30 FOR 30: BOSTON

SCORE: 39-27

MVP: Kevin Garnett

X-faktor: Kevin Garnett

Umjesto pada kojega čekamo već godinama i koji nikako da se dogodi, Celticsi su opet igrali u finalu Istoka, a Kevin Garnett i Paul Pierce još jednom su bili all-star igrači kakve poznajemo. Kvragu, čak je i Ray Ray uspio zadržati učinkovitost rasnog startera – neka vas manje potrošenih lopti i pad s 16 na 14 poena po utakmici ne zavaraju, Allen je još jednom bio izuzetno koristan kao šuter (45% za tricu najbolji je postotak u karijeri mu, a to valjda nešto govori) i kao obrambeni igrač (o čemu svjedoče 34 minute na parketu u prosjeku, najviše nakon Ronda u momčadi, provedene igrajući za najbolju obranu u ligi). Više nema eksplozivnosti za napadati redovito obruč, a ni snagu za probijati se cijelu večer kroz blokove, ali kao 3&D specijalist je još uvijek vrhunsko rješenje, toliko učinkovito da bi imao smisla kao puno važnija napadačka opcija u nekoj slabijoj momčadi.

Međutim, ako uzmemo u obzir splet okolnosti koji je Bullse izbacio u prvoj rundi (Rose) i Heat veći dio serije ostavio bez punih spremnika (Bosh), ispada kako uspjeh Celticsa i nije baš tako poseban. Ispadanje u drugoj rundi protiv kompletnih Bullsa, možda čak i u prvoj protiv kompletne Atlante, rezultati su koji bi imali puno više dodirnih točaka s košarkom koju je Boston prezentirao u prvih 66 utakmica koje su rezultirale petim scoreom na Istoku. Drugim riječima, Boston je imao jednu tipičnu Bostonovsku sezonu, pogonjen prije svega sjajnom obranom, ali i usporen nedostatkom ikakve rotacije koja je njihov napad, usprkos gomili sjajnih opcija u startnoj petorci, svela na jedan od najgorih u ligi (Celticsi su imali uvjerljivo najslabiji učinak klupe od svih playoff momčadi izuzev Lakersa) i tako ih ostavila ispod ranga izazivača.

Iako je Garnett danas isključivo skok-šuter i iako se Brandon Bass kao drugi visoki (u teoriji od početka sezone, u praksi od polovine) potpuno poklapao s njegovom ulogom u napadu, Boston je uspio preživjeti zahvaljujući sjajnim postotcima i napadu baziranom na Rondovoj slash & kick igri koja je doslovno činila više od pola igre u napadu, bilo kroz pick & pop varijacije s jednim od dva visoka ili kroz povratne na bok za Allena ili Piercea (pick igra i spot up akcije čine gotovo 40% ukupnih napada). Ostalo je uglavnom bio povremeni blok za Allena, izolacija za Piercea ili spuštanje u reket Garnettu, s tim da se Rondova važnost osjeti čak i među ovim povremenim akcijama, jer se upravo tranzicija u kojoj je Rondo glavni ističe kao treći najvažniji izvor poena (a o tome čemo još nešto reći malo kasnije u postu).

Ogroman problem za Boston i dalje predstavlja Rondov očajan šut. Iako ne puca nerezonski kao Josh Smith i ima potrošnju prilagođenu svojim talentima, protivničkim obranama je često pre-jednostavno ostaviti Ronda i igrati 5 na 4 obranu. Agresivnim ulazima on donekle kompenzira taj svoj minus, ali usprkos svim naporima i dalje ostaje iza Garnetta i Piercea na hranidbenom lancu, naglašavajući još jednom kako je Boston bio bolja napadačka momčad u danima kada su Garnett i Pierce imali više ovlasti u organizaciji igre, odnosno kada je Allen bio treća opcija, a ne tek 3&D igrač.

Jasno, ništa od ovoga nije Rondova krivica, vrijeme se ne može zaustaviti i sve veće oslanjanje na njega kao nasljednika Velike Trojke je neminovno, a s tim i transformacija stila igre. Iako, ponekad izgleda kao da je za Celticse proces starenja stao. Pierce je možda i najveći krivac za loš ulazak u sezonu, priznao je da je bio nespreman za relativno brz kraj lockouta, ali kako je s vremenom dizao formu, dizala se i igra Bostona. PP u naponu snage i dalje ostaje jedan od najboljih all-round igrača u ligi, legitimni triple-threat i podcijenjeni stoper koji nosi napad Bostona u kritičnim trenutcima svojim ulazima i igrom s poludistance. Garnett fenomenalnim šuterskim učinkom uspijeva opravdati ogromnu potrošnju za tako jednodimenzionalnog strijelca (čak 77% njegovih pokušaja bilo je iz skok-šuta između reketa i linije za tri), a Ray je sjajan u ulozi specijalista.

Uglavnom, sve ovo pričam da istaknem kako petorka nije bila problem usprkos netipičnom playmakeru i netipičnim visokim igračima. Ne, problem Bostona bio je isključivo manjak podrške s klupe, posebice napadačke podrške, a ako postoji jedan problem kod startne postave, taj je manjak brzine, odnosno Riversova svjesna odluka da se igra sporijim ritmom kako bi se poštedilo veterane, a ujedno i iskoristilo njihovo doktorsko umijeće u igri na postavljene obrane. Uostalom, priča o tome da je Bostonov napad lišen tranzicije i da je to njegova najslabija točka čisti je mit – Celticsi su na ligaškom prosjeku po pitanju učestalosti kontri, one predstavljaju 14% njihovih napada, a po učinkovitosti u tranziciji su također prosjek, s 1.12 poena po posjedu. Istina je da zato što Rondo praktički predstavlja jedinu stalnu opasnost od ulaza spadaju u donju trećinu lige po pokušajima iz ulaza, ali ta situacija se znatno promijenila onog trenutka kada je Bradley dobio veću minutažu. Plus, nije da se radi o nečemu što se ne da kompenzirati, iza Celticsa su po tom aspektu igre i Pacersi i Mavsi i Sixersi, pa ih to nije spriječilo da uđu u playoff. Jednostavno, ako si šuterski učinkovit, onda te nekoliko koševa manje u reketu po utakmici ne bi smjelo koštati glave.

Što nas dovodi do ključnih poteza njihove sezone. Prvi je prisutan od početka do kraja i odnosi se na Docovo upravljanje Garnettovom minutažom. Ograničivši KG-a na 30 minuta po večeri, Rivers je praktički spasio sezonu Celticsa, karijeru Garnettu i omogučio Bostonu da ostane na okupu još barem dvije sezone. Recept je jednostavan, ovi veterani možda više nisu franšizni igrači, ali ako im smanjite minute, u stanju su odigrati najbolje moguće kopije franšiznih igrača. Nažalost, zbog manjka klupe, sličan potez nije bilo moguće izvesti s Pierceom i Allenom, što je zasigurno dovelo do njihovih ozljeda u playoffu, samim time i kraja nada Bostona.

Drugi potez tiče se Bradleya. U trenutku kada su ostali bez Allena zbog problema sa zglobovima, njegova podrška je bila ključna. Kombinacijom šuta i ulaza, uz izuzetnu stopersku rolu, on je ne samo zamijenio Allena, već i donio potrebni dašak svježine u rotaciju, ali i u napad – protivnici Bostona sada su trebali paziti na dva slashera, što je automatski donijelo još više otvorenih šuteva ostalima.

Treći potez koji je spasio sezonu dogodio se nakon malo manje od 30 utakmica, kada je Doc konačno bio prisiljen odustati od visoke postave s Garnettom na četvorci (O’Neal i Wilcox zaključili sezonu zbog ozljeda) i zaigrati s niskom rotacijom sastavljenom od dva šutera pod košem. Spajanjem Bassa i Garnetta u startnoj petorci, Doc je konačno većinu minuta podijelio najboljim igračima, što je dovelo do skoka u efikasnosti. Ne prevelikog, ipak se radilo o šuterskoj momčadi kojoj je najbolji šuter bio out zbog ozljede (Ray), s dva beka koja baš i nisu šuteri (Bradley je slično Rondu većinu svojih koševa zabijao u reketu, točnije nakon cutova, dodavši tako sjajnim kretanjem bez lopte još jednu opciju u napadu), ali se pokazalo da ipak nije svejedno okružili Ronda s 4 ili 3 napadačke opcije.

Dakle, Ainge i Rivers vjeruju da i dalje imaju šansu, a nade polažu u činjenicu da što zbog ozljeda (Allen je već ispao iz igre kada je Bradley dobio veću ulogu, Jeff Green otpao je prije početka sezone), a što zbog promašaja s visokim igračima (9 milja za Wilcoxa i O’Neala mogli su se pametnije potrošiti), Boston nije imao pravu priliku za poštenom borbom. Jednostavno, bez klupe pritisak na veteranima je ogroman, a Pierce, Allen i KG više nisu u naponu snage kao LeBron James pa da mogu zamaskirati sve slabosti rostera. I tu na scenu stupa tržnica na kojoj Boston bazira cijeli kratkoročni plan.

Umjesto da razbiju jezgru i grade iz početka oko Ronda i zadnje dvije Pierceove godine (bilo da ih trejdaju ili da ga zadrže kao most do nove generacije), Celticsi su se spremni kladiti kako je zadržavanje lanjskog rostera najbolji potez kojega mogu napraviti. Nekadašnja šampionska jezgra samo treba pojačanja, a ostvarenju ovog plana pridonosi izuzetno fleksibilna salary cap situacija, koja omogućuje ozbiljna pojačanja rostera bez gubitka najvažnijih igrača.

FAST FORWARD

Prvi korak u izgradnji potrebne klupe i nove rotacije tiče se novih ugovora s Garnettom i Allenom. Naime, dok god ne potpišu za Boston ili se Celticsi ne odreknu Bird prava na njih, i Allen i Garnett računaju se protiv salary capa, otežavajući tako Aingeu lov na ostale slobodne igrače. Jasno, radi se o tehnikaliji koja bi vrlo brzo trebala biti riješena – Garnett je već dogovorio novi ugovor za skoro pola manju plaću od lanjske, ostavivši tako Bostonu između 13 i 15 milijuna na raspolaganju. Barem na papiru, jasno, jer u praksi s njima neće biti moguće raspolagati dok se ne riješi stanje s Bassom, Greenom i Allenom.

Što nas dovodi do Raya. Ako će se voditi sličnom logikom kao Garnett, Allen bi mogao potpisati također za pola lanjske plaće, znači za nekih 5 milja po godini. Za takav novac Boston ne može pronaći jednako kvalitetnog igrača na tržnici, eventualne zamjene u startnoj roli (Mayo ili Terry) koštali bi znatno više za znatno upitniji obrambeni učinak. Allen jednostavno zna napamet cijeli sustav, od obrane do napada, što je za momčad koja cilja na instant uspjeh neprocijenjivo. Također, potpiše li Ray za neki od ovih smiješnih poreznih midlevela kojim se nabacuju iz Miamia, bit će to apsolutna krađa. To što čovjek ima 36 godina ne znači da treba pristati na minimalac – ako Allen vrijedi za 3&D opciju startne kvalitete, onda zaslužuje i takvu plaću, dakle između 5 i 8 milja po sezoni. Plus, da ne spominjem koliko bi perverzan bio njegov dolazak u Miami, gdje bi preko noći postao četvrti igrač po kvaliteti, ali zato deveti po plaći. Kao jedini racionalna kontra-opcija ostaje Memphis, ali obzirom da su u pitanju isti novci, logično je pitati se zašto bi Ray izabrao ijedan drugi scenarij osim ostanka u Bostonu.

Dakle, ako ćemo uzeti da je i njegov ostanak gotova stvar, sada imamo situaciju u kojoj Celticsima ostaje negdje oko 8-10 milja (plus još desetak do zone poreza na luksuz koje mogu trošiti na svoje igrače) i puni midlevel na kojega imaju pravo jer se nalaze ispod salary capa, a to znači da mogu loviti čak tri solidna igrača za zaokružiti rotaciju. Sljedeći na popisu su naravno Brandon Bass kao dokazani partner Garnettu (na tržištu ionako nema visokog igrača srednje klase vrijednog pretplate) i Jeff Green kao nasušno potrebna zamjena za Piercea.

Bassov ostanak je prioritet, ali tu se javljaju i prvi pravi problemi – ponude li mu povišicu koju očekuje (odustao od garantiranih 5 milja što znači da traži negdje između 8 i 10 po sezoni), ostat će bez prostora za dva pojačanja, a Greenu zatim mogu ponuditi samo ugovor u rangu midlevela. Ista stvar se događa ako krenu i obrnutim redom – u slučaju da Green traži ugovor u razini lanjskoga (9 milijuna za godinu dana koji su poništeni nakon medicinske intervencije), ostaje im samo midlevel iznos kojega mogu ponuditi Bassu. Realno, ostanak obojice stoga je moguć u dva slučaja. Prvo, ako prihvate manje iznose od tržišne vrijednosti, što je već malo previše za očekivati nakon popusta kojega su dobili od Garnetta i kojega će dobiti od Raya. Izraz “Luck of the Irish” u ovom slučaju bi trebao opravdati svoje ironične korijene. Drugo, ako Boston bude spreman riskirati s plaćanjem poreza.

Ako bi morao birati jednoga, svakako bi izabrao Bassa. Green je tipični tweener koji predstavlja veliki problem u obrani, nema pozicije koju može pokrivati, a to uništava vrijednost koju ima u napadu kao kvalitetan razigravač, pouzdan skakač (barem za poziciju niskog krila) i solidan strijelac. Green bi uglavnom koristio kao zamjena Pierceu, uz povremenu rolu u niskoj petorci kao lažna četvorka, ali sve što on može ponuditi na toj poziciji manje je od onoga što može ponuditi Bass. Ukratko, zamjena za Piercea se možda može naći i za manji iznos.

S druge strane, sasvim su realne nade kako će Sullinger zamijeniti Bassov učinak s poludistance. Dapače, obzirom na Sullingerove skakačke brojke, njegovo uskakanje u Bassovu rolu pod košem možda Celticsima donese i toliko potrebnu kvalitetu u skoku koju su izgubili onoga dana kada su Perkinsa poslali u Oklahomu. Problem s Bassom je u tome što se radi o šuterskom specijalistu koji nije pomogao u obrani (ali nije ni odmogao, dok to za Greena ne možemo garantirati), ali ni u skoku (tu bi jedan pravi visoki dobro došao da sakrije najveći problem Celticsa tijekom cijele sezone jer Bassove skakačke brojke bliže su beku nego visokom igraču), što Sullingera čini zahvalnom zamjenom.

Ako idealni plan uspije i nekim čudom i Bass i Green stanu u ovih preostalih 10 milja salary capa, odnosno 20 milja do poreza, uz malo sreće Boston za midlevel može dobiti toliko potrebnog pravog centra (možda Hawes, koji bi se stilom igre uklopio u napad Bostona u kojem se visoki izvlače iz reketa dok bekovi jurišaju, ili možda Camby, kao pouzdani back-up Garnettu sposoban kontrolirati skok druge postave) ili pak naciljati nekog rasnog vanjskog igrača (Mayo je možda preoptimistično, iako teoretski moguće, rješenje, ali netko bolji od Doolinga kao osiguranje za udarnu trojku Rondo-Ray-Bradley svakako je poželjan).

Ako pak ne uspiju zadržati cijeli roster, odnosno ako im Green ili Bass pojedu sav preostali prostor pod salary capom, uvijek mogu pokušati midlevel potrošiti na spomenute Hawesa ili Cambya (ili Mayoa), a onaj preostali, sitniji, dio salary capa potrošiti na Krstića, čija Bird prava imaju i koji bi kao pick & pop opcija mogao odraditi svoju rolu light-Bassa (plus je jednako nebitan skakački). Doduše, pitanje je razmišlja li Krle Gospodar Stolica o povratku u NBA (život u Rusiji i igra bez obaveza su primamljivi, tip samo ispaljuje šut za šutom i nitko mu ne viče da ne igra obranu), ali svakako bi bio solidno i jeftinije rješenje od Bassa za osigurati se u slučaju da Sullinger nije spreman odmah pomoći.

TRENUTNA JEZGRA: Garnett, Pierce, Rondo, Bradley, Johnson, Sullinger, Melo (44 milijuna)

REALAN ROSTER: jezgra + Allen (5-6 milja), Green (5-8 milja), Krstić (4-5 milja), Camby (pola midlevela), Pietrus (minimalac), Dooling (minimalac)

IDEALAN ROSTER: jezgra + Allen (5 milja), Bass (6-8 milja), Mayo/Hawes (midlevel), Green (5-8 milja), Dooling (minimalac)

– šteta što su na draftu propustili potencijalne zvijezde poput Tonya Wrotena ili Perrya Jonesa radi osiguranja pod košem (koje im u slučaju ostanka Bassa ili vraćanja Krstića neće ni biti potrebno), Melo će teško pomoći odmah u ozbiljnijoj roli, a još jedan bek na turbo pogon koji bi riješio pitanje vanjske rotacije ili još jedan visoki koji bi mogao odmah pomoći na perimetru, dali bi im dodatnu fleksibilnost u slaganju rostera

– Johnson je lani u kratkim epizodama pokazao da se na njega može računati u obrani, potpuno se uživio u pokrivanje i pomaganje na sve strane koje Celticsi forsiraju, ali potpuno je podbacio kao pick & pop realizator (što nije dobar znak jer je upravo zbog toga draftan), tako da ni od njega, kao ni od Mela, ne treba očekivati značajniju ulogu u rotaciji i zato ih i nisam uzeo u ozbiljnije razmatranje u ovim pokušajima slaganja rostera

9 thoughts on “30 FOR 30: BOSTON

  1. Nisam dosad komentirao, iako pratim objave redovno već neko vrijeme. Nemam što posebno nadodati na ovo, samo jedna pohvala za rad, trud i znanje prikazano u tekstovima. Zaista, nešto najbolje što imam priliku čitati o košarci na ovim prostorima.

  2. Izgleda da je dovodjenje Jeta na 3 godine za 15 mil skoro gotova stvar. To verovatno znaci da Ray odlazi 🙁

  3. Ne nužno, to samo znači da su bonus midlevel usmjerili na beka umjesto na visokog.

  4. Ainge je rekao da su i ray i jet potrebni te da ce ciljat oba. jet je tu da pomogne i u playmakerskom dijelu. Glavno da svi umirovljenici u kelta dobiju dostojne zamjene a da pritom ne probiju 74 milje usd.

  5. Rotacija RR-Bradley-JET-Ray znači da bi i Rondo mogao dobiti koju minutu poštede, plus mogu u drugoj postavi igrat s niskom petorkom (Green kao jedan od visokih) i tako otvorit dodatne minute na drugom boku Rayu koji je lani nešto sitno igrao kao trojka bez ikakvih problema (50 minuta uz standardan obrambeni i šuterski učinak) i to uz Ronda i Doolinga. Nešto mi govori da bi uz Ronda i Terrya to izgledalo još bolje

  6. Moga bi Bradley opet postat igrac s klupe i na taj nacin osigurat dostojnu zamjenu Rondu bez da se mora koristit Dooling. A na SG Terry i Allen podilit minute ka sta i dolici dvama veteranima. Ipak, mislin da se Boston mora koncentrirat na poboljsanje unutarnje linije s obziron da je upitno Sullingerovo zdravlje i Melova spremnost da odma zaigra na ovoj razini, iako ne sumnjan da ce ih do doigravanja vec nekako uklopit.

  7. Kako god sloze rotaciju nepojavljivanje likova poput pavlovica i doolinga je korak naprijed. Zadnjih sezona se precesto dogadjalo da kad se starteri vrate u igru zateknu situaciju da su u minusu s rezultatom
    i u bonusu s faulovima cime je povratak u utakmicu automatski tezi.

  8. Ma nema Sully problema s zdravljem, to su gluposti, postoji potencijal od problema. ali jacanjem ledja, istezanjima…. nece imat s time problema barem jos 6,7 godina. Dovodjenje Jeta je jako dobar potez, moze pokrit obje vanjske pozicije, a i Ainge voli dovodit revolverase za drugu postavu. Nadam se da ce RayRay potpisat, ako ne, onda moj osobni favorit Mayo je spreman uskocit. Covjek koji prve dvije sezone, dok je startao, imao prosjek oko 18 koseva. Nije lose. Greena svakako trebaju zadrzat(mislim radi njega se odrekli jednog, ako ne dva naslova, nema sanse da ga ainge otkaci), upravo jer je tviner, moze mijenjat Istinu, kao i igrat cetvorku. Bolji od bassa u postu, bolji suter, bolji skakacki. A u bostonu ionak svi pocnu obranu igrat. Ako je ovaj Melo stvarno dobar obrambeni, sigurno ce pomoc i osigurat manje trosenje Garnetta sto je odlicno. + Pietrus?, JJJ, Stimer, Dooling? :). Jos im ostaje minimid level za nekoga samo ne znam na kojoj vise poziciji, sumnjam da ce centra, garnett vjerojatno nece 4orku vise igrat, osim ako orlando popizdi i otpusti howarda pa on za 3 milje dodje u boston. U svakom slucaju Boston je krcat.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *