DAY FORTY-TWO – PAINT IT BLACK

Košarka je u principu jedna zbilja jednostavna igra. Momčad je čvrsta onoliko koliko je čvrsta najslabija karika, odnosno onoliko koliko je protivnik spreman eksploatirati tvoje slabosti. Ako ti je slabost strukturne prirode (odnosno proizlazi iz rupe ili rupa na rosteru), uvijek se možeš nadati da će eventualna prednost u ostalim matchupovima, a zatim i neki sistemski pomak, pomoći da se taj minus kompenzira.

Priča prve utakmice Finala, a vrlo vjerojatno i serije, vrtit će se tako oko nemoći Heata da obrani reket, odnosno nesposobnosti da putem šuta i kontri kompenzira manjak stopera u reketu. Iako sam utakmicu gledao s poprilične udaljenosti zbog jebenog konjuktivitisa koji mi je praktički zatvorio lijevo oko (i zbog kojega će ovaj post biti kraći nego što bi trebao jer glava brzo zaboli kada buljim u laptop samo ovim jednim zdravim), njen ritam mi se činio sasvim jasnim i logičnim:

– prva četvrtina, Heat zabija većinu skok-šuteva iz vana, OKC igra 1 na 5 preko Duranta i Westbrooka, gubi lopte bez veze, prednost Heat

– druga četvrtina, Heat i dalje zabija iz vana, OKC usporava bezglavu jurnjavu, počinje drive & kick igra u reket, skok-šut i dalje ne upada, ali prednost Heata se smanjuje

– treća četvrtina, Heat šuterski pada, okreće se ulazima, OKC kontrolira ritam, napada reket, šut počinje upadati, egal

– četvrta četvrtina, Heat se okreće ulazima jer šut ne upada, OKC dominira u reketu, ne mogu promašiti iz vana, prednost Thunder

Kada se susretnu dvije momčadi bez post opcija, dakle momčadi koje prvenstveno ovise o skok-šutu i kojima je post igra u biti samo drugo ime za ulaz u reket, uglavnom će pobijediti ona koja ima bolji šut na kraju večeri (52% naspram 46% za OKC). Ali, da bi takva momčad bila sigurna u pobjedu, trebat će im i više koševa u reketu. I tako je i bilo – Heat je nakon ulaza primio čak 56 poena. Zabili su i sami solidnih 40, ali oni u ovakvom omjeru jednostavno nisu dovoljni.

I dok je postotak šuta nešto što će varirati od večeri do večeri, posebice kada se promijeni uloga domaćina, ovakva dominacija Thundera u poenima u reketu neće se izbrisati. Jedan razlog je taj što OKC ima više slashera koje prati puno aktivnije kretanje suigrača, a drugi činjenica da Heat nema nikoga tko ijednom ulazu može stati na kraj, dok Oklahoma ima dovoljno čvrst frontcourt s dovoljno snage i dužine za braniti sredinu. Ako Heatovci i pokušaju zaustaviti prodore guranjem dodatnih tijela u reket, šuteri Thundera bit će spremni kazniti svaku otvorenu priliku.

Zajebana situacija koja dovodi do male digresije.

Riley je stvarno bio hrabar kada je finalizirao roster bez centra, posebice stoga što je i sam sve naslove osvojio s rasnom peticom pod košem, prvo s Abdul-Jabbarom, zatim s dvojcem Shaq-Mourning, a ne treba zaboraviti da je cijelu igru Knicksa bazirao na Ewingu. Samo, nije se moglo protiv Jordana.

Taj detalj je zasigurno ostao negdje u Rileyevoj glavi, to kako su Micheal i Scottie uredno izbacivali Knickse iako nisu imali dominantnog centra. Taj detalj ga je valjda toliko opsjedao da je možda odlučio pokušati i sam, spojivši modernog Micheala i Scottiea, računajući kako takvom dvojcu i ne treba all-star centar. Samo, pritom je zaboravio na jedan bitan detalj. Ako ti već ne treba all-star centar, to ne znači da ti ne treba bilo kakav centar.

Prvi Bullsi su imali sjajnog obrambenog centra u Billu Cartwrightu i još bolju četvorku u Horaceu Grantu, pick specijalistu izuzetnog osjećaja za skok i revolucionarne brzine u obrani (danas su takve četvorke praktički dio svake ozbiljne momčadi). Drugi Bullsi su imali dva drvena bijela centra u Longleyu i Wenningtonu, plus Perduea (koji je sudjelovao samo u jednom od tri kasnija naslova, ali i u sva tri prva kao back-up Cartwrightu), a sve njih krasio je jedan detalj – visina između 215 i 220 cm te masa kojom su mogli ispuniti reket (treba spomenuti i pokojnog Bison Delea koji je pod imenom Brian Williams potpisao za Bullse pred kraj regularnog dijela 1997. i onda odigrao ključnu rolu u playoffu, davši Bullsima uz još jedno tijelo od preko 210 i legitimnu post up opciju).

Ne zaboravimo i izvjesnog Dennisa Rodmana, čovjeka koji je luđačkom obranom u postu i ponekad s 5-6 napadačkih skokova u četvrtini bio u stanju napraviti razliku u sredini usprkos niti 200 cm visine. Uglavnom, iako nisu zapamćeni kao dominantne post momčadi, svi ovi sastavi su uglavnom igrali s visokim postavama i ostvarivali prednost u skoku te koševima iz reketa (tu sada na scenu stupa i Winterov trokut, ali stil igre nas trenutno ne zanima, bavimo se rosterima).

Što nas vraća na utakmicu broj jedan.

Sinoć je Miami Heat 46 minuta na centru igrao s Boshom i Haslemom, dva mekana krilna centra koja su najbolja kada igraju dalje od koša, koji jednostavno nemaju mase za gurati se u sredini reketa (dvije nebitne minute dobio je jedini solidni bloker u momčadi Anthony). Također, nije za zanemariti ni što se većinu večeri, nekih 33 minute, igralo niskom postavom u kojoj su drugog visokog glumili ili James ili Battier, izuzetni vanjski stoperi, ali ne i ljudi koji mogu cijelu večer držati srce obrane.

Ovi podatci možda nisu presudni u pogledu na direktne matchupove obzirom da je i OKC pola susreta odigrala s niskom petorkom i da nisu koristili visinsku prednost, ali objašnjavaju zašto Miami ne može zaustaviti ulaze igrača Oklahome u reket. Zato što nemaju ljudstvo. Turiaf i Anthony nisu rješenje i povećana minutaža njima neće ništa popraviti. Eventualno zatvaranje u reket OKC će kazniti zabijanjem otvorenih šuteva.

Jedino rješenje je kompenzacija. To znači pokušati zabiti barem približno jednako u reketu, što neće biti lako jer James i Wade imaju ozbiljne prepreke u Ibaki, Perkinsu i Collisonu. Pratiti šuterski Oklahomu također nije rješenje, uostalom sinoć su Chalmers i Battier zabili 29 poena i nije bilo ni blizu dovoljno (ponove li tako nešto opet u seriji, bit će to prvi put ove sezone).

Ne, Miami može pobijediti samo ako slabosti u strukturi nadoknadi nametanjem drugačijeg sistema, odnosno ako uspije povremenu sklonost OKC-a lošim šutevima pretvoriti u lake koševe brzom tranzicijom, odnosno ako će riskirati i napadati linije dodavanja i tako doći do ponekog napada viška, kada već s ovom rotacijom ne mogu računati na skokove u napadu.

Manjak kontri i agresivnosti u pritisku na loptu rezultat je prije svega plana igre koji isključuje rizik, a Miami bez tog rizika nema šanse. 4 poena iz kontri su sramotna i potpisujem da Heat neće dobiti ni jednu utakmicu serije ako iduće tri utakmice budu ubacivali manje od 10 koševa iz kontri. Ako si već u podređenoj situaciji i pucaš trice svjestan da ti treba određeni broj koševa protiv ovakvog talentom krcatog napada, zašto ne pokušati pustiti nogu s kočnice, dati gas i barem poginuti muški?

Praktički, kad odbijemo skok-šut koji ih je prvi dio susreta činio opasnima, ispada da Heat nije napravio ništa cijelu prvu utakmicu. OKC je kontrolirala ritam, izgubila samo 10 lopti i pri tome odradila sve potrebne promjene tijekom utakmice.

Recimo, u startu ih je Miami zbunio igrom s četiri igrača na perimetru koja je Ibaku uglavnom držala na pola puta između reketa i linije za tri te ga svela na promatrača. Čim se zaigralo s niskom postavom i čim je Sefolosha dobio te minute, prednost Heata na vanjskim pozicijama je nestala.

Visoki OKC-a su odradili sjajan posao u zatvaranju reketa, dobrim dijelom i zato što se nisu dali izvući. Bosh i Haslem morat će pucati puno bolje od 6-17 ako misle kazniti ovakvo sidrenje. Iako, na kraju je to nebitno, jer čak ako i izvuku Ibaku iz reketa, sami sebi pucaju u nogu zbog svega onoga ranije navedenog vezano uz obranu sredine, a i Brooks uvijek ima opciju vratiti se igri s dva visoka, što je luksuz kojega Spoelstra nema.

Osim ovih igračkih izmjena, bitne su bile i one stilske. Recimo, korištenje pick igre umjesto izolacije iz uvoda totalno je izneredilo obranu Heata koji je svojim tradicionalnim preuzimanjem svega i svačega samo olakšao 1 na 5 situacije u kojima bi se nakon bloka našao netko od udarnog trojca Thundera. Spoelstra je pokušao Jamesu uštedjeti nešto energije držeći ga dalje od Duranta, što je uglavnom platio. James je imao snage za kraj i odigrao je dobru individualnu partiju, ali Durant je bio MVP večeri, dijelom i zato što ga je većinu vremena čuvao Battier.

Harden je odigrao lošu partiju (kakvu će zasigurno pokušati zaboraviti eksplozijom u sljedećoj), ali sve je nadoknadio Westbrook. Njegova priča je u biti priča utakmice. Krenuo je agresivno u pokušajima da iskoristi slabosti Chalmersa, naletio je na Wadea koji je dobio zadatak usporiti ga, odigrao očajnu četvrtinu punu forsiranih akcija, a onda je stao na loptu, počeo igrati kao što je igrao u zadnje četiri utakmice protiv Spursa, kao pravi triple threat koji ne uzima samo prvo rješenje koje mu se nametne već ocijeni situaciju, a to je rezultiralo s 11 asista koji su nemjerljivo značajniji od 27 koševa za koje potrošio čak 24 lopte.

Kvragu, kad izračunaš da su tih 11 asista u biti čisti ziceri za Collisona, Ibaku i Duranta u reketu, dakle 22 lagana koša, onda je lako oprostiti poneki šut viška, koji je u biti i razumljiv obzirom na brzinsku prednost koju Russ ima protiv bilo kojeg čuvara Heata, pa tako i Wadea i Jamesa koji su u određenim periodima izlazili iz svojih zona ugode u pokušajima da obuzdaju njegovu energiju.

Kod Oklahome je cijela momčad odigrala sjajno, ali svakako treba istaknuti Fishera (zabio nekoliko šuteva i odmorio nositelje) i Collisona koji je odradio odličan posao u obrani i koji će imati puno važniju rolu u ovoj seriji protiv protivnika koji nema igrača koji ga može kazniti u post igri (kao što je to u prethodnoj seriji radio Duncan ili još ranije dvojac Bynum-Gasol). Collison je majstor kretanja bez lopte, što dokazuju pravovremena zatvaranja kod Jamesovih ulaza, ali i svi oni zakucani ziceri pored protivnika po mjeri poput Bosha i Haslema.

Upravo ta zakucavanja su i simbolički zakucala nade Heata. Ne pronađe li Spoelstra neko rješenje kojim će onemogučiti Duranta, Perka, Collisona i ostale da polažu loptu u obruč desetak puta po utakmici Finala (suluda rečenica sama po sebi, jer u Finalu se takve stvari ne bi smjele događati), makar ono uključivalo i namjerne osobne na svakome tko uđe u reket, Heat se nema čemu nadati. Nema tih ludih šuterskih večeri i presinga na loptu koji mogu kompenzirati gomilu lakih poena i jednostavno superiorni balans vanjske i unutarnje linije kojega OKC prezentira na obje strane parketa.

4 thoughts on “DAY FORTY-TWO – PAINT IT BLACK

  1. Čekao sam cijeli dan analizu i konačno sam ju dočekao…odlična analiza iako mi je žao što nisi bar jeda pasus posvetio Thabi i njegovoj obrani na Wadeu i Jamesu,hehe 😀

  2. Durantula pažljivo vreba, a zatim u 4/4 raspojasa svoje dugačke ekstremitete i uhvati plijen.
    Druže komesare, brzo ti oko ozdravilo!

  3. heat je predugo igro sa konjinom kao liberom tipa garnet, kad je durantula počeo sipat ko iz kabla morao ga je preuzet lekonj

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *