30 FOR 30: LAKERS

SCORE: 41-25

MVP: Andrew Bynum

X-faktor: Kobe Bryant

Za razliku od prošle sezone, koja je nakon ispadanja od Dallasa u polufinalu Zapada dočekana kao katastrofa, ovogodišnji Lakersi ispunili su očekivanja, a, obzirom na kontekst, mogli bi reći kako su ih čak i nadmašili. Osvajanje divizije ispred preporođenih Clippersa, treći score na tvrdom i izjednačenom Zapadu te pristojan otpor u drugoj rundi protiv dominantne Oklahome samo su još jednom dokazali šampionski pedigre i karakter Bryanta, Artesta, Gasola i Bynuma. Samo, jedno je željeti, a nešto drugo moći. Razlozi zbog kojih se nije moglo su pak vidljivi iz aviona:

– trener koji je pao s Marsa i tijekom sezone nije donio nikakav pomak u igri (Browna su doveli kao stručnjaka za obranu, a pod njegovim vodstvom Lakersi su postali duplo gora momčad u tom segmentu, pali su sa 6. pozicije na 13.)
– Mitch Kupchak okupio je najtanji roster u ligi (nakon tri all-stara, sljedeći najbolji igrač bio je all-round veteran i lutalica Matt Barnes, što dovoljno govori o dubini njihove rotacije)
– Kobe je bez Jacksonovog nadzora zamijenio ulogu super košarkaša onom super junaka

Krenimo najprije s rosterom. Nakon tri sjajna igrača koja bi u većini preostalih momčadi lige bili prve opcije, slijede tri solidna spot up igrača s klupe (dakle, ne 3&D igrači startne vrijednosti već rezerve – Barnes, Artest, Blake) i jedno ogromno ništa sastavljeno od jednodimenzionalnih šljakera (Hill kao skakač, Murphy kao tricaš, Sessions kao slasher) i gomile igrača bez NBA vrijednosti (Ebanks, Fisher, McRoberts, Goudelock). Preletite još jednom ova imena i recite da ono što su izveli Kobe, Pau i Bynum nije zadivljujuće?

Sada na scenu stupa Brown. Čak i kada mu je Kupchak doveo potencijalno pojačanje u vidu Sessionsa, trener Lakersa propustio je šansu izgraditi rotaciju gurnuvši jedinog kreatora na poziciji playa u ulogu startera nakon četiri utakmice, umjesto da ga je ostavio kao lidera druge postave, što je rola u kojoj se ovaj sjajno snalazi cijelu karijeru. Sessions je neočekivano solidno odigrao kao šuter (šut od 49% za tricu daleko je najbolji rezultat koji je ostvario u karijeri, istina radi se o malom uzorku od 23 utakmice i 17 od 35 ubačaja, ali svejedno – respect), međutim igrajući rolu promatrača nije uspio pomoći svojim najvećim talentom – slash & kick igrom. Praktički, Brown je držeći loptu dalje od Sessionsa svog potencijalnog četvrtog igrača sveo na ulogu igrača zadatka, umjesto da ga je iskoristio kako bi više odmarao Bryanta i Gasola, posebice u onim situacijama kada je jedan od njih morao ostajati na parketu s klupom kako protivnici ne bi nabili preveliku razliku.

Također, Sessions je mogao donijeti i balans napadu koji je patio od poprilične sterilnosti. U eri u kojoj svi vrte pick & roll, Lakersi jednostavno nisu imali čovjeka koji to može, a i kada su ga dobili osudili su ga na otpatke. Njihova igra tako se svela na usporavanje napada i spuštanje lopte u post, po čemu su uvjerljivo bili prvi u ligi. U biti, Brown nije previše dirao u napadačke postulate Jacksona i trokuta, ali je sveo kretanje na minimum (omogučio lakše branjenje post up situacija) i zanemario potrebu da se reket raširi kako bi se spriječila udvajanja (kod Jacksona su povratne lopte uvijek mogle računati na dva cutera i dva spot up šutera, kod Browna je bilo upola manje opcija), što je dovelo i do pada u napadačkoj učinkovitosti sličnog onom obrambenom (sa 6. na 10. mjesto).

Trokut je tako postao jednodimenzionalno forsiranje igre leđima, bilo da se lopta spuštala Bynumu i Gasolu (radili odličan posao golom snagom, odnosno šutom iz okreta) ili Bryantu (bez premca najbolji post igrač među svim bočnim opcijama u ligi), a kako nije bilo suigrača sposobnih realizirati povratne lopte nakon udvajanja u postu, plan B je uglavnom bio uzimanje lošeg šuta od strane Bryanta. U pokušaju da raširi reket za sjajnu tehniku Bynuma i Bryanta, Brown je Gasola izvlačio sve više prema perimetru te je ovaj uzeo najveći postotak šuteva u karijeri s poludistance i s linije za tri, žrtvujući pri tome dobar dio učinkovitosti koja je počivala na njegovoj vlastitoj igri leđima košu.

Nažalost, sve odricanja zajedno nisu dovela do ničega, a to nas dovodi do Kobeova gubitka atleticizma kao još jednog detalja zašto se nije moglo bolje. Naime, da bi zadržao ubojitost (barem ovu najosnovniju statističku) Kobe se morao sve više spuštati u post, oduzimajući tako prostor jednome od dva visoka. Kobe od prije 3-4 godine bi stvarao višak ulazima ili kreiranjem vlastitog šuta iz driblinga igrajući licem košu, dok ovaj današnji veteran izbjegava čak i izolacijsku košarku. Što dovodi do stvarno fascinantnog paradoksa – usprkos manjku eksplozivnosti, Kobe je u ovoj sezoni uzimao najviše lopti u karijeri nakon 2006. kada je igrao s Kwameom Brownom i Smushom Parkerom, točnije završavao je 36% akcija u kojima je sudjelovao.

To su brojke koje su imali Jordan u ranim danima Bullsa (dok je igrao s Oakleyem i Paxsonom) ili Iverson u najboljim danima Sixersa (uz Erica Snowa i Dikembea). Samo, ni Jordan ni Iverson tada pored sebe nisu imali all-star napadače u rangu Gasola i Bynuma, to je očito, a kada su im se priključili Pippen ili Anthony odustali su od tolikog obujma uzetih napada. Još je fascinantnije što su do ovakve sulude potrošnje dolazili uglavnom igrom s perimetra iz triple-threat pozicije, dok je ovaj Kobe puno više dodirnih točaka imao s igračem poput Shaqa, koji je sve koševe trpao u reketu, ali, zanimljivo, čak ni u najdominantnijim danima nikada nije prelazio kvotu od 32% potrošenih akcija. Znači, iz ovoga se može izvući gomila zaključaka:

– Kobe je pod stare dane promijenio igru, ali ne i mentalitet volume scorera
– stari Kobe je još gladniji ganjač brojki od mladog Kobea što je rijetkost jer veterani obično, kako im pada individualna moć, postaju zahvalniji timski igrači, posebice ako su okruženi all-star suigračima
– preseljenjem u reket indirektno je zaustavio daljni razvoj Bynumove igre i prisilio Gasola na prevelike ustupke u stilu igre

Sve bi ovo prije svega bilo zanimljivo košarkaško iskustvo vrijedno proučavanja (transformacija šampionske jezgre nešto je što nemamo prilike često gledati) da ovolika važnost koju Bryant daje sebi (uz podršku trenera Browna koji očito nema autoritet da išta napravi po pitanju momčadske filozofije te se jednostavno priklonio Kobezofiji) nije ostvarila sljedeće brojke: 43% učinka iz igre i 30% za tricu, što su učinci combo-beka, nikako prve napadačke opcije na vanjskim pozicijama (obzirom na ogroman broj lopti koje je uzeo u reketu, točnije s lakta reketa gdje se najčešće spušta u akciju, ti učinci još više zabrinjavaju). Uostalom, da se vratimo na Iversona i Jordana, pa i starog Kobea (jer najpoštenije ga je usporediti s njim samim) – u sezonama kada su uzimali ovakvu odgovornost u napadu zabijali su 31 (Iverson), 37 (Jordan) ili 35 (Kobe 2006.) koševa u prosjeku. Ovogodišnji Kobe stao je na 28, što je isti učinak kakvoga je imao pod Jacksonovom palicom kada je trošio 5% manje napada.

Možda vam se ovih nekoliko koševa razlike ili par postotaka gore-dolje čine nepotrebnim informacijama i traženjem dlake u jajetu, ali u ligi u kojoj jedna lopta odlučuje o konačnom ishodu i u kojoj se razlika između momčadi na vrhu često krije u par koševa, to što je Kobe ostao u istoj ulozi iako mu je učinak pao za 5 koševa ili 5% šuta za tri, nikako nije dobar znak za budućnost Lakersa jer govori o poenima koje na neki način treba kompenzirati. A to je nemoguće u situaciji u kojoj ste jednako osrednji i u napadu i u obrani, odnosno u kojoj ne koristite sve potencijale koje imate već nepotrebno forsirate jednu opciju koja više nije ni najbolja na rosteru.

Drugim riječima, Mike Brown je trebao stvoriti bolji balans između svoja tri udarna igrača, uz naglasak na Bynuma koji, za razliku od Kobea, danas praktički više nema problema sa kreiranjem situacija za zabijanje koševa. Fizički i tehnički momak je izrastao u neprikosnovenog all-star centra koji ima franšizni potencijal ako ikada sazrije kao igrač (stavi košarku ispred svega) i čovjek (shvati da anarhizam treba dozirati).

Mada, na kraju svi ti odnosi nisu ni bitni te spadaju više u sferu estetike i košarkaške etike. Čak i da su dijelili loptu kao Sunsi, da su vrtili pick & roll i da su trčali, bez podrške poštene rotacije Lakersi su bili osuđeni na raniji odlazak na ljetne praznike. Nema to veze ni s Kobeovom sebičnošću ni Bynumovom arogancijom, već isključivo s ukupnim talentom momčadi. Da je on bio drugačije raspoređen, zasigurno bi dobrim dijelom prikrio sve individualne nedostatke nositelja.

FAST FORWARD

Dovođenje Nasha sjajan je potez jer bi ovim praktički trebali riješiti dvije muhe jednim udarcem. Nash je jedan od najboljih šutera svih vremena koji će zasigurno odraditi bolji posao u širenju obrana od svih lanjskih igrača, a donijet će i toliko potrebnu raznovrsnost u napadačku igru. Naravno, prva stvar koju će morati napraviti je naći balans između 2 na 2 igre Nasha i Gasola te Kobeoveih i Bynumovih 1 na 1 situacija, jer ostane li sve i dalje ovako klimavo, Bynum će se opet prestati truditi, Gasol će poželjeti novu sredinu, Nash se neće realizirati, a Kobe će nastaviti forsirati kao da sutra ne postoji.

Uostalom, da Kobe i dalje namjerava živjeti u ovoj svojoj zoni ugode, najbolje pokazuju tri nedavne izjave s priprema za OI. Prva kaže da je ova USA repka bolja od one iz 1992. što naravno nema nikakvog uporišta u stvarnosti (usporedite samo visoke igrače ako vam se da uopće ozbiljnije analizirati), ali itekako pomaže Kobeu da se još jednom stavi u isti koš s Jordanom. Druga kaže da je David Stern bedak što predlaže da se USA repka vrati mladima, što je samo još jedan nastavak borbe između igrača (koji su odjednom veliki patrioti) i vlasnika (koji žele minimalizirati potencijalne ozljede) za prevlast u ligi, a Kobe se ovakvim izjavama pozicionira kao predvodnik igrača (iako je ugovorom od 30 milja bliži vlasniku franšize). Treća kaže kako je ovo momčad mladih snaga, a da je on tu kako bi u uzeo stvar u svoje ruke u zadnjih pet minuta i onda valjda svojom poslovičnom sklonošću pravim odlukama u završnici (ovo je sarkastično, ako netko ne kuži) donio pobjedu. Naravno, u ovo vjeruje samo on, marketinška mašina koja održava na životu mit o Kobeu i svi oni s IQ-om ispod 80 koji ne znaju čitati i nemaju internet, pa tako i dalje vjeruju da je 1 na 5 šut preko ruke realiziran u 20% situacija najbolja moguća košarkaška odluka, a da je Kobe, kao svojevrsni glasnogovornik takve igre, stvoren samo kako bi zabijao pobjedničke šuteve.

JEZGRA: Bryant, Gasol, Bynum, Nash, Artest, Blake, McRoberts, Morris, Ebanks, Eyenga (90 milja)

– po cifri u zagradam jasno je kako Lakersi baš nemaju previše prostora za manevriranje i kako im ostaje popuniti roster s minimalnim ugovorima te eventualno potpisati Jordana Hilla za nešto veći iznos (imaju prava na njega, čak ako se netko poput Minnesote zaleti i ponudi mu ugovor, Lakersi imaju pravo izjednačiti ga i ostaviti Hilla na rosteru)

– idealan scenarij pak bio bi dovesti Howarda, bilo preko Houstona (koji bi prihvatio Bynuma i nekoliko loših ugovora Orlanda) ili direktno za Bynuma, što bi riješilo pitanje obrane (Dwight bi se sam pobrinuo za ono za što Mike Brown nije sposoban), ali i odnosa u napadu (Dwight bi bio zadovoljan povremenim 2 na 2 akcijama s Nashom i ne bi tražio toliko lopti u post kao Bynum), mada bi i tada roster patio od nesrazmjera između igre pod košem i igre na perimetru, a tanašnu rotaciju da ne spominjem

– opet, obzirom na manjak franšiznih igrača u ligi, pa čak i ovih potencijalnih poput Bynuma, zar ne bi svima bilo bolje da imaju svoju momčad u kojoj mogu biti glavni (koja je svrha Howardova dolaska u Lakerse, gdje će živjeti u sjeni Bryanta, za njegovu marketinšku vrijednost i za dojam o njemu kao igraču), što bi donijelo koristi i njima, ali i ligi (zamislite Howarda u Houstonu i Bynumu u Dallasu ili Clevelandu dogodine, to je već puno bliže toj ravnopravnosti o kojoj pričamo cijelo vrijeme), pa čak i samim klubovima – Lakersi mogu biti treći na Zapadu i bez trećeg maksimalnog ugovora, pri tome nešto i zaraditi, a možda i okupiti 6-7 igrača koji zaslužuju mjesto na NBA rosteru umjesto trenutna 4

15 thoughts on “30 FOR 30: LAKERS

  1. Ae OK, odlično pišeš, redovno čitam, svaka čast. Ali ovako pisati o Bryant-u je čisto svetogrđe. I igra 1-na-5, kako je ti zoveš, jeste najbolja stvar u tijesnoj završnici (eventualno 2-na-2) s obzirom da su odbrane fokusiranije i gotovo je nemoguće odigrati bilo šta ekipno. Da ne pominjem da većina igrača bježi od lopte ili im se oduzmu ruke i noge u takvim trenucima. Još sam htio da prokomentarišem ovo što si pisao u vezi koliko šuteva uzima Kobe valjda (ako sam dobro skonto). Pa i sam si napisao da je spacing bio očajan (najgori kod Lakersa od kad je došao Gasol-pa i prije) i onda svaka povratna lopta iz post-a završava kod Bryanta koji uzima težak šut. A on sam nije imao otvorene igrače da dodaje kada se nađe na post-u pa je logično više i šutirao. Dakle, po meni, više stvar okolnosti nego neke njegove tvrdoglavosti ili jurenjem statistike i šta već ne. Eto, valjda si i ti poželio da se nekome ne svidi šta pišeš, s obzirom da te svi uglavnom hvale. Ovo nisam mogao prešutiti, inače mi se sviđa pa ne komentarišem puno 😀 Pozz

  2. Ne znam da li si najvise pratio lakerse ove godine, ali meni je ovo najbolja analiza tima do sada. Koliko sam ja uspio vidjeti lakerse, njihove napadacke akcije su identicne kao u clevelandu kada su tamo bili james i brown. Problem je sto bryant ne zna razigravati ekipu kao james i sto je prestar za takvu ulogu. Najvise me je bynum iznervirao sa svojim ponasanjem tj. nezainteresiranosti na terenu, pogotovo u seriji sa denverom. Ja mislim da je glavni problem trener, pa onda bryant sa svojim debilnim forsiranjem lopte i suta (nesto kao westbrook).

  3. Doveli su Jamisona. On je još uvijek u stanju odigrati dobro napadački (pogotovo u drugoj postavi) ali mislim da im treba još najmanje jedan pouzdan šuter (kakvog je gotovo nemoguće naći za vet. minimum-jedino ako nisi prošlogodišnji prvak). To znači da vjerojatno mini-midlevel ne kane potrošiti na Hilla (to bi im bio još jedan dodatan financijski uteg).

  4. nikako ne mogu se složiti sa dijabolom. kako je 1 na 5 najbolja opcija? uopće, u kojoj situaciji je to najbolja opcija? ok, neki napune gaće tad. ali tad takvi sjede na klupi. uostalom, p*** mu materina, profesionalac si koji je itekako dobro plaćen da ubacuje loptu kroz obruč. e pa onda ili je ubacuj ili se makni s terena.

    i još malo o ovom svetogrđu s bryantom. opće to ne vidim kao svetogrđe. u košarci, kao i svugdje, koncept svetih krava ne bi smio postojati. ako je netko nešto loše napravio, red je da mu se to spomene. ne vidim smisla u argumentima koji spominju njegove prošle prstene. kakve veze imaju njegove igre i rezultati od prije 10 godina sa netom završenom sezonom? osvojio je to i to pa više ne smiješ reći da je nešto loše napravio iako je? glupost

  5. @ mrvica1987 – Lakersi imaju Bird prava na Hilla tako da ga mogu potpisati bez obzira na salary cap. Jamisona je potpisao za veteranski minimum, to znači da im je ostalo još ove 3 milje poreznog midlevela, pa mogu hvatati Delontea Westa (36% za tricu lani, 37% u karijeri) ili Jodiea Meeksa (37% za tricu lani i u karijeri). Ili mogu za minimum potpisati Redda koji je lani u Sunsima gađao 32% za tri (u karijeri 38%).

  6. @wade
    Kobe ZNA i MOŽE razigrati momčad ali NEĆE. Ako si primjetio, većina njegovih asistencija pripada vrhunskom košarkaškom umijeću, pravim majstorskim djelima (kroz “uši”, iza leđa, podvaljivanja, itd.). Gotovo je svaka njegova asistencija siguran zicer. Općenito se može reći da Kobe savršeno “čita” igru, ali se očito drži nekih samo njemu razumljivih načela, pa glupostima na terenu nikada kraja. Mislim da je Bryantov slučaj najbolje opisao Messina kad su ga novinari pitali kakve će savjete dati Bryantu na treninzima. Odgovor? Što ja njemu imam govoriti, pa čovjek helikopterom dolazi na trening!

  7. To sto helikopterom dolazi na trening , neznaci da covjek ne trenira najvise od svih. Zbog toga bez obzira na talent Drazenu , Jordanu , Bryantu je zadnicka osobina i rad i trening svaki dan…. Lakersima jednostavno treba bolji trener i to trener koga ce Bryant postovati , ali mozda se nesta izrodi i iz kombinacije Nash-Kobe obojca su treneri i igraci u isto vrijeme i citaju protivnicke ekipe , sad zavisi hoce li ih baynum stititi u reketu nakon prpusta u odbrani pogotovo Nash-a , ako se stvori dobra hemija izmedju samih igraca imaju vecu sansu nego prosle godine 😉

  8. Nije samo Kobe problem, jer Lakersi nemaju ama nikoga , ko mu može pomoči od vani. Govorim o konstanti. Kobe cijelu karijeru igra 1 na 5… I Jordan je. Ali Kobe je izstrošen.. sada ulazi u svoju 17 sezonu… Baš se dobro drži… Ali nije više brz… To je problem… Glava želi ali tijelo ne može više….

  9. ne znam di bi postavija ovo pitanje za lina i njegov offer sheet… koliko shvacam rocketsi mogu ponudit ovakvu raspodjelu 5+5+15 i to knicksi moraju matchirat, ali oni ce sad potpisat ravnomjerno po godinama? kako je to moguce… znaci knicksi su morali potpisat 5+5+15 a rocketsi ne moraju iako su potpisali takav offer sheet?

    dalje, zar nije ogranicena povisica po godinama po nekoj stopi, cini mi se 7,5%, otkud onda ovakva ponuda? jebata taj CBA je atomska fizika za razumit…

    a da ne bilo offtopic, potpuno se slazem sa opservacijama o kobeu u tekstu 😉

  10. @mariolino

    Ovako nekako stvari stoje – pravilo omogućuje momčadima da zadrže igrače druge runde time što prve dvije godine ostavlja na rani-Bird/midlevel razini (5+5) tako da mogu izjednačiti ponudu (jasno, ako imaju neko od ovih prava). Ovo povećanje u trećoj godini (na koju se može dodat još jedna godina za isti iznos) može biti maksimalno, ali – ovo je bitno – pod uvjetom da momčad koja nudi ugovor ima prostora na salary capu u prvoj godini za prosjek te 3 ili 4 godine. Dakle, Rocketsi mogu nuditi onoliki ugovor koliko im dozvoljava salary cap (npr. da imaju 5 milja prostora ne bi mogli povećati treću godinu jer im je prosjek ugovora 8.5, ali kako imaju prostora ko u priči mogu dati maksimum, što za igrača s Linovim stažom iznosi 25% capa). Bitno je da momčad koja izjednačava nema tih briga, ako je spremna izjednačiti ona i dalje plaća 5+5+maksimum, ali ovaj prosjek spriječava momčadi koje nemaju prostora na salary capu da se razbacuju s tim povećanjem nakon druge godine (tipa, da je Houston imao samo ovih 5 milja, treća godina bi išla standardnim povećanjem od 4.5 %, dakle mogli bi Linu ponudit 15 milja za 3 godine).

    Ali, ovo me manje zbunjivalo od toga zašto Lakersi imaju prava na Hilla kada su ga se odrekli, a onda sam skužio – Hill je došao u tradeu i nisu ga se odrekli Lakersi nego Rocketsi (opciju za četvrtu godinu rookie ugovora treba dignuti na početku sezone što Rocketsi nisu napravili). Hill je tako slobodan igrač, ali momčad koja ga ima i dalje ima pravo potpisati ga preko capa (vrijedi čak i da je ostao u Houstonu, odnosno da su Lakersi bili ti koji su ga se odrekli) ali samo u vrijednosti koliko bi iznosila četvrta godina rookie ugovora. Drugim riječima, ponudi li Minnesota ili netko treći midlevel, Lakersi to ne mogu izjednačiti jer nemaju puna prava, a četvrta godina u Hillovom slučaju iznosi 3 i nešto milje, tako da bi morao uzeti znatno manje love da ostane.

  11. @Gee Na to sam i mislio za Hilla, on je free agent bez prava; tako da gotovo sigurno neće LAL potrošiti svoj mini-midlevel na četvrtog viskog.

  12. ok jasnije, hvala ti… da, pomisa sam, 4,5% a ne 7,5%… jos samo jedna stvar je otvorena, ka da sam procita da houston sad ne mora potpisat 5+5+15 nego moze rasporedit? je li to tocno ili san nesto krivo razumija… ne pise na ovim clancima sa predstavljanja lina jucer…

  13. Kao što rekoh u prvom odgovoru, Houston mora rasporedit plaćanje na taj način (dakle, 25 / 3 = 8.3, to je rata koja se vodi na salary capu), a 5+5+15 vrijedi samo za momčad koja ima Bird prava. Pročitaj još jednom prvi odgovor. Naravno da u tim člancima ne piše ništa o ovome jer ovim ludostima se bave samo totalni idioti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *