DAY TWENTY-SIX – JRUE RULES

CELTICS @ SIXERS

U ovoj seriji imali smo prilike gledati sjajnih napadačkih partija i izuzetnih obrambenih dionica, ali sinoć nam se uglavnom prezentiralo ono najgore od obje momčadi – bezidejni napadi i obrane bez energije. U teškoj i sporoj utakmici bez ritma i inspiracije bolje su se snašli Sixersi, ponajviše zahvaljujući raspoloženoj rotaciji od 7 igrača naspram mrtvoj Bostonovoj klupi, ali i zahvaljujući dominaciji njihovih vanjskih igrača, posebice činjenici da je Holiday nadigrao Ronda.

Sixersi u startu prelako ulaze u reket, dominiraju u tranziciji preko trojke Holiday, Turner, Williams, a Boston s hladnima Rondom i Garnettom baš i nema odgovora. Bass nastavlja biti agresivan, ali ovaj put bezuspješno (forsirajući rolanje umjesto popa prilikom pick igre iznudio je poneko slobodno, ali i totalno ispao iz šuterskog ritma), dok jedino Pierce nalazi načina za uredno zabiti, rutinski iznuđujući slobodna, posebice u trenutcima kada Iggy nije na njemu (reći da je Turner još uvijek naivac u obrani poprilično je blaga konstatacija).

I da, što se tiče Piercea, iako je vidno usporen, promjene pravca kretanja koje izvodi ipak ukazuju da su Celticsi, kao i uvijek, pretjerivali prilikom izvještaja o njegovoj ozljedi (sjetimo se samo invalidskih kolica na parketu protiv Lakersa u Finalu 2008.). Ovakav rat informacijama odavno je dio kulture Celticsa (nazovimo to Redovom ostavštinom) i kad još uzmeš u obzir da je Pierce kao naručen za ovakve fore obzirom da je iz grada drame Los Angelesa, očito kako izvještaje iz Bostona treba uzimati s dozom rezerve. Barem kada se tiču PP-a – čovjek nije na 100%, ali nije ni invalid.

Jedna od velikih prednosti Sixersa, posebice postave s Turnerom, Iggyem i Youngom, je što mogu preuzimati prilikom svakog screena bez straha od mismatcha, što je vrlina koju je Collins sinoć dodatno naglasio miksajući obrambene zadatke čak i na početcima napada. Pa su se tako na Rondu izmjenjivali Holiday, Turner i Iggy, a sjajan kolketivni posao napravili su u završnici kada su zaigrali presing na postavljenu obranu, udvajajući u svim situacijama kada bi neki Celtic van reketa pokušao driblingom ostvariti prednost.

Na kraju je oživio Garnett, pokušao je vratiti Boston u život, ali Holidayeva energija bila je previše. Mali je prolazio pored anemičnih Celticsa kako je htio, pokazujući izuzetnu zrelost za igrača od 22 godine, ali i izuzetan potencijal, miksajući ulaze, šut iz vana i asiste u pravilnim omjerima.

Mislim da možemo reći kako nije slučajnost da su Sixersi dobili svaku utakmicu ovogodišnjeg playoffa nakon što bi Holiday preuzeo rolu prve opcije jer njegovi triple threat talenti i uopće fizikalije i all-round igra su izuzetni te je njegov problem do sada najviše bila pasivnost, odnosno to što za razliku od jednog Turnera nije imao potrebu/nagon iskakati iz zadane role.

Turner je pak odradio odličan posao na Rondu u drugom dijelu, smetao mu je dužinom prilikom ulaza, ali je istovremeno uredno gubio iz vida Allena čim bi ovaj napravio jednu varku tijekom (Pierceovo školovanje smo već spomenuli). Ta njegova toplo-hladno igra je bila prezentirana i u završnici, kada je iz čista mira, u situaciji kada bi koš Sixerse odveo na ozbiljnu prednost, krenuo u reket 1 na 1 protiv Garnetta i bio prisiljen baciti ciglu od table.

Već sam ovo spominjao i sam sebi postajem dosadan, ali mi je ludo gledati kako netko tko je proveo tri godine na sveučilištu i dalje igra kao muha bez glave i nije u stanju čitati ni osnovne košarkaške situacije (tipa, ne napadaj Kevina Garnetta 1 na 1), već živi isključivo od fizikalija i talenta. Samo, i ovakav Turner je protiv noćašnjeg izdanja Celticsa bio više nego koristan.

(Jrue je proveo samo jednu godinu na faxu i pokazuje zavidan napredak u ovome playoffu – iz role playera u nositelja – tako da možemo reći kako su njegove početne NBA sezone poslužile kao škola, dok za dvije godine starijeg Evana mogu samo reći da mu je nadimak The Villain apsolutno pogođen – ok, košarka nije smrtno ozbiljan posao, ali imati smiješak na licu nakon što dva napada baciš loptu u bunar već je malo previše)

(s druge strane, način na koji su ostali igrači Sixersa stali iza njega i hrabrost s kojom igra ne daju vam prilike da maknete pogled s njega, uz malo sreće i puno rada mogao bi postati igračina)

(nadam se da će Sixersi ispasti tako da ne moram razbijati glavu oko paradoksa Evana Turnera, koji ruši tezu da duži ostanak u školi koristi igračkom razvoju i nameće novu – očito nema koristi od škole ako te trenira Thad Matta, što je možda upozorenje svima spremnima draftati Jareda Sullingera)

Još jedna zanimljivost koju pratimo tijekom serije se nalazi u tome što su Sixersi preuzeli igru Bostona u potpunosti, odnosno što im pariraju njihovim vlastitim oružjem – ulazima vanjskih igrača u reket i povratnim loptama na visoki post gdje čekaju centri mekih ruku. S druge strane, Boston sve više pokušava zabijati u reketu preko Piercea, Garnetta, pa čak i Bassa, te tako gubi dobar dio ritma u napadu. I, da ponovim još jednom, definitivno im ne koristi kada Holiday nadigra Ronda.

Koliko je ovo bila čudna utakmica dovoljno govori podatak da je Boston ostvario prednost u napadačkom skoku (nadskakao protivnika i izgubio, svašta), ali kada gađaš 33% uz patetičnu izvedbu glavnih igrača, čak i takva anomalija ne znači previše. Sixersi su bili energičniji, razigraniji i željniji, a to je formula koja uglavnom donosi rezultat u playoff okruženju, a posebice kad se susretnu ovakva dva zlatoroga od momčadi (Keyon Dooling ne bi smio biti u ligi, kamoli playoff rotaciji).

Ne sumnjam da će Celticsi opet odigrati najbolje što mogu u sljedećoj, već vidim dramu oko povratka Bradleya, možda ovaj put angažiraju Gorana Višnjića i Hugha Laureia da Piercea reanimiraju na parketu ili mu barem izvedu traheotomiju, ali ovi Sixersi su sposobni biti tvrd orah – dosta da 5 članova uže rotacije dobro reagira (sinoć je recimo Young totalno podbacio, ali je zato Brand odigrao najbolju partiju serije) i eto ih u igri do samog kraja.

13 thoughts on “DAY TWENTY-SIX – JRUE RULES

  1. Ja samo jednu stvar ne razumijem; jer Boston nema moć da ovo završi prije (ozlijede, starost, nabrijana i tvrda Philla) ili se samo zajebavaju po principu “lako ćemo” (kao što ste spomenuli u podcastu)???
    Ja mislim da je ustvari negdje između te ipak očekujem da najbolju partiju ovogodišnjeg puta u playoffu Bostona vidimo u sedmoj.
    Ali moram reći da me Philla iznenadila u tolikoj mjeri (istina puno toga im se i poklopila, ali ipak) da im fali samo malo (pravi free agent ili moćan trade, ili kvantni skok Jruea ili Evana) da se pomaknu iz mediokriteta lige. Iako su već ovim rezultatom daleko premašili svoje limite (trenutno).

  2. Ja sam skloniji tezi da Boston nema moć, kolega je spomenuo to navodno “zajebavanje”, ali ono je sigurno bilo izraženije 2008. i 2009. nego danas. Danas je svaka večer muka, što je i razumljivo kad su glavni igrači u ovakvom stanju, a na klupi su Greg, Ryan i Keyon

  3. ako miami prođe indianu, pomest ce bilo koju od ove dvije ekipe u finalu istoka. ja bi volio da sixersi prođu boston i miami/indianu, ali kako kaže gee ne živim u nekom fantasy svijetu kao velika većina bostonovih navijača… boston da je zdrav i da je ovo riješio u 4-5 utakmica, još nekako, ali ovakav iscijeđeni boston nema šanse protiv nabrijanog jamesa i društva.

  4. 1st team All-NBA: LeBron, Durant, Dwight, Kobe, CP; 2nd: Love, Griffin, Bynum, Parker, Westbrook; 3rd: Melo, Dirk, Chandler, D-Wade, Rondo.

    šta kažete?

  5. Ocekivano. Nije mi jasno kojom magijom je Melo ispred Piercea. Ajde, ako je Dwight logican izbor za prvog centra, na koju foru treneri glasaju za igraca koji je jednog od njihovih kolega “bacio pod voz” umesto za istinsku legendu.

  6. tri od pet nesporni. kobe i dwight … tu su iz dva razloga (i) da nebi trpio njihov brand i (ii) da se igrači raspodjele po pozicijama. inace, mogo je love umjesto kobea. u biti dvajt je tu i zato sto nema vrhunskog drugog teskog centra koji igra i napad i obranu (duduse pojavila se sad dva starca u plejofu koji to rade). melo, opet je brand u pitanju nazalost. i fenomenalan kraj sezone, kad je fakat bio jedno vrijeme najbolji igrac lige.

  7. i da, zadnja tekma je pokazala da se ray fakat raspada. pokušali su ga vratit u ritam, no ne može fizički to trenutno. ni trčat svoj slalom u napadu ni igrat efikasnu obranu, što sve naravno čini i šut ranjivijim. trenutno bi bilo najbolje kad bi kelti mogli priuštit a on bit dovljno adaptabilan da stoji u kutu i čeka na trici. što naravno nije ray allen, ali ako ste vidli izraz lica pri sjedanju na klupu (hmmm il je to bila prošla tekma?) jasno je da pati. piercu (ili PRu kelta kako veli gee) svaka čast. on i KG su opet bili na razni, poraz zbog mr hyde ronda i nepostoješćeg učinka sa klupe (plus bass).

  8. Meni je najbolji detalj ovo kako sada svi napadaju KG-a zato što samo puca iz vana, kao da to ne radi već 5 godina i kao da su zbog toga poraženi, mediji kao da imaju moć pamćenja zlatne ribice.

  9. u chicagu slavlje, boozer dobio 1 glas za all defensive team. sezona se smatra uspješnom nakon tog velikog priznanja.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *