DAY EIGHTEEN – SEARCHING FOR ANTHONY MASON

PACERS @ HEAT

Život bez Bosha za Heat se vrti oko tri jednostavna pravila:

1. što više niske postave s Jamesom na četvorci (i što manje Haslema na parketu)
2. zadržati protivnika na što manje poena, po mogućnosti ispod 80 (jer tada su sigurni)
3. zabiti poneku tricu (bez eventualnih Wadeovih i Jamesovih krumpira)

To je barem bila teorija u koju sam vjerovao do sinoć, dok Heat nije izgubio utakmicu u kojoj su uspjeli protivnika zadržali na 78 poena (samo 33 na poluvremenu), ali pri tome zabiti jednu tricu (ujedno i jedinu u 96 minuta ove serije – 1 od 22 trenutni je omjer) i 75 koševa. Za novu teoriju još nisam siguran, ali mislim da će u drugom pravilu brojka 80 morati biti zamijenjena brojkom 70.

Da mi je netko rekao prije playoffa da će momčad s Jamesom i Wadeom u postavi gubiti utakmice u kojima protivnika drži ispod 80 poena, bez ili s Boshem, pomislio bi da s tim čovjekom nešto nije u redu, da čita Sportnet ili da gleda Euroligu. Ok, okruženi su hrpom beskorisnih likova, bez Bosha više ne igraju 3 na 5 i gube taj osnovni balans (2 na 5 znači da protivnik uglavnom ima prednost čak i u talentu), ali svi ti likovi su pažljivo birani samo zbog dvije stvari – jer znaju igrati obranu i zabiti tricu. Mislim, tako je izgrađeno 30 od 30 NBA franšiza, formulom 3 opcije i 2 3&D igrača. Dakle, koliko teško može biti zabiti tu tricu ako si plaćen samo zbog toga?

Pa očito može, posebice kada nakon briljantnog obrambenog prvog poluvremena sve prospete u nastavku, točnije tijekom lošijeg defenzivnog izdanja u trećoj četvrtini kada su Pacersi konačno zaigrali kao bolja momčad od 1 do 5, što bez ikakve sumnje i jesu, zahvaljujući tome što su umjesto kroz Hibberta počeli igrati preko Westa, povećali broj pasova po napadu i zabili poneki otvoreni šut. Kad bi obrana Miamia zatvorila jednu opciju, lopta bi otišla do druge, treće, četvrte, pete. To je luksuz o kojem Miami može samo sanjati.

Obrana Heata je zaigrala očajnički u završnici, došli su u egal, a, zahvaljujući nadljudskim naporima Wadea i Jamesa koji su u tih zadnjih 5 minuta nadskakali i nadjačali unutarnju liniju Pacersa (pitanje je hoće li izaći živi iz ove serije obzirom na luđačku potrošnju u svim segmentima igre koja je jednostavno neodrživa, doslovno su glumili sve, od centra u obrani do centra u napadu), bili su čak i u prilici isčupati pobjedu. Nije upalilo, dijelom i zato što se u pokušajima uspostave rezultatske kontrole potpuno izgubila igra – osim par akcija nakon time-outa, sve se svelo na 1 na 5 juriše.

Naravno, netko s razlogom može istaknuti i ovaj stil igre u završnici kao slabu stranu Miamia, ali ja nekako mislim da u situaciji kada ti život visi o koncu baš i ne možeš imati povjerenja u tipove bez ruku pod košem ili zidare na bokovima. Heat je to što je, ranjiva momčad kojoj je prva opcija ulaz Wadea ili Jamesa, druga trica iz kuta, a treća Boshev šut s poludistance. Obzirom da ove dvije potonje nisu bile na raspolaganju, Spoelstra je donio jedinu moguću odluku i sve bacio na prvu kartu. U prvoj utakmici to je upalilo, u drugoj nije.

Miller je bio nevidljiv, Battier skroman, Chalmers izgubljen, a Turiaf i Anthony promašili su otprilike jednaku količinu zicera kao i prosječna kvartovska ekipa na haklu nakon nedjeljnog ručka zalivenog s nekoliko piva. Za proći Pacerse bez Bosha treba im podrška u napadu od nekoga, čekaju je već dvije utakmice i nikako ne dolazi. Pobogu, pa Spoelstra je čak posegnuo za Norrisom Coleom u jednom trenutku, što je nešto što bi nakon igara u drugom dijelu sezone teško napravio i rookiev otac da je trener.

Obzirom da igrači zadatka obično na gostovanjima uzimaju manju odgovornost, Heatu neće biti lako vratiti prednost domaćeg parketa iako imaju šanse nastave li s ovakvom sjajnom obranom (koja u kombinaciji s ovako sakatim napadom odjednom podsjeća na stare Rileyeve Knickse – ajde, barem je Pat sretan dok gleda ovakvo izdanje s tribina). Chalmers doduše posjeduje onaj m-faktor (ima muda, jelte) zbog kojega u gostima često igra bolje nego doma, ali jedan Chalmers ne znači previše. Čak i uz ponovljeno izdanje obrane iz prvog dijela druge utakmice (teško moguće ako Vogel baš ne bude prisiljen previše koristiti klupu), treba im još netko, pitanje je samo tko (Mike Miller eventualno, na Battiera se ne treba kladiti jer je i on poput Haslema izgleda prešao na tamnu stranu s koje nema povratka).

Što se Pacersa tiče, njihovo napadačko mučenje baziralo se prije svega na forsiranju pick igre, koju im je Heat potpuno odsjekao svojim agresivnim rotacijama. Početak preko Hibberta je bio solidan, ali, izlaskom Haslema, Miami je dobio brzinu kojom je brzo izbacio Roya iz utakmice na oba dijela parketa i natjerao Indianu na gomilu bezglavih pokušaja ulaza i loših šuteva.

Međutim, Pacersi su u nastavku zaigrali mirnije, Vogel je skresao rotacije (izbacio iz planova nebitne Amundsona i Hansbrougha, zaigrao sa sedam igrača uz jedan ogroman minus koji je zamalo vratio Miami u igru – veliku minutažu Barbosi, koja je dijelom i rezultat Grangerovih problema s osobnima, i koju je Wade iskoristio da vrati Heat u egal dominirajući nad Leandrom na oba kraja parketa), a spomenuto pomicanje fokusa napada s Hibberta na Westa donijelo je mirnoću i puno bolji protok lopte.

Vogel je prije starta serije imao dvije poruke, jednu koja se bavila suđenjem (posebice flopovima) i koja je urodila plodom (svaki pad u obrani igrača Heata je pod povećalom sudaca i javnosti) te drugu koja se odnosila na ponavljanje formule Mavericksa (možemo dobiti ovu momčad ako dijelimo loptu). Upravo na tome je i bazirao optimizam koji čak nije ni skrivao – mi uvijek imamo pet igrača na parketu koji mogu zabiti, protivnik ima tri, zašto bi ih se bojali? Nema te obrane koju kruženje lopte i šut ne mogu razoriti.

Pacersi nemaju takvu šutersku širinu da bi kruženje lopte po perimetru uvijek dovelo do kvalitetnog šuta, nemaju klasu u Dirkovom rangu koja će zabiti svaki šut, a nemaju ni centra Chandlerovog ranga koji leti po reketu i sve zatvara (Hibbert je dobar obrambeni igrač, ali prije bi se reklo da puže nego da leti), dakle Pacersi definitivno nisu Dallas. Ali, sinoć su imali dovoljno za ovaj Heat i to je jedino bitno.

Uz Westa koji je bio jednostavno briljantan na vrhu reketa gdje mu čak ni James nije mogao smetati i gdje je hokejaškim pasovima secirao obranu Heata te partnera mu Hilla koji je rutinski zabio svaki otvoreni šut kada je trebalo, treba istaknuti nastupe Georgea i Grangera koji su borbenošću i pristupom odradili puno bolji posao nego u prvoj utakmici. Nisu zabili previše, ali su energijom maksimalno otežali život protivniku, posebice George koji je u nekoliko navrata pokazao da atletskim sposobnostima ne zaostaje puno za dinamičnim duom Heata.

Za sljedeću utakmicu samo treba ponavljati ovu formulu i paziti da netko od dvojca Hibbert – West uvijek bude na parketu jer bez njih u ulozi playmakera napad Pacersa izgleda gore čak i od onoga Heata, ma kako to teško bilo zamisliti. Također, što više minuta provedu s pet igrača sposobnih zabiti otvoreni šut, to su im šanse veće – svaka minuta potrošena na Jonesa, Amundsona i Hansbrougha samo je pomoć Miamievoj obrani koja se tada može fokusirati na igrača manje.

Bitka je tek počela.

CLIPPERS @ SPURS

Gledajući matchupove, ova serija može postati zanimljiva samo u slučaju da Clippersi budu u stanju zabijati dovoljno da prate Spurse. A tako nešto nije nemoguće – Spursi i Clippersi su među najboljim napadima lige, s jednako problematičnim obranama (koje su znatno poboljšane dodatkom Evansa i Martina, odnosno Diawa). S tim da Spursi u ovom matchupu imaju jedan ozbiljan feler – njihova obrana pick & rolla najgori je dio obje obrane, a Clippersi u Paulu i Griffinu imaju jedan od najubojitih pick & roll dvojaca u ligi (ključ je tricaška podrška s bokova – budu li ih Young, Williams i Butler pratili kao što bokovi Spursa prate njihovu osovinu, ova serija bi mogla biti zanimljivija nego očekujemo).

Otvaranje utakmice je tako prošlo u svojevrsnom run & gunu (pravi šok nakon boks meča odigranog ranije) u kojem je bilo vidljivo da Parkeru neće biti nimalo lako protiv Paula ili Bledsoea (ne mogu vjerovat da će ovo postati uobičajeno, ali moram reći bravo Vinnie za odluku da učestalo igra s dva mini playa jer kombinacija Bledsoe – Paul pokazala se izuzetno opasnom), ali i da je Timmy nakon 9 dana infuzije bio spreman zaigrati punom snagom.

(jedan detalj iz prve četvrtine ipak se najviše urezao u memoriju, kad je Vinnie na nekoliko sekundi prije kraja vratio u igru Paula, koji je izašao par minuta ranije na zasluženi odmor, ne bi li ovaj zabio koš sa sirenom – CP3 je uzeo loptu, preletio parket, ušao dva koraka unutar perimetra i zabio suzu – apsolutna legenda)

Timmyeva sprema je ključna, jer bez njega u punom pogonu Clippersi će uz najboljeg igrača na vanjskim pozicijama (CP3) imati i najboljeg pod košem (Blake), a to može biti prevaga čak i protiv stroja poput San Antonia koji se ipak prije svega podmazuje fantastičnim šutem za tri iz spot up situacija. Jednom takvom serijom trica Spursi su se lagano i odvojili prije velikog odmora, skočivši na suludih 57 poena koji su ipak malo previše za pratiti čak i potencijalno razigranim Clippersima.

U nastavku su Spursi nastavili započeto novom serijom trica, a zanimljivo kako su praktički sve odradili bez udarnog trojca. Doduše, Timmy je bio sjajan napadački, zabijao je kao da je Garnett svaki šut s poludistance (i to s pinch posta, bez pomoći table), ali Green i Leonard su bili šuterske prevage. Za sada ona teza o neiskustvu mladih swingmana Spursa koje bi ih moglo sputati u playoffu ne pije vodu.

Uglavnom, kada se svemu ovome priključio i Manu standardnom dozom trica pomiješanih s ulazima i gomilom slobodnih, priča je bila gotova, Clippersi se ovaj put nisu mogli vratiti s minus 20, iako su dali sve od sebe. Paul je promašivao šuteve koje inače zabija s lakoćom, a Blake je igrao samo 28 minuta, što jasno govori da ozljede prepona i koljena zarađene protiv Memphisa i dalje igraju itekakvu ulogu.

Ipak, dobar dio razloga leži i u tome što Spursi nisu Memphis pa da upadnu u napadačku sušu. Bilo s Tonyem, bilo s Manuom, akcija je uvijek ista – pick & roll pa što bude, ili će zabiti netko od dva igrača u izravnoj akciji ili netko od tri promatrača postavljena uokolo. U ovom rasporedu leži i najveći dio briljantnosti Popovih shema – bez dominantnog Timmya da služi kao osovina pod košem, najbolje je sredinu ostaviti praznom, reket raširenim i tako jednim prodorom potpuno srušiti obranu koja inače, stacionirana u postu, ima puno lakši posao branjenja obruča.

Recept je stoga za Clipperse jednostavan – ne dozvoliti odvajanje, držati se u egalu zabijanjem i na kraju u završnici izboriti pobjedu preko Paula i obrane reketa. Naravno, to što recept postoji, ne znači da je lako izvediv, ali Spursi definitivno nisu apsolutni favoriti u ovoj seriji pod uvjetom da je Blake u stanju igrati više od sinoćnjih 28 minuta.

Bez njega Pop je mogao češće zaigrati niskom postavom s Leonardom kao četvorkom (Bonner kao najvažnija stretch četvorka nije ni bio potreban), postavom koja je apsolutno nezaustavljiva ako ih sluša ruka, ali u slučaju stalnog Griffinova pritiska morat će se puno više osloniti na Diawa. Doduše, i to je puno bolje nego igrati većinu vremena sa Splitterom, na što bi bio prisiljen da su prošli Grizzliesi.

Ali, već sama činjenica da je Diaw takvo idealno pojačanje (sjajna all-round partija sinoć) dovoljno govori koliko je NBA, čak i usprkos svim podatcima, analizama i prikupljenom znanju, većinom, kao i sve drugo u životu, ovisna o čistom slučaju. Da Bobcatsi nisu otpustili svog naj-ljenijeg igrača, Spursi bi danas bili zakinuti za atkivnu četvorku koja im pomaže u svakom obrambenom sistemu i čini ih boljom, zrelijom i spremnijom momčadi.

15 thoughts on “DAY EIGHTEEN – SEARCHING FOR ANTHONY MASON

  1. Kad sam vidio Roy u tekstu zaritralo mi srce. I onda skontam da je Hibbert.

  2. Sorry, nije namjerno. Inače, neki dan sam ponukan onim tekstom o Odenu na Grantlandu išao malo gledat brojke da se sjetim. U onoj zadnjoj sezoni Greg je s 22 godine u 23 minute ostvarivao brojke sulude brojke (8 skokova, 2.5 blokade, 60% šuta) koje, kad im dodaš plus/minus učinak, utjecaj na protivnikov učinak i kad ih prilagodiš većoj minutaži i kontekstu, nisu puno lošije od onoga što prezentira Dwight. Drugim riječima, da je preživio, velike su šanse kako bi Greg danas s 24 godine bio drugi najdominantniji centar lige nakon Dwighta. Dodaj Royevu dokazanu franšiznu vrijednost (u najbolje dvije sezone jedina konkurencija Kobeu i Wadeu)… kako vrhunski odrađeni draftovi, kako vrhunski sklopljena ekipa i kakav peh….

  3. + aldridge… najveća košarkaška tragedija poslije smrti lena biasa je raspad ove portlandove generacije. i što je još najzanimljivije, i jedan i drugi su najavili povratak, oden najkasnije početak ’13/14 (iako njegov agent govori da bi se mogao potpuno rehabilitirati do zime, ali ne vjerujem da će opet riskirati sa brzim povratkom), a roy navodno jako ozbiljno radi na povratku i pokušat će se vratiti kao role-player, iako moram priznati da bi mi to slomilo srce, teško mi je bilo gledat najdražeg mi igrača poslije duncana onu zadnju sezonu u portlandu (lani kad je uništio dallas u zadnjoj četvrtini suza je kanula 🙂 ), a kamoli nakon povratka…

  4. Mali Džordž je dobro odigrao, vidi se da se lijepo razvija. Dejvid Vest je čovjek koji je s razlogom postao glavni nosilac ekipe u ovoj seriji, samo s njim u ovakvoj ulozi Pejsersi mogu dalje.
    Drugu utakmicu je bilo milina gledati, onaj protok lopte kod Sparsa je estetska kategorija, a Manu je kralj. Timi – visoki klasicizam. Čovjek bi po statistici zaključio da su im trice suviše upadale, da se radi o incidentu, međutim, to su uglavnom bili otvoreni šutevi, a ako Vini ne ubrza odbrambene rotacije, ova rapsodija bi se mogla nastaviti. Pop zaslužuje divljenje jer je potpuno promijenio filozofiju igre, a pritome zadržavajući neki osnovni kostur ekipe u vidu trojice igrača. Veliki naklon.

  5. ??? wtf vince carter???

    http://sportsillustrated.cnn.com/multimedia/photo_gallery/1005/nba.best.players.without.title/content.18.html

    inace nisam gledo majami indijana al jesam spurse

    ima tu puno faktora (umor, serija od sedam) koji su utjecali na performans LAC da bi proglasili spurse vec pobjednicima, ali
    – zaustavili su paula (ne sjecam se da je ista zabio nakon prve cetvrtine a nije da je razigro suigrace ko rondo il nekad kidd kad ne zabije nista
    – jako dobro zatvarali vecinu igraca LAC kad je trebalo (sjebo ih bledsoe al nije kostalo)

    cak ne bi reko da im je sve upadalo u napadu – i ne slazem se s konstatacijom da je TIMMIEEEE pogadjo ko garnet s poludistance, pa vecina koseva mu je usla iznutra. trice – trice jesu upadale ali fakat su bile otvorene ko sto rece vodonestostonekuzi citatelj

    uglavnom spursi gaze. iako nisam fan – zelim ih sto dulje gledat u plejofu i zelim da duh spursa sjebe duh the decision to be global icon and bump chest flop mentality. fear of the green and TIMMIEEEE

  6. sve u svemu – najljepšem napadu lige SAS POP je dodao obranu. ajmo vidit kog sve može branit.

  7. Fantastičan članak, samo potvrđuje teze one strane koja tvrdi da je stručni štab Blazersa ključni krivac. A ova rečenica me veseli “Both players could still get back on the court and yes, Brandon Roy’s “degenerative knees” can be healthy and he could play for 5-10 more years with the proper treatment.”

    Evo jedan primjer s druge strane spektra, ako je netko propustio http://valleyofthesuns.com/2012/04/05/secret-behind-phoenix-suns-elite-training-staff/

  8. sjajan tekst, nevejrovatno da blazersima vlada takva doktorska klika jos od vremena bill waltona

  9. sta nije nevjerovatno da Michael Redd nije čuo prije o fami oko medicinske ekipe Sunsa, sta je zivio u nekoj kolibi iz hororca?

  10. Pazi petorke za naslov – Nash, Roy, Hill, Gortat (mora netko bit stvarno zdrav) i Oden! S klupe Redd, možemo dovest i Garnetta i tako.

  11. Hej, vodoinstalater! Ako je Timi visoki klasicizam a Manu bečka secesija, šta je Tony? Avangarda?

  12. inače, oden je izjavio da bi volio u, gle čuda, miami heat kad prizdravi.

  13. @azorka
    Ma kakvi, avangarda je Rondo, valjda je to jasno. On promovira poetiku negacije kako bi rekao Flaker, negira tradiciju i stvara potpuno novu umjetnost. S Tonijem ne znam šta bih, možda da ga stavimo u renesansu – posjeduje neku vrstu raskoši, ali i dalje se oslanjajući na antičke klasične uzore. 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *