30 FOR 30: UTAH

SCORE: 36-30

MVP: Paul Millsap & Al Jefferson

X-faktor: mlade snage (Favors, Hayward, Kanter, Burks)

Da mi je netko nakon prve 4 utakmice sezone rekao kako će Utah završiti u playoffu, ozbiljno bi posumnjao u razum dotične osobe. Naime, Jazzeri su u post-lockout doba ušli totalno raštimani, izgubivši na strani 3 utakmice s prosječnom razlikom od 19 koševa. Jedinu pobjedu ostvarili su doma protiv Sixersa, ali, tih +3 koje su jedva izvukli u gustoj završnici, nisu pomogli da se koš razlika popravi. Njihovih minus 54 u ovom periodu bili su najgora prezentacija košarke nakon Bobcatsa.

Naravno, uslijedio je niz utakmica doma koje su ubrzo stvari vratile na talentu primjereniji 50-50 učinak, ali nije samo rijetki zrak Salt Lake Citya bio razlog za bolje igre. Učenik Jerrya Sloana, trener Tyrone Corbin, povukao je nekoliko poteza koji su okrenuli stvari u njegovu korist – vratio je Millsapa u startnu petorku, smanjio minute veteranima poput Bella i Howarda, povećao ih mladim snagama Haywardu i Burksu te usput složio drugu postavu koja se tijekom sezone nametnula i kao tajno oružje, ali i potvrdila kao jezgra budućnosti.

Energijom u obrani se kao predvodnik klupe nametnuo Derrick Favors, a upravo je on ustupio mjesto u startnoj petorci Millsapu. Kao momčad u rebuildingu, Jazzersi su svom udarnom mladom igraču pokušali odmah ukazati povjerenje, ali, ironično, on ga je zaslužio tek na kraju sezone kada je u playoff seriji protiv Spursa dobio šansu startati u zadnjoj utakmici godine. Favors je tako počeo i završio sezonu kao starter, a, osim što je time simbolično obilježio ovogodišnje izdanje Jazza, partijama između ovih događaja potvrdio se kao apsolutno najvažnije ime za budućnost franšize.

Uglavnom, povratak na dokazanu kombinaciju Jefferson-Millsap stabilizirao je momčad i Utah se ubrzo iz Bobcatsa Zapada pretvorila u klasičnu neugodnu momčad Jazza (posebice doma gdje su izgubili samo 8 od 33 utakmice). Jefferson je trpao iz svih pozicija i nametnuo se kao jedan od najboljih napadača na poziciji petice u ligi, s raznovrsnom unutar-van igrom, a Millsap se izvlačio na vrh reketa odakle je pasovima, šutom i ulazima održavao napad podmazanim.

Nažalost, koliko god činili sjajan napadački duet, toliko su bili kilavi u obrani – Millsapov nedostatak centimetara i prosječni atleticizam u paru s Jeffersonovim sporim nogama učinili su reket Jazza toliko propusnim da čak ni vječna Sloanovska taktika fauliranja pod svaku cijenu nije pomogla.

Utah je tako primala treći najveći postotak koševa na obruču nakon Kingsa i Sunsa (momčadi u startu lišenih ikakve obrambene odgovornosti), što je u kombinaciji sa slobodnim bacanjima koja su poklonili protivniku (najviše nakon Raptorsa) obrambeni učinak zadržalo na mizernom 19. mjestu (bio bi i puno gori da Jefferson i Favors nisu odradili izuzetan posao blokadama, da Millsap nije bio jedan od najboljih visokih u ligi po broju ukradenih lopti i iznuđenih prekršaja u napadu te da sva trojica plus Kanter nisu radili odličan posao u kupljenju obrambenih skokova).

Napad, postavljen na dva izuzetno efikasna visoka igrača, ostavio je puno bolji dojam i zahvaljujući njemu su na kraju i izborili simbolični nastup u playoffu – završili su kao 6. momčad po učinku i 4. po broju postignutih koševa. Međutim, čak i u ovom dijelu igre imali su rak-ranu koja ih je osudila na ulogu prolaznika – nisu imali šut za tri.

Jazzeri su nakon Bobcatsa zabili uvjerljivo najmanje poena iz vana, a, usprkos tome što su bili svjesni manjka kvalitetnih šutera i što su izbjegavali forsirati trice, sezonu su završili među 4 najgore momčadi po učinkovitosti u tom segmentu igre (uz Bobcatse, iza njih su bili samo Kingsi i Wizardsi, koji, očekivano, nisu radili razliku između dobrog i lošeg šuta).

Na kraju samo ostaje zamisliti kakve bi brojke ostvarili Millsap i Jefferson da su imali podršku barem prosječnog NBA učinka s trice, ako su i usprkos gužvi u reketu nalazili načina napad odvesti do ovako visokog učinka.

Zadnji vlak za playoff tako je bio sasvim realan domet za ovaj roster i, iako ih je stajao picka prve runde koji se vratio Minnesoti, gubitak kasnog lutrijskog picka apsolutno je nebitan gledajući širu sliku. I pri tome ne mislim na mizerno playoff iskustvo koje su stekli zahvaljujući metli Spursa (iako je Favors radio toliku razliku u obrambenom dijelu da je postalo jasno kako ga dogodine više nitko neće izbaciti iz prve petorke nakon par loših utakmica), već općenito na savršeno stanje u kojem se nalazi roster Jazza, i financijski i talentom. Mislim, kada na raspolaganju imate 4 lutrijska talenta sa zadnja tri drafta i kada svaki od njih već ima ulogu u rotaciji usprkos prosjeku od 20 godina, onda ste mirni što se tiče budućnosti.

A promoviranje te četvorke koja čini jezgru budućnosti upravo je i najvažniji zadatak ostvaren ove sezone. Nakon slabašnog starta, Favors se ubrzo nametnuo kao ključni čovjek za razvoj momčadi, ne samo zbog snage i skočnosti, već prvenstveno zbog pokretljivosti koja mu omogućuje da igra all-round obranu. Danas bez takvog centra nemate šanse postati ozbiljna franšiza (osim ako niste Miami), a zahvaljujući Netsima koji su ga se odrekli (i još više Sixersima koji su umjesto njega na draftu radije izabrali Evana Turnera), Utah ima šanse postati puno bolja obrana čak i od onih top 10 izdanja dok su na bokovima ordinirali Brewer i Kirilenko.

Enes Kanter pokazao se kao potencijalno odličan partner Favorsu zbog mase i osjećaja za skok, ali i zbog šuta s vrha reketa – Favorsov najveći problem je nedostatak ikakve napadačke igre osim zakucavanja i trpanja zicera, stoga, ako on već kreće stopama Chandlera, pored sebe će trebati čovjeka koji može širiti obrane. Dok Kanter ne postane pouzdan u ovoj ulozi, tu su Jefferson i Millsap, koji su obojica majstori iz situacija licem košu.

Preostala dva mlada talenta popunjavaju bokove – Hayward je tijekom sezone postao light-Kirilenko, igrač sposoban napuniti statistiku u svih pet glavnih kategorija. Iako je u playoffu pao na zemlju, njegova igra u obrani ne ostavlja mjesta sumnji – radi se o swingmanu startnog kapaciteta.

Alec Burks s druge strane odradio je sjajan posao za rookiea koji nije imao ni trening kamp, svojim slasherskim kvalitetama donio je momčadi toliko potreban playmakerski poticaj s vanjskih pozicija. Ipak, obojica su imala problem sa šutom za tri, što je bilo očekivano obzirom na brojke ostvarene na sveučilištu. 33% šuta Burksa i 35% šuta Haywarda premalo su za buduću udarnu kombinaciju na bokovima, ali napredak je neminovan – obojica imaju kvalitetnu šutersku formu i stvar je prije svega u navikavanju na NBA daljine i nove uloge u momčadi.

Šuterske slabosti s bokova mladih snaga (Hayward i Burks zajedno su zabijali samo jednu tricu po utakmici) dodatno su istaknule općenito lošu situaciju Jazza u tom dijelu igre. Raja Bell, koji je u startu dobio šansu kako iskusni veteran, ubrzo je izgubio minute iako je bio jedna od rijetkih solidnih catch & shoot opcija, što je kasnije dovelo do sukoba s trenerom Corbinom za kojega je Bell jasno i glasno rekao da nema pojma što radi. Što se moglo opravdano shvatiti kao potez očajnika obzirom da Bell, nekoć sjajan 3&D igrač zadatka, u 35-oj godini više nije ozbiljan rotacijski materijal.

Minute na bokovima su dobivali i starosjedilac Miles i još jedan istrošeni veteran Howard, ali kako su obojica kao šuteri debelo ispod prosjeka (30% i 24% za tri), njihov boravak na parketu nije previše pomogao napadu Jazza i bio je presudan za ekspresan prelazak Haywarda iz uloge s klupe u startnu rolu.

Playmakerska situacija je bila jednako osrednja. Startni play Harris, koji se nakon lošijeg ulaska u sezonu prema kraju popravio do te mjere da je ostvario najbolje šuterske brojke u životu (36% za tricu uz 1.2 trice po utakmici), pronašao je formulu za nastavak karijere (obzirom da je nakon serije ozljeda i gubitka brzine ostao bez najvažnije komponente svoje igre, driblinga i ulaza u reket, bolja šuterska forma svakako će mu dobro doći). Samo, to u ukupnoj slici nije značilo previše.

Dok su Burks i Hayward pozitivnim učinkom u obrani i organizaciji igre donekle kompenzirali šuterske slabosti kako bi pomogli da se na swingmanskim pozicijama ostvari barem neutralan učinak, Harrisove slabašne obrambene partije držale su produktivnost na jedinici u minusu. Minusu koji bi se vrlo brzo pretvarao u debeli minus čim bi u igru ušli atraktivni asistenti Tinsely i Watson. Njihove lopte s očima zasigurno su pomogle Favorsu i Kanteru, ali obojica su veterani bez brzine za pomoći u obrani i kriminalni šuteri (Tinsley se držao na 27% za tricu, a Watson je, sa svojih 19% iz vana i s 32 godine na leđima, pao u kategoriju bivših).

Jazzeri su bili toliko očajni zbog igara Milesa, Howarda, Watsona i Tinsleya da su pri kraju sezone, kada se lov na playoff zahuktao, šansu dali i NBDL igračima poput playmakera Ahearna i swingmana Carrolla. Ahearn je dokazao da se 40% za tricu iz NBDL-a u NBA pretvaraju u 22%, a Carroll da nije uzalud promijenio 4 kluba u 3 sezone – čovjek može zabiti iz spot up situacije i odigrati obranu, ali ne na NBA razini koja zahtijeva konstantne partije.

Kada se sve zbroji i oduzme, glavni arhitekt Jazza Kevin O’Connor ima itekako razloga biti zadovoljan ovakvom sezonom. Utah je nadmašila očekivanja, usput promovirala 4 mlada igrača sposobna ponijeti dio tereta odmah, a sve to koristeći minimalna sredstava i skroman roster (koji je imao i previše dodirnih točaka s Bobcatsima). Biti u sredini možda i jeste najgore mjesto na kojem možeš biti u NBA svijetu, ali, ako si poduzeo sve mjere sigurnosti od brutalnog pada na dno i ako je jedini put kojim možeš prema gore, onda je sredina jedna poprilično dobra situacija.

FAST FORWARD

Prvi potez koji su napravili bila je zamjena zadnje godine ugovora Devina Harrisa za potencijalne dvije godine Marvina Williamsa. Što je racionalan potez jer Williams im donosi upravo onakvog igrača kakav im treba na boku – lani je gađao 39% za tricu i, usprkos tome što se čini kako je u ligi već desetljeće, ima samo 26 godina i tek je ušao u najbolju fazu karijere. Povrh svega, bori se za novi ugovor. Ukratko, nakon Milesa i Howarda, Williamsova 3&D kvaliteta činit će se kao dobitak na lotu.

Najbolje od svega, čak i da Williams iskoristi svoje pravo i uzme opciju za sezonu 2013.-2014. (a obzirom da je Beasley upravo dobio tri garantirane godine, sve su šanse da će nakon eventualnog kvalitetnog izdanja izići na tržište), Jazzerima i dalje ostaje prostora za čak dva maksimalna ugovora dogodine odreknu li se Bird prava na Jeffersona, Millsapa i Mo Williamsa.

Ovaj drugi Williams uskočio je u priču kako bi popunio rupu na jedinici nastalu odlaskom Harrisa. Iako se radi o igraču koji dokazano najbolje funkcionira kao combo-bek s klupe, u Jazzu su odlučili dati šansu čovjeku koji je karijeru i započeo u Salt Lake Cityu i koji je do prije godinu dana bio kompetentni startni play. Naravno, uz LeBrona Jamesa čak i playmaker ne mora znati ništa više nego gađati tricu, a O’Connor se nada da će nešto slično Williams raditi uz Millsapa i Jeffersona – za razliku od Harrisa, koji je lani s 36% za tri ostvario daleko najbolji rezultat u karijeri (prosjek mu je 32%), Mo se rutinski drži na 39% već godinama.

Praktički, s dva poteza i odricanjem od eventualnih 7.5 milja dogodine na ionako polupraznom salary capu (Moa i njegovu jednu preostalo godinu ugovora su uvalili u iznimku koja im je ostala od tradea Okura u Netse čime su izbjegli nepotrebne komplikacije), O’Connor je popravio najveći problem lanjskog napada povećavši tricaški prosjek startnog playa i jedne bočne pozicije s 33% na 39%. Naravno, Mo neće pomoći u obrani kao što će to napraviti drugi Williams, ali poanta iduće godine ionako nije u slaganju savršene momčadi, već u slaganju najboljeg mogućeg rostera koji će opet biti konkurentan bez da optereti budućnost nakon iduće sezone.

Praktički, Jazz ostaje s istom momčadi koja je ušla u playoff, čak i malo poboljšanom, a da pri tome nisu riskirali ni malo od postojećeg talenta ili prostora kojega će imati. To vam se zove vrhunski management.

O’Connor je produžio s Jeremyem Evansom, mladim visokim krilom koje drugu godinu za redom ostvaruju sulude brojke na oba kraja parketa u limitiranoj minutaži (čovjek sve što dobije u napadu zakuca tako da su mu napadački učinci van pameti, a usput je izuzetan skakač i bloker). Očito računaju kako to nije slučajno i kako možda u njemu imaju još jednog budućeg člana jezgre, ali problem oko pronalaženja većeg broja minuta za njega leži u netipičnoj građi – usprkos 24 godine, Evans na 206 cm ima tek 88 kg (i to je navučen podatak), a kao takav je, usprkos fascinantnoj skočnosti i rasponu ruku, prelaka meta drugim centrima u obrani.

Zadnji potez bio je potpisivanje Randya Foyea, još jednog tricaša (lani 39%, u karijeri 37), što jasno ukazuje koliko je nedostatak vanjskog šuta lani frustrirao Jazzere.

JEZGRA: Millsap, Jefferson, Mo Williams, Marvin Williams, Hayward, Burks, Favors (50 milja)

ROSTER: jezgra + Kanter, Carroll, Tinsley, Evans, Watson, Foye, Bell (67 milja)

– Tinsley i Carroll ostaju na rosteru kao jeftini veteranski osigurači (u ulozi trećeg playa, odnosno petog swingmana) obzirom da Utah nije iskoristila mogućnost da ih otpiše tijekom ovog ljeta

– jedini problem trenutno na rosteru je Raja Bell, koji definitivno neće biti član svlačionice iduće sezone, a upravo na njegovom slučaju O’Connor je napravio jedinu grešku cijelog ljeta

– naime, Utah je mogla bez problema amnestirati Bella, ali računali su kako će ovaj zasigurno pristati na otkup ugovora za manji iznos od 3,5 milje koliko mu duguju

– takva škrtost kakve se ne bi posramili ni Bullsi na kraju se nije isplatila – Bell je odbio dogovor, traži puni iznos, a to znači da će Jazz opet plaćati nekoga da ne igra, samo što će se ovaj put to voditi pod salary cap (što u njihovom slučaju nije toliko bitno jer nema šanse da dođu u zonu poreza, ali svejedno – ako nema uštede, čemu maltretiranje)

– bit će zanimljivo pratiti ovu igru mačke i miša, jer netko mora popustiti – ili će Jazz plaćati Bella da sjedi i ne igra, ili će ovaj pristati na smanjenje odštete kako bi potpisao za nekog izazivača (tako se barem on nada)

– kada Raji konačno odzvoni, to će značiti da Jazz ima još dva mjesta na rosteru koja mogu popuniti dvogodišnjom iznimkom ili ostatkom midlevela bez straha da će prijeći granicu poreza (obzirom na balansiran roster, logičnije je očekivati da se tu i tamo potpiše poneki 10-dnevni ugovor u slučaju ozljede)

– naravno, ne treba isključiti ni mogućnost da će Jazz, u slučaju da sezona krene krivim tokom i ne budu u konkurenciji za playoff, pri kraju prijelaznog roka biti itekako bitan igrač, jer uvijek postoji opcija da zadnju godinu Millsapa ili Jeffersona pošalju u zamjenu za nekakav draft pick ili mlađeg igrača (po mogućnosti playmakera)

– obzirom da su obojica u naponu snage, za očekivati je kako će Jazz iduće ljeto zadržati barem jednoga (jer nekako će trebati popuniti salary cap), a da će sve ostale raspoložive financijske snage biti okrenute lovu na nekog od dostupnih playmakera koji bi se mogao uklopiti uz ovako mladu jezgru (Holiday, Lawson, Collison, Curry, Jennings)

2 thoughts on “30 FOR 30: UTAH

  1. Millsapu su ponudili 25 mil za 3g. On ce to najvjerojatnije odbiti i ici ce na trziste. Tu sam informaciju vidio prije nekih 2-3 dana na rotoworldu. Ludi holiday je bio rekao da ce traziti max ugovor.
    Kome bi dao vecu prednost u borbi za PO, minnesoti ili utahi?

  2. Dobar pokušaj Jazza da za siću zadrže odličnog igrača, ali čovjek ima agenta i naravno da će ići na tržnicu, nitko normalan neće potpisat produženje ugovora usred postojećeg jer time gubi dvije do tri godine, a o cifri da ne govorim – 50 je definitivno bolje od 25.

    Holiday će ga tražit, a možda ga i dobije, sve ovisi koliko će netko dogodine biti lud dat mu ugovor koji Sixersi neće matchirat (predviđam da će dobit manje od maxa, 10 milja umisto 13 u prvoj godini, naravno ako bude imao all-star sezonu moguće je i ovo drugo).

    Uf, nemam pojma, još nisam počeo razmišljat o tome, ali čisto ovako iz osjećaja – Warriorsima.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *