Natural po-lice

U legendarnoj seriji The Wire pri opisu jednog od glavnih likova, detektiva McNultya, koristi se izraz natural po-lice, u smislu policajca koji je rođen s prirodnim talentom za taj opasni posao, živi s njim, za njega i unatoč njemu.

U masi košarkaša neka najosnovnija podjela se može svesti na one kojima igra kola krvnim žilama te na one koji su priučeni i uglavnom su u nekom obliku igrači zadatka. Ove prve slavimo i obožavamo zbog tog rijetkog talenta i loptačkog instinkta, a druge poštujemo zbog truda koji su uložili da bi dosegli taj visoki stupanj igre unatoč manjkavosti prirodnog talenta. Ako ću biti do kraja iskren vjerojatno i zato jer se većini nas nezamislivo identificirati s prvima.

U kontekstu igre oni su ravnopravni jer veliki broj prvih unatoč prirodnom talentu ne uspiju uvijek dosegnuti vrhunski nivo koji tzv. šljakerima uspije zahvaljujući svojoj predanosti da radom nadoknade manjak talenta. Kako ih raspoznati? Pa prvi su igrajući košarku spremni u svakom trenutku izvesti nešto potpuno iznenadno, neprogramirano i nepredvidivo. Prvi izazivaju onaj osjećaj u želucu koji se javlja kad vidiš nešto istinski posebno i nesvakidašnje. Prvi te tjeraju da istog časa uzmeš loptu u ruke i odeš do prvog koša. Druge gledaš bez nekog posebnog odnosa i posljedice istoga. Drugi su tu da pokažu koliko su ovi prvi posebni.

Ipak, kad se sve zbroji i oduzme ovi prvi, nazovimo ih prirodni košarkaši, su rjeđe zvjerke, a na našim prostorima, Šariću, Hezonji i Mazalinu unatoč, su izgleda sve rjeđi. U sjeni svih zanimljivosti oko lude NBA sezone, playoffa, finala, drafta, potpisa slobodnih te razmjena igrače te Olimpijskih igara na ovim fanatičnim stranicama je propušteno zabilježiti odlazak u penziju jednog od naših najvećih prirodnih košarkaša, Slavena Rimca, te iz tog razloga slijedi ovih par crtica.

Rimca ćemo pamtiti kao vječitog talenta koji se nikad do kraja nije realizirao, što zbog vlastitih manjkavosti, ali, što će vjerujem i vrijeme pokazati, prvenstveno manjkavosti sredine u kojoj je igrački odrastao i razvijao se. Rimčevu karijeru su pored te zlosretne etikete vječitog talenta obilježila tri trenutka.

Prvi je bilo legendarno zakucavanje preko Sabonisa koje je u naše krajeve donijelo dašak NBA vratolomija i trenutak sreće jer je Golijat, makar samo za taj trenutak, nadmašen.

Drugi je bila njegova trica par sekundi prije kraja za vodstvo protiv Olimpije u četvrtfinalu 1997. u Draženovom domu. Da nije bilo Stepanie i njegovog pobjedničkog koša preko nesposobne no-box-out Cibonine centarske linije Rimca bi danas pamtili kao čovjeka koji je hladnokrvno zapečatio prvi post-ratni nastup neke naše ekipe u Final Fouru Eurolige. Kako bi ova vinjeta dodatno dobila na značenju, sjetite se prošlogodišnjeg euroligaškog izleta KK Karamarko i koliko je prolazak skupine djelovao nedostižno, a kamoli Final Four.

Treći, najzlosretniji trenutak je prva utakmica protiv Jugoslavije par mjeseci nakon gore opisanog drugog trenutka kada je Rimac mrtav-hladan s tri slobodna bacanja doveo repku na +2 par sekundi prije kraja i time gotovo (opet) zapečatio utakmicu koja je tada značila puno više od samog Eurobasketa. Potom je slijedila Đorđevićeva trica preko Rimčeve ruke i potop Skansijevog projekta podmlađene reprezentacije. Neki bi rekli da je tad počeo potop hrvatske košarke, ali korijeni zla su ionako puno dublji od te jedne trice. Ipak, da je simbolika dobra, dobra je.

Rimca osobno pamtim po vicu u igru i nepredvidivosti kojom je znao izluditi protivničku obranu, zbuniti vlastitog trenera i dovesti u ekstazu navijače (u to vrijeme ljudi su još pratili košarku i znali domaće igrače). Rimčeva igra je bila i za današnje pojmove melem za oči, bila je to igra koja je magnetski privlačila publiku da gleda i istinski uživa u košarci. Valjda se zbog toga i igra taj sport? Rimac se isticao u odnosu na sve one prije i kasnije proizvedene igrače-robote iz hrvatskih inkubatora koji trče po terenu kao da im je netko postavio tračnice pred noge, koji svi jednako šutiraju, vode loptu ko da im je otela najmilije i kojima je svaki trag eventualne maštovitosti u jednoj prekrasnoj igri odstranjen s pet istrčanih samoubojstava.

Čisto igrački gledano, Rimac je bio bek šuter iz klase stroja za koševe s izuzetno dobrim ulazom, odličnim šutom s poludistance i trice te čvrste psihe koju je demonstrirao nepogrešivošću s linije slobodnih bacanja. Jedan od naših najboljih igrača za završnice ikada je po svemu bio poseban igrač. Zbog tadašnje politike tretiranja igrača po principu 12 jednakih Rimcu se (često opravdano) zamjeralo spavanje u obrani te je kao posljedica toga slijedila nekonstantna minutaža, a nekoliko ljeta najavljivan tadašnji Cibonin bekovski par budućnosti Mulaomerović-Rimac se nikad nije do kraja izrealizirao zbog dovođenja upitnih Amera i još upitnijih trenera koji nisu bili u stanju iskoristiti nesvakidašnje karakteristike jednog nesvakidašnjeg domaćeg igrača prema kojem je lokalna publika s razlogom gajila simpatije. Poslije Cibone je uslijedio odlazak u inozemstvo koji je nekako naznačio i postupni odlazak u košarkašku anonimnost još jednog u nizu do kraja nerealiziranih domaćih talenata.

Nikad neću zaboraviti kada je Rimac u nekoj nebitnoj (vjerovatno domaćoj utakmici) skočio u aut za loptom te ju je u isti čas ekspresno proslijedio dodavanjem iza leđa suigračima u kontru. Taj jedan sumanuti potez će mi vječno ostati u pamćenju kao nešto najljepše što sam ikada vidio na košarkaškim terenima. Takve trenutke mogu izvesti samo odabrani. Natural po-lice.

4 thoughts on “Natural po-lice

  1. napokon je Sickre dočekao trenutak koji je čekao godinama. Sla-Ven-Ri-Mac!

  2. pohvala za tekst o najomiljenijem hrvatskom košarkašu zadnjih 20 godina ,redovno čitam blog,registrirao sam se radi ovog članka u moru odličnih.riki je košarkaški umjetnik,nažalost,premalo cijenjen kod nas.nemoj se ustručavati reći da su ga sputavali aco petrović i novosel u ciboni,i to samo zato jer se ne uklapa u acinu viziju košarke centralnog picka gdje mu ostatak vanjskih igrača služi za spot up šuteve po širini.i da,mala ispravka,utakmica sa olimpijom 97. nije bila u četvrtfinalu,već u osmini finala eurolige.ali istina je da je vodila na final fout jer je u četvrtfinalu pobjenik išao na olympiu milano koja se raspala i put je bio osiguran do rima.

  3. tnx dodo za citanje i ispravke, meni ostalo u pamcenju da je nakon Stepanijinog kosa u dvorani nastala tuga i nevjerica. I nisam htio ici u te ruzne detalje oko trenera i Novosela, Rimac je doktor kosarke za te papke. A dvadeset godina rada Ace, Radića i sličnih imamo sad priliku gledati protiv Cipra, Ukrajine i sličnih. To je tema ne za poseban post već za citav web sajt.

  4. bravo sickre. Kako kod igrača, tako je vjerovatno ista situacija kod navijača, imaš isto ove i one. Ili zbog čega sam ja danas opet gledao kako Roko gubi lopte po Ukrajini 🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *