da je to strašno za gledat.

    – negdje tokom pola tekme majamija sam piso nekom poruku evo još jedna metla. onda sam sfatio da će me melo pogodit za kaznu, pa tako i bilo. amare je odigro poprilično dobru tekmu, čak je bilo i korisne suradnje sa melom, i ako će nagodinu amare bit na razini iz ove tekme knicksi bi mogli bit opasni. lekonj je u jednom trenu na kraju napao koš u najboljoj maniri ali mi nije jasno da to ne radi više. i nije mi jasno zašto wade nije probao dat kristini na kraju u reketu nego se izvlačio na tricu, jest da je (mislim fields) uspio preuzet kristinu kod skrina al jebote pa valjda je kristina u stanju nadvisit fieldsa na metar od koša, a opet kad je krenuo u zadnju penetraciju a fields ga preuzimat imao je opet mogućnost doturit do kiki prije nego li je amare se postavil. mislim da još uvijek nisu skužili kaj bi trebalo radit na kraju i u bilo kojoj seriji koja će bit blizu dobiće ih bilo koja momčad sa kobačem ili CP3em u sastavu.

    – nakon pet minuta sam se sjetio prošlog ovoblognog teksta o keltima i bahatosti. e pa sad nije bilo ni trunke. doduše fakat im je sve upadalo, a rondo je kažnjavao svaki put kad bi čuvar stao dalje od njega uz onu “ma to je rondo, nek puca ak oće”. malo me brine to što je bradley nakon fenomenalnog kraja sezone dosta napadački lošije ušo u plejof, treba im tj nadam se da će im trebat. usro sam se kad je pierce pao a sat – dva prije toga ono ružno sa bradonjom davisom.

  3. zašto je ono svirano Milleru na kraju? Pa Griffin prikuca bar 40-50 onakvih lopti po sezoni… Čuj, lopta na cilindru 🙁

    Serija bi oživjela da je bilo 2-2, ovako, sve je gotovo. Radujem se seriji OKC-LAL

  4. @ Nerad – brine te što se Bradley vraća u normalu u kojoj je napadačkim jadom u stanju zasrati skoro sve dobro što radi obrambeno? Iduća sezona je ključna, ostane li barem na trenutnom učinku u napadu bit će koristan igrač, al problem je što će se dogodine ostale ekipe puno bolje pripremit za njega, neće mu dozvoljavat šetnju kroz reket već će ga prisiljavat na šut iz vana. Uglavnom, Celticsima ne gine novi Tony Allen, a zanimljivo kako je odlaskom Tonya pad počeo, da bi se pronalaskom novoga opet digli.

  5. večeras jazz navodno starta s millsapom, favorsom i big alom. osim što će im spursi sasut cca 20 trica, to je bitno jer favors više nikada neće startat s klupe u svojoj nba karijeri. corbin shvatio stvari pred možda zadnju utakmicu sezone. valjda to tako mora biti.

  6. Samo da mu ne treba toliko dogodine da gurne Burksa u petorku, najbolji bek na rosteru i drugi najbolji swingman nakon Gordona, a ima manje minuta od Harrisa, Watsona, Milesa, Howarda, imao bi valjda i manje od Bella da se Raja nije ozljedio.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *