DAY THIRTY-SEVEN – THUNDER ROAD

Sinoćnji Popov potez s Manuom, točnije s njegovom instalacijom u petorku, teoretski je super, pravi Pop art – Brooks je automatski morao Sefoloshu prebaciti s Parkera, što je Westbrooka opet stavilo u nezavidan položaj trčanja kroz blokove za playmakerom Spursa, plus obrana Oklahome je od prve sekunde morala paziti na dva vrhunska slashera. Obzirom da je Manu krenuo kao navijen i da je Ibaka ubrzo zaradio dvije osobne u pokušajima da pokrije reket, ovaj potez pokazao se korisnim i u praksi.

Samo, u široj slici radilo se o nečemu nebitnom, jer problem Spursa ionako nije bio napad već obrana. Popovich tu nije ništa poduzimao, ne zato što je preko noći zamijenio um i tijelo s Brooksom, kao u onim filmovima gdje roditelj zamijeni ulogu s djetetom, već zato što nema što poduzeti – rotacija kakvu ima na raspolaganju ograničava ga na obranu koja protivniku u ključnoj utakmici sezone dopusti 50% šuta iz igre.

Zato mi je upravo Popov komentar na pitanje kako zaustaviti Duranta suvisliji od ijedne analize koju sam pročitao zadnjih dana na svim stranama interneta (uključujući i moje) – “Pa ostaje mi jedino zamoliti Brooksa da ga ostavi na klupi”.

Spursi su i sinoć odigrali odličnu utakmicu, utakmicu koja bi im u nekim drugim okolnostima bila dovoljna za pobjedu. Ubacili su 103 koša uz 46% šuta iz igre i 38% za tricu, zabili su čak i 84% slobodnih nadmašivši svoj standardni mizerni učinak iznad svih racionalnih očekivanja. Zabili su više koševa u reketu, zabili su više koševa iz kontri, a čak su i svoju rak-ranu u ovoj seriji, izgubljene lopte, dobrim dijelom kompenzirali pritiskom na vanjsku liniju Thundera.

Kockanje u obrani nije nešto čemu Spursi pribjegavaju, ali kockanje je sve što im je ostalo jer Oklahoma je ušla u ritam i pronašla način kako ga održati. Njihovi visoki očekivano nisu ponovili šuterski učinak iz prethodne utakmice, ali ne zato što je San Antonio zaigrao obranu, već zato što je jednostavno nemoguće da tri napadački ograničena igrača gađaju 22-25.

Ne, problem je opet bio u rotacijama zadnje linije obrane, koje su i sinoć omogućile Thunderu da zabije niz lakih koševa iz reketa (5 od 6 bila je realizacija Ibake i Collisona u zicerima), a za ostalo se pobrinuo skok-šut Westbrooka, Hardena i Duranta. Za pratiti ovakav napadački balans, Spursi su morali odigrati debelo iznad prosjeka, ali to se pokazalo nemogućim u ovom trenutku u kojem je momčad gotovo preko noći ostala bez dobrog dijela identiteta i gdje su upravo kocka i odstupanje od onoga kako inače igraju mogli donijeti više nego ostanak pri poznatome.

To Popovo stalno mućkanje s postavom i minutažom ne ostavlja traga na veteranima koji su već odavno navikli na tako nešto, ali mlađi igrači poput Greena i Splittera izgubljeni su za ovu seriju. Dakle, ponekad previše pameti zna biti i kontraproduktivno, ali nije to nikakva kritika sjajnog trenera koji je skoro uspio složiti jedan od najčudesnijih nizova svih vremena. Ako si itko može priuštiti ovakav način rada i ovoliko rizika onda je to upravo Pop, koji je, na kraju krajeva, i otkrio sve ove igrače.

Recimo, jedan paradoks vezan uz Spurse o kojem se rijetko priča odnosi se na njihov roster. Svi se u glas slažu kako na njemu ima desetak i više korisnih igrača, ali nitko ne priča o tome da su Spursi momčad s uvjerljivo najmanje lutrijskog talenta u NBA – osim Duncana, svi preostali igrači izabrani su ili u donjoj polovici prve runde ili u drugom krugu. To znači da je San Antonio svih ovih godina sa najslabijim mogućim kartama dobivao najveći broj partija (što ne znači samo da su sjajni igrači, već i bleferi), ali također i da San Antonio nema dovoljno onog zvjezdanog talenta koji po defaultu padne u ruke momčadima poput Oklahome koje niz godina biraju u top 5 i koji obično odlučuje utakmice u momentima kada sistem prestaje donositi prednost.

Ova digresija nije toliko bitna zbog nastavka priče o sudaru mladog talenta protiv iskusnih veterana jer to je narativ koji nas prati još od najave serije, ali s njom sam htio ukazati na to da su za Popovichev sistem upravo i potrebni ovakvi zanemareni i od mnogih odbačeni igrači jer samo takvi mogu pristati na sudjelovanje u ovakvom projektu koji je totalno drugačiji od svega drugoga u ligi. Samo zbog ove kemije Spursi mogu dvije godine za redom osvojiti prvu poziciju na Zapadu iako talentom (prije svega obrambenim) tu ne pripadaju.

Inače, jedan od zanimljivijih obrata kojega ćemo gledati, slušati i čitati idućih dana odnosi se na percepciju Tonya Parkera, koji će se od ljubimca mainstreama i čovjeka kojega su mnogi gurali u poziciju top 15 igrača u ligi (nakaradno) opet pretvoriti u Tonya Francuza koji spada u top 40 (realno). Kao što ističem već mjesecima, Tony Parker nije odjednom u tridestoj godini postao bolji košarkaš nego je to bio prije dvije, tri ili pet sezona (sazrijevanje završava u ranim 20-ima, to je biološka paradigma koja se ne mijenja). Svatko tko se malo potrudio zagrebati ispod površine jasno je mogao vidjeti da Tony igra istu košarku kao i uvijek, samo što je umjesto deset pick & rolla po utakmici sada dobio priliku vrtiti njih dvadeset, a nije mu na odmet bilo ni što je imao najveću minutažu u momčadi i što je pola sezone igrao bez drugog playmakera, Ginobilia. Brojke su bile napumpane, ali, promatran izvan konteksta, učinak je ostao isti.

Što je bitno shvatiti sada kada je došao trenutak istine i kada Spursi svaku večer trebaju odigrati vrhunsku partiju jer ove standardne više nisu dovoljne. Što se događa u ovim momentima? Pop se okreće svojoj prvoj (Manu) i drugoj (Timmy) opciji, svom najboljem playmakeru i njegovoj protuteži pod košem. Tony u ovom odnosu snaga biva ono što je bio uvijek, treća opcija koja ima priliku napasti prva, ovisno o stupnju težine situacije, ali i opcija koja prva pada u pozadinu kada stvari zaguste. I sada će Parker, iako je odigrao ono što igra već godinama u playoffu, ispasti problem, a ne oni koji su mu napumpali vrijednost i koji ga sada prikazuju krivim da sakriju vlastite pogreške, točnije sklonost hypeu i donošenju lakih zaključaka.

Da je pick & roll nastavio upadati kao ranije tijekom playoffa ili regularne sezone ili zadnjeg naslova protiv Cavsa, Manu i Timmy se ne bi trebali ni ubacivati u prvi plan. Ali, čim je protivnik podigao razinu igre, stvar u svoje ruke uzimaju Timmy, pa, ako ne ide ni kroz reket, Manu, da pokuša 1 na 5 herojstvima (što samo naglašava kako je u košarci, kao i u životu, lako pružati najbolje partije kada ti sve ide od ruke, ali kako se samo u teškim situacijama poznaju pravi junaci).

I iako su ta Ginobilieva herojstva sinoć podsjećala na njegove najbolje dane, veteran poput Manua nije mogao sam protiv fenomenalnih Duranta i Hardena. Timmy i Tony su bili solidni, ali solidno nije dovoljno protiv dva čovjeka koja su zabijala kada i kako su htjela. Jedan od zabavnijih trenutaka utakmice zbio se tijekom treće četvrtine, kada su se Spursi nakon jednog lošeg perioda pribrali i krenuli u akciju, stigli prednost i poveli. Činilo se da opet preuzimaju kontrolu, ali tada Brooks zove time-out nakon kojega OKC kreće igrati samo s jednom filozofijom – dodaj loptu Kevinu i bježi.

Čak se nisu previše trudili ni spustiti mu je na vrh reketa, KD je sam-samcat ulazio gdje je trebalo i dizao se na šut. U ovom periodu od nekih desetak minuta kraja treće i početka četvrte, Durant je zabio 8 skok-šuteva iz ničega uz samo dva promašaja, poveo seriju od 20 koševa i vratio momčad iz minusa od deset u plus od deset. Lica igrača Spursa u tom trenutku izgledala su kao lica Hrvata nakon što su čuli da je Rohatinski odjahao u sumrak – neopisiva kombinacija šoka i straha od nepoznatog.

U napetoj završnici stvar je u svoje ruke uzeo Harden iskoristivši stiskanje obrane Spursa u reket. Durant iz nekog razloga više nije bio u centru zbivanja (OKC igra najbolju košarku ove generacije, ali ovakvim minusima nas podsjete da još uvijek mogu bolje), ali Bradonja je izvukao dovoljno trikova iz šešira (tri trice i jedan kičmolomni ulaz) da održi razliku do sirene. Spursi jednostavno nisu imali dovoljno balansa da se izvuku, u gustim završnicama nije dovoljno samo zabijati, treba tu i tamo moći zaustaviti protivnika jer inače si ne daješ šansu ulasku u seriju. Ukratko, kada primite stoti koš pet minuta prije kraja, to nije dobar znak.

Spursi imaju još dvije utakmice u kojima se mogu nadati da će Parker i Manu zabiti više od Westbrooka i Hardena, da će Timmy nadigrati unutarnju liniju Thundera te da Durant neće imati franšizne partije. Šanse svakako imaju, iako su realno sada u sporednoj ulozi, prepustivši Oklahomi glavnu onoga trenutka kada su KD i društvo pronašli recept za eksploataciju njihovih obrambenih rupa. Recept koji glasi ulaz, dodatni pas i puno pogođenih skok-šuteva.

4 thoughts on “DAY THIRTY-SEVEN – THUNDER ROAD

  1. Hajde , koliko vas puta citam ove godine vise nego i jedene. I konacno jedan pravi kosarkaski text, analiza , misljenje kratka sazeto a receno toliko punoooooooooo 😉
    Vidi se da ucite od najboljih. Da pohvalim ovo je dosad najbolja analiza u ovom playoff-u ! Svaka cast na pravom ste putu ! (u tom smjeru trebaju da idu i podcast-i naravno sa dozom humora da drzi slusanost )

  2. kad god ne uspijem pogledat mec tvoja analiza daje potpuni uvid u stanje na terenu, vidi se da razumijes kosarku vise od ostalih, tj. nas laika, sve pohvale

  3. haha, sve dobro napisano samo se nebi nikako složia za ovo sto si napisa o parkeru. prva stvar kakvo napucavanje brojaka, pa cilu sezonu je igra što je manje moguće, ako se ne varan ovo mu je sezona sa najmanje minuta u prosjeku nakon rookie sozone. i to što nije bilo ginobiilia nije toliko napucavalo situaciju jer su drugi igraži dizali brojke, pogledaj malo statse. mislim, reci da je parker top 40 igrača u lizi je suludo ! jednostvano dogodilo se to da su ga zaustavili. sefelosha je sjajni defender. što, kad je bowen razvalio lebrona u finalu 2007. on također nije spadao u top 5 igrača nba lige. ?? 🙂

  4. I sezona u kojoj je imao drugi najveći usage rate u karijeri šuterski, ujedno i sezona u kojoj je imao najveći broj asista u prosjeku. Drugim riječima, sve je išlo preko njega, što prije nije bio slučaj. Plus, priča oko minuta je nategnuta, igrao je 32, a Pop ga u karijeri nije držao iznad 34 ni u najboljim danima (od 2005 do 2009).

    Ok, top 40 je možda previše, to se slažem, eto neka bude top 35.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *