30 FOR 30: NEW YORK

SCORE: 36-30

MVP: Tyson Chandler

X-faktor: New York, New York

Osvrt na Knickse moramo započeti od ljeta 2010. koje je trebalo označiti vrhunac u pokušaju povratka Knicksa na pravi put, a pravi put u njihovom slučaju bio je bilo koji put koji na sebi nema podsjetnike na Isiaha Thomasa i njegov nebulozni smisao za evaluaciju igrača i slaganje rostera. Nakon sjajnog posla obavljenog u prethodne dvije godine, tijekom kojih je GM Donnie Walsh očistio roster od ostataka prethodnog režima, Knicksi su prvi put od 1996. imali prostora na salary capu za potpisati slobodnog igrača (tada su svjetlima velegrada privukli sjajnog mladog beka Allana Houstona iz Pistonsa, što je kasnije rezultiralo raspadom potencijalno opasne momčadi predvođene Grantom Hillom).

Jasno, dvije godine patnje koje su proživljavali Walsh kao GM, Mike D’Antoni kao trener i Jim Dolan kao bahati gazda, bile su sredstvo da se dođe do cilja zvanog LeBron James. Ili barem do plana B zvanog Dwyane Wade. U najgorem slučaju, do utješne nagrade zvane Chris Bosh. Naravno, svi znamo kako je to završilo – James je umjesto luksuza Knicksa izabrao put prema naslova prvaka, a Knicksi su se našli pred dvojbom – ili nastaviti čekanje do iduće skupine franšiznih igrača koja bi postala dostupna u budućim sezonama (CP3, Dwight) ili potrošiti svu krvavo stečenu fleksibilnost odmah. Naravno, dvije godine razuma bile su previše za Dolana koji je više od svega želio konkurentnu momčad i maksimalan ugovor je tako poklonjen Amareu Stoudemireu, igraču točno onakvog profila kakav bi se našao na rosteru Isiaha Thomasa.

O kakvom se točno profilu radi? Nekoliko malih digresija poslužit će da bolje objasnim, ali, ukratko, u pitanju su egoistični igrači koji su od prvoga dana postavljeni na vrh iako takvu poziciju nisu ničim zaslužili i koji tako nikada nisu dobili priliku shvatiti da se do rezultata u košarci može doći samo odricanjem. Odricanjem slobodnog vremena, tijela, planova, ako treba i novca. Ali, najprije odricanjem ega.

Digresija 1.
Amare je iza sebe imao uspješnu karijeru u Sunsima koju su s jedne strane obilježile ozljede, a s druge gomila zakucanih koševa za koje se pobrinula njegova pick & roll igra sa Steveom Nashom, moderni odgovor na Stocktona i Malonea. Međutim, iako je iza sebe imao 5 all-star nastupa i status jednog od najpopularnijih igrača u ligi, gole činjenice jasno kazuju kako je u 8 sezona u Phoenixu odigrao samo 4 na all-star razini (prve dvije bez Nasha bile su privikavanje na ligu, još dvije je izgubio zbog ozljeda). Ali, čak i u tim sezonama tijekom kojih je bio nezaustavljiv, njegova očajna igra u obrani i problematičan karakter uvijek su ga udaljavali od šampionskog puta.

Digresija 2.
Iako sam gledao NBA od kada znam za sebe (prve utakmice kojih se sjećam bile su Finalni sudari između Lakersa i Bullsa 1991.), prve ozbiljnije tekstove počeo sam pisati tek 2005. inspiriran igrom Sunsa i posebice Stevea Nasha. Kada je Steve u pitanju teško mi je ostati subjektivan čak i danas kada se isključivo oslanjam na stvari poput napredne statistike i velikih uzoraka, a možete misliti kako je tek bilo prije 5-6 godina kada sam u užasu gledao kako Amare svojom sebičnošću uništava ionako male šanse da D’Antoniev stil dođe do Finala. Kako redovito imam no-star izbor u kojem biram totalnu suprotnost od all-star momčadi (igrače koji su užasno preplaćeni i precijenjeni ili jednostavno beskorisni kao košarkaši), 2009. i 2010. Stoudemirea sam bez pardona izabrao za kapetana iako je u ovoj prvoj godini bio ozljeđen, a u ovoj drugoj uopće nije igrao loše. Evo što je subjektivni pizdek u meni tada rekao:

2009.
„Da je barem retardiran, pa da znamo da nije u stanju igrati obranu i skakati zbog nekakvog urođenog defekta. Bilo bi lakše. Ovako, gledati ga iz sezone u sezonu kako trati talent, stvarno postaje mučno“

2010.
„Znam, nije u redu staviti ga u ovu skupinu antitalenata, ali moram samo zbog pristupa. Evo što je rekao neki dan: „I’m not a captain so you can’t place too much of the blame on me, it’s not my job to rally the troops and get everybody on board. It’s the captain’s job to do that“. Kakav moron. Nije tvoj posao? A što jeste tvoj posao, za 15 milja godišnje plakati kako nemaš dovoljno lopti? Kao da je Nash kriv što Alvin Gentry kao novi trener ne želi da se sve isključivo vrti oko tebe i ugađanja tebi. Više ti se ne serviraju ziceri i odmah plaćeš, kao pravo derište. Ova organizacija i tvoj kapetan Nash su ti dali sve što imaš, najmanje što možeš je iskazati im poštovanje i odraditi svoj posao, umjesto da šetaš uokolo i gledaš kako ti iza leđa protrčava tko god poželi.“

Digresija 3.
Knicksi imaju dva naslova iz ’70-ih ostvarena pod vodstvom Reda Holzmana, trenera čije ideje su nastavile živjeti u ligi kroz njegovog najslavnijeg učenika Phila Jacksona. Nakon Reda, nastavili su biti konkurentni u erama Hubiea Brownea i Ricka Pitina, ali su tek dolaskom dva Pata, Rileya i Ewinga, opet došli u šansu postati pravi izazivač. Znamo kako je to završilo, Jordan i Olajuwon također su imali nešto za reći, ali uspješni Rileyevi temelji držali su se sve do 2002. kada dva ključna igrača, Allan Houston i Latrell Sprewell, prelaze 30-u i raspadaju se, a Rileyev učenik i nasljednik Jeff Van Gundy dobiva otkaz.

Tada Dolan dolazi na briljantnu ideju da kao GM-a angažira prijatelja Isiaha Thomasa, koji bez ikakvog obzira prema salary capu i košarkaškoj logici počinje paliti novac na sve strane. Prvo stiže Steph Marbury (koji je još bio u naponu snage, ali je, kao i svaki prosječni all-star koji igra samo u jednom smjeru i nema mentalnu snagu da iz sezone u sezonu radi na svojoj igri i tijelu, počeo propadati čim se približio 30-ima), zatim Jamal Crawford (još jedan combo-bek koji ne igra obranu poput Starburya – idealan par u Thomasovom svijetu), pa Penny Hardaway (uništen ozljedama, ali i dalje „vrijedan“ maksimalnog ugovora), Eddie Curry (dati 10 milja po godini centru koji ne igra obranu i nije u stanju ostati u formi tipični je Thomasovski potez – fascinanto je da netko, tko je osvojio dva naslova kao igrač isključivo igranjem obrane, kao GM nije bio u stanju vidjeti dalje od prosjeka koševa), Steve Francis (već načet ozljedama i blizu 30-ima, ali ponosni vlasnik max ugovora) te Zach Randolph (protjeran iz Portlanda zajedno sa svojim max ugovorom).

Dovođenje ofucanih zvijezda koje su prošle svoj zenit tako je postao zaštitni znak Knicksa, a u takvom okruženju problematični mladi igrači poput Currya ili Randolpha nisu imali nikakvu šansu – poštena momčad bi mogla sakriti jednog takvoga i izvući iz njega ono pozitivno, ali, okružen s gomilom upitnika, upitnik će uvijek ostati upitnik. Trošenje novca nije stalo na igračima – Isiah je poklonio Larryu Brownu milijune da trenira ovaj kaos, a Brown je u svom stilu ubrzo izludio sve oko sebe, pokupio lovu i pobjegao. Dolanu nije preostalo ništa drugo nego da prepusti kreatoru Thomasu treniranje svoga vlastitog Frankensteina.

Konačni rezultat svih ovih spaljenih milijuna i bezbrojnih transakcija bio je jedan (1) nastup u playoffu (prva Marburyeva godina, ispadanje u prvoj rundi) i 4 gladne godine. Koje su dovele do toga da je Dolan 2008. konačno otpustio Thomasa i predao franšizu u ruke Donnieu Walshu, koji je napustio svoju mirnu poziciju u Indiani kako bi za bogatu nagradu Knickse naučio slaganju košarkaške momčadi.

I tu sada opet dolazimo do ljeta 2010.

Činjenica da Amare nije franšizni igrač već all-star talent na zalazu, bila je manji problem u ugovoru kojega su mu dali Knicksi. Puno veći krio se u činjenici da nijedno osiguranje nije htjelo osigurati njegov max novac iz razloga što su čovjeku uništena oba koljena, što ima kronične probleme s leđima i što mu je jedno oko trajno oštećeno. Graditi budućnost na nekome tko je isključivo oslonjen na fizikalije, skočnost i brzinu, a tko se približio 30-ima s ovakvom povijesti bolesti, stvarno je potez kakav si mogu priuštiti samo Knicksi.

Nakon desetljeća irelevantnosti, ovo definitivno nije bio početak kakvoga su zamišljali, ali to ih nije spriječilo da tijekom iste sezone naprave novi pogrešan korak. Dovođenje Carmela Anthonya bio je opet čisti stilski potez bez imalo smisla, što se osjetilo i na parketu jer, ma koliko god PR stručnjaci i mas-mediji polirali stvarnost da bi prodali svoj proizvod, lopta ne laže. Amare je uživao vodeći Knickse prema prvom playoffu u 7 godina, igrao je svoju klasičnu igru u jednom smjeru, sa svim ovlastima u napadu i bez brige u obrani, držeći se na polovičnom učinku (score bez Carmela 28-26).

Logično bi bilo pomisliti da dolaskom all-star talenta kakav je Anthony momčad doživi skok, ali oni su ostali na istome (score s Carmelom 14-14). Razlog je jednostavan – Amare je koristan isključivo kao strijelac, a kako mu je dolazak Mela oduzeo određenu kvotu lopti, njegov učinak je oslabio. Kako Melo također nije all-round igrač već isključivo strijelac, ispada kako su Knicksi pretplatiti dva ista igrača – iako je Amare nominalno visoki, on nije dominantan skakač i obrambeni igrač da bi opravdao takvu kvalifikaciju, dok Carmelo, iako nominalno swingman, najveći dio svojih koševa zabija u i okolo reketa. Jednostavno, umjesto da jedan drugome pomažu u 2 na 2 igri (kombinacija Nash-Amare kao idealan primjer suradnje playa i visokog igrača) ili si barem otvaraju prostor (kombinacija Melo-Billups/Smith kao idealna kombinacija šutera i dominantnog strijelca s vrha reketa koja je Denver odvela do finala Zapada), oni si oduzimaju vrijednost.

Jasno, problem je što u startu nisu toliko dobri – James i Wade imaju slične probleme jer ni jedan nije toliko dobar šuter da može otvoriti prostor onome drugome, ali su fantastični playmakeri i obrambeni igrači koji su u stanju biti korisni čak i u svim onim trenutcima kada napad ne ide preko njih. Melo je definitivno sjajan strijelac, uz Dirka možda najbolji igrač s poludistance u ligi, ali to je samo jedan element igre. Bi li Melo mogao osvojiti naslov s onako sjajno balansiranom momčadi kakav je bio Dallas? Teško, iz jednostavnog razloga što Dirk nije toliko jednodimenzionalan – zbog prirode svoje pozicije i svojih fizikalija, Dirk je koristan skakač, a zbog prirode svoje ljubavi prema igri ne uzima predah u obrani. Čak i ako nije u stanju previše pomoći u ovim segmentima, jedno je neosporno – Dirk je za klasu bolji šuter od Carmela, a u ligi gdje je učinkovitost ono što razlikuje contendera od pretendera, njegovih 48% ukupnog šuta u karijeri uz 38% za tricu i 88% sa slobodnih ostavljaju u prašini Melovih 46% ukupno, 32% za tricu i 80% sa slobodnih.

Ako Melo nije franšizni talent poput Jamesa i Wadea, a niti netko poput Dirka, tko zbog do vrhunca dovedene specijalizirane vještine može odglumiti franšiznog igrača, tko je on? Nakon čačkanja po povijesti lige u oko mi je upalo jedno ime koje se nameće kao logična usporedba – Dominique Wilkins. Svojevremeno sjajan strijelac, volume scorer kojemu je prosjek koševa uvijek bio važniji od postotka šuta, također trojka koja je skakala kao četvorka i koja je većinu koševa zabijala na račun eksplozivnosti i fantastične skočnosti. Najveća razlika između njih je što Carmelo fizikalijama izgleda kao Barkley, dok je Wilkins bio elegantan poput pravog swingmana, ali šuterske brojke i potrošnja su im identične. Wilkins je bolji skakač i obrambeni igrač, Carmelo je, kada želi, bolji asistent, ali ovaj volume scoring u rangu franšiznih igrača, ali bez učinka franšiznih igrača, ono je što im je zajedničko. Nique je tako proveo karijeru u sjeni Birda i Jordana, Melo u sjeni LeBrona i Kobea, Nique ima 0 prstenja, a toliko će ih imati i Melo dok god bude prva napadačka opcija u momčadi.

Na ovom primjeru Amarea i Mela košarka je još jednom pokazala svoju ljepotu i potvrdila kako nije dovoljno samo okupiti talent, već taj talent treba znati posložiti. Sljedeći potez Walsha tako je bio da odmah poslije sezone da otkaz. Dok je čistio salary cap i dok je momčad bila u tranziciji sve je bilo ok, ali čim je Dolan opet dobio svoju igračku na raspolaganje, Walsh više nije bio potreban. Zastrušujuće je bilo čuti kako je čovjek dobrim dijelom zaslužan za angažmane Stoudemirea i Anthonya bio upravo Isiah, koji se uključivao iz ljubavi i da pomogne prijatelju Dolanu. Jasno da u ovakvoj atmosferi Walsh nije imao što tražiti.

Da priče o Thomasu koji i dalje vuče konce iz pozadine nisu samo glasine, potvrdio je i izbor njegovog dugogodišnjeg pomoćnika Glena Grunwalda za novog GM-a, čiji prvi potez nakon okončanja lockouta je bio dati treći preostali max ugovor prvom slobodnom kvazi all-star igraču na tržištu. U ovom slučaju to je bio Tyson Chandler, što je bio prvi pametan košarkaški potez koji je ova franšiza napravila u dugo vremena, ali ujedno i potez koji je stigao prekasno. S Tysonom su Knicksi dobili temelje za postati dobra obrambena momčad, ali tu su se pojavila dva problema:

– Mike D’Antoni nije došao u New York da trenira obrambenu momčad

– Chandler samo dodatno zagušuje prostor u reketu u igri prema naprijed

Naravno, kada nemaš dugoročni plan ni viziju završnog proizvoda, već djeluješ isključivo u afektu, onda se dovedeš u situacije u kojoj su na početku sezone bili Knicksi. Imali su trenera koji je stručnjak za pick & roll napad koji na rosteru nije imao playmakera (ne poštenog playmakera ili prosječnog playmakera, već doslovno nikakvog), sjajnog obrambenog centra bez obrambenog sistema kojim treba dirigirati i dvije zvijezde koje nisu u stanju funkcionirati zajedno.

Stvar se dodatno zakomplicirala Amareovim problemima s formom (čudo, nije trenirao tijekom lockouta), leđima (hernija diska) i uopće emotivnim stanjem nakon smrti u obitelji (kao da šok gubitka karijere nije dovoljan sam po sebi, Amare se u isto vrijeme morao suočiti i sa stvarnim životom), što je dovelo do toga da je Stoudemire za 18 milijuna Knicksima pružio sezonu u rangu trećeg visokog igrača. Brojke su mu se doslovno srušile – nikada nije zabio manji broj poena pod samim košem, popio je uvjerljivo najviše banana u ligi, a gađao je s 10% slabijim učinkom iz reketa, s vrha reketa i s poludistance.

Gubitak Amarea se pored Carmela ne bi toliko osjetio iz razloga koje smo spomenuli ranije u postu, ali pad napadačke učinkovitosti je bilo nemoguće zaustaviti obzirom na sve druge probleme od kojih je najveći bio nedostatak bekova – nominalni play na početku sezone Toney Douglas stjeran je na dno klupe nakon što je sezonu otvorio sa šutem ispod 30%, back-up play zvao se Mike Bibby (čovjek je sezonu završio s 28% šuta iako je trice gađao 30%), iz Barona Davisa su uspijeli iscijediti 10-ak solidnih utakmica (završio karijeru s 37% šuta i uništenim koljenom), a dvojac koji se rotirao na poziciji beka-šutera imao je sve osim šuta (rookie Shumpert trice je pucao 30%, a Landry Fields 25%).

Kada je Carmelo upao u probleme s preponama zbog kojih je propustio 11 utakmica, izgledalo je kako Knicksima nema spasa. I onda se dogodilo čudo. Ili se tako barem činilo u tom trenutku.

Najopjevanija priča prošle sezone stvarno više ne zaslužuje nove pasuse, ali nemoguće je ne spomenuti kako su Knicksi, u situaciji kada je Amare već bio gotov i kada su istovremeno ostali bez Carmela, s dna klupe izvukli Jeremya Lina pod čijim vodstvom su score 9-15 pretvorili u 18-18, dakle svoj poslovični polovični učinak. D’Antoni je, bez Amarea i Mela da mu smetaju, konačno mogao postati meštar ceremonije, a sve što mu je za to trebalo bio je playmaker sposoban odigrati pick & roll s Tysonom Chandlerom koji je u ovom periodu također uživao u igri, jer je netko konačno bio u stanju nagraditi sav njegov trud na obje strane parketa. Također, nije na odmet bilo ni prisustvo Stevea Novaka koji je dobio Melove minute i nastavio širiti obrane tricama iz kuta.

Naravno, čim su se dva udarna igrača vratila, pick & roll je morao ustupiti mjesto akcijama dizajniranim za Mela i Amarea, što je dovelo do D’Antonieva odlaska jer ovaj nije htio popustiti i prilagoditi igru onima kojima je trebao. U ovoj situaciji nije bilo govora da Dolan stane na stranu čovjeka koji je ionako ostao iz Walshova razdoblja i koji je, ruku na srce, bio totalno izgubljen s ovim rosterom. Srećom, nije angažirao Thomasa, ali jeste Mikea Woodsona, starog lisca koji je odavno shvatio kako za opstati u ligi treba znati naći zajednički jezik sa zvijezdama, ma kakvi njihovi limiti bili.

Dolaskom Woodsona Linova uloga u napadu se smanjuje, ali više nije bilo ni bitno. Uz Novaka, koji je postao standardni dio rotacije, rosteru se pridružio i povratnik iz Kine J.R. Smith, što je Knicksima dalo poštenu rotaciju i podršku s perimetra, a odluka da se cijeli napad bazira preko Carmela barem je dala nekakav identitet u napadu momčadi koja je do tada uzalud potrošila 40-ak utakmica u pokušajima da ga otkrije. Čak i bez Lina, koji se nedugo nakon Woodsonova preuzimanja ozljedio, New York je sezonu završio scoreom 18-6. Razlog za ovaku promjenu s onog 50-50 učinka koji se činio dosegom jezgre Carmelo-Amare leži i u Woodsonovim potezima, ali i u čistom slučaju:

– Amare je ovdje definitivno otpao, a bez njegovih stalnih ulazaka i izlazaka iz petorke momčad je konačno uhvatila neki ritam

– kako je Amare igrao na razini rezerve, njegov izostanak otvorio je minute boljim igračima, prije svega Smithu i Novaku koji su šutem iz vana širili reket Carmelu i tako mu pomogli da podigne šutersku učinkovitost (čim se Amare pred playoff vratio, Knicksi su se raspali)

– raspored na kraju sezone bio je krcat lutrijskim momčadima koje već odavno nisu igrale za ništa osim prestiža

Na kraju balade Knicksi su izborili playoff, gdje ih je Heat ubio, ali ništa drugo nije ni bilo za očekivati obzirom na tek 17. mjesto u ligi po napadačkoj učinkovitosti. Naravno, za kraj sam ostavio spomen najvećeg paradoksa cijele sezone, a to je igra u obrani, koja je Knickse održala iznad vode tijekom svih ovih šokova koje su proživljavali i preživljavali te im omogućila da slete na solidnih 36-30 (bolje od 50-50, razlog za slavlje).

Mike D’Antoni je ni kriv ni dužan po prvi put u životu imao sjajnu obranu (top 5), a razlog za to je jednostavan – zbog manjka tijela bio je prisiljen u petorku pored Chandlera gurnuti Fieldsa i Shumperta. Fields je klasičan stoper na bokovima koji jednostavno mora igrati obranu da opravda svoje minute, a rookie Shumpert pokazao se majstorom za presing svojom agresivnom igrom na loptu. Praktički, Knicksi obrambeno nisu imali loš element – Shumpert bi od prve sekunde napada bio na lopti, Fields je držao izvan igre najboljeg protivničkog strijelca s vanjskih pozicija, a, ako bi lopta i ušla u reket ili ako bi protivnik pokušao screen igrom otvoriti nekakav prostor, tu je bio Chandler kao ponajbolji unutar-van obrambeni igrač u ligi da zatvori sve rupe.

Woodsonovim dolaskom u obrani se angažirao i Carmelo (Woodson njemu ključeve momčadi, on njemu trud u obrani), što je idealnu petorku New Yorka u završnici sezone (Shumpert, Smith, Fields, Melo, Tyson) činilo jednom od najpokretnijih, a time i najboljih obrana u ligi. Jasno, svaka postava sa Shumpertom i Fieldsom, pa i Chandlerom koji je bez pravog asista bezopasan, užasno je problematična u napadu, ali Woodson je za razliku od D’Antonia ispravno prepoznao kako snaga ovog rostera leži u obrani. Što je još jedan paradoks Knicksa jer sigurno nisu mislili da će ovakva rečenica imati uporišta u stvarnosti kada su u klub dovodili Amarea i Mela.

FAST FORWARD

Najveću rupu na rosteru sanirali su dovođenjem dva back-up playa (Felton i Kidd), pri čemu su se odrekli jednog back-up playa (Lin). Igrački gledano, radi se o dobrom potezu – iako Lin jedini ima potencijal postati nešto više, također je istina da taj njegov potencijal ponajviše leži u tome što pojma nemamo koliko je dobar, dok za Feltona i Kidda znamo da su na nepovratnom putu prema dolje (Felton ima 28 godina, što je granica na kojoj ovakav tip igrača puca, on čak ni u mlađim danima nije živio od vještine koliko od brzine, a brzine više nema, dok je Kidd i dalje dobar asistent i obrambeni igrač, ali i čovjek manje u napadu).

Istina, Lin donosi milijune u dionicama, a nije fer ni riješiti ga se nakon što ti je pola navijača kupilo dres s njegovim imenom, ali ti isti navijači moraju shvatiti da onih 25 utakmica nisu ništa nego splet okolnosti. A to što se ovaj put Dolan nije pokazao fer prema njima, e pa na to su već mogli naviknuti – ako su željeli podržavati franšizu koja vuče racionalne poteze na i van parketa, izabrali su krivu. Također, Lin je imao jedan problem zbog kojega nije bio vrijedan eventualnih iskri u svlačionici – on je D’Antonieva relikvija, a kao takav trn je u oku Melu i Amareu, a time i Dolanu.

Dovođenje Cambya je također simpatično rješenje iz dva razloga. Prvi je svakako košarkaški, jer Chandler sada konačno ima nekoga da ga odmori na 15 minuta po utakmici, a drugi je navijački – umjesto da liju suze za Linom, navijačima Knicksa bi bilo pametnije da pozdrave čovjeka koji je kao igrač druge godine bio najvažniji visoki član rotacije u Finalu kojega su Knicksi iznenađujuće igrali protiv Spursa 1999. U sličnoj maniri, valjda kao nekakvo saniranje štete nastale odlaskom Lina, u New York je vraćen i Kurt Thomas, još jedna klupska legenda i drugi najvažniji visoki iz spomenutog Finala, ali on danas ne predstavlja ništa osim ormara kojega možeš parkirati u reket. Camby pak dolazi u sjajnu rolu, izgubio je noge za biti starter, ali kao podrška s klupe omogučit će Knicksima da imaju kontrolu skoka i reketa svih 48 minuta.

Naravno, dovođenje tri solidna back-up igrača imalo bi smisla kada bi Knicksi imali sređenu petorku, stoga u ovom kontekstu možemo samo zaključiti kako su s ova dodatna tri ugovora potrošili više nego što bi potrošili da su ostavili Lina, a to cijelu priču o štednji čini tipičnim spinom.

Produženje ugovora s Novakom i Smithom bilo je nužno zbog nemogućnosti da se iziđe na tržište, ali u tome i leži glavni problem Knicksa kojega oni neće biti u stanju sagledati dok god se drže Thomasovskih postulata pri slaganju rostera – novi kolektivni ugovor ne kažnjava momčadi koje troše previše samo novčano, već i ukidanjem opcija i nametanjem hard capa. Uzmite za primjer samo ovo ljeto – uz pomoć sign & tradea s igračima na koja su imali prava, Knicksi su došli i do Cambya i do Feltona. Od iduće sezone, sign & trade opcija se oduzima svim momčadima iznad poreza na luksuza kako bi ih se spriječilo u daljnjem krcanju ugovora.

Dakle, ovi trenutni Knicksi su ono što ćemo gledati iduće tri sezone dok ne istaknu ugovori Chandleru, Amareu i Carmelu. Izgleda da je i sam Dolan svjestan toga te su i sve pridošlice dobile po 3 godine ugovora. To je to, s ovim se ide u borbu. S Amarevim upitnim povratkom u formu startera, s napadom koji i dalje nema baruta za uskočiti u top 10 i obranom koja će bez 2 ključna igrača (Fields otišao, Shumpert out do veljače) morati ponoviti lanjski top 5 učinak samo da održi ovaj roster iznad vode. Iznad 50-50. Iako, nije sporno da Knicksi napreduju – nekada im je trebalo 100 milijuna ugovora da završe u lutriji, a danas su sa samo 80 u stanju uhvatiti donji dio playoffa.

JEZGRA: Melo, Amare, Chandler, Kidd, Felton, Camby, Smith, Novak (69 milja)

ROSTER: jezgra + Novak, Prigioni, Brewer, Shumpert, Thomas, White (79 milja)

– Knicksi već sada imaju garantiranih 76 milja za sezonu 2013/2014, što znači da će jedini način da dovedu nove igrače biti potpis veterana za minimalac

– opet, obzirom kako su ukrali Brewera za ništa, očito je kako se New York uvijek može snaći – Brewer će bez problema pokriti odlazak Fieldsa za petinu svote koju će ovaj dobiti od Raptorsa

– ako se pitate što će im Prigioni u 35-oj godini kada već 4 sezone konstantno pada s razinom igre, odgovor je jednostavan – NBA minimalac je trenutno najviše što čovjek može dobiti jer u Europi nitko nije lud da mu ponudi garantiratnih 500 000 dolara

– James White je osvojio natjecanja u zakucavanju u NBDL-u, Rusiji, Turskoj i Italiji i to je u biti sve što treba znati o njemu (usprkos tome što ima 30 godina, na ljetnoj ligi je ostvario prosjek od 6 koševa za 22 minute uz šut ispod 30% što definitivno obećava kada je u pitanju swingman)

20 thoughts on “30 FOR 30: NEW YORK

  1. toliko sam iscekivao ovaj clanak da bi mi sad bilo zao sto sam ga procitao… ubio si mi narednu sezonu, zar nema nimalo sansi da ovaj dolanov cirkus odradi nesto pozitivno…:(

  2. Analiza je vrhunska i prognoziram da će Knicksi biti bolji iduće sezone nego prošle sezone,ali nemaju ekipu za naslov već po meni najviše za drugi krug play-offa…

  3. Bez obzira na sve, zbog situacije na Istoku, Knicksi će u regularnoj sezoni završiti kao barem kao 5.ekipa. Ispred njih bi stavio Miami,Boston,Indianu i eventualno Brooklyn. Bullsi će bez Rosea ući u playoff, ali čisto sumnjam da će dominirati u regularnoj sezoni. Ako ga uspiju osposobiti da bude pravi u playoffu bit će to druga pjesma. Volio bi vidjeti okršaj Miami-Chicago u prvom krugu playoffa

  4. Amare ce raditi na post igri sa Hakeemom. Malo se kasno sitia, mislim, 11 godina je u nba-u i tek mu je sad dosla ideja da kao krilni centar ne bi bilo lose da ima lednu tehniku.

  5. Koja bi bila druga dobra opcija u momčadi sa melom? odnosno, koji (tip) igrača na drugoj opciji bi (umjesto amarea) napravio ovaj roster funkcionalnim? odnosno, možemo li se nadat da će melo odrast u pola pirsa umjesto ostarit ko nique i zamjenit europski naslov za prsten

  6. CP 3 i Dwight 🙂

    Prvo, sumnjam da Melo može bit prva opcija šampionske momčadi, za osvojiti naslov trebaju mu ili play ili centar koji će dominirati igrom bez da budu isključivo strijelci, a tom opisu odgovaraju samo ova dvojica.

    Ako ćemo postavit da ipak može bit broj jedan (što sumnjam, jedini put kad je prošao prvi krug playoffa bilo je s Billupsom koji je tada još uvijek bio u all-star formi) onda bi kao druga opcija uz njega mogo proć Deron (što je bilo ostvarivo, ali Knicski nisu bili strpljivi) – Deron, Melo i Tyson, to je već opasna kombinacija, bolja od trenutnih i za jednu i za drugu NY momčad. Šampionska? Ne u vakuumu pored Heata i Thundera, ali opasna ovisno o kontekstu (ozljede se Wade i Westbrook).

    Što se tiče razvoja Anthonyeve igre, nema logike po kojoj bi se on mogao transformirat u Piercea. Prvo, trebao bi ići na hipnozu i rekonstrukciju ličnosti, a to sumnjam da će mu Lala dopustiti – PP je team player, Melo je I player. I to ga nije spriječilo da zaradi stotine milja i svaku godinu igra playoff, tako da sumnjam da misli kako nešto s njim nije u redu – u njegovoj glavi kriv će uvijek biti kontekst.

    Što je ok, jer nije Melo kriv što nije hall of fame igrač i što je u stvarnosti teško oko običnog all-stara složit šampionsku momčad jer u generaciji uvijek imaš njih desetak koji su bolji.

    Da netko mijenja stil igre u ovakvoj okolini kako bi došao do naslova? Događa se, ali u Melovom slučaju drastična promijena nije očekivana zbog dva životna pravila:

    – okchamova britva (drastična promjena zahtijeva previše pretpostavki, a pretpostavke su majke svih zajeba jer promjena je pre-kompleksna stvar da bi se izvela samo zato što je teoretski moguća – obično se ne dogodi ili ode u krivom smjeru)

    – pravilo Bruce Willisa (Melo je već 9 sezona Melo, a to znači da ostaje Melo i ovih preostalih 6-7 jer je – Melo)

    Jedina nada za njega je da netko oko njega (GM, trener) posloži idealnu košarkašku situaciju, a to naravno nije nemoguće. Ali je puno, puno teže ostvarivo nego u npr. slučaju Kobea koji je u suštini I player, ali je u svojim najboljim danima igrao na all-round razini o kojoj Melo može samo sanjati čime je anulirao tu svoju lošu stranu (volume scoring) zbog koje je oko njega bilo teško složiti momčad.

    Također, sumnjam da će Melo ikad osvojit Euroligu – Stojko Vranković je u penziji.

  7. nered-dominiq nije nikad imao saigrače koji će mu omogućit borbu za naslov tako da nije ni čudo što ga nije ni osvojio, a u evropu je otišao tek u 36-oj. Po meni jedan od najpodcjenjenijih superstarova u nba, i melo mora još mnogo toga napravit da bi se mogao stavit u istu rečenicom sa njim

  8. Dragi Lamario,

    mene zanima je li u prošlosti postojala ekipa koja je imala pozicije 3 i 4 pokrivene izrazito dominantnim igračima kao prvom i drugom opcijom, a da je uzela naslov i ili barem ušla u konferencijsko finale?

    Ne kažem ovdje da je amare dominantan, nego mi se čini od početka ove priče s melom i njim da košarka općenito dosta teško podnosi takvu kombinaciju na krilu. Treba to nahraniti loptama, a teško je tu još pronać mjesta za pravog playa u salary capu. Dobitne kombinacije su najčešće 1-4 ili 1-5 za p&r ekipe ili neke gužve na 1, 2 i 3 kao u okc itd…

    Srdačno Vaš,
    7. čitatelj

  9. ja mislim da bi Gee trebao imati mjesečni mailbag

    zna se dogoditi poneko dobro pitanje ovdje

  10. @7. citatelj

    Boston Celticsi 1986. godine s Birdom i McHaleom kao prvom i drugom napadačkom opcijom…

    Larry Bird: 25.8 PPG, 9.8 RPG, 6.8 APG, 2.0 SPG, 0.496 FG%
    Kevin McHale: 21.3 PPG, 8.1 RPG, 2.7 APG, 2.0 BPG, 0.574 FG%

  11. zar luda glava melo nije pokazao da moze biti all-around u seriji protiv LAL i protiv bostona, i ja smatram da je problem u njemu ali ne u smislu njegovih kvaliteta vec u smislu pristupa i nacina igre… po meni on ima fransizne vrijedosti, ne znam kako to vi definisete ali po meni fransizni igrac je igrac koji sa bilo kojom ekipom moze u po.. sto je on dokazao… samo bi ga ja svrstao na dno tih igraca,

    nijedan fransizni igrac nije naslov osvojio sam, uvjek je tu ili neki drugi fransizni igrac, ili dva allStar igraca, ili jedan allStar i dobro poslozena momcad… cesto pominjes miami, pa miami ima dva fransizna igraca iznad mela + bosh koji po meni bolji igrac od amarea svjetlosnu godinu… tako da dodjemo na to da ny ima mrsavog fransiznog igraca i allStara koji je isto tako na dnu allStar igraca koji je taj status zasluzio iskljucivo radi jedne dimenzije igre… + kad dodas da su ova dva u dolanovom cirkusu ne mozes ni ocekivati vise od dva placenika koji uzivaju u slavi i novcu

  12. Ha ha ovo s mailbagom bi mogli izvest, ali samo ako će sva pitanja bit u Perinom stilu.

    Naravno da je bilo, ali mislim da idemo u krivom smjeru. Amareov i Melov problem nije u tome što je nemoguće da trojka i četvorka funkcioniraju, već u tome što:

    a) u startu nisu toliko dobri kao individualci

    b) njihov stil igre se ne uklapa baš najbolje (obojica žive između lakta i poludistance)

    Evo, uzmimo primjer Ptice i Crne Rupe koje navodi Nikola. Bird je bio primjer franšiznog igrača koji dominira u svim aspektima igre (nešto kao James), a McHale je bio post up strijelac kakav Amare nije ni u snu. Birdov šut i McHaleova igra leđima davali su savršen balans. Ali još veći balans je davao Birdov talent.

    Uostalom, šta nije svježi primjer naslov Bostona 2008. Pierce i KG su bez problema funkcionirali kao udarne napadačke opcije na pozicijama 3 i 4 zato što su

    a) all-round korisni igrači čijoj obrani, čitanju igre i šutu Amare i Melo ne mogu ni prismrditi

    b) Pierce je tricaš (37% u karijeri, 40% u naponu snage Velike Trojke) koji ne treba vrh reketa da bude koristan, a time automatski ne smeta Garnettu, koji se pak može izvući na poludistancu i širiti reket Piercu ako se ovaj spusti u njega

    Kad bi Melo i Amare ovako igrali, krumpiri bi se odbijali od obruča na sve strane, a u pokušajima da zamijene pozicije vjerojatno bi se sudarali par puta po utakmici

  13. @Giants – molim te podsjeti me kad je to Melo dominirao protiv Bostona

  14. zaaaaakooooon, srednjovjekovna filozofija i citati iz pod opsadom 2 u istoj rečenici

  15. neka ljudi šalju pitanja, a ti biraj ona pametna

    ja ću se potruditi da smislim nešto iako ja ne znam koliko sam ja u mogućnosti staviti nešto pametno

  16. p 26.0 r 10.3 a 4.8 s 1.3 b 0.8

    za mene je ovo dosta dobr all-around ucinak… nisam rekao dominirao…

  17. Pardon, spominjao si franšizne vrijednosti, pa sam odmah nadovezao dominaciju na to obzirom da idu jedno s drugim.

    Je, ovo je dobar all-round učinak, ali mislim da bi, kako bi se dobila potpuna slika, trebalo spomenut

    – da je Boston pomeo New York

    – da je Melo gađao 38% iz igre uz potrošnju od 32%

  18. zbog toga i nisam rek’o da je dominiro… a fransizna vrijednost je spomenuta u kontekstu cijele karijere i plasmana ekipe u po ma kako ona kvalitetna bila, sto za mene prestavlja fransiznu vrijednost… a za nesto vise treba jos jedan igrac fransizne vrijednosti ili allstar uz dobro poslozenu ekipu… a dominirati sam bez pomoci suigraca ni veliki mike nije mogao…

    slazemo se da je james igrac fransizne vrijednosti, pa ni on u cavsima u kojima je mozda imao nesto losiju ekipu nego denver ali i igrao je na istoku koji po meni duze vrijeme slabiji kvalitetom nije uspjevao uzeti naslov, naravno ima bolje brojke ima i bolja dostignuca u po, nesto zbog slabijeg istoka i nesto vise zbog jamesovih kvaliteta… ali nije uspjevao uzeti naslov sam jer to ni fransizni igraci ne mogu sami…

    ali nema veze, dovoljno sam citao blog tako da znam da za sve imas svoje neke stavove i pogled i da ne mjenjas ih zbog vidjenja drugih… i ja to postujem isto kao i svoje misljenje… previse sam citao misljenja koja se kose sa tvojim da bi na jednom anthonya gurnuo tako nisko…

  19. Glede cijele te situacije u “Velikoj Jabuci”, samo mi je žao što nisu pružili šansu onoj ekipi sa Stoudemireom, Gallinariem, W. Chandlerom i Feltonom…

    Bili su odlično posloženi, imali su, što se kaže, glavu i rep…

    Amare kao vođa i prva opcija čiji je pnr s Feltonom bio trademark i glavno oružje u D´Antonievom sistemu, Gallo kao druga violina i potencijalni all star i Wilson Chandler kao stoper na bokovima…

    Svatko je znao svoju ulogu i što je najbitnije funkcionirali su kao ekipa,ali…

  20. knicksima bi svakako puno značilo da anthony posjeduje liderske karakteristike i bolje osjeća momčad. njegove dvije zadnje sezone su bile previše turbulentne. new york jetakva sredina. makar je logičnije tvrditi da je melo isti od prvog dana dolaska u ligu, ne mogu se oteti dojmu da je u denveru igrao, ako ništa, motiviranije. u new yorku se nije nimalo ustabilo. igra na mahove. više loše nego dobro. bilo je svega otkad je došao. očekujem da mu ova godina bude na razini najboljih iz denvera. amare neću još potpuno otpisat jer ne volim koristit stil pretjerivanja, ali njegova karijera ide prema dolje velikim brzinom. šanse da se on vrati na neku all star razinu su manje od šansi t-wolvesa da osvoje naslov :).

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *