RANKING THE GM’S

Za predstavljanje najodgovornijih ljudi svake franšize prvotno sam zamislio najobičnije nabrajanje kroz koje bi, u nekoliko osnovnih crtica, prije svega istaknuo put kojim je dotični stigao do današnje pozicije. Međutim, kako se rangiranje pokazalo izuzetno zabavnim, i ovom prilikom odlučio sam ići nekim redom, točnije od najboljeg do najslabijeg GM-a. Formula kojom je izračunat poredak poprilično je jednostavna i uključuje

– potrošeni financijski iznos za roster
– kvalitetu rostera (zajedno uključeni i draft i tržnica)
– rezultat na kraju sezone

Dok sam kod vlasnika definitivno mogao napraviti bolji posao da sam uzeo veći vremenski uzorak jer u njihovom kontekstu rezultati jedne sezone ne znače previše, kod GM-ova se itekako da ocjenjivati rad od godine do godine. Jednim dijelom i zato što se smjenjuju ogromnom brzinom – samo ovoga ljeta čak 7 franšiza promijenilo je svog prvog čovjeka (8 dodamo li popisu i Warriorse koji su svog čovjeka odredili još u proljeće dok je sezona bila u tijeku).

Uglavnom, kako je u pitanju samo jedna godina, količina uloženog novca, odnosno da li je netko do rezultata došao u granicama salary capa ili plaćanjem poreza na luksuz, igra bitnu ulogu. Naravno, taj ukupni iznos zatim je stavljen u ravnotežu s kvalitetom rostera, kako bi oni koji su plaćali više za manje talenta bili kažnjeni, a oni drugi, koji su s manje resursa imali više talenta na raspolaganju, bili nagrađeni.

E, sad se postavlja pitanje kako odrediti kvalitetu i razinu talenta, za što sam posegnuo za vlastitim sustavom bodovanja koji će biti predstavljen kada dođe red na rangiranje igrača. I tu je kvaliteta ujednačena s cijenom (nije isto plaća li netko za all-star igrača 6 ili 16 milja). Na kraju je na sve dodan uspjeh konačnog proizvoda, točnije omjer pobjeda i poraza na kraju sezone.

Rezultati su opet ispali više nego očekivani, s dežurnim krivcima na vrhu i dnu, uz poneku neizbježnu iznimku koja se provukla zahvaljujući rupama sistema (i to ne samo ovoga kojim se bavimo u okvirima mašte, već i onog stvarnog od krvi i mesa, ili bolje da kažemo dolara i mesa). U rangiranje je, nažalost, upalo samo 22 GM-a, a definitivno moram spomenuti kako su ispala dva top 7 imena.

Naime, Larry Bird bi bio neprikosnoveni broj 2 na ovom popisu (jedini preko 700 bodova uz prvoplasiranog), a Kevin O’Connor, GM godine po mom subjektivnom dojmu, završio je kao sedmoplasirani. Kako je Larry odlučio otići u mirovinu, a O’Connor prepustiti ulogu GM-a novoj nadi iz Popovicheve ergele Dennisu Lindseyu kako bi se više posvetio upravljanju klubom (iako nema sumnje da će i dalje, kao što je uostalom bio i slučaj s Birdom u Indiani, njegova biti zadnja i po pitanju popune rostera), odlučio sam ih jednostavno preskočiti ovom prilikom te radije predstaviti nove ljude zadužene za dnevnu komunikaciju između momčadi i uprave.

Uz svako ime bit će navedena i grana kojoj pripada. Bilo da se radi o klasičnom nastavljaču loze, nekome tko je tek dobio priliku od dotičnog mentora ili o nadobudnom učeniku koji nastavlja put svog učitelja, pripadanje pojedinom klanu izuzetno je zanimljivo jer, osim trendova, objašnjava i samo funkcioniranje lige, točnije zašto su neki klubovi u međusobno boljim odnosima od drugih. Slično kao što će moćni agent lakše zaposliti svoga klijenta, tako će i oni s obiteljskim vezama puno lakše pronaći zajednički interes.

1. Sam Presti (Thunder), 780 bodova, Gregg Popovich

Ovo ne treba previše objašnjavati, Presti je jedini u cijelom izboru koji je bio u praktički samom vrhu u sve tri kategorije. Jasno, s novim ugovorima Westbrooku (koji kreće od ove sezone pred nama) i Ibaki (koji kreće od iduće), više neće biti moguće imati ovakvu razinu talenta i ne plaćati porez, ali u prethodnoj sezoni to je još uvijek bilo ostvarivo. Skromna potrošnja, vrhunska razina talenta, nastup u Finalu – Presti je odradio posao za anale.

Također, pripadnost Popovichevoj grani je više nego očita – Pop ga je uzeo pod svoje još kao klinca te ga je proveo kroz sve faze organizacije dok mali nije dovoljno stasao da može preuzeti svoju franšizu.

2. Gar Forman (Bulls), 610 bodova, Jerry Krause

Rezultati Bullsa i količina prikupljena talenta usprkos Reinsdorfovoj opreznosti (da ne kažem škrtosti) dovoljni su da Forman zauzme poziciju koja, kao što smo ranije naveli, pripada Larryu Birdu. Naravno, ovakvu učinkovitost bit će teže održati kada od iduće sezone Roseov ugovor s rookie dolara skoči na max max vrijednost (za razliku od tipičnog max ugovora nakon rookie ugovora koji u prvoj godini iznosi oko 13 milja, Rose ima pravo na dodatne 3 milje povišice jer je višestruki all-star i jer je bio MVP lige, što je pravilo uneseno u novi kolektivni samo zbog njega).

Što se pripadnosti Krausevoj školi tiče, ona je neupitna – nekadašnji GM Bullsa doveo ga je u klub kao skauta, što je i sam Krause bio u svojim početcima u ligi, da bi ga prije odlaska u mirovinu godinama pripremao za najveće zadatke.

3. Masai Ujiri (Nuggets), 610 bodova, Bryan Colangelo

U donjoj trećini lige po potrošnji, u gornjoj po okupljenom talentu i rezultatima, to je formula koja je GM-a Denvera dovela do samog vrha čak i prije nego smo uračunali ovoljetno dovođenje Iguodale.

Rođenog Nigerijca je nakon skautskih epizoda u Orlandu i Denveru otkrio mlađi Colangelo i povjerio mu ulogu glavnog skauta Raptorsa, da bi ga nakon nekoliko godina promovirao i u svog asistenta, što je posao koji je obavljao dok ga Nuggetsi nisu angažirali, ovaj put u značajnijoj ulozi.

4. Glen Grunwald (Knicks), 610 bodova, Isiah Thomas

Opet na Knicksima dolazimo do sitnog problema – obzirom na famu o njihovom lošem menadžmentu ovako dobar plasman bode u oči, zar ne? Međutim, isto kao što i u slučaju Dolana postoji dobro objašnjenje za ulazak u gornju polovicu vlasnika (Knicksi su playoff momčad, plus kako njihova prosječna ulaznica košta duplo više od iduće franšize generiraju toliku dobit da ih je smiješno proglasiti gubitnicima), tako su stvari i u slučaju Grunwalda kristalno jasne.

Prvo, Knicksi su prošle godine, vjerovali ili ne, spadali u donju polovicu lige po potrošnji. Jasno, to je rezultat čišćenja kojega je godinama provodio Donnie Walsh, ali činjenica je kako je Grunwald lani bio odgovoran za kvalitetan playoff roster za skroman iznos. Što je rečenica koju nećemo imati prilike često reći kada su Knicksi u pitanju, uostalom već ovoljetna potrošnja i gomilanje novih ugovora (Kidd, Camby, Felton) lansira New York debelo u zonu poreza.

Dakle, Grunwaldovi rezultati po pitanju skupoće rostera sigurno više neće biti ovako pozitivni, ali oni vezani uz talent hoće. Anthony i Chandler su garancija tako nečega, a ključnu ulogu u cijeloj priči igra i luksuz kojega si možete priuštiti kada vodite klub smješten u New Yorku – veterani vam daju popust samo da mogu zaigrati u Madisonu (lani ih je tako častio Smith, ove godine Brewer). Plus, slučaj Lin i davanje šanse Novaku dodatno su nabili bodove Grunwaldu, praktički iz ničega Knicksi su iskopali dva (tri dodamo li i Smitha) kvalitetna rotacijska igrača koja su potpuno nadoknadila promašen ugovor Stoudemireu.

Grunwald je karijeru u Knicksima počeo kao Thomasova desna ruka i čovjek od povjerenja, da bi se tijekom Walshove epizode na kratko pritajio. Čim su Dolan i Walsh dosadili jedan drugome, Grunwald je odmah isplivao na površinu, potvrdivši time još jednom nagađanja da Thomas, makar službeno nije dio kluba, i dalje igra značajnu ulogu u krojenju smjera kojim idu Knicksi.

5. Pat Riley (Heat), 600 bodova, Jerry West

Kada izvedete ono što je Riley izveo prije dvije godine, mjesto u vrhu vam je garantirano. Ono što ga malo vuče prema dolje izuzetna je skupoća ovakvog rostera, dobrim dijelom i zbog pogrešaka s midlevel ugovorima potrošenim igračima poput Haslema i Millera.

Povezanost Rileya i Westa je očita, upravo pod legendarnim GM-om Lakersa Riley je po prvi put učio o poslu kojega će se uhvatiti u budućnosti, a trojka Buss-West-Riley koja je vladala Lakersima u njihovim zlatnim godinama predstavlja pobjedničku kombinaciju na vrhu kakva će se teško opet okupiti. Dodaj još Magica i Abdul-Jabbara na parketu i jasno je kako se s tadašnjim Lakersima može mjeriti malo koja franšiza u povijesti (dobra ideja za iduće ljeto, rangiranje najboljih momčadi svih vremena), a kamoli neka od današnjih. Svaka čast i novim Lakersima i Heatu i Thunderu, ali nitko nije ni blizu all-round veličini ovakve kombinacije uprave i igrača kakvu su Lakersi prezentirali ’80-ih.

6. R.C. Buford (Spurs), 550 bodova, Gregg Popovich

Kakav bi to izbor bio da se pri vrhu ne nađe arhitekt Spursa i dugogodišnji Popov čovjek od povjerenja. Ono što je Buforda izbacilo iz konkurencije za više pozicije relativno je netipična skupoća lanjskog rostera Spursa, jednostavno nismo navikli da oni budu među onima koji plaćaju porez. Ovoljetni novi i znatno niži ugovor s Duncanom omogućit će povratak na standardni nivo učinkovitosti već od ove sezone.

Buford je inače direktni učenik Larrya Browna, baš kao i Pop koji je od Brownea naučio sve što zna o košarci, dakle potječu iz istog klana, ali Pop je bio taj koji ga je iz trenerskih voda prebacio u administrativne, prvo kroz ulogu skauta, zatim svog pomoćnika dok je bio GM i na kraju kao nasljednika.

7. Danny Ainge (Celtics), 480 bodova, Red Auerbach

Iskreno, čak sam malo i iznenađen poprilično dobrim plasmanom Aingea, obzirom na skupoću rostera (od Celticsa su lani rastrošniji bili samo Lakersi) i osrednje rezultate (kada imate Piercea i Garnetta u all-star formi i Ronda u naponu snage, mučenje do 39 pobjeda trebalo bi se moći izbjeći). Gornja razina talenta izvlači stvar, ali Ainge ujedno označava i trenutak kada ovaj izbor ulazi u svoju sivu fazu, što je vidljivo i po broju bodova (padamo ispod 500).

Ainge je inače imao zanimljiv put, kao igrač bio je obožavan od svih trenera za koje je igrao zbog liderskog gena, a prvi posao povjerio mu je Jerry Colangelo koji ga je usprkos manjku asistentskog iskustva postavio za trenera Sunsa. Ipak, Ainge nije dugo izdržao kao trener (to je jedna poveznica koju dijeli sa svojim kolegama iz igračkih dana poput Birda i McHalea, njima je igra očito djelovala toliko jednostavno da nemaju živce prezentirati je igračima slabijeg košarkaškog IQ-a), a u košarku se vratio tek na nagovaranje Reda Auerbacha koji je 2003. još uvijek bio izuzetno utjecajan u hijerarhiji Celticsa. Obzirom da je Red bio GM i predsjednik u zlatnim danima Bostona u kojima je sudjelovao i Danny, nema sumnje da je i on uočio u Aingeu iste one kvalitete koje su kasnije hvalili Adelman i Westphal, a isto tako nema sumnje da je Ainge stekao prvi uvid u to kako funkcionira franšiza upravo kroz Redov rad. Uostalom, stalna poigravanja s tradeovima i minimalna količina informacija koja dolazi iz kluba (a one koje dolaze uglavnom su dimna zavjesa) tipična su obilježja Redovog stila.

8. Chris Wallace (Grizzlies), 470 bodova, Rick Pitino

Iako je djelovao po receptu sličnom onome Larrya Birda, a taj je nakrcati momčad s nekoliko solidnih igrača umjesto s par odličnih, Wallace je lani imao čak 20 milja skuplji roster od onoga Indiane. Razinom talenta pak našli su se jedni do drugih, u samoj sredini, a jednako blizu bili su i po rezultatima. Ukratko, Wallace je, nakon niza klimavih godina koje je obilježio trade Gasola u Lakerse, u zadnje vrijeme odrađivao vrlo solidan posao.

On je svoj put počeo kao dio tima Ricka Pitina u Bostonu, a nakon što se Slick Rick vratio u NCAA vode, Wallace je ostao u ulozi GM-a sve dok Auerbach nije odlučio da je vrijeme da se klub vrati korijenima (Aingeu).

9. Bryan Colangelo (Raptors), 470 bodova, Jerry Colangelo

Štedljivi Raptorsi odradili su solidan rebuilding nakon odlaska Chrisa Bosha, a upravo je taj segment pomogao Colangelu mlađem da dođe do bodova za ovaj relativno visok plasman.

Bryan je u Raptorsima već 7 godina, a posao je izučio uz oca, današnjeg prvog čovjeka USA reprezentativne košarke, Jerrya Colangela, koji je sina odgajao za nasljednika na poziciji GM-a u Sunsima kojih je bio vlasnik. Na toj poziciji Bryan je trajao više od desetljeća, da bi nakon prodaje kluba Robertu Sarveru obitelj Colangelo postala nepoželjna u Phoenixu.

10. Daryl Morey (Rockets), 450, Danny Ainge

Morey je poznat po tome što je prvi statistički analitičar kojem je netko povjerio posao GM-a, a većinu godina, iz ovih ili onih razloga, uspjelo mu je momčad održati tek na rubu plasmana u playoff. Slična stvar ponovila se i u ovom izboru – u sve tri kategorije Morey se našao u sredini, točnije malo ispod petnaeste pozicije. Čovjek je doveden kako bi donio prednost pred puno konzervativnijim pristupima slaganja momčadi, a na kraju je ispao majstor mediokritetstva. Ovoj ironiji je ipak došao kraj – ovoljetnim potezima Rocketsi su osuđeni na dno, pa će biti zanimljivo pratiti hoće li Morey ostati odraditi još jednu rundu ili je stigao kraj “naprednoj analizi”.

Inače, Morey je prvu šansu u NBA dobio u timu Dannya Aingea, koji je poznat kao jedan od najvećih pobornika skautinga kroz brojke. Uostalom, činjenica da je Morey u Rocketsima i da se još dva imena iz ovog miljea stalno spominju kao kandidati za buduće GM-ove (jedan od Aingeovih pomoćnika Zarren, te Moreyev prvi čovjek Hinkie), jasno govore da Ainge tiho gradi vlastitu granu.

11. David Kahn (Wolves), 450, Donnie Walsh

Kahn je godinama bio predmet sprdnje (s razlogom), ali kolo se polako okreće. Lanjska momčad je bila jeftina, ali dovoljno talentirana. Nažalost, zbog spleta okolnosti ne i uspješna, a to je nešto što bi se moglo promijeniti već u ovoj sljedećoj sezoni u koju Wolvesi ulaze pojačani, još uvijek dovoljno skromni glede salary capa i kao ozbiljni pretendenti na playoff.

Kahn je inače stvarno radio svašta u svojoj karijeri, bio je čak i na dnu hranidbenog lanca kao piskaralo, a prvu šansu u košarkaškim upravnim poslovima pružio mu je Donnie Walsh, kod kojega je u Indiani izučio zanat.

12. Lance Blanks (Suns), 440, Gregg Popovich

Zamijenivši Nasha Dragićem, a Hilla Beasleyem, Blanks dogodine zasigurno neće biti na ovako solidnoj poziciji. Ako ništa drugo, Sunsi barem neće biti skupi. Nije tajna da Blanks posao obavlja u simbiozi s bivšim agentom Lonom Babbyem (on je zadužen za financijsku stranu, Blanks za evaluaciju talenta), kao ni to da je Sarver taj koji ima zadnju riječ u svim odlukama.

Blanks je jedan od manje zapaženih Popovih potomaka, posao je učio kao skaut u Spursima (bio čak i lokalni TV komentator), da bi zatim bio pomoćnik Dannyu Ferryu, još jednom Popovom učeniku, u Cavsima. U Sunse je sletio kao nasljednik Stevea Kerra, u tipičnom potezu Sarvera da za male pare pronađe kvalitetu. U neku ruku Sarver je najavio maniju za GM-ovima iz ergele Spursa koja je do vrhunca došla ovoga ljeta, ali teško je reći da je pogodio – osim Gortata, Blanks je uglavnom pucao u prazno (vraćanje Dragića kojega je sam trejdao jedan je od tih poteza, kao i uz to vezan bačen pick na Kendalla Marshalla), a ni Lon Babby kao iskusni agent nije previše pomogao, osim da se ogroman novac potroši na Turkoglua i Childressa (gle čuda, baš njegove klijente). Jedina zasluga mu je zadržavanje Granta Hilla u klubu zadnjih nekoliko godina (također ga zastupa).

13. Donnie Nelson (Mavs), 410, Don Nelson

Lanjska odluka da se ignorira obrana naslova koštala je Nelsona boljeg rezultata (kao i Cubana, na kraju krajeva). Dallas je imao osrednje rezultate i osrednju razinu talenta, ali i dalje užasno skup roster (iza Lakersa, Celticsa i Heata). Ipak, Nelsonova ekspertiza je neosporna – osim što je trenirao Litvu 1992. zato što ga je Marculionis to zamolio, Nelson je također poznat po sklonosti novim idejama, pa su tako Mavsi jedna od prvih franšiza koja je koristila usluge napredne statistike, a danas čak imaju i specijalnog asistenta koji sjedi uz Ricka Carlislea i dolazi iz tog miljea – radi se o Rolandu Beechu, genijalcu koji stoji iza stranice 82.games i autoru nekih od najznačajnijih analitičkih metoda današnjice.

Dok je u NFL-u suradnja oca i sina nešto sasvim normalno, mlađi Nelson tek je drugi primjer moćnika kojega je u tajne posla uveo otac. Legendarni Don Nelson je u Mavse sa sobom doveo sina, a nakon što se vratio svojoj pravoj ljubavi, Warriorsima, junior je ostao u Dallasu kao Cubanov čovjek od povjerenja. Ta ljubav traje i danas.

14. Mitch Kupchak (Lakers), 400, Jerry West

Najskuplji roster u ligi baca sjenu na rezultate, a užasno tanka rotacija prošle sezone ruši vrijednost top talenta. To su razlozi zašto je Kupchak, dokazani šampion, ovako nisko. Naravno, kod njegovih uspjeha ogromnu ulogu igra privlačnost Los Angelesa, ali pronalasci Andrewa Bynuma i trade za Gasola puno su važniji potezi od privlačenja slobodnih igrača poput Howarda.

Kupchak je direktni nasljednik Westa, koji je bivšeg back-up centra doveo u klub kao igrača, da bi ga zatim, nakon što je zbog ozljede bio prisiljen prekinuti karijeru, angažirao kao svog pomoćnika i odredio kao nasljednika. Ovakav tip stabilnosti također je itekako bitan za uspjehe Lakersa, koji su zadnjih 30 godina praktički proveli pod upravom jednog vlasnika i dva GM-a (West 18 godina, Kupchak 12).

15. John Hammond (Bucks), 400, Joe Dumars

Bucksi su u svim kategorijama pripadnici donje trećine kvalitete, a to je zasigurno i zasluga Hammonda, koji je do posla došao zahvaljujući uspjesima Pistonsa. Herb Kohl nakon odlaska Nelsona nikako da pronađe poštenog GM-a, koji je neophodan franšizi na ovako malom tržištu. George Karl je na kratko vratio dio Nelsonove čarolije, Skiles se prošle godine okrenuo tradiciji, ali dok na čelu ne budu imali čovjeka koji može momčad nakrcati potrebnim talentom, od značajnijih pomaka neće biti ništa.

16. Geoff Petrie (Kings), 390, Bucky Buckwalter

Petrie je imao jedan od boljih nizova u NBA na poziciji, a razlog zašto je čovjek s najdužim GM stažom u ligi (18 godina) krije se i prijašnjim rezultatima, ali i braći Maloof koja si jednostavno ne mogu priuštiti plaćati čovjeka da sjedi i ne radi (drugim riječima, ne mogu si priuštiti da mu daju otkaz). Nekada lider po pitanju skautiranja euro igrača, Petrie je danas čovjek koji je izgubio strast (što u bezizglednoj situaciji u Sacramentu nije čudno), a to se najbolje vidi na rezultatima drafta – nekoć je lakoćom pronalazio igrača poput Kevina Martina na kraju prve runde, a zadnjih 5-6 sezona ne može pogoditi niti s gornjim dijelom lutrije (iako porota u pogledu Cousinsa još zasjeda, sredi li glavu taj bi mogao stvarno biti poseban igrač).

Petrie je u Kingse došao kao igračka legenda Blazersa i čovjek koji je trebao naslijediti Buckya Buckwaltera na čelu kluba. Što je i napravio, ali samo na dvije sezone prije nego je krenuo put Sacramenta (i što dalje od Paula Allena). Inače, danas gotovo zaboravljen, Bucky je bio kreator velikih Blazersa ranih ’90-ih. Nažalost, nije bio dovoljno rano u klubu da spriječi fijasko s draftom 1984. ali nadogradio je mladu jezgru koju je nasljedio (Drexler, Porter, Kersey) i to uglavnom sjajnim potezima na tržnici (Duckworth, Buck Williams, Ainge), a i ponekim ulovom na draftu (Cliff Robinson). Također, bio je prvi GM spreman uložiti u euro talent, izabravši Sabonisa u prvoj rundi, te Dražena u trećoj.

17. Chris Grant (Cavs), 360, Pete Babcock

Samo je jeftin roster uspio Granta izdignuti iz GM močvare u koju pripada po rezultatima i razini talenta na rosteru. Iako je izbor Irvinga ispao sjajnim potezom, jedna lasta ne čini proljeće – dok se ne dokaže da su Thompson i Waiters nešto više od projekata, Cavsima se ne piše dobro.

Grant je inače karijeru počeo još u Hawksima Petea Babcocka, koji ga je doveo u klub i gurao ga od posla do posla sve dok ga na kraju nije proglasio asistentom. Danny Ferry ga je priključio svome timu u Clevelandu i tu dolazi do poveznice s granom Gregga Popovicha. Ipak, da je Grant izvan tog klana dokazuje i čistka koju je Gilbert proveo i u kojoj se riješio svih Ferryevih ljudi (uključujući i današnjeg GM-a Sunsa Blanksa) osim Granta.

18. Billy King (Nets), 330, Larry Brown

Bit će zanimljivo vidjeti gdje će se King naći iduće sezone obzirom na rast cijene rostera, očekivane bolje rezultate i povećanu razinu talenta. S lanjskim Netsima, od kojih su po ukupnom talentu gori bili samo Bobcatsi, bolji plasman od ovoga nije bio moguć.

King je inače direktni Brownov učenik, ovaj ga je otkrio i postavio za pomoćnika u Philadelphiji kada je preuzeo klub, da bi se nakon samo godinu dana posvetio isključivo treniranju ostavivši Kinga da odrađuje uredski posao (i, naravno, sluša šefove zapovijedi).

19. Del Demps (Hornets), 280, Gregg Popovich

Najveći grijeh Dempsa prošle sezone, ako isključimo očajni pokušaj tradea s Lakersima koji se srećom nije dogodio, bio je poprilično skup roster za poprilično loše rezultate. Omjer talenta je bio sasvim ok, ali ne toliko da opravda boravak u gornjoj polovici po stavci troškova.

Demps je inače još jedan Popov izdanak, čovjek koji se prošetao kroz školu Spursa s najvećim ocjenama i izučio zanat vođenjem njihove NBDL franšize. Obzirom na popularnost Spursa u ovim izvršnim vodama, teško je zamisliti da bi ga se novi vlasnik Benson, koji inače živi na relaciji San Antonio – New Orleans, olako odrekao u budućnosti.

20. Joe Dumars (Pistons), 280, Jack McCloskey

Joe je od heroja i šampiona potonuo na samo dno, s kojega se ne može podići već godinama, najvećim dijelom zbog vlastitih poteza i suludih ugovora koje je dijelio pokušavajući ponoviti formulu koja je Pistonsima donijela sve naslove do sada – puno jednakih, malo zvijezda. Za sada su i Pacersi i Grizzliesi puno uspješniji u takvom pristupu, a glavni razlog je evaluacija talenta u kojoj su Pistonsi među donjih 5 momčadi. Još jedan ogroman minus Dumarsu je i poprilično bahat roster za ovako skromne rezultate (Detroit je lani bio 13. po potrošenom iznosu za plaće).

Iako je Jack McCloskey već odavno bio izvan Pistonsa kada je Dumars dobio priliku da bude GM, njegov utjecaj na organizaciju i Joea neupitan je. Upravo je McCloskey pronašao Dumarsa na neuglednom sveučilištu i vjerovao u njega dovoljno da ga bira na draftu, isto kao što je vjerovao u starog Chucka Dalya da može napraviti skok iz NCAA u NBA trenerske vode ili isto kao što je izabrao Thomasa, Rodmana, Laimbeera ili Mahorna. Tvorac Bad Boysa tako je i dan-danas itekako prisutan u svemu što se događa u Detroitu, iako će biti zanimljivo pratiti kako će se novi vlasnik Tom Gores postaviti prema trenutno slijepoj odanosti tradiciji.

21. Ernie Grunfeld (Wizards), 270, Rick Pitino

Predzadnji po rezultatu, treći od dna po talentu, a ipak deveti po potrošnji. Nije dobra kombinacija, isto kao što ni Ernie Grunfeld nije dobar GM. Čovjek samo zna trošiti novac, što je u Knicksima moglo proći, ali u Washingtonu i u novoj surovoj poreznoj stvarnosti to će ići malo teže.

Grunfeld je inače drugi potomak Ricka Pitina na ovoj listi – kao što je ostavio Wallacea da kupi njegov otpad u Bostonu, nešto ranije sličnu je stvar napravio s Grunfeldom u New Yorku. Vječna tajna ostaje zašto su čak dvije franšize takve povijesti uopće pristale na Pitinove zahtjeve (tražio je potpunu kontrolu, odnosno želio je u NBA biti i trener i GM kao što je slučaj u NCAA), ali barem je nakon tih promašaja postalo jasno da se sveučilišni stil diktatora ne može preslikati u NBA koja i u upravi zahtijeva momčadski rad.

22. Rich Cho (Bobcats), 260, Wally Walker

Njegovu poziciju ne treba posebno objašnjavati, u ovoj situaciji i Jerry West bi završio na zadnjem mjestu. Jedino u čemu Cho nije bio uvjerljivo zadnji bila je potrošnja, dakle ono gdje je morao biti na dnu da bi dobio poneki pozitivan bod – usprkos rosteru na kojem nije bilo ni jednog NBA startera, Bobcatsi su uspjeli biti sedmi od dna po troškovima.

Iako izgleda kao novo lice i dosta mladoliko, a posebice obzirom da je većina za njega čula nakon neuspješne epizode na čelu Blazersa prije nekoliko godina, Cho je u ligi već skoro dva desetljeća. Otkrio ga je Wally Walker, nekadašnji igrač Sonicsa, čovjek koji je nasljedio Boba Whitsitta na čelu kluba nakon što je ovoga privukao zov novca Paula Allena (Whitsitt je inače otkrio Kempa i Paytona te doveo Karla u Seattle i tako udario temelje svim daljnim Walkerovim uspjesima kojih je bilo poprilično tijekom 15-ak godina koje je proveo u Seattleu). Walker je Choa angažirao kao pravnog savjetnika, a ovaj je uskoro postao jedan od glavnih umova za pitanja salary capa, ostavši u službi u klubu čak i nakon prodaje kluba i dolaska Sama Prestia.

BONUS

Slijedi osvrt na preostale GM-ove koji se nisu kvalificirali za listu.

Bob Myers (Warriors), Arn Tellem

Myers je prošlu godinu proveo učeći, a sada kreće u akciju kao prvi čovjek kluba. Potezi ovoga ljeta pokazali su se vrlo dobrima. Vlasnik Lacob odigrao je na kartu angažmana bivšeg agenta očito ciljajući na privlačenje slobodnih igrača, a činjenica da su Warriorsi pojačali klupu kao malo tko možda upravo govori takvoj taktici u prilog. Myers je bio dio Tellemove ekipe, a Tellem je ni manje ni više nego najmoćniji agent u NBA koji drži 50-ak igrača u svojoj ergeli krcatoj all-star talentom. Nema sumnje čiji broj Bob drži na prvom mjestu u imeniku.

Neil Olshey (Blazers), Mike Dunleavy

Paul Allen je opet napravio predstavu od izbora GM-a, bacajući novac pred čovjeka koji je imao sreću da se Chris Paul pojavio na tržištu, kao da će Olshey napraviti nešto što prethodnih 9 GM-ova u 24 Allenove godine na čelu kluba nisu mogli – učiniti Allena racionalnim bićem. Činjenica da je Olshey radio svašta, glumio agenta, trenera, pa čak i glumca (dobio role u nekim sapunicama) prije nego ga je pod svoje uzeo Dunleavy, ne predstavlja baš vrhunski pedigre. Nakon što se konačno riješio Mikea, Sterling je bio preškrt da se riješi i njegovih pomoćnika, pa je u svom stilu Olsheya proglasio GM-om, pokazavši time ne da ima nos, već da ta pozicija u principu uopće nije nikakva naročita zagonetka. Osim u Portlandu, gdje je Olshey sedmi GM u devet godina. Ovo će biti zabavno pratiti, posebice dok dotični bude objašnjavao Allenu zašto na rosteru imaju 5 rookiea i 5 igrača kojima bi pristup NBA parketima trebao biti dekretom zabranjen.

Danny Ferry (Hawks), Gregg Popovich

Nešto mi govori da će Ferry dogodine biti visoko na ovoj listi – uspio se riješiti ugovora Joea Johnsona i Hawkse spustiti u razumne vode po pitanju troškova (lani su bili peti), usput zamijenivši njegov učinak nizom igrača koji Hawksima daju i toliko potrebnu dubinu. U samo nekoliko tjedana Ferry je uspio popraviti i financijsku situaciju i razinu talenta, a sve su šanse da će popraviti i već ionako solidne rezultate. Popovich je zasigurno ponosan na svog najboljeg učenika.

Kevin Pritchard (Pacers), Gregg Popovich

Kada je Bird iznenada odstupio, vlasnik Simon i predsjednik-povratnik Walsh odlučili su umjesto povjerenja Birdovom asistentu Davidu Morwayu (što govori da možda Larry nije odstupio tek zato što mu se prohtjelo, već je bilo i nekakvih igara za moć) vjerovati u hype i angažirati još jedno dijete sistema Spursa, dugogodišnjeg skauta kojega su otkrili Buford i Pop i koji se baš i nije proslavio radom u Blazersima. Kao ni prvim potezima u Indiani.

Dennis Lindsey (Jazz), Gregg Popovich

Njegov dolazak u Jazz možemo tumačiti kao znak da je Kevin O’Connor spreman preuzeti više direktorske odgovornosti i da mu treba pomoćnik koji će odrađivati dnevne poslove, što je posao koji je do jučer Lindsey radio za Buforda u San Antoniu. Ujedno ga možemo shvatiti i kao pokušaj Jazza da prikupi što više talenta u ovoj sferi i ostane pri vrhu lige u upravnom dijelu, gdje ih je smjestilo ne samo zadnjih 13 godina koliko je O’Connor proveo na čelu kluba, nego i sve one godine ranije od kada je klub preselio u Salt Lake pod vodstvom oca i sina Laydena (uprava) te oca i sina Millera (vlasnici). To što je Jazz imao 4 GM-a u zadnjih 33 godine, od čega su dva bili otac i sin (i danas uključeni u rad kluba, tata Frank kao ikona, a sin Scott kao pomoćnik Corbinu), dovoljno govori o stabilnosti u radu koja je jednostavno potreban ako želite imati ozbiljnu franšizu. Drugim riječima, Lindsey je doveden da ostane.

Rob Hennigan (Magic), Gregg Popovich

Iako je Lindsey bio možda i atraktivnije ime na tržištu slobodnih menadžera, Orlando se odlučio dati u ruke Henniganu, momku starom jedva 30 godina koji je školu prošao u uredima Spursa, da bi ga Sam Presti povukao u Oklahomu gdje mu je služio kao pomoćnik zadnje četiri sezone. Izgleda da je samo pitanje dana kada će netko za svog sljedećeg GM-a angažirati maskotu Spursa, Popovicheva vrtlara (prvi latino GM u NBA) ili aparat za kavu iz Bufordova ureda.

UPITNICI

Iako je već početak devetog mjeseca, dva NBA kluba još nisu definirala svoje GM pozicije. I dok za Clipperse to nije nikakvo iznenađenje, obzirom da Sterling baš ne drži do tih nekih tradicionalnih stvari, činjenica da Sixersi još nisu u stanju donijeti odluku možda je prvi znak problema na relaciji trener Collins – vlasnik Harris. Collins je poznat kao egomanijak koji je oduvijek želio totalnu kontrolu, a nakon što je pod njegovim vodstvom u klub sletio Bynum, vjerojatno smatra da na nju ima pravo. Iako bi se nakon dovođenja Kwamea Brownea isto tako mogli složiti da je jedino na što ima pravo mirovina.

Bivši GM Rod Thorn ionako je lani služio prvenstveno kao v.d. dok se ne pronađe trajno rješenje. Veteran koji iza sebe ima epizode u Bullsima i Netsima više nema volje za dnevnim aktivnostima u uredu, već više naginje manje zahtijevnim i puno zahvalnijim rolama poput direktorskih.

Do nedavno su kao prva dva kandidata za njegove nasljednike konkurirali Mike Zarren i Sam Hinkie, što dovoljno govori o usmjerenju vlasnika Harrisa ili barem jednog dijela uprave. Zarren i Hinkie su pripadnici analitičke bratije usko vezani uz klan Dannya Aingea (Zarren mu je i danas pomoćnik u Bostonu, dok je Hinkey prvi Moreyev suradnik u Houstonu), međutim izgleda da je Collins odlučio stopirati ulazak klinaca u klub svim snagama i da traži “provjerene” snage poput Jeffa Bowera (očajan na tom položaju u New Orleansu) ili Toma Penna (pomoćnik Pritchardu tijekom epizode u Blazersima, danas najpoznatiji kao ESPN-ov stručnjak za pitanja salary capa koji se igra ogromnim touchscreenom, smiješka se kao republikanac i ima urednu frizuru). Praktički, dovođenje nekoga od dvojice potonjih značilo bi da sva moć oko krojenja rostera ostaje u Collinsovim rukama, dok bi se Bower ili Penn posvetili isključivo administrativnoj strani posla.

Ono što je najvažnije je pitati se zašto vlasnik sve ovo trpi i jednostavno ne dovede ljude koje želi? Collins je u stanju biti takav tiranin da postoji šansa kako će Bynum vrlo brzo plakati za Kobeom. U takvoj situaciji, Collinsu će ionako morati pokazati vrata, jer ni jedan trener koji se ne zove Gregg Popovich nije vrijedan gubitka potencijalnog franšiznog centra (a na kraju krajeva, Pop se nikad ne bi ni doveo u situaciju da vlasnik mora birati između njega i igrača, što je scenarij u kojem se Collins nalazio tijekom svake stanice u karijeri).

U Clipperlandu će titula GM-a vrlo vjerojatno pripasti dugogodišnjem članu obitelji Garyu Sacksu, kojega je još kao skauta doveo bivši GM Elgin Baylor i koji je ovo ljeto, uz trenera Del Negra, ionako odradio posao oko slaganja rostera. Nakon 20 godina različitih poslova pod Baylorom, zatim Dunleavyem i na kraju Olsheyem, Sacks se čini logičnim kandidatom. Uostalom, Sterling tako radi kroz cijelu karijeru, jednostavno promovira već postojeći kadar i izbjegava nepotrebne troškove. Šest GM-ova u 31 godinu vlasništva nad klubom nisu puno, a posebice kada uzmemo u obzir da su u zadnjih 26 godina samo tri čovjeka obavljala tu dužnost – Baylor, Dunleavy i Olshey. Samo, dok u slučaju Spursa, Jazza ili Lakersa, ovakva stabilnost donosi rezultat, ona je kod Clippersa prvenstveno prisutna zbog nedostatka vizije. A to prevedeno znači da, iako je Sacks logičan kandidat, najveći protukandidat mu nije nitko iz vana, već upravo – Del Negro.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *