DAY THIRTY-THREE – THE YOUNG GUNS

I imamo seriju! Ne zbog toga što je Oklahoma sinoćnjom izvedbom koja je uključivala 36 minuta igranja u petoj brzini na oba kraja parketa demolirala San Antonio – ovakva partija Thundera nije mjerilo ništa više nego je to bila šuterska perverzija Spursa dva dana ranije. Ne, istina se krije negdje u sredini, točnije u izjednačenosti koju smo imali prilike gledati većinu utakmice broj jedan.

Ako maknemo krajnosti iz ovih 12 do sada odigranih četvrtina, postaje jasno da oba protivnika imaju odgovor jedni na druge (Thundera u energiji i mladosti svojih nositelja, Spursi u rutini i ponosu svojih) i kako će odlučivati sitnice. Koje su i dalje na strani Spursa, da ne bi bilo zabune – činjenica da Brooks kasni za Popom dvije do tri četvrtine u prilagodbi, vrlo lako bi mogla biti detalj koji će odlučivati seriju (za sada je svakako detalj koji je odlučio prvu utakmicu).

Međutim, nakon tri utakmice već imamo dovoljno opipljivih podataka da odbacimo sve izvanjske narative i u miru se koncentriramo na ostatak nečega što prijeti postati NBA klasikom. Brojke 20 (kao 20 pobjeda Spursa u nizu) ili 10 (kao 10 pobjeda Spursa u nizu u playoffu) danas imaju puno manje značaja od brojke 6 (toliko je svaka momčad dobila četvrtina tijekom serije), a upravo ta brojka omogučuje da zastanemo, uhvatimo zraka, zanemarimo vanserijske partije i uhvatimo se sredine koja ukazuje na punu manju razliku između ove dvije momčadi od pogleda na širu sliku.

U biti, ako ćemo realno, obzirom da je zadnjih 12 minuta sinoćnje utakmice prošlo u revijalnom tonu i da su oba trenera ispraznila klupe, u obzir bi trebali uzeti samo 11 četvrtina jer minimalna prednost koju su Spursi ostvarili u zadnjoj stvarno nema nikakvu vrijednost. U prvoj utakmici tako su Spursi odlično otvorili i zatvorili utakmicu, a Thunder je uzeo ona dva perioda između. U drugoj sve je bilo u znaku Spursa, ali Thunder je završnicu iskoristio da se umalo vrati u egal, što se ne smije zanemariti. Sinoć je pak sve bilo u znaku Thundera, točnije tri četvrtine, što sve skupa dovodi do omjera 6-5 za Oklahomu. Jasno, može vam se ovo čini banaliziranjem, ali ovih 6-5 imaju većeg utjecaja na daljni razvoj serije od 2-1 scorea, isto kao što koš razlika više ukazuje na kvalitetu momčadi nego omjer pobjeda i poraza u regularnom dijelu.

Naravno, najbolji pogled u budućnost ipak nude analiza igre i mathcupova, stoga bacimo se na posao.

Najveća promjena koju je Thunder pripremio u odnosu na ranije susrete bila je bacanje Sefoloshe na Parkera. Stoper Thundera je odigrao fenomenalnu all-round partiju, dao dobar doprinos u napadu, ali najvažnije je što je obranom na Parkeru i energijom na perimetru uštopao pick igru Spursa (suludih 6 ukradenih lopti). Ne treba ni spominjati koliko premještaj s Parkera na drugog beka znači za Westbrooka, ne toliko s energetske razine (mislim da Westbrook u najblažem slučaju ima stotinjak duracellki u sebi) koliko sa stajališta učinka – Russ se pretvorio u puno korisnijeg sudionika obrane jer, osim što mora manje trčati za svojim igračem (što smanjuje šansu da usput zapne za neki blok), sada mu je i puno lakše vrebati linije dodavanja (čak 4 ukradene).

Popa čeka ozbiljan posao dok smisli način kako Parkera vratiti u puni pogon jer očito je kako Sefoloshina dužina i spretnost stvaraju puno više problema Tonyu od Russove sirove snage. Sinoćnji pokušaji promjene u hodu nisu urodili plodom, posebice forsiranje igre kroz post. Naime, u pokušajima da povrati ravnotežu Pop je netipično forsirao igru kroz Duncana, valjda u nadi da će Timmy zabiti dovoljno da natjera Oklahomu na poneku udvajanje, što se pokazalo greškom – time je dao šansu Perkinsu da konačno opravda minutažu, a usput upucao u nogu vlastiti napad izbacivši ga iz ritma, ujedno omogučivši Oklahomi stvaranje prve ozbiljnije prednosti.

Također, ne može se zanemariti neobjašnjiva količina energije koju su tijekom 36 minuta koliko je susret trajao iskazivali igrači Thundera (u biti može se objasniti – pogledajte prosjek godine ključnih igrača) i to na oba kraja parketa. Nešto slično iskazali su i u prvoj utakmici kada je od starta bilo jasno da Spursi neće imati lagan posao dolaziti do otvorenih šuteva protiv ovako pokretne i duge obrane, ali nisu izdržali u istom ritmu tijekom cijele utakmice. Ovaj put jesu.

U obrani je, osim spomenute promjene striktnih čuvara na Parkeru, najveću razliku radila ta energija i agresivnost prilikom preuzimanja, rotacija i udvajanja koja je rezultirala ogromnim brojem ukradenih lopti kojima su Spursi sami sebi iskopali grob. Izgubiti 21 loptu i osuditi se na 12 pokušaja za šut manje protiv ovakvog protivnika jednostavno je nedopustivo, pogotovo ako nemate skok u napadu ili izuzetnu šutersku večer da to nadoknadite.

S druge strane Thunder je izgubio samo 7 lopti, ostavivši Spurse bez goriva za run & gun koji im toliko dobro leži (ne znam za vas, ali meni je i dalje čudno govoriti za jednu mladu i potentnu momčad kako ima više šanse kada igra pod ručnom i kada ritam utakmice drži na razini potrebnoj za organizaciju napada i obrane, dok za veterane koji su do prije dvije godine bili oličenje postavljenih i sporih napada ističemo kako im ritam na više koševa ide u prilog – od svih paradoksa ovog playoffa ovaj mi je možda i najdraži), ali usput i potvrdivši zrelost.

Mislim, od svih segmenata igre u kojima su napredovali kroz sezonu, ozbiljnost kojom pristupaju kontroli lopte najviše fascinira – od momčadi koja je stihijskim jurišima bila jedna od najgorih u ligi po izgubljenim loptama, Thunder se pretvorio u san svakog trenera i momčad koja rizike svodi na minimum.

Još jedna zanimljivost leži i u činjenici da je obrana Thundera ostajala na visokoj razini bez obzira koju postavu Brooks držao na parketu. Malo mi je smiješna reakcija nekih novinara koji odjednom ističu nisku postavu s Durantom na četvorci kao razlog pobjede, pogotovo obzirom da je od 36 bitnih minuta Oklahoma čak 22 provela na parketu s dvojicom visokih. Pokušaji da se tih 14 minuta koje je Durant proveo na četvorci prikažu kao ključ utakmice (ili možda čak i serije) tipičan su primjer intelektualne ljenosti koja traži lagano rješenje umjesto da se pozabavi nešto kompleksnijom stvarnošću (da ne govorim da je Durant petinu sezone proveo igrajući krilnog centra i da njegova učinkovitost u toj ulozi može biti iznenađenje samo nekome tko je pao s Marsa).

Ono što bi se ipak mogli zapitati je zašto Brooks i dalje forsira ovakav omjer kada je očito kako je petorka s Ibakom na centru, Durantom kao lažnom četvorkom te s tri beka (Sefolosha, Harden, Westbrook) apsolutno najbolja postava koju ima na raspolaganju. Osam igrača koji čine rotaciju su jasni, valjda će do kraja serije i podjela minuta biti smislenija (Perkins i Fisher zadržani su ispod 24, što je ogroman uspjeh samo po sebi).

Uglavnom, Oklahoma je uspijela zabiti dovoljno i, što je najvažnije, efikasnije od Spursa, a to nas dovodi do napada koji je istim receptom primjenjenim u obrani – energijom i agresivnošću – zaokružio najbolje izdanje Thundera u ovom playoffu. Naime, od prve sekunde Durant i Westbrook su odlučili napadati reket ulazima i driblingom, a kada su im se nešto kasnije pridružili i ostali šutom iz vana, stvar je bila gotova. Obrana Spursa počela se skupljati u reket kako bi zaustavila udarni dvojac, a ovi su reagirala na najbolji mogući način, način koji su prezentirali u završnici sezone kada su zgazili Heat i Bullse, ali ujedno i način koji često zanemare kako bi se posvetili jurišanju glavom kroz zid, način koji se zove – povratne lopte.

Praktički, ubili su Spurse njihovim receptom, kažnjavajući svako udvajanje pravovremenim pasom. Naravno, nije tu bilo bogatstva izbora i elegancije Spursa, ali bio je dovoljan i jednostavni slash & kick pristup – KD i Russ su bacali lopte iz reketa, a Ibaka, Fisher, Harden i Sefolosha zabijali su ih izuzetnom preciznošću (9 asista Westbrooka i 5 Duranta sve govore).

Dakle, misija je u potpunosti uspjela i to bez partije Duranta za sva vremena. Oklahoma je dobila momčadskim učinkom koji uopće ne djeluje kao nešto što ne bi mogli ponoviti (osim Sefoloshina napadačkog udjela, taj će zasigurno pasti, a samim time i minutaža). Jasno, Spursi će drugi put sigurno biti spremniji i neće dozvoliti da ih se nadigra na apsolutno svim frontama, od individualnih matchupova do kolektivnog dojma.

U večeri u kojoj su podbacili svi, od Popa do Manua, jedini kojega treba istaknuti je Captain Jack, koji je svojim ogromnim mudima i još većim iracionalnim samopuzdanjem sam-samcat držao kakav-takav priključak krajem treće i početkom četvrte, zabijajući tricu za tricom preko ruke i uporno pokušavajući oživjeti suigrače aktivnošću i energijom koja je sinoć ipak bolje pristajala protivničkom dresu.

Kad se sjetimo one priče o time-outu iz prve utakmice koji je razbudio momčad, očito je kako Spursi imaju određenih problema s energijom i kako im tu i tamo treba netko da ih razbudi i na parketu. Uglavnom je to Manu, kojem sinoć protiv pravovremenih udvajanja ništa nije polazilo za rukom (a od svih koji su podbacili posebice boli loše izdanje Greena i Leonarda koje je težina susreta potpuno odsjekla i bez čijeg učinka na boku i mladenačke energije Spursi stvarno izgledaju kao da su im potkresana krila).

Kako god, bitka između sirovog talenta i atleticizma protiv veteranskog know howa se nastavlja, s momentumom na strani Oklahome koja je dokazala da su značajne promjene moguće i preko noći. Dakle, ne mislim pri tome na Brooksove rošade, već prije svega na Russa Westbrooka čija sinoćnja partija možda ima i veći značaj od simboličnog.

Naime, Westbrook je konačno potrošio manje lopti od Duranta, bio tek peti strijelac, ali i prvi razigravač. Ako ove brojke osim slučajne imaju i neku stvarnu vrijednost, odnosno ako je ovakvo sjajno all-round izdanje Westbrooka (koji cijelu večer nije prestajao biti emotivni lider momčadi igrajući s pravom playoff strasti za igrom zbog koje obožavamo NBA) rezultat nekakve prilagodbe unutar sistema, onda povlačim ono što sam rekao da Oklahomi treba još vremena za sazrijevanje.

Ma u biti ne povlačim. I dalje vjerujem da je njihov talent u stanju sakriti veliku većinu mana unutar same igre i njenog shvaćanja, ali ne vjerujem da se samo tako može preko noći promjeniti stil koji je do sada donosio ploda. Čak i ako je Westbrook odlučio stati na loptu i ne koristiti svaku priliku koja mu se učini izglednom, uvijek ostaje problem napadačkih akcija.

Slash & kick, driblinzi i agresivnost su super, ali uzimaju ogroman danak u energiji. Ponekad treba odigrati i poznatu kombinaciju koja će nekome omogučiti lagan šut bez prevelike potrošnje. Sinoć smo opet imali prilike gledati bezbroj situacija u kojima trojac Oklahome uzima loptu izvan prostora, koristi pick kako bi pronašao neki prolaz kroz obranu i onda driblingom penetrira u reket (ili u slučaju Duranta bez driblinga, obzirom da je tip u stanju u tri koraka proći pola terena).

Ne znam koliko ste išli za tim, ali ogroman razlog zašto Wade i James ovako dobro funkcioniraju u zadnje vrijeme leži u tome što su smanjili ulaze iz izolacija i počeli pronalaziti jedan drugoga prilikom kretanja. Igrači takve razine talenta i takvih fizičkih sposobnosti jednostavno su nezaustavljivi ako imaju korak prednosti, a pravovremeni pas u trku koji potrebu za driblingom svodi na minimum najbolji je način za ostvariti tu prednost.

Durant nažalost niti jednom nije dobio loptu u kretanju, niti postoji nekakva akcija koja bi mu omogučila malo prostora i primanje lopte nakon bloka, a ne da sve mora raditi isključivo iz izolacija ili dva na dva akcija. Odnosno, ima ih, ali su u debeloj manjini. Kvragu, čak i sinoć su bile zanemarene jer je netko prije utakmice vjerojatno odlučio kako samo agresivni ulazi garantiraju dovoljno poena.

Nemam pojma da li Brooks zna, ali postoji jedan čovjek, zove se Dirk Nowitzki, nije oličenje snage ni skočnosti, ali ima dva Finala i jedan naslov kao prva napadačka opcija svoje momčadi. A glavni razlog zašto je to postigao je taj što ima iste franšizne fizikalije kao Durant (neobranjivi šut iz vana) i što je igra momčadi izgrađena oko toga da upravo on dobije loptu u idealnim pozicijama iz kojih mu ostaje samo šutnuti.

Durant još ni približno nije u toj fazi karijere, a niti je njegov klub u stanju sve podrediti tome da mu olakša život i maksimalno iskoristi njegove prednosti i franšiznu vrijednost. Doduše, obzirom da su i ovako sirovi imali plus 20 protiv jedne izuzetne momčadi koju s pravom smatramo povijesnom i koja je svoju zrelost dosegla odavno, misao da će jednog dana biti još bolji pomalo je i zastrašujuća.

5 thoughts on “DAY THIRTY-THREE – THE YOUNG GUNS

  1. Svaka čast na analizi…znao sam da mora niz Spursa stati iako je jučer bilo malo čudno gledati kako Spursi ne mogu uhvatiti ritam niti konkretno zaprijetitit…Jučer su mi Spursi izgledali kao Sizif koji gura kamen uzbrdo…Vidjelo se da Spursi nisu bili psihološki u utakmici,djelovali su rastreseno što je zasluga OKC i njihove agresivne obrane…Očekujem da će Pop uspjeti dignuti momčad i da će sutra isčupati pobjedu…Jednostavno vjerujem u iskustvo jer bez obzira na jučerašnju fenomenalnu partiju Thabe i OKC u cjelini ne vjerujem da mogu onako igrati non-stop protiv Spursa…Vidi se da OKC dosta znači domaći teren…

  2. Lijepa analiza, svaka cast
    Iduca utakmica ce nam dat odgovore na sve, jer mi izgleda da spursi nisu bili 100% u utakmici sinoc, mozda se varam, ali thunderi su ih nadigrali

  3. ako mogu sumirati svoj dojam a mislim da je i gee tu negdje na tragu, thunder je shvatio da je ključ uspjeha (i) obrana (ii) momčadska igra (gube kad im big three zabija 90 a pobjeđuju kad zabija duplo manje) i (iii) westbrukov all around a ne šuterski učinak.

  4. meni je tokom cijele utkamice izledalo što kaže bistrica da oni nisu bili psihički sto posto u utakmici, također čudne su mi bile i reakcije popa., koji se nije nijednom kako to on zna zaderao, nego je tokom cijele utamice to sve mirno promatrao.a dva dana prije na +2o izgubio glasnice na parkeru :))

  5. mrzim biti ovakav, ali ne mogu izdržat: piše se ‘moguće’ i ‘omogućiti’. često koristiš tu riječ i bilo bi fino da je ispravno napišeš 🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *