30 FOR 30: PORTLAND

SCORE: 28-38

MVP: LMA

X-faktor: Allen, McMillan, Felton, Camby – birajte koji god hoćete

Portland je bio svojevrsna Philadelphia Zapada, najugodnije iznenađenje početka sezone, uz jednu bitnu razliku – dok su Sixersi nabijali brojke protiv lutrijske konkurencije, Blazersi su u prvih 9 utakmica ostvarili pobjede protiv Thundera, Lakersa, Nuggetsa i Clippersa. I to ne bilo kakve pobjede – četiri ponajbolje momčadi Zapada razbili su s dvoznamenkastom razlikom u prosjeku, od najmanjih +8 protiv Clippersa do +11 protiv Lakersa.

Dva su razloga za ovakav sjajan ulazaka Blazersa u sezonu.

Prvi je svakako kvaliteta LaMarcusa Aldridgea kojemu su se u odličnoj formi pridružili Wes Matthews, Nicolas Batum i Gerald Walllace. Matthews je cijelu godinu bio pouzdan, gađao je tricu 41% i potvrdio se kao odličan 3&D igrač (njegovi limiti su očiti – nije kreator ni dribler, ali u pravoj situaciji, kao igrač za zaokružiti petorku, vrijedi ugovora kojim su ga Blazersi ukrali Jazzu). Batum je bljesnuo u ulozi šestog igrača, ponudivši sjajnu kombinaciju šuta (39% za tricu) i atleticizma (gomila istrčanih kontri i ulaza). Wallace je bio Wallace, lider primjerom, glavni obrambeni igrač i motor na oba kraja parketa.

Uostalom, ne čudi da su sve pozitivne postave Blazersa obavezno uključivale barem 3 od navedena 4 igrača. Bez obzira radilo se o niskoj petorci s Aldridgeom na petici i Wallaceom ili Batumom kao lažnom četvorkom ili o visokoj u kojoj bi uz Aldridgea bio Camby, ova kombinacija davala je Blazersima odličan balans između napada i obrane. Pri čemu je napad počivao na jednostavnoj igri kroz visoki post preko LaMarcusa, koji bi u maniri rasne triple-threat opcije odlučivao da li će ići na ulaz (pucao 5 slobodnih po utakmici uz šut od 80% te usput zabijao 7 poena na obruču uz realizaciju od 68%, čime je konačno skinuo etiketu mekog igrača) ili će šutirati (42% šuta s vrha reketa i poludistance) ili će pak pronaći suigrača na ulazu ili otvorenom šutu (2.4 asista po utakmici i još toliko hokejaških pasova i podvaljivanja).

Aldridgeova dužina i pokretljivost bile su bitne i za obranu, ali taj dio igre najviše je ovisio o pritisku kojega bi u paru stvarao netko od trojca Matthews, Batum i Wallace. Količina ukradenih lopti u ovoj prvoj trećini sezone bila je zastrašujuća, a sve je funkcioniralo po jednostavnom receptu – Matthews ili Batum usmjerili bi svog protivnika prema liniji gdje bi ga dočekao Wallace sa svojom kontroliranom agresijom i dugim rukama, što bi najčešće rezultiralo brzom kontrom.

Drugi razlog za kvalitetan ulazak u sezonu krije su u neočekivanom McMillanovom potezu, koji je u neku ruku ravan onome što je Skiles izveo u Milwaukeeu – Blazersi su od uvjerljivo najsporije momčadi lige (u svih 6 sezona pod McMillanom prije ove, kretali su se od 28. do 30. mjesta po tempu), koja je forsirala organizirane napade pod svaku cijenu, postali kontraška ekipa koja je u svakoj prilici tražila brzu tranziciju i što lakše situacije za postizanje poena.

Ligi je trebalo neko vrijeme da pohvata ove promjene i nauči braniti nove Blazerse, ali razlog zbog kojega su se ovi raspali već nakon 20-ak utakmica puno je banalniji. Točnije, ima ih više, a ni jedan se ne odnosi na događanja na parketu. Naime, da su Wallace i Batum nastavili sijati teror u obrani, uz napadački učinak Aldridgea i sjajan šut, Blazerse nikakav skauting ne bi mogao zadržati izvan playoffa. Ne, oni su rupu u koju su upali iskopali sami.

Sve počinje od nepovjerenja kojega je prema McMillanu razvila uprava koja ni sama nije imala povjerenje vlasnika Allena – ne zaboravimo da su Blazersi u sezonu krenuli bez GM-a, u situaciji u kojoj nije postojala vizija budućnosti i u kojoj je svatko gledao samo svoj interes. To nepovjerenje prema treneru stiglo je i u svlačionicu, prvenstveno preko dvije relativno nove pridošlice koje nikako nisu uspjele pronaći zajednički jezik s trenerom. Naravno, radi se o Feltonu i Crawfordu.

Felton je stigao u klub kao zamjena za Andrea Millera koji se nije uspio uklopiti u McMillanov organizirani stil u kojem pored igre kroz post ili kroz Brandona Roya jednostavno nije bilo mjesta za playmakera koji koristi jedino ako ima loptu stalno u rukama. Crawford je pak stigao kao zamjena za svježe amnestiranog Roya, točnije kako bi donio napadačku iskru u drugu postavu. Uglavnom, iako je McMillanova odluka da ubrza igru trebala pogodovati i jednom i drugom, Felton je u sezonu ušao totalno nepripremljen, s viškom kilograma, ali i s dozvolom za šutiranje koja je u prvih pola sezone rezultirala sa sramotnih 22% šuta za tricu i omjerom asista i izgubljenih od 2 prema 1. Ono što je nevjerojatno je da su Blazersi uspjeli biti dominantna sila na Zapadu čak i usprkos ovakvom učinku svog startnog playa.

Felton je prema kraju sezone hvatao formu i dogurao do podnošljivih brojki, ali čini se da je njegov pad ispod Feltonove linije naznačio put s kojeg nema povratka – kada play veteran pred 30-ima jednom padne u kategoriju back-upa, rijetki su primjeri povratka u startnu kvalitetu (Feltonu je otežavajuća okolnost što je potonuo u pogodnom sistemu pored nesebičnih suigrača sposobnih otvarati prostor, te se s pravom možemo pitati kako može pomoći Knicksima koji nemaju ni približno balansiran napad poput Blazersa). Crawford je pak jednostavno bio loš, njegov doprinos s klupe sveo se na najgore šuterske brojke u karijeri – 38% ukupnog šuta i 30% za tricu govore kako su se Clippersi možda gadno zeznuli kada su u 32 godine starom combo-beku pokušali naći zamjenu za lani ubojitog šestog igrača Moa Williamsa.

Uglavnom, izdržati bez doprinosa dva od tri beka nije bilo lako, a postalo je gotovo nemoguće nakon što su se dotični počeli žaliti na svoju ulogu. Zaredali su porazi, a Mr. Sonic ovaj put jednostavno nije imao rezervi da vrati stvari na pravi put. Jednostavno, došlo je do zasićenja koje je rezultiralo ne samo porazima, nego gaženjima, koja su kulminirala porazom od 42 poena protiv Knicksa. Govor tijela i trenera i igrača tijekom ovog perioda jasno je govorio kako više ne žele biti zajedno.

Iako su navijači i lokalni novinari najveći dio krivnje usmjerili prema Feltonu i označili ga kao isključivog krivca za trovanje situacije, činjenica je kako su McMillanu leđa okrenuli svi – u 9 utakmica koje su prethodile otkazu Blazersi su ostvarili score 2-7 uz apsolutno nikakav doprinos glavnih igrača – LMA je samo šutirao iz vana, Batum je samo potezao trice, a Wallace se uopće nije trudio igrati obranu. Mislim, kada vidite Geralda da se ne ponaša kao profesionalac, onda znate da je nešto gadno pošlo po zlu.

Bez obrambenog intenziteta i pametnog napada, Blazersi su se tako brzinski prebacili u skupinu lutrijskih momčadi. Iako su odmah nakon odlaska McMillana na trenutak opet podsjetili na one stare demoliranjem Bullsa u Chicagu (to vam sve govori o potencijalu kojega su imali, obzirom da su Bullsi izgubili samo 7 utakmica doma tijekom cijele sezone) – Batum je letio na sve strane, Matthews je šibao trice, a LMA dominirao u napadu – priliku za povratak na staro nisu dobili. Paralelno s otkazom McMillanu riješili su se dobrog duha momčadi Wallacea (poslan u Netse za pick prve runde koji je naknadno postao njihov play budućnosti) i krenuli u svojevrsni rebuilding – Batum je dobio priliku startati, Matthews igrati još više minuta, a McMillanov asistent Kaleb Canales šansu da se dokaže kao novi Eric Spoelstra.

Iako se intenzitet igre pojačao i iako je Felton konačno zaigrao kao NBA starter, povratka iz minusa na prejakom Zapadu nije bilo. Bez Wallacea jednostavno nije bilo potrebne obrane ni duboke rotacije, a nakon što je LMA stavljen na led zbog problema s kukom koji je zahtijevao operaciju, prilika za iskupljenjem je nestala. Iz skoro 50-50 situacije s Aldridgeom (27-31 score) do kraja sezone su se pretvorili u stroj za tankiranje (završili 28-38).

Najzanimljivije pitanje cijele sezone tako glasi – što se doista događalo u svlačionici. Da li su Felton i Crawford stvarno glavni krivci i na parketu i van njega, ili najveću odgovornost za raspad sistema treba pripisati McMillanovom razlazu s veteranima poput Aldridgea, Cambya i Wallacea? Ili pak sve polazi od neriješene situacije na vrhu, kaosa kojega je kreirao Paul Allen u kojem se nije znalo tko je za što odgovoran? Ili je pak za sve kriv loše balansiran roster?

Dok čekamo da netko eventualno napiše zanimljivu knjigu o ovim događanjima (novinski izvještaji bili su poprilično šturi i nisu donosili nikakve detalje, sve se vrtilo oko postavljanja teza i podijele krivnje bez činjenica), za kraj bih svakako spomenuo i rolu koju je ove sezone odradio Marcus Camby. Startni centar Blazersa uspio je biti treći najneproduktivniji igrač rotacije nakon Feltona i Crawforda.

Iako je veteran zadržao osjećaj za asist i skok, postalo je očito kako mu uloga i minute startnog centra više ne leže – praktički, kako ne može potrčati, a nije nikada savladao igru leđima, u napadu se sveo na smetnju jer je zauzimao poziciju na vrhu reketa koja najviše odgovara Aldridgeu. Istina, tu i tamo su znali zavrtiti svoju briljantnu high-low igru (isključivo u situaciji kada bi Camby bio asistent na vrhu posta, a LMA primatelj ispod koša), ali ona je postala sporedna pored sjajnih give & go i backdoor cut akcija u kojima je LMA kao razigravač briljirao.

Igrati bez centra i playa tako se pokazalo prevelikim teretom (kasnije dodan Przybilla danas je neupotrebljiv igrač, isto kao i veteran Thomas). Iako je Aldridge gotovo pola svojih minuta odradio kao centralni visoki i iako ih je odradio pošteno, praktički bez ikakve razlike u učinku (na petici je bio nešto bolji u napadu, ali slabiji u obrani, tako da se na kraju sve izbalansiralo), igrati cijelu sezonu sa swingmanima kao najboljim rješenjem za drugog visokog baš i nije recept za uspjeh.

Wallace je standardno solidno reagirao kao četvorka, iako je i kod njega primjetan pad u obrani kada je prisiljen gurati se s visokim igračima (o učinku na njegovo tijelo, koje je nakon svih godina igranja glavom kroz zid danas bliže onome Brucea Waynea nego profi atlete u naponu snage, nećemo ni govoriti), čak je i naizgled mekani i mršavi Batum dobro reagirao u ovim mismatch situacijama, ali solidno i dobro nije zamjena za odlično, što je do nedavno bio standard Blazersa na tri unutarnje pozicije. Da je Camby bio onaj stari, onda bi povremene niske postave bile sjajne za razbijanje ritma. Međutim, u situaciji u kojoj su niske postave postale nužnost, Blazersi su postajali prejednostavna momčad za napasti.

Uostalom, u svoj ovoj priči o početku sezone i razvoju događaja zaboravio sam spomenuti ono ključno – Blazersi su sezonu završili kao 11. u napadačkom učinku (što jasno govori kako se početni elan sadržan u promjeni stila zadržao u nekoj mjeri sve do kraja), ali tek 23. u obrani, što pak jasno govori koliko su propali nakon šampionskih uvodnih mjesec dana košarke tijekom kojih su udvajanja Batuma i Wallacea te njihovi napadi na linije dodavanja podsjećali na recept koji u Miamiu primjenjuju Wade i James.

FAST FORWARD

Dobro je, prvu stvar na popisu su riješili – imaju GM-a. Neil Olshey je čovjek koji će morati odgovarati direktno Paulu Allenu i koji će biti zadužen za ovo ni vrit ni mimo stanje u kojem su se našli Blazersi. Mislim, imaju predobru jezgru da bi samo tako tankirali, ali očito je kako im još uvijek nedostaje nekoliko ključnih elemenata da bi se uključili u bitku za playoff. Ako ih je lani stabilnosti koštala slabost na pozicijama playa i centra, zašto bi dva rookiea automatski značila napredak?

Doduše, da Blazersi ni sami ne znaju u kojem su stadiju (jesmo li nedovoljno dobri ili smo jednostavno loši), jasno govori i još uvijek otvorena potraga za novim trenerom. Slaganje rostera pak ne ulijeva povjerenje – osim zadržavanja Batuma koje nije smjelo doći u pitanje bez obzira na cijenu koju su nabili Wolvesi (razvije li se Batum u all-star igrača sposobnog minimalno biti treća opcija u napadu i prvo ime na boku, a sve ukazuje da je to realan scenarij, onda će ovaj novi ugovor biti skroz korektan), svi ostali potezi ovog ljeta bili su ogromni upitnici.

Jasno, s novacima nikad ne znaš, ali dok se ne pokažu u igri treba ostati skeptičan – i Lillard i Leonard pored sebe imaju sasvim dovoljno znakova opasnosti da ih se ne može uzeti za gotovu stvar (upitno je može li Lillard kao volume scorer funkcionirati pored Aldridgea, kao i hoće li ikada igrati NBA obranu, a Leonard tek treba pokazati prve naznake da nije totalno drvo). Uz njih, Olshey je potpisao još tri rookiea (Claver i Freeland na koje Blazersi imaju prava od ranije, te pick druge runde Barton), a 5 igrača prve godine na jednom rosteru nikada nisu znak velikih stvari.

Dodaj još hrpu mladih nedokazanih igrača poput Babbitta, Williamsa i Smitha, koji nisu ničim dokazali da su NBA klase, i ispada kako će trojku LMA-Matthews-Batum iduće godine pratiti hrpa nepoznanica koja, teoretski, možda nije ništa bolja od nekakvog NBDL rostera. Ne znam za vas, ali meni se ovo ne čini ni kao rebuilding, a ni kao reloading, već prije kao stajanje u mjestu. A to je, kao što će vam potvrditi svaki NBA fanatik, najgora stvar koja vam se može dogoditi u ovoj ligi.

JEZGRA: Aldridge, Matthews, Batum, Lillard, Hickson (38 milja)

ROSTER: jezgra + Leonard, Freeland, Barton, Claver, Babbitt, Williams, Smith, Pavlović, Jeffries, Price (54 milje)

– Hicksona nisam uopće htio staviti pod jezgru vodeći se logikom “kakva je to jezgra koja uključuje Hicksona”, ali pored ovakve konkurencije jasno je kako će većina minuta uz Aldridgea pod košem otpasti na njega

– nakon ove, nazovimo je tako, startne petorke, Olshey je složio roster od 7 igrača koji će sezonu praktički provesti na probi (4 rookiea, 1 igrač druge godine, 2 igrača treće godine) i 3 jeftina veterana koja im apsolutno nisu bila potrebna

– 8 igrača na rookie ugovorima znak su da roster neće biti skup (čak i s dugovanjima za Shawnea Williamsa kojega su otpustili ne prelaze salary cap), ali ni uspješan

– ok, Jeffriesa su dobili od Knicksa kako bi se riješili Thomasa i kako Felton ne bi odšetao za ništa, plus su dobili prava na dva Grka, Papanikolaua i Printezisa, koji su već sada bolji košarkaši i od Clavera i Freelanda, ali zašto su od svih mogućih back-up playeva i bočnih stopera morali potpisati Ronniea Pricea koji nije NBA košarkaš ni u kojem svojstvu (dakle, čak ni kao rod Marku i Brentu Priceu) i to za dvije garantirane godine (!!!!), odnosno Sašu Pavlovića koji je definitivno žilav igrač na perimetru, ali koji je zadnju poštenu sezonu odradio 2009. da bi nakon dvije godine truljenja na klupama lani dobio šansu u Bostonu i “iskoristio” je za 39% šuta iz igre, 29% šuta za tri i 38% s linije slobodnih (mislim, ako Olshey nije bio u stanju naći bolje brojke od ovih, onda stvarno nije dobar u svome poslu – jedino opravdanje je da iz nekog razloga Allen odjednom pati na Euro igrače i želi ih imati više nego Minnesota i Phoenix zajedno)

– wild wild west? prije white white west

1 thought on “30 FOR 30: PORTLAND

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *