DAY THIRTY-NINE – PASSING THE TORCH

Spursi su otvorili utakmicu na savršen način – Parker je koristio mlitave rotacije visokih Oklahome i tipičnu Westbrookovu šuplju igru u defenzivi da secira obranu ulazima i koševima, ali, još važnije, bacanjem povratnih lopti raspoloženim tricašima. U svom stilu, iako za nijansu slabije od izdanja u drugoj utakmici (npr. dok su tada briljirali prije svega pas igrom, sada su u prvom planu bila ogromna muda Captain Jacka), Spursi su prvo poluvrijeme gađali s 55% šuta iz igre, od čega su zabili čak 9 trica iz 15 pokušaja kako bi došli do suluda 63 poena u 24 minute.

I to nije sve. Uz očajan obrambeni ulazak u utakmicu i vanserijsku šutersku partiju Spursa, ono najgore za Oklahomu ipak je bila bezglava igra u napadu, odnosno forsiranje tranzicije i brzih ulaza. Za ovakvo upadanje u run & gun ritam, koji odgovara San Antoniu i koji Thunderu onemogućuje efikasnost u napadu na koju su nas navikli zadnje tri utakmice, “najzaslužniji” je bio Westbrook. Tako se njegova nezrelost još jednom pokazala kao najveći problem Thunderu na putu prema vrhu – svaka čast Russu na borbenosti i suludoj količini energiji koju unosi u skakanje i trčanje, ali playoff košarka prije svega zahtijeva glavu.

Čim je Westbrook sjeo na klupu i čim se napad počeo vrtiti preko Duranta i Hardena, OKC je pohvatao konce, usporio ritam i počeo igrati svoju slash & kick igru. Uz kretanje lopte u napadu vratila se i energija u obranu, pa se, usprkos čudesnom šuterskom izdanju Spursa, na odmor otišlo s više nego prihvatljivih 15 razlike. Obzirom na viđeno, moglo se zaključiti kako je šteta svedena na minimum (praktički, Spursima se otvorilo sve što su mogli zamisliti u pripremi utakmice, od vlastitog šuta, do lošeg ulaska Oklahome u utakmicu na oba kraja parketa).

U nastavku je Brooks dodatno naglasio preokret koji je visio u zraku vraćanjem Sefoloshe na Parkera, računajući da će Westbrook manje štete napraviti protiv sporijeg i vidno indisponiranog Manua, koji se forsiranjem igre kroz Parkera veći dio večeri pretvorio u spot up šutera (a koliko je Westbrook sinoć plivao u obrani, najbolje opisuje podatak da je Brooks, u trenutcima kada je bekovski par Thundera bio Fisher-Russ, na Parkeru radije ostavljao mumiju Fishera).

Ovim potezom Brooks je pokrenuo lavinu događanja koja je dovela Thunder u egal, a zatim i u priliku da preuzme kontrolu. Pop je pomogao serviravši mu utakmicu na pladnju, ne reagiravši na novi matchup cijelu četvrtinu – umjesto da Parkera koriste kao mamac i počnu napade vrtiti kroz Ginobilia, Spursi su i dalje ostali vjerni Francuzu, koji protiv ove poboljšane verzije obrane, kao ni u prijašnje dvije utakmice, nije uspijevao dovoljno brzo otvarati prostor ni za sebe ni za suigrače.

U pokušajima da nekako ubrza ritam koji je počeo vidno padati i tako utakmicu vrati na run & gun kolosijek izvan kojega Spursi postaju ranjivi, Pop je počeo forsirati nisku postavu koja je Oklahomi omogućila lakše dolaženje do poena – svi igrači Thundera, od Westbrooka do Ibake, u ovakvom matchupu imaju visinsku i uopće fizičku prednost, što im omogućava lakše šuteve i lakši put do obruča.

Kada su u zadnjoj četvrtini pokušali razigrati Manua, već je bilo kasno. OKC je imala ritam utakmice pod kontrolom, a i počelo im je upadati sve ono što nije na početku. Nakon 48 poena u prvom dijelu, u nastavku su Durant i društvo zabili 59, a nesrazmjer Spursa bio je još veći – nakon 63 početna, u preostale 24 minute zabili su samo 36. Što je potvrdilo da Spursi na postavljenu obranu Oklahome jednostavno ne mogu stvarati višak onom lakoćom koja je neophodna da bi se njihov napad kotrljao. Timmy je dao sve od sebe, pokušao je igrom leđima održati priključak, ali Timmy više nije TIMMMMMMYYYYY, već samo Timmy. S druge strane, Durant je trpao kako god je htio, a Harden i Westbrook su lakoćom ulazili u sredinu i stvarali kaos. Game over.

Kraj još jednog fantastičnog niza Spursa tako je simboličan na više razina. Osim što su Spursi kao dinastija počeli s lockoutom, izgleda da su s lockoutom i završili – njihova udarna trojka ima još poneku konkurentnu sezonu u nogama, ali bez pokretnog visokog koji može pokrpati obranu (Garnett bi bio idealan, Varejao potrebni minimum) nemaju što tražiti u istoj rečenici s Thunderom. Razvoj ove serije pokazao je svu kompleksnu ljepotu playoff serije od 7 koja živi svojim životom neovisnim o vanjskim faktorima – momčadi jedna pred drugu bacaju izazove iz utakmice u utakmicu i onoga trenutka kada jedna nije u stanju odgovoriti, odnosno kada netko pronađe slabost koju može eksploatirati (u slučaju Spursa i Heata radi se o zaštiti reketa), stvar je gotova.

Nova lockout sezona tako možda označi početak nove dinastije, ali meni osobno još draža simbolika leži u činjenici da je lisac Popovich, nakon što je svih onih godina dokazivao Sunsima i Mavsima da se bez vrhunske obrane i poštenog čovjeka u sredini ne može do naslova (barem ne dok su na drugoj strani bile njegove ubitačne obrambene rotacije, stoperi Bowenovskog tipa i all-round hall of fame centar poput Duncan pod košem), u nedostatku mogućnosti i sam pokušao sličnim receptom ostvariti nemoguće. Ovisnost o skok-šutu, run & gun i brza tranzicija, gomila pick & rollova, nesebično kruženje lopte, ma sve kako bi se sakrila sakata igra u obrani. Nije uspijelo jer ne može uspijeti dok god kontekst donosi bolje balansiranog protivnika, ali poanta je da se dalo sve od sebe i da se pokušalo. Rispekt.

Što se Thundera tiče, osvoje li naslov već ove sezone, izgledi da dobijemo novu dinastiju su poprilični. Obzirom da su oba protivnika na Istoku oslabljena te da ni jedni ni drugi nemaju dovoljno ljudstva kojim bi mogli parirati svim nezgodnim matchup problemima koje sa sobom donosi roster OKC-a, jasno je tko je favorit u ovom Finalu. Boston protiv trojke Ibaka-Collison-Perkins neće moći toliko popraviti igru u napadu da sakrije slabosti rotacije, a kod Miamia, čak i s puno spremnijim Boshom, uvijek ostaje opasnost od igre s dva čovjeka manje, što će ostaviti prostora nekom od vanjske trojke Oklahome da eksploatira njihovu obranu na način na koji to rade Celticsi.

Doduše, obzirom da James i Wade imaju itekakve izglede usporiti Duranta i Hardena tijekom cijele serije (što za sebe ne može reći previše igrača u ligi) te da će najvjerojatnije Westbrook biti taj čiji bi učinak mogao biti presudan (iako je i sinoć odigrao odlično drugo poluvrijeme i stao na loptu kada je trebalo, svaka utakmica donosi dovoljno perioda u kojima je neuračunljiv), Heat svakako ima više šanse pružiti dostojan otpor i zato mislim da bi u neku ruku bilo bolje za Finale da upravo oni prođu dalje. Naravno, sumnjam da se KG i društvo slažu s ovom konstatacijom i vjerujem da će je sa zadovoljstvom pokušati opovrgnuti.

4 thoughts on “DAY THIRTY-NINE – PASSING THE TORCH

  1. za sve koji pitaju kad ce mock draft podcast, bit ce iduci tjedan posto smo danas upravljali vremenom ko Billy King.

  2. Morati će se napraviti i jedan draft za najavu velikog finala,hehe 😀

  3. Da li je ovom koraku naprijed i ulasku u finale doprinio Fisher. NIsam gledao utakmice nazalost, a ono što pokazuje statistika kaze da je bio solidan back up, ali ne nuzno nista solidniji nego da je njegove minute imao Cook?

  4. Ne. Fisherove nadnaravne sposobnosti pogađanja ključnih šuteva više nemaju nikakvog utjecaja na rezultat. Doduše, nije štetio, bio je solidan, odigrao u biti najboljih nekoliko utakmica u dresu Thundera uopće tijekom ove serije i omogučio Brooksu da barem tijekom ovih 6 utakmica zaboravi na ozljedu Maynora koja je Thunder ostavila bez pouzdanog back-up playa (obzirom kako je lani pokazao da je itekako dobar all-round igrač, pitanje nije “bi li” zdravi Maynor eventualnim napretkom ovu momčad učinio još boljom, već “koliko boljom”).

    Što se Fisha tiče, u ovoj roli s klupe, pogotovo u situacijama kada je igrao manje od 20 minuta i kada je bio više spot up šuter nego play, Fisher je prezentirao možda i najbolju košarku u zadnje tri godine (što nije ništa više od back-up razine, ali je opet nešto za razliku od onoga što je pružao u dresu Lakersa u navedenom razdoblju).

    Što nas dovodi do Cooka. Obzirom na prvenstveno rolu spot up šutera koju odrađuje Fisher, uopće ne sumnjam da bi Cook u istoj ulozi odradio jednako solidan posao u napadu, a možda čak i bolji u obrani. Samo, kako se u playoffu rotacije maksimalno krate kako bi se 240 minuta na raspolaganju podijelilo na što bolje opcije, jedan od igrača zadatka je morao ispasti, a Brooks se eto odlučio za Fishera. Valjda prvenstveno zbog iskustva, računajući da legendarna hladnokrvnost dotičnog može biti od koristi i na parketu, a ne samo u svlačionici.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *