30 FOR 30: CLIPPERS

SCORE: 40-26

MVP: Chris Paul

X-faktor: razvoj Griffina i Jordana

Naravno, svaka priča o Clippersima počinje s Davidom Sternom i Chrisom Paulom kao glavnim akterima – da Hornetsi lockuout sezonu nisu proveli pod upravom lige, tko zna u kojem klubu bi CP3 nastavio karijeru. Da se kratko prisjetimo kronologije – GM Hornetsa Demps pristao je na ponudu Lakersa koja je donosila u paketu Lamara Odoma, Gorana Dragića, Luisa Scolu i Kevina Martina (Lakersi bi u Houston poslali Pau Gasola), da bi uprava na čelu sa Sternom stopirala trade. Pokazat će se naknadno potpuno s pravom, obzirom da su Clippersi izašli s ponudom koja im je donijela Gordona, Kamana, Aminua i pick koji je ovoga ljeta pretvoren u Austina Riversa.

Pogledajmo iz današnjeg kuta koliko je ovakav razvoj događaja bio idealan i kako je opet sreća odigrala puno veću ulogu nego pamet. Prvo da definiramo zašto pamet u ovoj situaciji nije bila bitna – zato što su i jedna i druga strana reagirali impulzivno. Demps je, netipično za čovjeka koji se školovao pod Popovichem, pristao na trade u kojem nije dobio ni jedan od tri ključna sastojka rebuildinga – prostor na salary capu (sva tri igrača koja bi stigla imala su masne višegodišnje ugovore), lutrijske pickove (pick Knicksa koji se spominjao pripada playoff momčadi) te mlade talente (Dragić je u vrijeme tradea s 25 godina bio jedini igrač bliži 20-ima nego 30-ima).

Stern je pak, pod pritiskom ostalih 28 vlasnika kojima je dosadilo gledati kako se Lakersi krcaju franšiznim talentima bez ikakvog rezona, stopirao trade, dakle opet se nije radilo o košarkaškoj odluci već o čistom inatu prema Lakersima. Da je u pitanju bila neka druga franšiza, Hornetsi bi tako danas bili krcati igračima koji garantiraju borbu za playoff (time i ne-lutrijski pick na draftu koji nema gotovo nikakvu vrijednost), koji ujedno zatvaraju salary cap (ne bi bilo moguće pojačati se na tržnici) i koji su to što jesu, osrednji starteri koji bi (osim Martina) teško mogli funkcionirati kao išta više od igrača zadatka u ozbiljnoj playoff momčadi.

Ovako, Dempsova karijera i budućnost Hornetsa su spašeni, a posao s Clippersima donio im je i prostor na salary capu (zadnja godina Kamana), mlade talente (Aminu, Gordon) i lutrijske pickove (Minnesotin). Da ne spominjemo činjenicu kako upravo zato što nisu dobili 4 korisna veterana, već jednog istrošenog uz dva mlada igrača, nisu bili konkurentni te su završili na dnu, što im je omogučilo još jedan lutrijski pick, vlastiti, koji se kasnije pretvorio u Anthonya Davisa. Mislim, nitko nije mogao očekivati da će se stvari ovako savršeno razviti, ali danas se svi oni napadi na Sterna čine nebuloznima.

Ironija u cijeloj situaciji je ta da o svemu odlučuje slučaj – da je kojim slučajem Gordon bio uporan do kraja i tražio odlazak u Sunse pod svaku cijenu (smirio se nakon što su Hornetsi doveli Ryana Andersona), da im loptice nisu bile naklonjene i da su završili s npr. 7. pickom (najniže što su mogli pasti) te da Kamana nisu pretvorili u Andersona nego u novi ugovor Landryu, onda bi danas zasigurno govorili o Hornetsima kao totalnim gubitnicima koji za svog najboljeg igrača nisu dobili ništa, pričali bi o Sternu i NBA upravi kao o prevari, a onaj stopirani trade s Lakersima bi izgledao sjajno.

I tako je NBA i u ovom slučaju dokazala da je zakon na svim razinama jer ne kopira život samo na parketu (važnost svakog poteza u ovolikom ritmu poena nema ni jedan drugi sport, a to automatski znači da je uloga svakoga tko uđe na parket makar na par minuta itekako značajna), već i u svim ovim ritualima koji okružuju samu igru. Ta ljepota improvizacije u ovom konkretnom slučaju itekako je bila vidljiva i na parketu jer, dodavši Paula, Clippersi su se lansirali s dna na vrh.

Franšizni talent tako utječe na kontekst, to nije upitno, uostalom sama definicija franšiznog talenta u nekom mom gledanju na stvari tiče se sposobnosti ulaska u playoff u okruženju prosječnih/midlevel NBA igrača (znači, franšizni igrač je onaj koji okružen s 4 igrača zadatka može odvesti momčad u playoff). Međutim, ono fascinantno u slučaju Clippersa je što do skoka dolazi usprkos sljedećim otežavajućim okolnostima:

– Paul se morao uklopiti u momčad bez trening kampa i ozbiljnih priprema
– nominalno drugi bek Billups otpao je zbog ozljede nakon 20 utakmica
– do dolaska Nicka Younga combo-bek Randy Foye bio je udarna spot up opcija
– momčad je trenirao Vinnie Del Negro

Paul je sve ovo prebrodio i još jednom se potvrdio kao najbolji bek u ligi, a ako nekome treba još dokaza, evo samo dva podatka – čovjek je zabijao 20 poena po utakmici uz 48 % ukupnog šuta iz igre (37% za tricu, 44 % s poludistance, uz 86% iz slobodnih) iako su baš svi znali da je on pokretač svega i iako su ga baš svi pokušavali zaustaviti, a to je naravno bilo nemoguće zbog kontrole lopte i pregleda igre kojem nitko drugi nije ni blizu (primjera radi uzmimo Ronda i Nasha kao igrače koji na sličan način dominiraju napadom i oko kojih se sve vrti – Rondo je izgubio 193 lopte, Nash 229, a Paul 124 usprkos tome što je odigrao 224 minute više od prvoga, odnosno 220 od drugoga).

I taj skok o kojem pričamo nije tek preskakanje jedne stepenice, Clippersi su se iz jedne od najgorih napadačkih momčadi u ligi (godinu ranije završili na poziciji broj 22.) pretvorili u jedno od najučinkovitijih (četvrti, odmah nakon Spursa, Thundera i Nuggetsa). Kad uzmeš sve one maloprije spomenute otežavajući okolonosti u obzir, jasno je da se radi o kvantnom skoku, a za njega je najzaslužniji CP3.

Naravno, jedini segment igre na kojega Paul ne može utjecati tolikom mjerom (iako je izuzetno kvalitetan obrambeni igrač za nekoga niskog 183 centa) ujedno se pokazao i najvećim problemom u ovoj lockout sezoni. Clippersi su bili loša obrambena družina, a za to su najveći krivci Blake Griffin i DeAndre Jordan, uz Paula ključni dijelovi jezgre potencijalnog budućeg izazivača. Blake je na početku sezone djelovao totalno izgubljeno u obrani, ali i u napadu, toliko da gotovo nitko tko gleda utakmice umjesto NBA actiona nije smatrao da je zaslužio izbor na all-star.

Međutim, kako je sezona odmicala i kako se počeo navikavati na Paula, ali i razvijati igru u postu, Griffin se nametnuo ne samo kao legitimni all-star igrač, već možda i kao najkompletniji mladi visoki igrač u ligi. Dodavši napadanju obruča i čvrstu igru leđima uz gomilu pivota, fintiranja, hookova i spinova, Blake je postao kompletan strijelac u reketu kojem do savršenstva u napadu nedostaje još samo pouzdan šut s poludistance (uspije li ikada riješiti probleme sa slobodnih i iz pop situacija, bit će nezaustavljiv jer ima izuzetan osjećaj za asist i kao stvoren je za igru licem košu u ulozi prave triple-threat opcije). Još važniji je pokazani napredak u obrani, gdje je sve manje zbunjeno gledao što napraviti i jednostavno bio aktivniji, posebice u 1 na 1 bitkama.

I dok za Griffina nema straha što se tiče talenta (njegov problem je prije svega sklonost ozljedama, što je potvrdilo i ovo ljeto), ogroman upitnik lebdi nad vlasnikom trećeg ogromnog ugovora DeAndre Jordanom. Obzirom na njegove napadačke limite (nema šuta niti si ga je u stanju kreirati, nema pregled igre, ali može trčati i zakucavati), Jordan mora biti dominantan obrambeni igrač u rangu Chandlera da opravda svoju plaću. Napadački, nije daleko od Chandlera u realizaciji onoga što mu se servira, ali njegova nesposobnost da fantastične atletske predispozicije pretoči u igru koja bi pomogla obrani i na perimetru i u reketu, bila je najveći problem Clippersa u ovoj sezoni (uz velike šanse da tako bude i ubuduće).

Opet, shvati li ikada Jordan da nije sve u blokadama s leđa (pri kojima pojma nema što rade preostala 4 protivnika, što je smrtni grijeh za zadnjeg čovjeka obrane) te doda li Griffin šut s poludistance kompletnom talentu kojega posjeduje, Paul će pored sebe imati upravo onakva dva pomoćnika kakva su mu potrebna da izazove prave contendere. Ove sezone tako nešto jednostavno nije bilo moguće, ali barem su udareni pravi temelji.

FAST FORWARD

Brzinski su odradili posao na tržnici i to čak bez službenog GM-a, odlučivši se za povjerenje veteranima. Bokovi su i dalje ostali problem, kao i dubina rotacije pod košem. Young je bio najčistiji šuter kojega su imali u kombinacijama i pustili su ga da odšeta, ali u principu su potpisom s Griffinom riješili ono najvažnije. Iduća sezona i pregovori s Paulom, a onda i odluka o tome što s Del Negrom, bit će ključni za budućnost franšize i očito su fokusirani isključivo na nju. Ili Sterling namjerno čeka što duže s potpisom GM-a kako ga ne bi morao plaćati preko ljeta.

JEZGRA: Paul, Griffin, Jordan, Butler, Billups, Crawford, Odom, Gomes, Bledsoe, Thompkins (68 milja)

KONAČNI ROSTER: jezgra + minimalni ugovori + dvogodišnja iznimka

– obzirom da su već s ovih 10 imena na rosteru prešli cap, Clippersi će gotovo sigurno plaćati porez

– granica je 70 milja, a dobra vijest je da ove godine i dalje vrijedi pravilo dolara za dolar, što znači da će, ako budu imali salary cap od 73 milje, platiti samo 3 milje kazne

– još je važnije što neće prijeći dodatnu zaštitu od 4 milje, takozvani „apron“, koji praktički znači da će za momčad koja probije 74 milje za plaće početi vrijediti druga pravila bliža hard capu nego soft capu – ostaju bez dvogodišnje iznimke, imaju manji dodatni midlevel za ponuditi, od dogodine neće moći potpisati igrača u sign & tradeu (dakle, iduće godine potezi Knicksa i preseljenje Nasha u Lakerse ne bi bili mogući), imaju ograničenja oko plaća koje mogu ponuditi i primiti u tradeu, a ne mogu potpisati čak ni svog midlevel igrača na kojega imaju rana Bird prava ako mu netko ponudi puni midlevel (igračima s punim Bird pravima i dalje mogu dati koliko god žele, naravno pod uvjetom da su svjesni posljedica poreza)

– vraćanje Billupsa nakon ozbiljne ozljede više je igrački (koliko će biti spreman pomoći u 82 utakmice + playoff) nego financijski rizik jer radi se o samo jednoj sezoni, ali 4 godine dug ugovor veteranu poput Crawforda već je pretjerivanje (šanse da Crawford na parketu opravda ovih 20 milja su minimalne), plus nema nikakvog smisla ako Bledsoe nastavi s igrama iz playoffa kojima se nametnuo ne samo kao potencijalno zanimljiv back-up play za promjenu ritma, već kao vrhunska combo opcija sposobna nositi glavnu napadačku ulogu u drugoj postavi

– jasno, ugovor s Crawfordom dogodio se zbog dovođenja Odoma (morali su pustiti Williamsa čiju ulogu prve napadačke opcije s klupe dobiva Crawford) što 8 milja koliko košta njegova zadnja godina čini još većim ulaganjem, ali ovo je kalkulirani rizik – ako postoji šansa da se čovjek barem djelomično vrati u formu prije lockouta, to bi Clippersima dalo lani itekako potrebnog trećeg visokog, a takav vrijedi navedeni iznos (svaka čast svemu što su odradili Reggie Evans i Kenyon Martin, posebice u playoffu gdje su dali potrebnu žilavost pod košem, ali činjenica je da njihova jednodimenzionalna igra ne zaslužuje tolike minute koje samo dodatno troše Paula i Griffina u napadu te otežavaju život šuterima na bokovima)

3 thoughts on “30 FOR 30: CLIPPERS

  1. još jedan vetaeran – Grant Hill navodno dogovorio dolazak u Clipperse

  2. Jako dobar tekst. Istina da je špekulacijskog karaktera, iz današnje perspektive po tvojoj procjeni kolike su šanse da Paul potpiše novi ugovor s Clippersima, odnosno tko bi se tu sve mogao pojaviti kao alternativa.. jel imaju Hornetsi kakve šanse za povratak ovog genijalca.

  3. Paul ostaje u Clippersima (osim ako se Blake ne raspadne) zato što mu jedini mogu dati 5 godina i 100 milja. Ovog ljeta je kupio kuću u L.A.-u (10 milja), a kad su ga pitali zašto nije produžio ugovor već sada ako želi ostati Clipper, nije koristio nikakve muljaže (želim testirati tržište, želim vidjeti kako momčad napreduje, bla bla) već je odgovorio da se radi o poslovnoj odluci, produženjem može dobiti samo 3 godine na ovu jednu preostalu, a, ako čeka iduće ljeto i status slobodnog igrača, može dobiti svih 5.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *