30 FOR 30: SAN ANTONIO

SCORE: 50-16

MVP: Tony Parker

X-faktor: klupa u pozitivnom smislu, manjak pokretnog visokog igrača u negativnom

Spursi su fenomenalnim igrama u skraćenoj regularnoj sezoni dodali još jednu godinu Auerbachovskom nizu Gregga Popovicha. Naime, od 1998. kada je uz pomoć tadašnjeg rookiea Tima Duncana složio svoju prvu šampionsku obranu, Popovich je nanizao 11 sezona u kojima su Spursi bili minimalno top 3 obrambena momčad lige. Nakon dvije godine u kojima je Timmy polako gubio bitku s gravitacijom tijekom kojih su bili “tek” 5. i 8. momčad po obrambenom učinku, Pop je za 2011. izmislio novu taktiku koja je dovela do još dvije top 2 sezone, ovaj put u napadačkom učinku.

Ako netko broji, to je 13 od 15 godina u izdanja rasnog izazivača (top 3 obrana ili napad puno su veća garancija vrhunskih rezultata u playoffu od scorea u regularnoj sezoni). Četiri naslova prvaka su arhivirana i da više nikada ne osvoje ništa, Pop i Timmy ostali bi zapisani kao jedna od najvećih osovina svih vremena, rame uz rame s Auerbachom i Russellom, Rileyem i Magicom/Kareemom ili Jacksonom i Jordanom/Pippenom.

Međutim, promjena stila igre koju je u samo jednu sezonu izveo Pop možda je fascinantnija i od samog niza izvrsnosti. Dok su još do prije četiri sezone Spursi bili prvenstveno kompleksna obrambena momčad, posložena oko sporog ritma i postavljene obrane koja je dominirala balansom na svim pozicijama (presingom na loptu bekova, stoperima poput Bowena na boku i Duncanom kao zaštitnikom reketa u sredini), iz čega bi, konstantnim kretanjem i oduzimanjem kontri i trice, protivnika prisiljavala na šutiranje dugih dvojki, danas su sve podredili brzini i jednostavnosti.

Naravno, Duncan više nije u formi koja bi im omogućila da polako organiziraju napade kroz visoki post, ali fascinira ljepota njihove košarke koja je jednim manjim dijelom flex s puno kretanja i preciznog dodavanja, a najvećim se sastoji od gomile pick & roll akcije i slash & kick poteza. Uostalom, podatak da su prva momčad lige po efikasnosti u pick & rollu, na koji im otpada četvrtina koševa, i druga momčad po efikasnosti iz spot up situacija, koje čine još jednu četvrtinu njihovih poena, dovoljno govori.

Razlog za ovakvu efikasnost krije se, naravno, u talentima koji odgovaraju ovim stilovima igre, ali i jednostavnosti koju forsira Popovich. U napadu Spursa nema izolacija i besmislenog driblanja, imate brzu tranziciju (u kojoj su također bili broj 1 po učinkovitosti) koja, ako ne dovede do laganog koša, rezultira visokim screenom i prvim ulazom u sredinu, koji, ako ne dovede do izgledne situacije, dovodi do izvlačenja lopte vani i tako stalno u krug, unutar-van, lijevo-desno, uvijek s pritiskom na obranu.

Spursi uspijevaju tijekom 24 sekunde vrtiti i po tri napada dok obični smrtnici muku muče i s jednim. I u tom fenomenalnom ritmu krije se najveći razlog njihove veličine – druge run and gun momčadi uzet će prvi šut koji im obrana pruži vodeći se logikom da je taj često i onaj najbolji, odnosno da veći broj pokušaja pozitivno utječe na broj koševa. Spursi su run and gun pod kontrolom, nešto što je samo Pop mogao smisliti – u isto vrijeme igra puna racionalnih i kontroliranih košarkaških odluka, ali i igra brzine, spontanosti i agresivnosti. Ukratko, kontrolirani kaos.

Naravno, ovakav stil igre zahtijeva izuzetnu kondiciju i agresivnost, što je Popovich riješio jednostavnim potezom – koristi uvjerljivo najviše igrača u standardnoj rotaciji u cijeloj ligi. Spursi imaju čak 9 igrača s preko 1000 minuta u sezoni i 9 s preko 20 minuta po utakmici, a s učinkovitošću njihove klupe mogu se mjeriti jedino Chicago Bullsi, koji preferiraju potpuno drugačiji stil igre bliži San Antoniu od prije nekoliko godina. S tim da čak i oni imaju samo 8 igrača preko 1000 i samo 6 njih koji su ostvarili takve brojke da ih se može smatrati iznadprosječnim NBA igračima, dok Spursi takvih imaju – 8.

To dobrim dijelom i objašnjava lakoću kojom su došli do 50 pobjeda iako više nemaju igrača franšizne vrijednosti – u ligi u kojoj više od pola momčadi nema startne petorke ispunjene čak ni prosječnim talentom, čak 8 igrača sposobnih ostvariti iznadprosječan učinak pravo su bogatstvo. Jasno, u playoffu, kada se rotacije smanje i kada protivnici puno više vremena provode na parketu sa svojim udarnim igračima, ta prednost nema toliki značaj jer čak ni Pop još nije uspio smisliti kako u isto vrijeme imati više od 5 igrača na parketu. Međutim, za regularnu sezonu ovakvo bogatstvo talentom je neprocjenjivo.

Za to nema boljeg dokaza od kotrljanja Spursa čak i bez Ginobilia kojega je ozljeda limitirala na samo 34 utakmice. Naime, Manu je u sezonu krenuo u svom standardnom fenomenalnom stilu, kao lider renoviranih Spursa oko čijih ulaza i kreacije se sve vrti. U 5 utakmica šutirao je 60% iz igre, 52% s trice i 93% sa slobodnih. Ovakvi postotci su neodrživi, jasno, ali bilo je očito kako će, kao i godinu ranije, Manu za ovaj napad biti ono što je Timmy više od desetljeća bio za obranu. I onda dolazi do loma prsta, Manu ispada iz igre, a Pop jednostavno povećava volumen akcija Parkeru i Spursi ne gube ni koraka.

Odnosno, nisu ga gubili do druge runde Zapada kada su naletili na puno manje atraktivan (ni upola toliko asista, kvalitetnih šuteva, kretanja lopte i igrača, ali zato puno više izolacijske košarke), ali jednako učinkovit napad Oklahome koja je energijom i talentom parirala sistemu i profesionalizmu Spursa. Thunder ne samo što je pratio Spurse napadački, već je imao jednako osrednju obranu u kojoj je izvukao ključni mismatch – osrednjost Thundera proizlazila je iz lošeg čitanja igre, kilavih rotacija i previše kockanja na perimetru, ali imali su solidnu pick & roll obranu zahvaljujući pokretljivosti Ibake i solidno pokrivanje bokova zahvaljujući dužini Duranta i Sefoloshe (da ne spominjemo ključni potez serije, Brooksovo stavljanje Sefoloshe na Parkera, čime su Spursima ugušili napad – Spursi takvog stopera nemaju).

Spursi su pak imali sjajne rotacije kojima su pokrivali šut, odlično čitanje igre i kretanje kojim su gušili pas igru (koju, ironično, Thunder ionako nema), a Timmy je i dalje bio snaga u reketu. Ali, bili su među najgorim momčadima lige u dva segmenta – branjenju pick & rolla i zaustavljanju izolacija. Ni Leonard ni Green usprkos dužini nisu još postali stoperi Bowenove klase, što je omogučilo Hardenu i Durantu da se pokažu u punoj snazi, a nesposobnost obrane pick igre na kraju je zakucala zadnji čavao u sezonu Spursa. Što je, ruku na srce, bilo i očekivano i na što smo ukazivali tijekom cijele godine.

U ligi u kojoj je pick & roll postao osnova gotovo svakog vrhunskog napada, igrati najveći dio minuta s dva spora visoka igrača u obrani danas je jednostavno smrtni grijeh. Spursi su se mogli sakriti iza napada kroz regularni dio sezone, ali u playoffu, gdje igrate seriju od 7 protiv puno ujednačenijih protivnika koji imaju i obranu i napad, momčad s takvom rupom u obrani opasno je izložena. Pop jednostavno nije imao materijala za pronaći dobitnu kombinaciju. Blair nema ni visinu ni pokretljivost da zatvori rupe uz Timmya, Bonner je previše spor za ozbiljnu rolu u playoffu usprkos sjajnom šutu, a Spllitter je previše sličan igrač Duncanu, čuvar reketa koji nema brzinu za igrati na perimetru, da bi njihovo partnerstvo donijelo vrhunski rezultat.

Na kraju je Boris Diaw, pristigao iz Bobcatsa nakon kriminalnog prvog dijela sezone, pokupio dobar dio tereta, ali njegove solidne igre nisu mogle parirati eksplozivnosti i brzini Thundera u 2 na 2 kombinacijama. Tako na kraju ipak nisu dobili šansu suprotstaviti se Heatu koji bi se puno teže branio protiv San Antonieva kretanja lopte nego je to bio slučaj protiv izolacija Thundera.

FAST FORWARD

Jedini posao koji su trebali napraviti ovoga ljeta bilo je dovesti visokog igrača koji može istrčati izvan obruča, odraditi svoje preuzimanje, pomoći u udvajanju ili pokrivanju prostora i vratiti se u reket. Nije to trebao biti Tyson Chandler, ali mogli su se barem potruditi doći do Andersona Varejaoa, koji bi bio instant uspjeh u Spursima zbog sjajne kemije sa sunarodnjakom Splitterom.

Ovako, Pop se odlučio pokušati još jednom istom formulom, uz nadu da će napredak Splittera, Greena i Leonarda, puna sezona Ginobilia i još jedna godina pouzdanih all-star izdanja Parkera i Timmya, dići napad na još veću razinu čime bi se stvorio potreban prostor koji bi ublažio prisutne obrambene probleme.

JEZGRA: Manu, Parker, Timmy, Diaw, Splitter, Green, Leonard (50 milja)

ROSTER: jezgra + Jackson, Bonner, De Colo, Mills, Joseph, Neal (68 milja)

– Spursi imaju prava na Blaira za 1 milju, ali obzirom da već imaju 13 igrača na rosteru i da im malo fali da uđu u zonu poreza na luksuz, vraćanje igrača koji je potpisivanjem novog ugovora s Diawom postao višak ne čini se izglednim

– doduše, i Neal je u sličnoj situaciji, njegov ugovor također još nije garantiran, ali za razliku od Blaira lanjski back-up play Spursa pokazao se korisnim igračem, posebice u utakmicama u kojima ga sluša šut, a kako Patty Mills, kojega su vratili kao dodatno osiguranje na jedinici, baš i nije oličenje sigurnosti, Nealov povratak kao jeftine, ali ubojite combo-opcije čini se izglednim

– konačno su doveli pouzdanog francuskog swingmana De Cola koji će dodatno pojačati konkurenciju na vanjskim pozicijama

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *