30 FOR 30: SACRAMENTO

SCORE: 22-44

MVP: DeMarcus Cousins

X-FAKTOR: Isaiah Thomas

Još jedna sezona puna razočaranja za Kingse (koji playoffu nisu primirisali 6 godina, odnosno od kada ih je napustio Rick Adelman) tijekom rebuildinga koji nikako da završi. I dok su na parketu bili vidljivi minimalni pomaci, prije svega u činjenici da DeMarcus Cousins u svojoj drugoj sezoni sa svojih 210 cm i 120 kg izrasta u rasnu double-double mašinu sposobnu dominirati u reketu, ključne stvari ipak su se još jednom odigravale u uredima.

U očajničkim pokušajima da zadrže kontrolu nad svojom NBA franšizom, obitelj Maloof, koja je u ozbiljnim financijskim problemima i već godinama nije u stanju pokrivati troškove kluba bez kredita, stavila je svaku ozbiljniju viziju buduće momčadi na čekanje. Kingsi su u Sacramentu doslovno od danas do sutra – vlasnici su ih htjeli preseliti u Anaheim već tijekom skraćene sezone samo kako bi se dokopali nešto dolara, ali liga je stala na kraj takvim željama iz jednostavnog razloga što Anaheim, od Los Angelesa udaljen 60 kilometara, jednostavno nije zanimljivo tržište, bez obzira koliko bi se takvo preseljenje kratkoročno isplatilo Kingsima (točnije, njihovim vlasnicima).

Eventualni dogovori sa Sacramentom oko izgradnje nove dvorane (Kingsi kao momčad imaju najgore uvjete u ligi za treniranje i pripremu) zapeli su svaki put oko cijene i omjera ulaganja – grad Sacramento predvođen legendarnim playmakerom Kevinom Johnsonom želi da Kingsi/braća Maloof ulože nekakav novac, a ovi, pošto ga nemaju, žele da grad plati sve troškove bez ikakvih garancija da će klub dugoročno ostati u glavnom gradu Kalifornije.

Dapače, oni i dalje žele u Anaheim iz jednostavnog razloga što bi im preseljenje tamo omogućilo i da zadrže klub i da ne troše jer ih već čeka spremna dvorana čiji vlasnici žele NBA franšizu u ponudi. Naravno, kod liberalnih i referendumima sklonih stanovnika ovog dijela svijeta, ustupci bogatim vlasnicima na štetu proračuna prolaze puno teže nego u sredinama koje nemaju toliko razvijenu ekonomiju i stupanj svijesti te ne treba očekivati pristajanje na ucjene kalifornijskih Keruma.

Klub se tako našao u pat poziciji koju će po svemu sudeći iskoristiti Seattle, koji predvođen novom skupinom investitora želi na 15. najveće tržište SAD-a dovesti nove NBA i NHL franšize. Kako se ni jedna liga nema namjeru širiti, jasno je kako će opet doći do relokacije, a kako su Hornetsi nedavnom prodajom riješili pitanje svoje dugoročne stabilnosti, jedini izgledni kandidat ostaje upravo Sacramento.

Ovakve distrakcije ne moraju nužno uzeti svoj danak na parketu, ako je klub uređen i posložen kako bi trenerima i igračima omogućio maksimalne uvjete za rad i pripremu. Nažalost, nedostatak novca od Kingsa je napravio franšizu koja živi u nekim drugim vremenima i radi u nekim drugim uvjetima. Dok je danas normalno da svaka NBA momčad u svojoj dvorani ima mogućnost korištenja vrhunskih prostorija za trening, vrhunskih teretana i specijalnih bazena, a o uslugama specijaliziranih kuhara, masažera i liječnika da ne pričam, Kingsi su po tom pitanju ostali na razini 2006. čime su pali ispod Clippersa po pitanju organizacijske snage.

Uostalom, u NBA je među igračima trade u Kingse uvijek bio smatran svojevrsnom kaznom – Clippersi su barem bili u Los Angelesu, dok Sacramento nikada nije imao privlačnost niti kao organizacija niti kao lokacija. Suze koje je lio Mitch Richmond kada su ga Warriorsi poslali stotinjak kilometara sjevernije u zamjenu za treći pick na draftu bile su simbolične za klub poznat po očajnim izborima igrača (rane pickove su potrošili na imena poput Pervisa Ellisona, Lionela Simmonsa i Bobbya Hurleya) i neuspjesima (tijekom prvih 13 sezona nakon preseljenja iz Kansasa u playoff su ušli samo 2 puta).

Stvari su se promijenile dolaskom Geoffa Petria na čelo kluba. Legenda Blazersa, koja se nakon igračkih dana zadržala u Portlandu kao komentator i pomoćnik GM-a, u Kingsima je dolaskom braće Maloof konačno dobio odriješene ruke da radi po svome i jedna od prvih stvari koju je napravio bio je angažman svog nekadašnjeg suigrača i Trail Blazera u duši Ricka Adelmana za trenera. Također, sredio je i situaciju na draftu, prvo izborom Peje Stojakovića, zatim Jasona Williamsa i Hede Turkoglua, da bi točku na sjajan projekt stavio dovođenjem Vlade Divca i zamjenom ostarjelog Richmonda za Chrisa Webbera.

Ove fenomenalna generacija pogonjena kombinacijom Portland-Europa, nažalost, nikada nije okrunila šampionsku igru prstenjem, ali definitivno je Kingse podigla s dna lige i neko vrijeme ih držala na vrhu hranidbenog lanca. Nažalost, kako su se financijski problemi Maloofovih poklopili s raspadom igračke jezgre, klub je počeo tonuti u blato iz kojega nikako da se podigne, a pri tome im zasigurno ne pomaže ni Petrieva sve očitija pasivnost.

Odličan primjer svega što ne valja u Sacramentu lanjski je dvoboj između Cousinsa i trenera Westphala. Još jedan Petriev prijatelj iz igračkih dana prihvatio se vođenja momčadi u rebuildingu, ali od prvog dana je bilo jasno kako bi sjedenje na klupi i treniranje najradije zamijenio ribolovom ili golfom. Umjesto da pokuša postaviti momčad na prave temelje, on se od prvog dana zaratio s Cousinsom, čija jezičina nikada nikome nije ostala dužna. Situacija je kulminirala kada je početkom sezone Westphal javno izjavio da više ne računa na svog najboljeg igrača i da želi da ga se klub riješi, što je, naravno, dovelo do brzog otkaza treneru.

Vođenje momčadi nakon samo 7 utakmica preuzeo je Keith Smart, čovjek koji se godinu ranije nije baš proslavio radom u Warriorsima, čiji prvi potez je bio poprilično jednostavan – dati odriješene ruke Cousinsu i jasno mu poručiti tko je najvažniji čovjek franšize. Jasno, potpuna sloboda takvom liku značila je gomilu loših šuteva (45% šuta uz 30% potrošnje za takvog diva, koji uz to posjeduje talent da igra i leđima i licem košu, je sramotan postotak koji je u startu torpedirao napadački učinak Kingsa – završili kao 21.), ali Cousins je povjerenje donekle opravdao energijom koju je ulagao u skakanje – postao je prvi ofenzivni skakač lige i sam-samcat je odveo Kingse do elitnog statusa barem po pitanju jedne statističke kategorije (grabili su 29% raspoloživih skokova u napadu što je bio sedmi rezultat u ligi).

Naravno, igra u obrani nije bila Cousinsov prioritet (kao i nikoga drugoga na rosteru, obzirom da su Kingsi završili kao predzadnja momčad lige po obrambenom učinku – gori od njih bili su samo Bobcatsi), kao ni asistiranje – dok se u rookie godini iskazao kao nesebičan suigrač, ali, što je još važnije, i izuzetno lucidan razigravač s visokog posta, u drugoj godini Cousins je postao tipična crna rupa. Kada bi mu dodali loptu u situaciji licem košu, mogli ste očekivati dva scenarija – ili da potegne šut (gađao ih pristojnim postotkom od 40%, ali uzimao ih je previše što je bacilo mrlju na solidnu realizaciju ispod obruča) ili da krene na ulaz golom snagom (što je rezultiralo lijepim brojem slobodnih, ali i s lijepim brojem izgubljenih lopti).

I to nije sve – nezainteresiranost u obrani nije spriječila Cousinsa da drugu godinu za redom napravi najviše osobnih pogrešaka u NBA, što je i glavni razlog zašto mu je minutaža ostala na samo 30 minuta u prosjeku. Kada sve zbrojiš, jasno ti je da Kingsi svoju neizvjesnu budućnost vežu isključivo uz nadu da će njihov centar (za razliku od prve sezone kada je povremeno dobivao priliku i kao četvorka, u drugoj je Cousins sve minute na parketu proveo kao petica čuvajući masivnijeg i sporijeg protivničkog visokog) jednoga dana shvatiti što je sve potrebno za biti oslonac pobjedničke momčadi.

U pozadini Cousinsovog showa, u Sacramentu se odigrala i jedna isključivo pozitivna priča. Iako su u prvoj rundi izabrali Jimmera kao člana buduće jezgre, nedostatak balansa na vanjskim pozicijama riješen je tek davanjem startne role minijaturnom Isaiahu Thomasu, zadnjem igraču izabranom na lanjskom draftu. Rookie je začepio rupu na playu koju su imali tijekom prve polovine sezone, dao Kingsima kvalitetnu pick & roll opciju, ali i dodatnog kvalitetnog šutera. Nije nikakva mudrost reći kako bi Sacramento završio puno gore od 21. pozicije u napadačkom učinku da se Thomas nije nametnuo kao lider na parketu za zadnjih 37 utakmica.

Ovoj dvojici koja su, svaki na svoj način, obilježili još jednu tužnu sezonu u Sacramentu, treba pridodati pouzdanog Jasona Thompsona, kvalitetnog trećeg visokog u ozbiljnoj momčadi, koji se potvrdio kao odličan partner Cousinsu pod košem (odličan skakač, dovoljno pokretan i dovoljno jak da može braniti obje visoke pozicije u obrani, solidan šuter s poludistance), te šutera Marcusa Thorntona, koji se usprkos problemima s ozljedama kroz veći dio sezone još jednom nametnuo kao prvi strijelac na vanjskim pozicijama. Teško da se može razviti u all-star napadačku opciju, ali, bude li jednog dana u primjerenijoj ulozi šuterskog specijalista, možda čak i posluži za popunu petorke oko Cousinsa.

Nažalost, ostatak rostera je potpuno podbacio, a najveće razočaranje je svakao Tyreke Evans, čiji problemi sa stopalima izgleda ostavljaju ozbiljnije posljedice nego se itko mogao nadati. Ako se pokažu kroničnima, a kako se radi o plantar fasciitisu šanse su poprilične da će tako i biti, Evans se možda više nikada ne vrati brzini i eksplozivnosti koju je pokazivao u rookie sezoni. Bez nezaustavljivog prvog koraka, njegova igra je puno prizemljenija i to ne mislim samo doslovno – bez pouzdanog šuta na koji se može dočekati (lani samo 20% za tricu) i bez potrebnih vještina za organizaciju igre (5 asista na 3 izgubljene u karijeri pre-jadan su pokazatelj čak i za back-up playa), Evans je uglavnom neupotrebljiv čak i kao drugi swingman.

Uostalom, da ni Kingsi sami ne znaju što će s njim, najbolje pokazuje lanjska raspodjela minuta. Evans je do Thomasova iskoraka dobivao minute i kao play, ali uglavnom se rotirao s Thorntonom na dvojci. Kada se par Thomas-Thornton nametnuo kao najbolja kombinacija na vanjskim pozicijama, Smart ga je pokušao gurnuti na trojku gdje su ionako imali ogromnu rupu zahvaljujući još jednoj kriminalnoj sezoni veterana Salmonsa i Garcie (koji su ukupno plaćeni 14 milja godišnje za 13 poena uz 39% šuta iz igre od čega 29% za tricu).

Eksperiment se pokazao uspješnim iz jednostavnog razloga što nitko, pa makar i čovjek bez oba stopala, ne može odigrati gore nego su to radili Salmons i Garcia, ali, realno, Evansove brojke su ostale iste – nešto bolje u napadu (jer se manje nalazio u situaciji da vodi loptu i jer je uopće manje pucao pored Thomasa i Thorntona), ali i nešto lošije u obrani (njegova dužina, koja je sama po sebi predstavljala problem bekovima, u sudaru s krupnijim swingmanima više nije bila prednost).

Evans ima solidne fizikalije za odraditi rolu većeg bočnog igrača i u budućnosti, ali sve i dalje ovisi o njegovom zdravlju i ulozi na parketu. Ne budu li stopala radila probleme i uspije li dodati pouzdanu tricu iz kuta, mogao bi se u najgorem slučaju razviti u sjajnog 3&D člana rotacije. Vrati li se nekim čudom onaj prvi korak, mogao bi biti sjajni combo-bek s klupe. Kako god, sve su šanse da će odgovor na ovu situaciju dočekati u nekom drugom klubu – ulazi u četvrtu sezonu i ne pokaže li ozbiljniji napredak, izgledi da mu Kingsi daju novi ugovor kakav očekuje kao nekadašnji četvrti pick su minimalne.

Inače, od svih loših poteza Petriea, dva lanjska se posebno ističu. Prvi je uzimanje Travisa Outlawa s waivera nakon što su ga amnestirali Netsi, čime su se obvezali isplatiti mu 12 milja tijekom 4 duge godine, a drugi davanje višegodišnjeg midlevel ugovora Chucku Hayesu, veteranu koji je totalni višak pored Thompsona i Cousinsa (da ne spominjemu kakvu mu je uloga u momčadi danas nakon izbora Robinsona). Hayes je, nakon niza solidih sezona u Houstonu gdje se dokazao kao back-up Yao Mingu usprkos visini swingmana, u Kingse stigao kao pojačanje koje bi trebalo igrati obranu i tako barem malo sakriti rupe u Cousinsovoj igri. Međutim, Hayes je odigrao debelo ispod očekivane razine, što zbog ozljeda, a što zbog totalno krivog sistema (Kingsi su igrali čisti run and gun u kojem nije bilo ni vremena ni mjesta da se lopta spušta njemu u reket od kuda bi u svom stilu pronalazio cutere, plus, za razliku od Thompsona, nema šut s poludistance zbog čega nije u stanju nadopunjavati Cousinsa koji je sličan pozicijski igrač).

FAST FORWARD

Da u ovim Kingsima možda ima nekakvog potencijala i da navijači nisu jedina pozitivna stvar vezana uz klub, pokazuje par ovoljetnih primjera. Prvi je svakako produženje ugovora koje je bez puno natezanja odradio Jason Thompson. Iako je bio jedan od atraktivnijih visokih igrača na tržištu, Thompson je oduševljeno prihvatio povratak u neizbježnu budućnost pored Cousinsa i nove nada Robinsona.

Izbor Robinsona na draftu daje Kingsima potencijalno zeznutu kombinaciju visokih od koje u najgorem slučaju možemo očekivati da, uz zabijanje niskim postotcima i gomilu izgubljenih lopti i osobnih (Robinson ima slične mane kao i Cousins u ovim segmentima), dominira skakački (čak i u najgorim projekcijama po kojima nije lutrijski talent, Robinson se vodi kao NBA igrač samo zbog fenomenalnog skakačkog potencijala).

Drugi primjer koji bi trebao veseliti simpatizere Kingsa činjenica je kako Cousins radi cijelo ljeto na svojoj igri, prvo kroz pripreme USA reprezentacije, sada u Sacramentu. I ne samo da radi, nego trenira svakodnevno sa suigračima u kampu kojega je, u najboljoj maniri NBA lidera, organizirao Isaiah Thomas. Naravno, zajedničko treniranje ne mora značiti ništa specijalno za buduće rezultate, tu se ipak nešto pita i talent (sad bi dobro legao jedan Iversonov “PRACTICE? ARE WE TALKING ABOUT PRACTICE?”), ali ovo je dobra vijest iz dva razloga – prvo, igračima Kingsa su, za razliku od uprave, porazi izgleda dosadili, i, drugo, mali Thomas je barem budući Jameer Nelson (možda vam dugoročno ne izgleda kao ništa više od back-up playa, ali ima srce što će mu pomoći da savlada većinu prepreka i možda ostvari dugu karijeru kao startni play u ligi).

Što se pojačanja tiče, potpis s još jednim mini-playem će, ako ništa drugo, utješiti Thomasa koji će sa 178 cm i dalje biti najniži igrač u momčadi, ali, pored 180 cm niskog Aarona Brooksa, barem neće izgledati kao da je zalutao na parket. Hoće li pak Brooks igrati kao da je zalutao na roster, to je već važnije pitanje – u zadnjoj NBA sezoni prije odmora u Kini bio je kriminalan i Kingsima se samo ostaje nadati da će podsjetiti na onog strijelca iz 2010.

Dovođenje Jamesa Johnsona odličan je potez, žilavo krilo iz Toronta potvrdilo se kao dobar obrambeni igrač i u svakom slučaju bit će osvježenje na trojki pored još uvijek prisutnih Salmonsa i Garcie (koje je i ove godine poštedila amnestija – zašto plaćati nekoga da ne igra, kada ti njegov ugovor može poslužiti da popuniš salary cap, logika je sirote braće Maloof). Također, dovođenje Johnsona eliminira potrebu za Greeneom i Williamsom, dva vječna talenta koji u mnogobrojnim NBA prilikama nisu pokazala ništa (što nije spriječilo Kingse da ih lani imaju na rosteru kao sedmog i osmog swingmana nakon Thorntona, Evansa, Garcie, Salmonsa, Outlawa i novog 3&D potencijala s UCLA-a, Tylera Honeycutta).

JEZGRA: Cousins, Thompson, Evans, Thornton, Thomas, Robinson, Brooks (29 milja)

ROSTER: jezgra + Fredette, Garcia, Hayes, Outlaw, Honeycutt, Salmons, Johnson (57 milja)

– Kingsi imaju mjesto na rosteru i mini-midlevel koji im pripada zato što su ispod salary capa, ali taj će gotovo sigurno ostati neiskorišten – dok čekaju razvoj događaja koji bi im omogućio da zadrže svoju igračku ili barem iz cijele priče iziđu bogatiji, Maloofovi neće trošiti osim ako nisu prisiljeni (a neće biti sve do 2014. kada će Cousinsu trebati dati max ugovor – zahvaljujući biserima poput Salmonsa, Garcie i Hayesa, već su i za dogodine popunili cap, što praktički znači da će se netko tijekom ove sezone za mali ulog moći dokopati Evansa)

– činjenica da imaju pravo na Thomasa još dvije sezone za minimum u cijeloj priči oko ušteda trebala bi ih najviše veseliti

4 thoughts on “30 FOR 30: SACRAMENTO

  1. @Gee

    Nevezano…Zanima me tvojih 5 igrača u ligi koje nikako ne podnosiš, koji ti dižu tlak, idu na džigaricu itd?I zašto?

    Hvala!

  2. Svi koji dobivaju gomilu minuta, a igrama na parketu ih ne zaslužuju (ovi što su preplaćeni živciraju me puno manje, iako se uglavnom radi o istim tipovima).

    Top 5 trenutni je, valjda zbog svježine

    Perkins, Fisher, Wes Johnson, Tyrus Thomas, John Salmons.

    Postoji i jedan profil igrača koji me tjera da na glas psujem, a ti su naravno chuckeri, volume scoreri koji uporno šutiraju iako ne mogu zabiti ništa:

    Jimmer, Beasley, Jordan Crawford i Mullens koji je valjda najgori od svih jer je visok 213 cm, a puca duge dvice ko da je u najmanju ruku Garnett

  3. Imamo sličnu listu…

    Još bih dodao Josh Smitha, tip je očigledno umislio da je njegov skok-šut nešto najljepše što se dogodilo ligi od Jabbarovog skyhooka…

    I naravno Bosh, jer me živcira s onom “T-Rex” facom i kad pravi grimase pokušavajući animirati publiku…

  4. Najvece pozitivno iznenadenje mi je Thomas u ovoj sezoni. Potencijal za startnog playa u bilo kojoj ekipi. Kingsi sa trojkom pod kosem i Thomasom imaju zanimljiv potencijal za buducnost. Imaju takoder odlicnu konkurenciju za amnestiju u iducoj sezoni, ja bi je iskoristio na salmonsu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *