30 FOR 30: OKLAHOMA

SCORE: 47-19

MVP: Kevin Durant

X-faktor: James Harden

U skraćenoj post-lockout sezoni Thunder se potvrdio kao momčad šampionskog dometa, a njihova putanja uspjeha školski je primjer razvoja jezgre. Od kada su 2009. okupili svoju veliku četvorku, ovako je izgledao njihov uspon:

– 2010. score 50-32, prvi krug playoffa, 12. napad lige

– 2011. score 55-27, drugi krug playoffa, 5. napad lige

– 2012. score 47-19 (preračunato u punu sezonu to bi iznosilo 59-23), Finale, 2. napad lige

(nastave li ovakvom linearnom progresijom, dogodine možemo očekivati score 62-20, Prsten, 1. napad lige)

Za ovogodišnji skok važni su Durantov all-round napredak (izrastao u fantastičnog skakača, kvalitetnog razigravača i pouzdanog 1 na 1 obrambenog igrača) i Westbrookovo sazrijevanje (najmanje izgubljenih lopti i najbolji postotak šuta u karijeri), ali njih dvojica još uvijek imaju rezervi na putu do postajanja legitimnim franšiznim igračem (KD) i legitiminim all-starom (RW). Tako da je ipak najvažniji moment eksplozija Jamesa Hardena koji je i dalje nominalno ostao šesti igrač, ali je uspio iz svoje limitirane role izvući apsolutni maksimum.

Hardenova uloga se nije bitno promijenila, osim što je dobio više minuta i odriješene ruke u organizaciji igre u završnicama. Njegova primarna zadaća je i dalje bila popuniti rupe u Durantovoj i Westbrookovoj igri (dodatna prijetnja s perimetra, odnosno dodatni organizator igre), ali pri tome je uspio nadmašiti sva očekivanje suludom učinkovitošću u napadu. Njegova kombinacija pogođenih trica i slobodnih bacanja bila je na razini s Durantovom, a to znači da je Oklahoma imala luksuz igrati svih 48 minuta s jednim od top 5 najučinkovitijih strijelaca u ligi. Harden dijeli prvu poziciju s Ginobiliem koji je odigrao 1200 minuta manje, a ispred Duranta su samo Steve Nash i Brandon Rush koji ipak nije imao ni približno tešku napadačku ulogu kao igrač zadatka. Stoga, kad bi prilagodili učinkovitost minutaži i težini uloge koju određeni igrač ima u napadu, Durant bi bio broj jedan, Nash broj dva, a Harden broj tri. Ako pitate Oklahomu, i dalje nije loše.

Hardenovim prelaskom u all-star vode, Oklahoma je postala rasni izazivač, a svakako treba spomenuti i napredak četvrtog ključnog igrača. Ibaka i dalje nije izrastao u pouzdanog šutera s poludistance (iako pokazuje naznake da će se to uskoro dogoditi, pitajte samo Spurse), ali u trećoj sezoni postao je kompletan obrambeni igrač te jedan od najboljih skakača u napadu u ligi. Zastrašujuće je i pomisliti kakav score mogu ostvariti iduće sezone uspije li se Westbrook napadačkim učinkom dodatno približiti Durantu i Hardenu, uspije li Durant napraviti korak naprijed u all-round učinku, uspije li Harden ostati na ovim hall of fame šuterskim postotcima za swingmana i uspije li Ibaka obrambenom i skakačkom učinku dodati i taj šut s poludistance te tako postati ozbiljna napadačka opcija.

U cijeloj priči uočljivo je kako se sve bolji rezultati Oklahome baziraju isključivo na individualnom razvoju igrača, što nas dovodi do problematične strane cijele priče, a ta je organizacija igre u oba smjera. Obrambeno, Oklahoma je umjesto prema gore, u protekle tri sezone napravila korak nazad. Dobar dio razloga za to može se pripisati odlasku Rona Adamsa iz kluba. Današnji asistent u Bullsima izvukao je 2009. iz mladog rostera 9. obrambeni učinak u ligi. Međutim, umjesto da nastave u pravcu agresivnog rotiranja i preuzimanja kojim bi njihova dužina i atleticizam došli do izražaja, Adamsovim odlaskom put Chicaga, OKC se okreće statičnoj individualnoj obrani te godinu kasnije pada na 15. poziciju, a ove sezone završava kao 11. momčad lige po defanzivnom učinku.

Najveći problem leži u slabim igrama Westbrooka koji, bez sistema koji bi ga ukrotio, prečesto biva uhvaćen u raskoraku između lopte i igrača kojega bi trebao čuvati, te općenito u rotacijama bočnih igrača – i Durant i Harden su kvalitetni i voljni u 1 na 1 situacijama, ali kretanje lopte je nešto što ih i dalje prelako izbaci iz igre. Uz slabašnu obranu (barem u kontekstu momčadi koja ima aspiracije na naslov), ogroman problem je bio i obrambeni skok. OKC inače nije krcata izuzetnim skakačima na ovom dijelu parketa (jedini je Durant debelo iznad prosjeka za svoju poziciju), ali kombinacija Ibaka-Perkins dodatno im je otežavala situaciju.

Ibakin problem nije bio u skoku koliko u obrambenoj ulozi koja je od njega zahtijevala da bude libero i često izlazi na perimetar, što je u ulozi glavnog čuvara obruča i kontrolora skoka ostavljalo Kendricka Perkinsa. O Perkovim biserima u napadu zbog kojih je OKC često bio prisiljen igrati 4 na 5 već smo dovoljno govorili tijekom sezone (zamislite koliko bi bili opasniji da su tih 1744 minute koliko je dobio Perkins imali prosječnog napadača u postavi), ali njegov pad kao skakača i obrambenog igrača nije dovoljno istaknut. Perk ima tek 27 godina, ali u ligu je došao direktno iz srednje i 9 sezona borbe pod obručima napravili su svoje – osim što nije u stanju kretati se dovoljno brzo da brani pick igru i pokriva reket, ove godine imao je najmanji postotak uhvaćenih skokova u karijeri (14%).

To nije očajna brojka, ali nije ni brojka startnog visokog. Posebice je problematična kad uzmemo u obzir kontekst momčadi koja nema vrhunsku rotaciju visokih i specijaliziranog skakača – u ovakvoj situaciji Perkinsova nesposobnost da značajnije pomogne obrani i skoku, kombinirana s nemoći u napadu, jedan je ogroman uteg oko vrata jer praktički samo naglašava kako ne postoji segment igre u kojem je Perk pozitivan.

Naravno, u Oklahomi ne sjede budale koje ovoga nisu svjesne – Perkins ima ugovor samo zato što je i dalje jedan od boljih post up stopera u ligi. Činjenica da je OKC bila top 5 momčad po učinku u obrani post up situacija jasno govori o njegovoj kvaliteti u tom djelu igre. Samo, kad stavimo stvari u kontekst lige u kojoj je nakon Bynuma i Howarda treći centar po broju post up situacija bio Nikola Peković (ako ćemo gledati sve visoke, ispred Peka je samo Blake Griffin), jasno je kako držanje Perkinsa na parketu nema nikakvog smisla i kako više šteti nego koristi. Kao što je Finale protiv Heata pokazalo, post up situacije se mogu vrtiti i preko bekova i niskih krila (Wade i James su majstori ovakvog tipa igre), a u tim slučajevima Perkinsova snaga i postavljanje nemaju nikakve vrijednosti bez podrške brzih stopala.

Srećom, zbog skorih odluka koje će se morati donijeti oko budućnosti Hardena i Ibake, Perkins će vjerojatno uskoro ispasti iz igre, čime će Oklahoma preko noći postati bolja momčad i u napadu i u obrani. Jasno, za neki ozbiljniji iskorak prema top 5 obranama trebat će im visoki igrač izuzetnog skakačkog potencijala (ja osobno bih bez grižnje savjesti već sutra u Orlando poslao Ibaku i Hardena ili Westbrooka za Dwighta) ili barem pomak u filozofiji igre koji će od svih 5 igrača na parketu tražiti puno više aktivnosti i korištenja bogomdanih fizikalija na ovom dijelu parketa.

Također, iako prigovaranje vrhunskom napadu djeluje kao totalno nepotrebno anal-iziranje, činjenice su neumoljive – OKC igra banalnim i nemaštovim stilom igre. Osim screen & rolla, koji im je praktički jedina akcija koju vrte na postavljene obrane, napad održavaju odličnim učincima iz tranzicije i izolacije, što prevedeno znači da opet isključivo koriste individualne talente umjesto momčadskog pristupa. Uostalom, koliko su individualno nadmoćni dovoljno govori podatak da imaju ubojitu pick & roll igru (treći u ligi) iako su i Durant i Westbrook ispod prosjeka u tim akcijama – oni svoje brojke nabijaju iz izolacija, odnosno spot up situacija (Durant) i tranzicije (Westbrook). Njihov najboljih pick igrač? Harden, naravno.

Još jedan problematični aspket igre u napadu koji može zasmetati na putu prema naslovu je katastrofalno kruženje lopte. Thunder je jedina momčad u ligi ispod 50% asistiranih koševa (dakle, nalaze se iza Sacramento Kingsa čija igra se može opisati kao 1 na 5 haklanje), a posljedice ovakvog stila mogu se osjetiti kada naiđu na momčad koja je u stanju usporiti njihovu tranzicijsko-izolacijsku košarku. Uostalom, dosta je osvrnuti se na Finale – s igračima sposobnima suprotstaviti se 1 na 1 zvijezdama Oklahome i s obranom dovoljno aktivnom da parira njihovom ukupnom atleticizmu koji je raznio jedan San Antonio s lica zemlje, Miami je uspijevao Thunderu oduzeti prostor i izbaciti ih iz zona ugode, na što ovi nisu imali odgovora baš zato što nemaju izbrušen fundament košarkaške igre na koji se mogu osloniti kada zakažu tranzicija i izolacija – kruženje lopte po perimetru (ironično, upravo ono na što su obrane sklone promaganju i rotiranju poput Heatove alergične).

Iz svega navedenoga možda bi netko mogao zaključiti kako OKC nije baš trenirana momčad, međutim, ja bih ovom prilikom izbjegao optužiti Brooksa. On sigurno snosi dio krivice za nedovoljno dobru igru u obrani, pretjerano povjerenje u Perkinsa (i Fishera u playoffu) i napadačke felere, ali, tražeći isključivog krivca u njemu, zaboravljamo da velika četvorka Thundera ima u prosjeku tek 22 i pol godine. Stavimo li u perspektivu taj podatak i uzmemo li u obzir onaj proporcionalni rast rezultata spomenut na početku posta, postaje očito kako je Brooks svoj učiteljsko-mentorski dio posla odradio pošteno. Hoće li biti sposoban napraviti sljedeći korak, iz mentora u stratega šampionske momčadi, to je pitanje na koje ćemo odgovor dobiti možda već sljedeće sezone, zajedno s odgovorom na pitanje koliko je stvarno dobra ova mlada jezgra.

FAST FORWARD

Iduća sezona i iduće ljeto ključni su za budućnost franšize, tako da je stanje potpunog mirovanja u kojem se zatekao roster Thundera potpuno razumljivo. Dok se šuška o produženju s Hardenom i Ibakom prije izlaska na tržište (i jednom i drugom ne ginu max ponude dočepaju li se tržnice) i dok se slažu potencijalni scenariji (može li se zadržati obojicu i pritom održati iskoristivu rotaciju od 7-8 igrača bez katastrofalnih poreznih posljedica, a, ako ne, kojega zadržati i što dobiti zauzvrat), Sam Presti je bez ikakvih ulaganja uspio potencijalno pojačati momčad.

U potrazi za solidnim post snagatorom za vrijeme poslije Perkinsa, a obzirom da Cole Aldrich baš i ne ulijeva povjerenje, Presti je posegnuo za nekadašnjim 2. pickom drafta Hasheemom Thabeetom koji je još uvijek totalna nepoznanica (osim ako ne želite biti isključivi i vjerovati da je razlog zašto mu u tri sezone nitko nije dao šansu taj što nema pojma o košarci). Formulu minimalnog rizika koji možda donese veliku dobit iskušao je i na draftu izborom Perrya Jonesa, lutrijskog talenta koji je pao na samo dno prve runde zbog upitnih koljena i NBA vještina (i kojega obzirom na fizikalije nije teško zamisliti kao partnera Ibaki i Durantu u budućem playoff frontcourtu).

Naknadni potpis Hollisa Thompsona, šutera s Georgetowna koji se nekim čudom nije našao među 60 odabranih u noći drafta, također je potencijalna krađa – swingman dugih ruku donosi kombinaciju atleticizma i vanjskog šuta koja bi, uz malo sreće, mogla zamijeniti sve one minute koje su lani pripale ne baš napadački učinkovitima Cooku, Jacksonu i posebice Fisheru (u najgorem slučaju, Thompson je ogroman napredak na mjestu 13. igrača u odnosu na limitiranog Lazara Haywarda). Povratak pouzdanog back-up playa Maynora nakon ozljede također će donijeti pomak nabolje uz nikakva ulaganja – čak se i slučaj brine da Oklahoma uvijek ima unutrašnji izvor rasta u svakoj sezoni.

JEZGRA: Durant, Westbrook, Ibaka, Harden, Perkins, Sefolosha, Collison (54 milje)

ROSTER: jezgra + Cook, Maynor, Aldrich, Jackson, Thabeet, Hayward, Thompson, Jones (66 milja)

– Thunder je trenutno jedina momčad u ligi za koju je ljetna tržnica gotova – imaju maksimalnih 15 igrača pod garantiranim ugovorima i mogu u miru planirati ljetni kamp i novi lov na naslov u zadnjoj godini idile (od iduće sezone nema više all-star produkcije za rookie ugovore, a bez toga nema ni savršenog stanja rostera i salary capa – ukratko, vječni tulum završava, vrijeme je da se odraste)

2 thoughts on “30 FOR 30: OKLAHOMA

  1. Ja bih ipak dobar dio krivice za poraz protiv Miamia prebacio na Brooksa i njegove čudne rotacije…jednostavno on mi nema nešto po čemu će biti prepoznatljiv i što će biti njegov trenerski stil koji odvaja top trenere od običnih…Također neshvatljive su mi te rotacije Perkom i Fischerom kada je čovjek bio profesionalni igrač pa bi trebao kužiti neke stvari bolje primjerice od Spolestre…Normalno da je i Brooks zaslužan za korake naprijed koje je OKC napravila,ali brate sa tolikim talentom bi prosječni treneri učinili isto što je i Brooks učinio…

  2. Brooks je realno bezvezan trener. OKC-u se poklopilo (Presti svaka čast) da 3 godine zaredom izaberu 3 all-star igrača na draftu. Od kojih je jedan budući hall-of-famer. Plus što su imali steal u kasnoj prvoj rundi u vidu Ibake. Imaju okosnicu mladih igrača koji prirodno napreduju s vremenom, a na malim su ugovorima pa je lako skupit ostatak ekipe oko njih. Ne vidim previše prste trenera u svemu tome skupa, poglavito jer okc igra poprilično ružnu i individualnu košarku u napadu

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *