SUMMER FRENZY, vol. 4

Iskreno, nisam planirao nikakav pisani osvrt želeći se još nekoliko dana odmoriti od tastature prije nego se bacim na liste koje pripremam već neko vrijeme (rangiranje igrača, trenera, GM-ova i sudaca), ali kako je informativan i zabavan razgovor s bratom fanatikom Sickreom ostao u zraku zbog neplanirane greške u programu za snimanje, ne ostaje mi ništa drugo nego pokušati zapisati najveći dio onoga čega smo se dotakli kroz nesuđeni summer frenzy podcast. Uz osvrt na Olimpijadu, glavna tema je očekivano bio prelazak Dwighta u Lakerse, a gubili smo vrijeme i na omiljenom sportu svakog NBA fanatika usred ljeta – slaganju power rankingsa za iduću sezonu.

OI REPORT

Velika očekivanja obično urode velikim razočaranjima, a tako nekako je završila i moja ovogodišnja epizoda s olimpijskim košarkaškim turnirom. Umjesto fantastičnih četvrtfinala i nezaboravnih bitki po skupinama kako bi se prvim mjestom zaradilo pravo na ždrijeb koji u polufinalu ne donosi Amere, imali smo šetnje u četvrtfinalu i tankiranje kako bi se zaobišla USA.

Jedini zanimljivi trenutci pozitivnog predznaka u grupama bile su dvije pobjede Rusa protiv izravnih suparnika, Brazila i Španjolske, a nešto manje pozitivno, ali jednako zabavno, bilo je šetanje Litvanaca kroz USA obranu i očajnički pokušaji Španjolaca da zabiju manje od Brazila i tako izbjegnu Amere.

U četvrtfinalu smo umjesto utakmica za pamćenje imali prilike gledati mučenje između Francuza i Španjolaca tijekom kojega se činilo kao da ni jedna momčad nije željela ići dalje te nemoćni Brazil koji opet nije uspio ostaviti dojam momčadi koja ima glavu i rep. Osim u drugom poluvremenu protiv Rusije, u kojem su pick & rollom Barbose i Nenea (dok su Huertas, Splitter i Varejao sjedili na klupi) uništavali Ruse, Brazilci uopće nisu ostavili dojam pripremljene reprezentacije. Iako su za razliku od Argentine imali korisnu klupu i puno više tijela, manjak kemije i ideje još jednom ih je ostavio s krive strane ždrijeba.

Španjolci su se probudili u drugom dijelu polufinalne utakmice protiv Rusa i pokazali dio svog talenta, ali, to stalno prebacivanje iz prve u petu brzinu kakvo si nisu priuštili ni Amerikanci, umalo ih je koštalo medalje – slučajno su završili u situaciji da igraju Finale u kojem su se našli zahvaljujući tom jednom dobrom poluvremenu. Rusi su kao konstantno najbolja momčad zaslužili broncu, a USA je valjda s nikada gorom obrambenom rotacijom lakoćom došla do zlata jer su šuterski i slasherski bili nikada bolji. Stvarno, primanje preko 80 koševa u prosjeku za 40 minuta u ovakvoj konkurenciji jedan je poprilično mizeran podatak za USA selekciju, ali kako im to zamjeriti kada se ni Krzyzewski nije uzbuđivao oko manjka akcije u defanzivi – u Finalu je protiv Španjolskih divova igrao s Jamesom i Loveom, znajući da će to omogućiti Pau Gasolu da dominira u napadu, ali i da će Jamesova brzina u sredini biti ključna za razbijanje Španjolske obrane.

Indikativan pokazatelj opuštenog pristupa USA selekcije utakmica je protiv Litve u kojoj su Litvanci zabili 94 koša ostavljajući dojam da igraju protiv čunjeva. Osim Jamesa i Paula, koji su jednakim žarom igrali na oba kraja parketa, team USA nije imao nikoga voljnog kretati se u obrani. Fascinantno je bilo promatrati postavu s Williamsom, Anthonyem, Durantom i Loveom kako pada na driblinge košarkaša koji se jedva znaju kretati pravocrtno NCAA brzinom, ali to je nešto s čime se Krzyzewski toliko pomirio da obrambenim specijalistima poput Iguodale i Chandlera uopće nije davao značajnije minute.

U revijalni obrambeni pristup sjajno se uklopio i šuterski karneval u kojem su već tradicionalno briljirali Anthony (na svakom FIBA natjecanju) i Durant (na zadnjem SP-u). Njihova visina i šuterski raspon nerješiva su zagonetka i u NBA okruženju, a, u ovoj konkurenciji, s FIBA tricom i sa suigračima koji im omogućuju da se posvete isključivo šutu, ostavljaju dojam kao da su na treningu. Ni jedna USA repka nije ovoliko dominirala šuterski, a isto tako se ne sjećam da je ijedna bila ovako kilava obrambeno. Što je zanimljivo kada uzmeš u obzir da je ovisnost o šutu s perimetra i minimum 1 na 1 jedan obrambene aktivnosti obilježje Euro košarke – dakle, ne samo da je Europa (sa svojim satelitima u Južnoj Americi) talentom smanjila razliku u kvaliteti, već je USA, nedvojbeno i pod utjecajem Euro talenta koji je došao u ligu tijekom zadnjih 10 godina, počela igrati sve europskiju verziju košarke (još da većina lige počne koristiti zonu kao Dallas i eto nam uber-Eurolige).

Što se Jamesa tiče, očekivano je uspio odraditi Jordanovsku ulogu na parketu. Jasno, obzirom na razliku u talentu između ovog rostera i onog iz 1992. njegova igra imala je puno veću težinu i odgovornost od Michaelove, ali simpatično je bilo gledati kako vodi momčad pristupom u obrani i pretjeranim dodavanjem u napadu, dakle na iste one načine na koje je to radio MJ u Barceloni. Razlika je samo bila u tome što je Jordan uloge strijelaca prepustio Barkleyu i Maloneu koje će susresti u budućim playoff bitkama, a LBJ pak Carmelu i Durantu, dvojcu kojega je nekoliko mjeseci ranije u međusobnim playoff dvobojima jednostavno razmontirao, odnosno u tome što je MJ vladao na perimetru dok se LBJ opet predstavio kao point-center Waltonovskih kvaliteta. Sličnosti ne ostaju samo na tim obilježjima alfa mužjaka i neprikosnovenom statusu prvog među jednakima, čak se i simbolika poklapa – 1992. MJ je u Barcelonu po zlato stigao kao MVP sezone, MVP Finala i vlasnik prstena, što je ista stvar koju je 20 godina kasnije izveo LBJ.

Iako je sve manje-više završilo po očekivanjima, svakako treba istaknuti nekoliko saznanja. Prvo, tko zna kada ćemo opet gledati Argentinu na ovakvim turnirima. Fascinantno je da nisu uspjeli promovirati ni jednog jedinog mladog igrača ili da na klupi nemaju nikoga sposobnog pružiti 10-ak solidnih minuta. Imali su sreće što su Nocioni i Prigioni u pozitivnom i poznatom okruženju repke odigrali najbolje partije u valjda zadnjih 3 sezone, ali sa Scolom na zalazu i Manuom umornim od nošenja najvećeg tereta, jasno je kako na idućem turniru neće biti ni blizu medalje. Srce prvaka ovaj put je pomoglo da se bore za broncu i preskoče Brazil, kojemu je upravo taj manjak šampionskog iskustva očito nenadoknadiv minus, ali to njihovo srce na dobrom je putu da prestane kucati.

Uostalom, protiv Rusije nisu mogli, a Rusi su upravo najugodnija nova ekipa na svjetskoj sceni, točnije u zoni medalja. Kirilenko ulazi u završnu fazu karijere, ali Rusi su tiho izgradili sjajnu momčad s izuzetnim miksom veterana i mladih snaga. Nemam pojma može li Shved onakvom light konstitucijom ikada biti koristan NBA igrač, ali da je mali hakler s neobranjivim driblingom za Euroligu, to je očito. Kao i to da je Fridzon vanserijski šuter ili da je Ponkrashov zeznuta playmakerska opcija sa svojom visinom i sjajnom igrom leđima. Francuzi i Španjolci izbacuju dovoljno solidnih mladih igrača da se održe u vrhu, Grci i Srbi imaju solidne reprezentacije koje bi mogle napraviti korak naprijed pokaže li se neki od njihovih mladih igrača NBA talentom, Turci i Litvanci su u sličnoj situaciji, usred smjene generacija koja bi uskoro trebala početi davati ploda, ali Ruska stabilnost, koja dobrim dijelom počiva na Davidu Blattu koji je za ovu reprezentaciju napravio isto ono što i Ratko Rudić za naš vaterpolo (držao pod kontrolom višegodišnji projekt bez potresa), čini se najboljom okladom za medalju na sljedećem EP-u i SP-u.

THE TRADE

Trade Howarda ispao je ne samo vrhunac ovoljetne tržnice, već i jedan od značajnijih tradeova zadnjih nekoliko sezone. Naime, očekivano preseljenje Howarda u mjesto gdje kad-tad završe svi veliki centri, dovelo je do rijetke situacije u kojoj su čak 3 od 4 momčadi uključene u posao izašle kao pobjednici, a, što je još zanimljivije, jedini gubitnik je baš ona momčad koja je imala najmanje šanse da se loše provede. Stoga, krenimo s njima.

Orlando

Stvarno je neka vrsta magije izvesti ovako loš posao kao što su to napravili u Orlandu. Jasno, kada se rješavaš franšiznog igrača, očekivan je rebuilding koji će biti dug i bolan. Zato direktna zamjena Howarda za Bynuma nikada i nije imala smisla jer bi ostavila Orlando u sredini poretka, bez mogućnosti pojačanja putem drafta. Međutim, fascinantno je da Magic iz ovog tradea nije uspio dobiti ni jednu od tri ključne stvari za početak rebuilding faze – mladi talent, lutrijske pickove i prostor na salary capu.

Umjesto da u Houston pošalju Turkoglua ili Big Babya, zadovoljili su se otpisom ne toliko problematičnih ugovora Richardsonu, Clarku i Duhonu. Umjesto da od Houstona dobiju puno vjerojatniji lutrijski pick Raptorsa, pristali su na tri picka prve runde sigurnih playoff momčadi (Sixersi na Istoku ne ulaze u playoff samo u slučaju da se Bynum raspadne u prvoj utakmici sezone). Na kraju, umjesto da pokupe jedan ili dva od mnogobrojnih lutrijskih talenata koliko ih Rocketsi imaju na raspolaganju, zadovoljili su se Vučevićom i Harklessom čiji potencijal s razlogom pripada u drugu polovinu prve runde drafta.

Ok, Rocketsi su potpisima Lina i Asika znatno smanjili mogućnost manipulacije salary capom, ne zaboravite da se njima novi ugovori Linu i Asiku vode u prosjeku ukupne garantirane svote, dakle koštaju ih 8 milja godišnje umjesto 5 koliko bi koštali Bullse ili Knickse da su ih izjednačili, ali čak i ovakvi Rocketsi bili su u mogućnosti sastaviti bolju ponudu od ove realizirane – zadnja godina Kevina Martina svakako djeluje privlačnije od 4 garantirane godine Afflala. I tu dolazimo do meni najmanje jasnog dijela cijele zamjene. Zašto bi, uz sve ove polovne vrijednosti koje su dobili za Dwighta, u Orlandu nakon svega pristali i na tri veterana koja im ovogodišnji roster čine skupljim nego bi bio da su ostavili Richardsona, Duhona i Clarka?

Postoje dvije škole mišljenja koje donekle opravdavaju ove poteze. Prva je ona koja zastupa tezu kako je novi GM Magica Hennigan, koji je do jučer kuhao kavu i donosio novine Popovichu i Bufordu, odnosno Prestiu (karikiram, naravno, ali angažman 30-godišnjeg genijalca dovodi do gornje granice trend angažiranja od Spursa odobrenih birokrata – kao i svaki trend, i ovaj je počeo dobro, ali nakon masovne eksploatacije sve dobre stvari ubrzo postaju karikature originala), namjerno izabrao najgori mogući scenarij kako bi se Orlando što duže zadržao na dnu i kako bi onda kroz dva, tri ili četiri drafta, posložio novu jezgru.

Teze iz druge škole kažu kako su vlasnici postali nestrpljivi i kako je cijeli posao realizirala klika iznad Hennigana koja odgovara direktno vlasnicima. Ovo drugo mi se čini puno realnije i zasigurno se radi o nekoj kombinaciji raznih pritisaka (odnosi među samim vlasnicima i direktorima Lakersa i Magica, agenti koji žele Dwighta u Lakersima i zauzvrat obećavaju sitne usluge), ali i nedoraslosti nove uprave situaciji. Kako god bilo, zahvaljujući novom ugovoru Nelsonu i dovođenju Afflala te gomili garantiranih rookie ugovora za upitne NBA potencijale, u Orlandu ne trebaju voditi brigu o salary capu minimalno iduće dvije godine, čime su poslali jasnu poruku NBA fanaticima, ali i svojim navijačima – ne očekujte od nas ništa osim novih Bobcatsa tijekom idućih sezona. A budu li imali sreće da na draftu pronađu svog Duranta i Westbrooka, očekujte zatim još minimalno toliko loših godina dok klinci stasaju. Ukratko, Orlando čeka minimalno 5 gladnih godina tijekom kojih će Jacque Vaughn postati trener s najgorim scoreom u ligi.

Lakers

Majstori iz Grada Anđela ovim potezom nisu samo pokrpali najveći dio rupa na rosteru i usput se lansirali u rang šampionskih momčadi, već su se pobrinuli da i nakon Kobeova odlaska Lakersi ostanu playoff momčad. Nema šanse da Dwight ne produži za maksimalan ugovor iduće ljeto, a s Dwightom na rosteru Lakersi će nastaviti svoj niz uspjeha koji uključuje, pazite sada ovaj podatak, samo 5 propuštenih playoff nastupa u 65 sezona. Da Magic nije bio prisiljen povući se iz košarke početkom ’90-ih i da se Kobe, Phil i Shaq nisu popeli jedan drugome na vrh glave sredinom nultih, govorili bi o samo 3 lutrijske sezone u povijesti, odnosno njih 0 (nula, zero) u eri Jerrya Bussa.

Od kada je Buss kupio klub krajem ’70-ih i okružio se Jerryem Westom, a zatim i Mitchom Kupchakom, ispada kako Lakerse iz playoffa može izbaciti samo splet okolnosti koji veze nema s košarkom. Ovaj pedigre pobjednika jednako je važan faktor u privlačenju igrača kao i sjaj i novac koji se veže uz Los Angeles. Uostalom, dosta vam je pogledati primjer Stevea Nasha koji ima i kuću u New Yorku i koji je isto tako mogao u Knickse, na jedino preostalo NBA tržište kojemu nikakvi porezi na luksuz nikada neće predstavljati problem. Čim su se na horizontu ukazali Lakersi čovjek nije dvojio ni trenutka između njih i Knicksa jer, ruku na srce, sinonim za New York je, usprkos svom novcu i sjaju, gubitništvo.

Dovođenjem Nasha riješen je šut iz vana, Dwight pokriva obrambene rupe i Lakersi su na papiru šampioni. Čak ni tanka rotacija više ne izgleda toliko tanko, dovođenje Jodiea Meeksa pravi je potez majstora jer dodaju 3&D igrača zadatka (Meeks u karijeri puca trice 40%) usred petorke kojoj ne treba nitko drugi nego bočni igrač koji će čekati u kutu na povratnu loptu i igrati obranu bez puno zanovijetanja. Naravno, ako situaciju stavimo u nešto realniji kontekst, godine Bryanta i Nasha te Dwightova nedavna operacija leđa svakako su razlozi za zabrinutost, kao i činjenica da rotacija, usprkos Meeksu i Jamisonu, i dalje ne ostavlja pozitivan dojam. Ali, poanta nije da imaš osiguran naslov na papiru početkom sezone, nego da imaš šansu na kraju. A to su Lakersi postigli. I, kao što spomenuh, još su se pobrinuli da i nakon Kobea imaju franšiznu veličinu na koju mogu pasti. Bolje ne može.

Jedini minus u ovoj situaciji, a koji bi bio isti i da je ostao Bynum, tiče se onog “a tko ovo more platit?” retoričkog pitanja. Naime, po novim pravilima koja na snagu stupaju od iduće sezone, Lakersi će za ovakav roster s 4,5 max ugovora (od čega Kobe vrijedi za dva jer je potpisan po starom pravilniku) plaćati oko 90 milja poreza (Nash, Kobe, Dwight i Pau koštat će ih 80 bez ikoga drugog). Godinu nakon toga, penali postaju još žešći i, ostane li Kobe na rosteru makar i s popustom kakav su Duncan i Garnett dali svojim momčadima, porez bi se mogao popeti i na 120 milja. Mislim, zamislite da netko plaća 3 salary capa kako bi imao šanse boriti se za naslov?

Teoretski, Lakersi koji godišnje samo od TV prava zarađuju oko 200 milja mogu bez problema pokriti ovakav trošak, posebice u današnjoj NBA koja je, usprkos nedavno donesenom kolektivnom ugovoru i dalje ostala nedorečena oko podjele profita (npr. u baseballu, koji nema salary cap, Yankeesi troše na roster u sličnom 3 prema 1 omjeru u odnosu na ostale, ali usput moraju dati i 30% od svega što zarade u zajednički fond). U NBA, momčadi s visokim profitima moraju tek financijski pokriti razliku između sebe kao poreznog dužnika i onih koji ne plaćaju porez zbog nemogućnosti da ostvare profit (po nekim izračunima radi se o 16 milja po gubitašu koje će pokriti Lakersi, Knicksi, ali i sve ostale momčadi koje plaćaju porez). Praktički, kako ispada da bi samo od ovih 200 milja od lokalnih TV prava (dakle, bez nacionalnih TV ugovora na razini lige, prodanih karata, dresova i ostalih sponzorskih ugovora) Lakersi mogli pokriti i svoju platnu listu od 80 milja i eventualni porez od 120 milja, što ih sprječava da se bahate?

Kako su Knicksi u sličnoj situaciji, jasno je kako ona priča o štednji oko Linovog novog ugovora nema smisla – Knicksi nisu produžili s ljubimcem navijača ne zbog financija, već zato što su se uvrijedili zbog Linova odbijanja njihovog prvotnog ugovora i njegovog izlaska na tržište. I ta sitnica je glavna razlika između Lakersa i Knicksa, vječnih pobjednika i vječnih gubitnika – dok su se Lakersi odrekli Bynuma, prvog centra u povijesti franšize kojega su sami izabrali na draftu i ljubimca obitelji Buss (nije tajna da je Jerryev sin Jim otkrio Bynuma i da je između njih vladao prijateljski odnos), radi boljeg igrača pri čemu nikakvi emotivni motivi nisu bili bitni, Knicksi su se odrekli svoje zlatne koke zbog čistog hira.

Jasno, usporedbe Lina i Howarda na razini talenta nemaju nikakve veze, ali na svim ostalim razinama, a posebice ovim poslovnim, radi se o sličnim situacijama. Lakersima je dolaskom Howarda vrijednost dodatno porasla, dok je odlaskom Lina vrijednost Knicksa pala za 50 milja na neopipljivom tržištu dionica, ali i gubitkom konkretnih sponzora u sličnoj, puno opipljivijoj vrijednosti (da ne spominjemo sve one razočarane navijače koji su hrlili kupiti Linov dres, lani najprodavaniji artikl čak i u Gardenu, a ne samo u Aziji).

Uglavnom, održavanja ovako skupog rostera nije više pitanje mogućnosti, već htijenja. Uspiju li Lakersi već ove sezone osvojiti naslov, odgovor na ovu dilemu bit će puno lakše pronaći. A za svaki slučaj, u blizini imaju i elegantno košarkaško rješenje – obzirom da je Gasol u novom poretku snaga sveden na sporednu opciju, njegovih 19 milja se uvijek mogu pretvoriti u solidnu klupu.

Philadelphia

Još jedna potvrda koliko je u NBA biti u pravo vrijeme na pravom mjestu jednako važno kao i ekspertiza (često i važnije). Još do prije nekoliko dana iz tabora Sixersa stizale su najave kako će njihov udarni visoki dvojac iduće sezone biti kombinacija Hawes – Brown, što je toliko bizarna tvrdnja da čovjeku nije jasno u kakvom je stanju novinar zatekao Douga Collinsa kada mu je ovaj bio spreman tako nešto reći (mislim, em se liga okreće brzim visokim igračima sposobnima igrati obranu na perimetru u što se nikako ne uklapaju ni Hawes ni Brown, em Hawes usprkos šutu nema atleticizam za biti krilna opcija pod košem, em Brown nema kvalitetu za ponuditi išta u startnoj roli). A onda, puf, samo tako i Hawes i Brown postaju nebitni jer Sixersi konačno imaju svog franšiznog igrača.

Odricanje od Iguodale u ovoj situaciji ne predstavlja problem – Iggy je bio all-star, ali ne i lider kakav treba svakoj momčadi da uđe u onu završnu fazu sazrijevanja. Sixersi su trebali promjenu kursa, a do nje će svakako doći jer, kao što znaju mudri ljudi, franšize ne rastu na grani, a pogotovo ne one koje dolaze u liku rasnih petica.

Jasno, Bynum možda na ljeto izabere drugi klub, ali ni to nije toliko tragična opcija obzirom da će bez njega Sixersi barem imati čiste račune i mogućnost da se okrenu brzom rebuildingu. Ostane li pak Bynum u gradu bratske ljubavi i potpiše li dugogodišnji ugovor (i da mu pri tome izdrže artritična koljena), Philly ima čovjeka oko kojega može graditi budućnost. Kako su prve Bynumove izjave izuzetno pozitivne i uglavnom iskazuju oduševljenje time što je konačno u momčadi u kojoj može biti prva opcija (čitaj – dalje od Kobea), šanse da Sixersi budu playoff momčad i tijekom idućih pola desetljeća poprilične su.

Denver

I dok su Lakersi i Sixersi napravili korak naprijed, Denver je napravio troskok naprijed. Tako vam je to kada zamijenite igrača zadatka poput Afflala all-star majstorom poput Iggya (Lakersi i Sixersi su se ipak morali odreći provjerenih vrijednosti za nešto bolje opcije). I ne samo da je davanje Afflalovih minuta Iggyu dovoljno da se Denver iz playoff momčadi koja ostvaruje između 40 i 50 pobjeda po sezoni prometne u izazivača koji će ostvariti između 50 i 60 pobjeda, ključno je što Iggy dolazi u sistem koji je kao stvoren za njegov stil igre.

Igoudala je all-rounder koji najbolje funkcionira u tranziciji, a Denver je izgrađen na Karlovom run & gunu. Njegov ne baš sjajan šut za beka bit će kompenziran izuzetnim šuterskim učinkom Lawsona i Galinaria, dok će on svojom obranom i čvrstinom, ali i osjećajem za asist, pokriti sve minuse koja ova dvojica imaju u svojoj igri (a time i Nuggetsi). Praktički, Denver je preko noći dobio nešto slabiju verziju Oklahome, s agresivnim playom, all-round dvojkom i ubojitom trojkom. Nema tu franšiznog talenta, ali tri all-star talenta odlična su jezgra. Dodaj im još potencijalni napredak McGeea, Farieda i duboku klupu i postaje jasno kako Nuggetse iduće dvije sezone čeka borba za sami vrh. Pri čemu se uvijek mogu osloniti na svoju izuzetnu dubinu i mogućnost da u nekom novom tradeu mladim snagama dodaju još talenta u naponu snage.

Oklahoma, Lakersi i Spursi i dalje ostaju članovi prve klase na Zapadu, ali Denver će biti odmah tu negdje, spreman iskoristiti svaku šansu koja se ukaže zbog eventualne ozljede ili nekih drugih problema. A o tome kakav će užitak biti gledati njihovu petorku u napadu i pratiti njen napredak u obrani, koji je nedvojben obzirom na Iggya i razvoj visokih (kojima će bez Harringtona u blizini ostati još više minuta za igru), nema potrebe posebno pričati. Zapad je opet prošao bolje i pojačao se iz ničega, kao što je već postao i običaj.

EARLY PR

U ovom ekstra ranom izdanju power rankingsa nećemo previše pričati o svih 30 momčadi, već ćemo pokušati ukazati na one koju su doživjele najveći skok ili pad u odnosu na promjene rostera koje su se dogodile.

Svih 30 momčadi da se podijeliti u 4 kategorije – izazivače, playoff momčadi, momčadi na rubu (tzv. bubble teams, odnosno one koje će se međusobno boriti za par preostalih playoff mjesta) i lutrijske momčadi.

Phoenix je odlaskom Nasha i potpisivanjem lanjskog udarnog krilnog dvojca Wolvesa definitivno konačno postao rasna lutrijska momčad, a sličan put iz sredine na dno doživio je i Portland koji sa samo tri dokazana NBA igrača na ovakvom Zapadu ne može daleko čak ni ako LaMarcus Aldridge odigra najbolju košarku u životu. Houston je nakon svih promjena također lutrijska momčad, a to znači da su se Kingsima, koji i dalje ne izgledaju ništa spremniji da napuste lutriju, pridružile tri franšize koje su do jučer životarile na rubu.

Minnesota, Golden State, pa čak i New Orleans, borit će se s Dallasom i Jazzom za dva zadnja playoff mjesta na Zapadu, s tim da sam osobno spreman Jazz staviti čak i među sigurne, obzirom na solidan posao koji su napravili tijekom tržnice da pojačaju postojeću jezgru. Iako Hornetsi imaju potreban talent, teško da su dorasli bitci koja će se voditi između preostale tri momčadi. Dallas ima Dirka i sjajan sistem, Wolvesi imaju talent i konačno nešto nalik rotaciji na boku, a Warriorsi dovoljno potrebnih sastojaka u vidu talenta. Dallas možda ima malu prednost čisto zbog tog know how elementa, ali bude li Rubio spreman i izvuku li od Roya i Kirilenka dovoljno, odnosno poslože li se Warriorsi i pri tome ostanu zdravi, ne bih se kladio da će Mavsi proći u ovoj nabrijanoj konkurenciji.

Među sigurnima su praktički sami izazivači – Lakersi, Thunder i Spursi, te Memphis i Denver koji imaju dovoljno oružja da iskoriste priliku iz sjene, a jedino mi se Clippersi ne čine kao momčad dostojna puta do Finala. Njihova ovoljetna trgovina i posezanje za veteranima poput Billupsa (koji se pokušava vratiti nakon pucanja Ahilove tetive), Odoma (pukao psihički), Hilla (40 godina), Crawforda (38% šuta iz igre), , Turiafa (nebitan Miamiu) ili Hollinsa (nebitan Bostonu) priliči momčadi u naponu snage spremnoj za osvajanje naslova kojoj nedostaje samo mali poticaj s klupe, a ne franšizi u slaganju koja nakon prve dvije igračke opcije dugoročno gledano nema još ništa posloženo (Jordan je upitnik, a i Butlerov rok trajanja je pri kraju). Playoff im ne može pobjeći, kao ni novih 50 pobjeda, ali za nešto više od toga treba im podrška bolje rotacije od članova KK Gerijatrija.

Da li su nešto više fantastične sezone Paula i Griffina? Pa, zašto ne, moguće su, ali želim ukazati kako bi sve bilo puno, puno lakše da se Vinnie Del Negro, osim što se igra trenera, ovoga ljeta uz dopuštenje Sterlinga nije odlučio igrati i GM-a – škrti vlasnik Clippersa nije smatrao dužnim da nakon odlaska Neila Olsheya u Blazerse angažira novog GM-a, pa su sav posao oko sastavljanja rostera obavili Vinnie i onaj tko se toga jutra našao uz aparat za kavu.

Na Istoku se Orlando pridružuje Bobcatsima, a u lutrijskom rangu ostaju i Cleveland, Detroit, Washington i Milwaukee. U principu bi Wizardsi i Bucksi mogli ostvariti dovoljno pobjeda da ih proglasimo rubnim momčadima, ali misli li itko da će se toliko popraviti da izazovu hrpu graničnih momčadi na Istoku poput Knicksa, Atlante, Philadelphie i, po novome, Chicaga? Pad Bullsa je pak možda i najveći šok u odnosu na prošlu sezonu, ali tako vam je to kada ostanete bez najboljeg igrača i bez drugog najvećeg oružja – klupe.

U biti, jedina od lanjskih lutrijskih momčadi za koju smatram da se može priključiti u eventualnu borbu za osmo mjesto i možda preskočiti Hawkse, Bullse ili Sixerse, su Raptorsi. Dovođenjem Lowrya i dodavanjem hrpe korisnih igrača, od dva rookiea (Ross i Valanciunas) do Fieldsa, ne samo da su pojačali rotaciju i stvorili preduvjete za dodatan napredak u obrani, već imaju i roster koji će konačno nešto moći zabiti.

Ako su Bullsi doživjeli najveći pad preskakanjem jedne cijele kategorije, Netsi su doživjeli najveći skok – iz lutrije u playoff. Nisu izazivač u rangu Heata, Celticsa, pa čak ni Pacersa, dakle nisu momčad koja će lakoćom probiti brojku od 50 pobjeda, ali Deron Williams ima sasvim dovoljno oružja da ih mirno uvede u playoff i, što je možda i najvažnije, postavi ih za klasu ispred Knicksa. Problemi u obrani i tanka klupa koštat će ih ozbiljnijih rezultata, ali eventualno polufinale Istoka u prvoj godini u Brooklynu definitivno je sjajan rezultat (nažalost, nestrpljivost koju su iskazali u slučaju Howard koštat će ih značajnije uloge u ligi u budućnosti).

4 thoughts on “SUMMER FRENZY, vol. 4

  1. Mene je olimpijada jako razočarala, pogotovo ameri. Očekivao sam od njih propisno gaženje svih protivnika zbog svih onih silnih usporedbi sa dream teamom. Nisam vjerovao da im Litva može pružitit onakav otpor u kojoj igraju solidni euroligaški igrači. Rusi su bili jako kvalitetni kroz cijeli turnir, šteta što nemaju playa. Za Shveda se nadam da će uspijeti izboriti koju minutu u Minnesoti jer zna igrati košarku, dok Kirilenko je pokazao da je i dalje fenomenalan na sf i pf.
    Koliko sam ja uspio pročitat u nekoliko kolumni Magic nije želio uzet Bynuma i Iggya jer je velika mogućnost da ne bi potpisali sa njima dugoročne ugovore. Još mi nije jasno zašto su uzeli od Denver dugoročni i katastrofalni ugovor Harringtona ( ima 32g i kroz iduće 3 sezone bi treba dobiti oko 20mil ) i zašto nisu riješili turkoglua ili davisa. Jedina pozitivna stvar trade za njih je Afflalo, pristojan igrač sa pristojnim dugoročnim ugovorom.
    Svim ostalim ekipama u trade igrači su sjeli ko budali šamar, svi su dobili što su trebali. Osobno jedino nema povjerenje u Phillu, previše budala na jednom mjestu.
    Power ranking za zapad- sigurni u PO-u – Lakersi, Spursi, Clippersi ( najlošiji potezi u ligi ovo ljeto ), Oklahoma, Memphis i Denver
    -borba za PO- Dallas, Utaha, Minnesota i Golden State- prednost bi dao Dallasu zbog dobre visoke linije i Dirka i Utahi zbog istog razloga i dobro odrađenom free agencyu.
    Za istok-sigurni u PO-u – Miami, Boston, Indiana, Knicksi, Netsi i Bullsi
    -borba za PO- Atlanta, Bucksi, Toronto, Wizardsi i navijački Pistonsi – imaju najveći potencijal u ligi pod koševima u Monroeu i Drummondu. Postoji velika mogućnost da se Ben Wallace vrati jer želi biti mentor Drummondu, ali moraju napraviti trade jer im je roster pun (govori se o tradeu Dayea, ja bi mijenjao Stuckeya i Dayea za Martina). Nadam se da bi English mogao biti iznenađenje jer ima jako kvalitetan šut za tri, preko 45% prošle godine i igra odličnu obranu. Kao i Singler koji je španer i također odličan šuter koji može kvalitetno pokriti sf i pf.

  2. Ibaka potpisao novi 4/40 ugovor. Znaci li to da Harden odlazi? Kolike su sanse po tvom misljenju?

  3. Ovo je scenarij o kojem pričamo već godinu dana, Ibaka je očekivano dobio skoro pa max iznos (cifra je 48 milja na 4 godine), a Thunder je super prošao jer su izbjegli tržnicu na kojoj bi morali platiti pravi max (58 milja koliko su dobili Hibbert ili Gordon).

    Ključno je što sada s novim Ibakinim ugovorom, čak i nakon amnestije Perkinsa koja je postala neminovna (možda ga uspiju i trejdati kroz sezonu, tko zna), Thunder ima roster težak 72 milje, što je granica poreza. Produže li s Hardenom (imaju vremena do kraja siječnja), što je bolja solucija jer im donosi sličnu uštedu kao i Ibakin ugovor, ili ga pak zadrže nakon izlaska na tržište, morat će otpisati većinu mladih igrača na ne-garantiranim ugovorima (Aldrich, Maynor, Hayward, Jackson, Thabeet) samo kako bi ostali negdje oko te granice i onda ih zamijeniti jeftinim veteranima ili rookieima.

    Nakon što formiraju roster, s 4 max ugovora gotovo je nemoguće izbjeći plaćanje poreza (ta 4 ugovora zauzimaju skoro cijeli salary cap), a i bilo bi neozbiljno imati samo 10 igrača na minimalcu uz jezgru. Šanse da jedna od najskromnijih franšiza u ligi na jednom od najmanjih tržišta plaća ogroman porez su minimalne, stoga je njima imperativ ostati na granici od 4-5 milja iznad poreza na luksuz kako bi izbjegli aktivaciju hard capa.

    Drugim riječima, ako će salary cap 2013. biti oko 60 milja, granica poreza će biti negdje oko 72, a kvazi-hard cap nastupa na oko 77. Dodaj na to još 7.5 milja poreza koje moraju platiti na prekoračenje i dobiješ cifru od 85 milja troška preko kojih Thunder neće ići ni u ludilu.

    Harden se u to može uklopiti, sad samo ostaje odrediti koliko mladih igrača i koga se odreći (mislim da je Aldrich siguran za odstrel, a ni Maynor nije nenadoknadiv) i uopće što im ima više dugoročnog smisla – graditi šampionsku momčad na ovoj jezgri ili imati fleksibilnost koju bi donio eventualni sign & trade Hardena?

    Recimo samo da, odluči li Harden testirati tržište, šanse da ostane postaju puno manje. Pokaže li se dobrim vojnikom i napravi ovo što je napravio Ibaka, potpiše ispod tržišne vrijednosti, Oklahoma nema izbora nego nastaviti s ovom četvorkom. Uostalom, obzirom koliko su bili blizu naslovu ove godine, nema razloga da tako i ne bude, posebice obzirom da svu četvoricu još čeka dodatan individualni napredak.

    Ukratko, sve je sada na Bradi i tome što on u stvari želi, da li mu je cool biti u sjeni Duranta i Westbrooka ili želi svoju momčad. Thunder je u ovoj situaciji potpuno miran jer već imaju kičmu play-krilo-centar oko s kojom su u igri idućih pola desetljeća.

  4. Hebiga dečki ali Ameri su došli bez 4 i 5 ice, da su pod košem bili Howard i Aldridge nebi im se zabijalo samo tako i onda bi to izgledalo kao metla, ali i ovi koji su igrali nisu mi baš previše zainteresirano izgledali… btw suđenje na OI je koma

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *