RANKING THE COACHES

I ovaj post je, slično onome o GM-ovima, bio zamišljen kao predstavljanje trenera kroz njihovo obiteljsko stablo. Međutim, kako su ova rangiranja poprilično zabavna, a usput se iz njih da nešto i naučiti, ponovit ćemo formulu iz prošlog posta koja glasi rangiranje + stablo.

Što se samog rangiranja tiče, opet je u obzir uzeta samo jedna godina (kao i u dosadašnjim listama), ali ovaj put uz puno više obrađenih podataka. Kako bi rezultat ispao što bliži stvarnosti, točnije onom njenom dijelu oko kojega se većina racionalnih promatrača može donekle složiti, u formulu za izračun trenerske efikasnosti uzeti su sljedeći parametri:

– razlika između očekivane i realizirane razine talenta igrača

Ovo je segment koji je najviše utjecao na finalni koeficijent zbog vjerovanja da su najkvalitetniji treneri oni koji su iz najmanje resursa u stanju izvući najviše. Za početak sam odredio vrijednost svakog rostera prije početka sezone na osnovu vlastitih ocjena i to uzevši u obzir prosjek 3 prethodne sezone gdje god je to bilo moguće. Jasno, kod igrača s dvije godine iskustva poslužio je manji uzorak, kao i kod igrača s tek godinom u ligi, a rookiei su dobili ocjene u odnosu na draft izbor i poziciju koju igraju.

Zatim su svi ti očekivani individualni rezultati prilagođeni stvarnoj minutaži koju je pojedini igrač imao tijekom sezone. Na primjer, Ginobili je imao učinak iznad očekivanja u odnosu na prethodne tri sezone, ali je igrao premalo minuta da bi značajnije utjecao na Popovichevu krajnju ocjenu.

Sljedeći potez bio je izračunati stvarne učinke igrača, opet prilagođeno minutaži i opet na osnovu vlastitih ocjena. Nakon toga ostalo je samo odrediti razliku između očekivane razine talenta i realizirane, što je na vrh izbacilo Douga Collinsa koji je u sezonu krenuo s desetim rosterom po sirovom talentu od prvog do zadnjeg igrača, a završio je na trećem odmah nakon Heata i Thundera (koji su završili tamo gdje su i krenuli, kao prvi i drugi roster).

– razlika između očekivanih i završnih rezultata

Sada je dobivene individualne rezultate trebalo ubaciti u kontekst sezone i izračunati koliko je tko prebacio ili podbacio u odnosu na postavljenu normu. Velika većina trenera kretala se jednu ili dvije utakmice ispod ili iznad onoga što su morali napraviti obzirom na talent kojega su imali na raspolaganju, osim Collinsa – odstupanje Sixersa bilo je čak -8 utakmica od očekivanog, što je dobrim dijelom anuliralo bodove ostvarene u prvoj kategoriji. A i to nešto govori o čudnoj sezoni koju su imali Sixersi, o prvom djelu gdje su izvlačili maksimum iz svog limitiranog rostera i o drugom gdje su gubili utakmice u serijama.

– koš razlika

Koš razlika je dodana jer je, kao što bi svi do sada trebali znati, na velikim uzorcima (a 82 utakmice to jesu) ona puno realniji pokazatelj kvalitete momčadi od omjera pobjeda i poraza. Iako je u principu razlika između očekivanih i završnih rezultata bila dovoljna da se stekne dojam o kvaliteti izvedbe, morao sam dodati koš razliku kako bi na neki način ipak nagradio momčadi s pobjedničkim omjerom.

– težina rasporeda

Kako bi se dodatno izravnale sve tri ranije kategorije, na kraju sam još u obzir uzeo i težinu rasporeda jer nije isto voditi momčad na Zapadu, posebice ako ste u diviziji sa Spursima, Grizzliesima i Dallasom, ili na Istoku, kada se protiv Bobcatsa ili Wizardsa praktički ne morate ni pripremati.

Finalni rezultati ni ovaj put nisu zamišljeni da budu nekakvo sveto pismo, ali barem se meni čine racionalnijim načinom za raspravu o trenerskoj kvaliteti od standardnog načina na koji vrednujemo trenere, a taj je zbrajanje pobjeda ili trofeja. Mislim, dovoljno je reći da bi, po onoj klasičnoj formuli u kojoj nagrada za trenera godine ide u ruke čovjeku čija momčad je napravila najveći skok u odnosu na sezonu ranije, glavni kandidat bio Vinny Del Negro. Kojem je ni krivom ni dužnom u krilo upao Chris Paul.

Što dovodi do jasnog zaključka – u košarci, za razliku od većine ostalih momčadskih sportova, trener ima manje značajnu ulogu upravo zbog toga što se na parketu nalazi samo 10 igrača ukupno i što je pojedinačni talent ključan. Jasno, netko tko je stvarno vrhunski stručnjak, može takav talent zaokružiti i učiniti ga još boljim, dok netko tko je grozan može smetati talentu na putu ostvarenja. Poanta je da su samo te krajnosti bitne, a sredina, kojoj ionako pripada velika većina trenera (kao uostalom i u svim drugim sferama života), itekako je zamjenjiva i u suštini nevažna u velikoj slici.

Uglavnom, uz nabrajanje 24 trenera koja su ušla u izbor (nije mi se činilo poštenim u izbor uvrstiti Smarta, Woodsona i Wittmana koji nisu odradili cijelu sezonu, a pogotovo ne Stottsa, Dunlapa i Vaughna koji su tek preko ljeta došli do novih gaža), predstavit ću i drvo svih 30 NBA trenera, uz bonus u kojem će biti istaknuta i imena koja strpljivo čekaju na svoju priliku na klupi.

1. Gregg Popovich (Spurs), koeficijent 12.3

Moram priznati da mi je laknulo kada je formula potvrdila subjektivno mišljenja – Gregg je bez premca prošle sezone bio trener godine. Ne zaboravite da je Spurse doveo do najboljeg omjera u ligi bez Ginobilia, kao i to da je, za razliku od Bullsa koji su također imali 50 pobjeda (što je ekvivalent standardnoj sezoni od 62 pobjede), imao teži raspored i manje talenta na raspolaganju.

Ginobiliev učinak nadoknadili su naravno Green i Leonard koji su probili sva očekivanja, potvrdivši time još jednom da Popovich ima savršen sistem i da isto tako savršeno dobro zna tko mu u tom sistemu može koristiti, a tko ne.

DRVO – Gregg ima poprilično jednostavan put, ali ne i manje fascinantan zbog toga. Naime, Popovich je direktan potomak Larrya Browna (kod kojega je radio i na Kansasu i u San Antoniu), Brown pak potiče iz klana Deana Smitha, a Smith je pak zanat učio kod Forresta Allena, dugogodišnjeg Naismithova asistenta. Ne znam za vas, ali činjenica da je Popov pedigre praktički kraljevski, uopće me ne iznenađuje. Uglavnom, osim pristupa obrani, sposobnosti improvizacije i važnosti psihologije, koje su sve redom vrline Brownove škole, Pop je svom arsenalu dodao i shvaćanje run and guna koje je doktorirao tijekom perioda dok je bio asistent Donu Nelsonu u Warriorsima. Dogodilo se to nakon što je Brown dobio otkaz u Spursima i nakon što su tadašnji vlasnici napravili čistku u klubu u namjeri da ga prodaju. Srećom, u igru je uskočio Peter Holt, čiji prvi potez je bio vraćanje Popa nazad u San Antonio. Ostalo je, kako ono klišej kaže, povijest.

2. Lionel Hollins (Grizzlies), koeficijent 9.8

Kad se sjetim Hollinsovih playoff poteza najradije bi krenuo u izmišljanje nove formule, ali činjenice su činjenice – čovjek je izvukao fantastične sezone od Conleya, Gasola i Allena, osiguravši playoff lakoćom na gadnom Zapadu usprkos igranju bez klupe i bez Zacha Randolpha. Da je tijekom sezone našao načina Gaya učiniti korisnijim, ocjena bi bila još veća.

DRVO – Hollins nastavlja granu Jacka Ramsaya, s kojim je kao igrač osvojio naslov u Portlandu. Uostalom, sve što radi u Memphisu, od igre preko visokog posta do formule s pet jednakih startera, direktna je kopija Blazersa s kraja ’70-ih.

3. Doug Collins (Sixers), koeficijent 9.5

Iako je pad u drugom dijelu sezone Sixerse iz ugodnog iznenađenja pretvorio u graničnu playoff momčad koju smo očekivali, neosporno je kako je Collinsu uspjelo izvući maksimum iz talenta na raspolaganju. Nešto lakši raspored od konkurencije u tome je svakako pomogao, dok je izuzetna koš razlika dobrim dijelom poništila značaj rezultatskog podbačaja (ranije spomenuto odstupanje od -8 utakmica od realnog). Međutim, kako je eksploatacija talenta postavljena na vrh piramide, Collins si je time osigurao mjesto na samom vrhu. Obzirom da su Sixersi napravili značajne promjene u strukturi rostera ovoga ljeta, bit će zanimljivo vidjeti može li stari tiranin još jednom napraviti nešto slično.

DRVO – Collins je prvi posao u ligi dobio zahvaljujući prijateljstvu s Jerryem Krauseom, koji je pak NBA karijeru, baš kao i Collins, počeo pod paskom Genea Shuea, trenera Baltimore Bulletsa (gdje je Krause počeo kao skaut) i Sixersa (gdje je Collins ostavio trag kao igrač). NBA treneri tog doba bili su puno sličnijima NCAA trenerima nego što su to danas (glavni razlog – nije bilo toliko novca uokolo da biznis postane važniji od igre), a Shue je upravo bio tipični predstavnik takve škole koja kao po defaultu izbacuju stroge učitelje. Obzirom da je dio karijere proveo i kao asistent u NCAA vodama prije NBA krštenja s Michaelom Jordanom, nije ni čudo da je Collins danas naj old school trener u ligi, što pokazuje i njegov odnos prema igračima (iscrpljujući treninzi i pripreme, stalni psihički pritisak) i prema vlastitom poslu (želi potpunu kontrolu nad cijelim procesom evaluacije igrača, što je u ligi u kojoj je trener potrošna roba čista utopija).

4. Frank Vogel (Pacers), koeficijent 7.9

Odlični rezultati Pacersa plus napredak Hibberta i Georgea jednako Frank Vogel kao trenerska veličina. Njegov obrana-trica sistem dobrim dijelom je unaprijeđen zahvaljujući asistentu Brianu Shawu koji je srž napadačke igre postavio na visoki post (točnije na Davida Westa i Hibberta), ali Vogelov pozitivan doprinos, prije svega u motivaciji i pristupu igrača, neosporan je.

DRVO – Vogel je, baš kao i njegov prethodnik Jim O’Brien, došao direktno iz kampa Ricka Pitina. Obojica su mu bili asistenti, a po dolasku u Pacerse O’Brien je povukao Vogela sa sobom.

5. Tom Thibodeau (Bulls), koeficijent 7.9

Thibs je obzirom na razinu talenta koju je imao na raspolaganju odradio posao – čak i usprkos tome što je igrao bez Rosea veći dio sezone, razlika između očekivane i dobivene razine talenta ne postoji. Drugim riječima, čak i kada uračunamo činjenicu da je Rose propustio trećinu sezone, ispada kako su Bullsi ostvarili tek jednu pobjedu iznad očekivane. Tako je to kada imate na raspolaganju sjajnu klupu i tri kvalitetna startera poput Denga, Noaha i Boozera. Dodaj na sve jedan od najlakših rasporeda u ligi i jasno je kako je Thibu u top 5 prije svega lansirala izvedba, odnosno ostvarena koš razlika, gdje su Bullsi bili uvjerljivo prvi. A to govori o tome kako su dobro naštiman stroj bili.

DRVO – Thibs je otkriće Jeffa Van Gundya, koji ga je nakon NCAA epizode i smucanja po ligi (epizode u Wolvesima i Seattleu), uzeo pod svoje kao asistenta u New Yorku, a zatim i u Rocketsima. Tijekom više od desetljeća zajedničkog rada, Van Gundy je u Thibsa usadio Rileyevu filozofiju zaštite reketa i važnosti skoka, koju je ovaj zatim uspješno implementirao, prvo u šampionske Celticse, a zatim i u Bullse.

6. Tyrone Corbin (Jazz), Koeficijent 7.7

Činjenica da je izvukao sezone karijere od Jeffersona i Millsapa, promovirao niz mladih igrača (prije svih Haywarda) i ušao u playoff s momčadi koja je trebala završiti u lutriji, sama po sebi je dovoljna da Corbina smatramo legitimnim kandidatom za trenera godine. A tu su još i detalji, poput pozitivne koš razlike i premašenog broja očekivanih pobjeda, usprkos rasporedu koji spada među teže u ligi.

DRVO – Kako u zemlji Mormona sve ostaje u obitelji, tako je i Corbinov trenerski put pomno planiran. Frank Layden, Kevin O’Connor, pokojni Larry Miller i Jerry Sloan vidjeli su talent u svom nekadašnjem igraču te je ovaj nedugo nakon igračke mirovine pušten u uži krug da bi od 2004. nosio titulu asistenta Sloanu. Nasljednik potpuno očekivano njeguje flex igru u napadu s puno kretanja, dok je u obrani i njegov zaštitni znak moto “bez laganih koševa”, što znači da lopta može proći do obruča, ali igrač ne.

7. Scott Brooks (Thunder), koeficijent 6.3

Brooks je prvi trener na ovoj listi s negativnim omjerom očekivanog i realiziranog talenta, što prevedeno znači da je usprkos eksploziji Jamesa Hardena od rostera Thundera uspio izvući manje nego je trebao. Rezultati u njegovom slučaju spašavaju stvar (težak raspored, broj pobjeda, koš razlika u plusu), ali ovaj minus bode u oči. Jasno, nije lako od rostera s 4 all-star igrača iz godine u godinu izvlačiti više, ali kada su ti igrači tako mladi i još daleko od ispunjenog potencijala, minus ne bi smio biti opcija.

DRVO – Nakon igračkih potucanja po ligi, Brooks se okrenuo sličnom putu i u trenerskim vodama, baveći se svim i svačim, dok ga konačno u prvog asistenta nije promovirao George Karl nakon dolaska u Denver. Iako je pod Karlom odradio samo jednu godinu, Brooks to iskustvo ističe kao ključno za trenerski razvoj. A pokazat će se ključnim i u praksi, kada je nekoliko godina kasnije, na tipični UNC način, Karl sredio Brooksu gažu u Seattleu koji je upravo postao novo leglo Popovichevih štićenika. Kada je Popov bivši suradnik P.J. Carlesimo dobio otkaz, Presti Brooksu daje šansu da se dokaže oduševljen njegovim radnim navikama i komunikacijom s mladim igračima. Brooksa je najlakše opisati kao čovjeka koji se u pravo vrijeme našao na pravom mjestu, jer njegova momčad još nije razvila prepoznatljiv identitet ni na jednoj strani parketa, ali nekoliko Karlovih obilježja itekako je prisutno – iznadprosječno brza igra i konstantno napadanje obruča.

8. George Karl (Nuggets), koeficijent 5.2

Trenerska legenda ni ovaj put nije podbacila, usprkos ozljedi Galinaria i rošadama tijekom sezone (odlazak Nenea, dolazak McGeea) uspio je izvući plus učinak iz rostera kojega je imao na raspolaganju, dobrim dijelom zbog razvoja Tya Lawsona i iznenađujuće sjajne rookie sezone Kennetha Farieda, a dijelom i zbog vlastitog stila i korištenja desetak igrača u rotaciji. Težak raspored rezultirao je s nešto slabijim scoreom od očekivanog, ali pozitivna koš razlika popravlja stvari.

DRVO – Uz Larrya Brownea, Karl je izravni nasljednik Deana Smitha, a time i pripadnik najmoćnije trenerske grane u ligi – uključujući Karla, ona broji čak 14 aktivnih trenera, a da ne spominjemo još sve učenike uokolo koji ili drmaju NCAA košarkom (Bill Self, John Calipari, Roy Williams), ili strpljivo čekaju na priliku kao pomoćnici (Maurice Cheeks, Ron Adams, Dan Majerle) ili jednostavno odmaraju kao Nate McMillan (koji bez ikakve sumnje mora imati mjesto jednog od 30 NBA trenera). Slično Popovichu, i on je proveo nekoliko godina kod Nelsona kako bi doktorirao ne temu run and guna.

9. Larry Drew (Hawks), koeficijent 4.8

Sjajno odrađen posao obzirom na okolnosti, momčad nije zaštekala niti trenutka usprkos tome što su gotovo cijelu sezonu igrali bez Ala Horforda. Drew je dodatne rezerve morao izvući iz ostatka rostera, što mu je i uspjelo – Josh Smith odigrao je sezonu karijere, Joe Johnson zaustavio je starenje, Jeff Teague napravio je korak naprijed, a Zaza Pachulia pokazao se kao solidan starter. Najveći uspjeh mu je pretvaranje klupe pune prolaznika i istrošenih veterana u koristan dio momčadi. Hawksi su igrali žilavo u obrani i nesebično u napadu, a ono što je Drewov posao povuklo unazad činjenica je da su imali uvjerljivo najlakši raspored u ligi uz Bullse.

DRVO – Drew je igračku karijeru završio pod Rileyem u Lakersima, a prvu pravu šansu kao asistentu dao mu je upravo Rileyev dugogodišnji pomoćnik Pfund u Lakersima (kasnije pomagao još jednom Rileyevom učeniku, Byronu Scottu, u Netsima). Zanimljivo je napomenuti kako ni on nije mogao bez dodira sa Smithovom granom, radio je u stručnom štabu Alvina Gentrya u Detroitu (Gentry je Brownov učenik), a dok nije postao glavni trener u Atlanti bio je asistent Mikeu Woodsonu, čime je došao u dodir i s granom Bobbya Knighta.

10. Dwane Casey (Raptors), koeficijent 4.4

Da smo gledali samo koliko je tko nadmašio očekivanja, Casey bi bio najveći protukandidat Collinsu za trenera godine. Njegov pristup obrani izvukao je iz limitiranih Raptorsa apsolutni maksimum, ali loši rezultati u kontekstu laganog rasporeda učinili su svoje. Ukratko, koliki god napredak pokazali u obrambenom dijelu, Raptorsi su napadački bili negledljivi.

DRVO – Casey se već desetljećima smatra jednim od najboljih pomoćnika u NBA, a upravo je njegova obrana pomogla Karlu da ’90-ih od Sonicsa napravi jednu od najboljih momčadi u ligi. Upravo je Karl u svom stilu potrage za trenerskim talentom otkrio Caseya u NCAA vodama i dao mu ulogu pomoćnika, koju je ovaj kasnije obavljao i pod McMillanom i do nedavno pod Carlisleom.

11. Monty Williams (Hornets), koeficijent 3.7

Debelo je nadmašio očekivanja izvukavši iz igrača maksimum usprkos mizernom talentu na raspolaganju kojega su ozljede dodatno uništile (sezona bez Gordona), a loši rezultati koštali su ga boljeg plasmana. Dodatni poticaj za plasman u gornju polovicu dala mu je činjenica što je uspio održati brod iznad vode iako je imao drugi najteži raspored u ligi (od Hornetsa su teže prošli samo Mavsi).

DRVO – Williams je još kao igrač prepoznat od Popovicha kao budući trenerski talent te je u svojim zadnjim sezonama na klupi Spursa više služio kao dodatni trener nego član rotacije. Nakon što je bio trener-igrač u Spursima, još se nekoliko godina potucao po ligi kao veteran, dok nije odlučio definitivno uploviti u trenerske vode. Preko Popa i Karla dobio je gažu u Portlandu kod Natea McMillana, a, dolaskom Dempsa za GM-a u Hornetse, vrlo brzo je dobio i gažu glavnog trenera.

12. Alvin Gentry (Suns), koeficijent 3.7

To što su Sunsi još jednom bili u lovu na playoff mjesto usprkos poprilično limitiranom rosteru svakako je zasluga i Gentrya, a ne samo Nasha. Gortat i Dudley potvrdili su se kao rasni NBA starteri, a usprkos teškom rasporedu Sunsi su ostvarili više pobjeda od očekivanog. Praktički, jedina minus kategorije bila je koš razlika, sa zanemarivim negativnom učinkom od -0.2.

DRVO – Gentry ne može biti veći učenik Larrya Browna nego što jeste (čak je i rođen u Sjevernoj Carolini). Nakon studentskih dana postaje pomoćnik Brownu na Kansasu, a ovaj ga kasnije vodi sa sobom u Spurse gdje Larry okuplja iz ove perspektive all-star skupinu pomoćnika – uz Gentrya tu su još Pop i Buford.

13. Vinny Del Negro (Clippers), koeficijent 3.2

Kada dodamo Chrisa Paula u jednadžbu, jasno je kako Del Negro nije imao prevelik utjecaj na rezultate Clippersa, ali ipak nije ni škodio – razina talenta na kraju biva u plusu jer je iz izuzetno tanke i sumnjive klupe Del Negro izvukao maksimum, a i raspodjela minuta bila je logičnija od očekivane (tu prije svega mislim na odluku da Jordan ne igra kada se lome utakmice). Usprkos teškom rasporedu Clippersi su ostvarili pozitivnu koš razliku i lakoćom došli do playoffa, što su dobre strane. Loše strane su da je Vinny skoro dobio otkaz tijekom sezone kada su Clippersi upali u rupu, a i da je momčad rezultatski podbacila obzirom na razinu igre koju su prikazali Paul i Griffin. Drugim riječima, možda pretjerujemo kada Vinnya smatramo najgorim trenerom koji hoda po zemlji, ali već imamo dovoljno sezona dokaza po kojima je jasno da on iz rostera ne izvlači nikakav dodatni plus, a to ga stavlja u kategoriju mediokriteta. Mediokritet na čelu potencijalne šampionske momčadi ne pomaže, to se već dokazalo u Bullsima, svi su izgledi da tako bude i u Los Angelesu.

DRVO – Vinny je kao igrač bio ptica selica, a nije imao ni neku karijeru kao skaut ili asistent, tako da je užasno teško odrediti ima li uopće mentora. On sam tvrdi da je igrajući u Spursima pod Popovichem odredio da će biti trener, odnosno da je Gregg najzaslužniji za njegovu karijeru. Opet, stvarnost priča nešto drugačije priče. Njegov otac, poznat po bodrenju sina kao navijač u Chicagu, bio je učenik Adolpha Ruppa i očito je poprilično utjecajna osoba u Vinnyevom životu. Također, Jerry Colangelo dao mu je prvi posao u uredima Sunsa, a i kasnije je povukao veze (prijatelj iz mladih dana s Krauseom) ne bi li Del Negru dobio posao glavnog trenera u Bullsima. Colangelo je inače startao u Bullsima, bio je učenik Dicka Motte baš kao i Jerry Sloan, a obojica Bullsa u duši su svim silama pokušali ugurati svoje kandidate (dok je Colangelo gurao Del Negra, Sloan je podržavao Jeffa Hornaceka).

14. Kevin McHale (Rockets), koeficijent 2.8

McHale je zanimljiv slučaj jer je u svim kategorijama bio u plusu, ali u toliko mizerno malom da se smjestio točno na mjestu na kojem su završili i njegovi Rocketsi, na korak do zlatne sredine. Kvalitetne sezone Dragića i Lowrya donijeli su napredak u talentu, a momčad je usrkos nepovoljnom rasporedu uspjela ostvariti točno očekivan broj pobjeda, kao i za 0.2 koša pozitivnu razliku.

DRVO – Kao dio legendardnih Celticsa iz ’80-ih, McHale je poput Birda i Aingea itekako osjećao Auerbachov utjecaj, ali trenerski ih je najviše odredio Bill Fitch, prvi trener iz vana kojemu je Auerbach prepustio klub. Kao bivši marinac, Fitch je bio poznat po disciplini, što je nešto u čemu se McHale baš ne snalazi, barem po svemu što smo prošle sezone imali prilike gledati u slučajevima Dalembert i Lowry. Osim Bostona, značajan utjecaj na McHalea je imao i Bill Musselman, njegov sveučilišni trener s Minnesote, kojega je Kevin u vrijeme kada je bio GM Wolvesa angažirao kao prvog trenera nova franšize, isto kao što je kasnije taj posao dao bivšem suigraču iz sveučilišnih dana i još jednom Musselmanovom učeniku Saundersu.

15. Mark Jackson (Warriors), koeficijent 2.7

Možda Jackson nije baš bio najzanimljiviji komentator (a i nije mu bilo lako ispasti takvim pored sjajnog Van Gundya), ali kao glavni trener pokazao se sasvim solidnim u prvoj godini. Doduše, nije da su Warriorsi briljirali na parketu i gomilali pobjede, ali čovjek je iscijedio maksimum iz svojih igrača. Do odlaska u Milwaukee, Monta Ellis igrao je najbolju košarku od 2007. Brandon Rush je od igrača na izlazu iz lige postao idealan prvi swingman s klupe. Do jučer nitko nije imao pojma tko je Klay Thompson, danas neki idu toliko daleko da ga proglašavaju novim velikim šuterom. Ukratko, Jackson je pokazao da zna staviti igrače u pozicije u kojima iz njih može izvući maksimum, što je važna vrlina.

DRVO – Iako je igrao pod Rileyem (a kasnije i Van Gundyem) i iako ga je Larry Brown trenirao i u Clippersima i u Pacersima, Jackson će svakom prilikom istaknuti da je njegov najveći trenerski uzor Rick Pitino, pod kojim je započeo NBA karijeru u Knicksima. Zona, presing, trica – sve su to obilježja Pitinove igre koja Jackson pokušava usaditi u Warriorse, ali za sada mu polazi samo ovaj dio s tricama – Warriorsi su ih lani zabili najviše nakon Spursa i Magica.

16. Mike Brown (Lakers), koeficijent 2

Čak i kada u obzir uzmemo očajnu rotaciju, brojke kažu kako su Bynum, Kobe i Gasol trebali odigrati bolje individualne sezone. S druge strane, uzevši u obzir konkurenciju, raspored i tanku klupu, Lakersi su dobili i više utakmica nego su trebali. Na silu, dakle, ali ipak su se plasirali u playoff relativno bezbolno i uvjerljivo.

DRVO – Klasični primjer Popovicheva učenika, počeo kao stručnjak za video analizu u Denveru, postao dio stručnog stožera u Spursima, Danny Ferry ga je doveo u Cavse kad je bio GM.

17. Rick Carlisle (Mavs), koeficijent 0.1

Najteži raspored u ligi (sudbina prvaka, NBA ne propušta priliku staviti ih na raspored svim izazivačima) nije spriječio Dallas da ostvari očekivane rezultate i plasira se u playoff. Iako nisu iskočili od očekivanja, Carlisle je vodio brod ustaljenom rutom. Osim u jednom – svi igrači Mavsa odigrali su ispod razine na koju su nas navikli. Dobrim dijelom je katastrofa zvana Lamar Odom povukla ocjene momčadi prema dnu, ali za razliku od šampionskog izdanja, sitni korak nazad napravili su i Dirk, Terry, Marion i Baubois. Nije se radilo o velikim padovima tako da slobodno možemo govoriti i o faktoru Chandlera – bez velikog centra iza leđa da ispravlja pogreške, igrači Dallasa bili su osuđeni ne ponoviti sjajna izdanja od godinu ranije – što ipak ne uzima odgovornost iz ruku Carlislea koji je morao naći načina izvuči iz ovog rostera bolje napadačko izdanje.

DRVO – Rick Carlisle je dijete Bostona, bio je član po mnogima najbolje momčadi svih vremena, Celticsa iz 1986. Jasno, kraj Birda, Waltona, McHalea, Aingea, Johnsona i Scotta Wedmana nije se baš naigrao, ali tu mu je iskustvo zasigurno pomoglo u daljnoj karijeri. Ako ništa drugo, kasnije mu je upravo prva prilika za trenerski posao stigla preko linije Celticsa – Bill Fitch uzeo ga je za pomoćnika u Netsima odmah nakon što je završio igračku karijeru, a kasnije ga pod svoje krilo uzeo Larry Bird dok je vodio Pacerse do Finala. Carlisle sam često ističe svoje sveučilišne trenere kao bitne, kaže kako mu je rad s Chuckom Dalyem u Netsima također izuzetno pomogao, ali pripadnost zelenom klanu je neosporna.

18. Rick Adelman (Wolves), koeficijent -0.6

Usprkos izuzetnom izdanju Lovea, eksploziji Pekovića i Rubievim veteranskim partijama, roster Wolvesa u neku je ruku podbacio. Doduše, teško je očekivati da bi i cijeli stručni stožer hall of fame trenera nešto izvukao od Johnsona i Beasleya, ali činjenica je da su dotični imali bolje sezone u ranijim situacijama. Ipak, zamjeriti nešto Adelmanu nema smisla, on je potpuno novu momčad bez prevelikih priprema držao na pravom putu dok god ih ozljede nisu pomele, a jedini ozbiljni minus mu je nespretno korištenje rookiea Williamsa koji je tijekom sezone postajao sve gori i gori.

DRVO – Adelmana je otkrio Jack Ramsay, angažiravši nekadašnjeg playmakera Blazersa kao svog asistenta te usadivši u njega važnost zaokružene momčadi u kojoj se stalno kreću i lopta i igrači. Adelman je nedugo nakon Ramsayeva odlaska postao i glavni trener u Portlandu. Drugi izuzetno bitan čovjek u njegovoj karijeri je Pete Carril, koji je Adelmana dočekao u Sacramentu kada je stigao za trenera. Naime, Adelmanov nekadašnji suigrač Geoff Petrie angažirao je svog starog mentora s Princetona da posluži kao savjetnik u stilu Texa Wintera, a Adelman nije imao ništa protiv svom flex pristupu dodati i osnove princeton napada koje je izmislio upravo Carril.

19. Scott Skiles (Bucks), koeficijent -1.5

Sa Skilesom ulazimo u zonu trenera koji su ostvarili isključivo negativne rezultate. Iako je promjena stila igre u Milwaukeeu bila fascinantna, ona nije donijela ni igre ni rezultate iznad očekivanih. Dapače, Bucksi su unatoč ugodnom rasporedu na kraju bili jedna od momčadi koja je najviše podbacila po pitanju scorea – ostvarili čak 3 pobjede manje od očekivanog – što ih je skupo koštalo obzirom na gustu borbu za zadnje playoff mjesto protiv jednako nes(p)retne Philadelphie.

DRVO – Skiles ja kao igrač bio samotnjak, a trenersku karijeru je počeo u Grčkoj kao trener-igrač. Danny Ainge ga je uzeo za pomoćnika u Phoenixu i tu počinje Skilesov put – nakon što je Ainge iznenada odlučio da mu se baš ne trenira, Skiles je uskočio u rolu glavnog trenera u kojoj je ostao do danas. Bez mentora, naizgled ne pripadajući ni jednom klanu, Skiles ima stvarno netipičan put za člana NBA bratstva. Dok se svi ostali trude hvaliti jedni druge, Skiles odbija priznati Nelsona i Ramsaya kao utjecaje (igrao za njih na početku karijere u Milwaukeeu i Indiani). Kao što je bio tvrdoglav i samostalan tijekom igračke karijere, takav je i tijekom trenerske. Ako on kaže, tko smo mi da mu ne vjerujemo – Scott Skiles je stvorio sam sebe.

20. Eric Spoelstra (Heat), koeficijent -2.9

Malo je blesavo vidjeti čovjeka koji je upravo osvojio naslov ovako nisko, ali formula kazuje sljedeću priču – Heat je na papiru trebao imati bolji score i bolju rotaciju, ali su ovo prvo promašili za par pobjeda (talentom najbolji roster u ligi završio je s četvrtim rezultatom), u čemu je prste imalo i ovo drugo. Naime, iako su James i Wade odradili svoje projekcije u milimetar, Bosh je podbacio, a nakon njega i svi ostali. Mislim, jasno je da su igrači Heata nakon udarne trojke poprilično potrošeni, ali u tome da su svi preko noći odigrali najgore sezone karijere nekakav utjecaj mora imati i trener, zar ne? Uostalom, naslov nije razlog za kolektivnu amneziju – svi vrlo dobro znamo da Spoelstra tijekom cijele sezone nije imao posloženu ni rotaciju, a o tome da je tek u Finalu pronašao čarobnu formulu uspjeha (koja glasi igraj najviše minuta s 5 najboljih igrača) ne treba još jednom pričati. Ukratko, ovaj izbor govori da u ligi ima još barem 19 trenera koji bi s onim rosterom otišli do kraja.

DRVO – Spoelstra je Rileyev učenik i nasljednik, princ koji je direktno došao do šanse bez da je prošao onaj standardni put muvanja po ligi godinama.

21. Lawrence Frank (Pistons), koeficijent -7

Nije toliko što su igrači Pistonsa igrali loše (iako jesu) – Monroe i Stuckey su opet napredovali – nego što je ovaj roster bio toliko tanak da nisu imali šanse iskoristiti nešto lakši raspored. Doduše, uzeli su više pobjeda nego je projicirano, ali su isto tako potonuli talentom kada su pred kraj sezone dali ključeve momčadi u ruke rookieu Knightu koji je odigrao jednu od najgorih sezona ikada za igrača s takvom minutažom i ovlastima. Ukratko, činjenica da je Frank iz ovakvog kupusa od rostera uspio izvući približno očekivane rezultate za mene je ogroman plus.

DRVO – Lawrence Frank je počeo kao potrčko Bobbya Knighta u NCAA vodama, a kasnije je ovaj preko svojih poznanstava maloga uvalio u NBA, za asistenta u Netse (zanimljivo, prvi trener za kojega je Frank radio bio je Brian Hill, koji mu je danas pomoćnik u Detroitu – stvarno zanimljivo kako te stvari funkcioniraju). Iako je imao doticaja i s Rileyem preko Scotta i iako je bio dio tima u Bostonu, Frank nikada ne propušta istaknuti kako je sve što zna naučio od Knighta.

22. Doc Rivers (Celtics), koeficijent -8.3

Možda će mnogima Docov plasman biti iznenađenje, ali Doc je idealan primjer kako je kratka pamet javnosti i kako bez dublje analize i brojki prelako postajemo žrtve impulsa. Daleko od toga da je Doc na dnu hranidbenog lanca, to je još dalje od istine, ali da je u pitanju trenerski guru? Teško. Doc je u Orlandu došao do titule trenera godine iako nikome do dan-danas valjda nije jasno zašto (Orlando je godinu ranije s Chuckom Dalyem bio playoff momčad, a s Docom nisu ušli u playoff).

Godinu kasnije stigli su mu T-Mac i Grant Hill, s kojima je uspio tri puta izgubiti u prvoj rundi playoffa. Istina, Grant Hill u te tri godine nije zajedno skupio jednu poštenu sezonu, ali T-Mac je bio prototip Kevina Duranta. Pokažite mi trenera koji s Durantom u naponu snage ne bi ostvario isti takav rezultat, 40-ak pobjeda i ekspresni izlazak?

Zatim, prelako se zaboravi kako je Doc po dolasku u Boston nasljedio Piercea u naponu snage i jezgru koja je tri godine za redom igrala playoff ubilježivši finale i polufinale konferencije. Pod Docom gube u prvoj rundi, a godinu nakon slijedi lagani rebuilding i momčad ne uspijeva ući niti u playoff. Sezonu nakon toga Pierce je ozljeđen, rebuilding je potpun, a momčad tone na dno. Zar smo tako brzo zaboravili da je tijekom ove tri sezone u Bostonu Doc smatran Del Negrom svoga vremena?

Onda Ainge dovodi dva hall of famera još uvijek u naponu snage, Garnetta i Allena, pridružuje ih Pierceu, Boston osvaja jedan naslov usprkos prvoj Velikoj Trojki novog milenija i Doc odjednom postaje genije. Tu nešto ne štima. A ne štima to što Rivers jednostavno svoje igrače ne čini boljima. On izvlači maksimum iz svojih zvijezda (što u principu znači da ne radi ništa jer zvijezde su zvijezde zbog svog talenta i takve su pod bilo kojim trenerom), ali ostatak rostera obično plati za takav pristup.

Analizirao sam svaku njegovu sezonu u Bostonu i čovjek nije uspio izvući ništa ni od jednog mladog igrača kojega je imao na raspolaganju, a da se dotični nije zvao Rajon Rondo ili Kendrick Perkins – Tony Allen, Delonte West, Gerald Green i Al Jefferson proigrali su tek odlaskom iz Bostona. Doc jaše svoju petorku dok može, a to je slučaj sa svim godinama u Bostonu. I nije stvar u tome da ima loše igrače na raspolaganju, već da one koje ima nije u stanju staviti u idealnu poziciju da pomognu.

Razlog za to je jednostavan – Doc je trener koji sve bazira na odnosu s igračima. Njegov moto uostalom sve objašnjava – podijeli minute i makni se s puta. To je nešto što nikada nećete čuti od Popa, Rileya ili sličnih trenerskih ikona. To je ujedno i razlog zašto Boston nema više od jednog naslova. Ili zašto su već godinama među najgorim napadačkim momčadima lige (zbog toga jer im se cijeli napad vrti oko igrača koji nije triple-threat kvaliteta). Doduše, igraju prekrasnu, nesebičnu košarku punu kretanja lopte, ali to nije čudno kada uz Ronda (top 5 play u ligi) imate top 5 asistenta na svojim pozicijama (PP i KG).

Uostalom, Docovo silovanje Ronda također je primjer trenerske neinventivnosti. Cijeli Riversov plan je dati Rondu da vrti pick igru i nešto kreira, sve kako bi sačuvao veterana Piercea i Garnetta za playoff. Što je u principu sasvim racionalan plan, u playoffu iskustvo igra znatno važniju ulogu nego tijekom regularne sezone. Ali, to što Boston uredno podbaci tijekom regularne sezone znak je da nešto u njegovom sistemu ne štima. Odmahnuti na to rukom i reći “ionako je bitan samo playoff” poprilično je jadna reakcija za pravog NBA fana. Playoff jeste najbitniji, ali, ako nisi u stanju tijekom regularne sezone pružiti igre dostojne izazivača, e pa onda su sve šanse da imaš minuse zbog kojih i nisi izazivač. Iako upravo o Bostonu pričamo kao o momčadi koja ima prekidač (okrene ga i podigne razinu igre), jasno je da se radi o mitu – Boston oscilira ne zato što se pali i gasi, već zato što od 2008. nisu u naponu snage, a Rivers je napravio jako malo da to sakrije.

Uglavnom, Doc je u ovom izboru imao daleko najslabiji omjer iskorištenog talenta. Kao jedna od rijetkih momčadi u ligi s tri legitimna all-stara, Celticsi su u sezonu ušli kao favorit iz sjene, a tijekom nje su uglavnom igrali kao granična playoff momčad. Na kraju su odradili posao i plasirali se u gornji dio Istoka, ali pri tome Doc je izvukao očekivano od udarne trojke (nema nikakvih odstupanja od očekivanog učinka i stvarnog učinka Garnetta, Ronda i Piercea) i gotovo ništa od ostatka momčadi. Kako nije bilo rezultata koji bi to maskirali (osrednja koš-razlika, osrednji score, osrednja težina rasporeda), Rivers je potonuo na dno.

I, opet kažem, iako mu definitivno nije mjesto u samom dnu, nemam apsolutno ništa protiv toga da bude izvan prve polovice.

DRVO – Doc nema nikakvog asistentskog iskustva, njegove političke sposobnosti i karizma omogučili su mu da odmah uskoči u ulogu glavnog trenera. Iako je tijekom karijere igrao za legende poput Mikea Fratella, Pata Rileya i Larrya Browna, s kojima i dan-danas ima odličan odnos, po vlastitom priznanju trener je poželio postati tek nakon iskustva u San Antoniu, gdje ga je Pop učinio jednim od svojih standardnih igrača-trenera. Od Popa je definitivno prihvatio važnost psihološkog aspekta i opuštenost, odnosno prijateljstvo s igračima uz crtu autoriteta.

23. Byron Scott (Cavs), koeficijent -10.7

Cavsi nisu imali ni sreće s ozljedama, a niti s okupljenim talentom. To je dovelo do loših rezultata i poraza, a nije pomoglo ni što su svi osim Irvinga (koji je kao prvi pick imao poprilična očekivanja) podbacili.

DRVO – Učenik Pata Rileya kao igrač, pod njegovim utjecajem je i započeo trenersku karijeru (prvo kod Ricka Adelmana). Također spada u likove bez prepoznatljivog stila, ali itekako je u stanju voditi momčad kada ima vrhunskog playmakera (što je možda osnovni Rileyev poučak – bez vrhunskog talenta, nemoj ni računati na vrhunske rezultate).

24. Avery Johnson (Nets), koeficijent -11.2

Možda nije pošteno kazniti ga zbog toga što je igrao bez unutarnje linije najveći dio sezone, ali činjenica je kako je Kris Humphries bio jedini igrač na lanjskom rosteru koji nije podbacio.

DRVO – Popovich mu je duhovni otac, stvorio od njega igrača, kasnije ga vukao sa sobom kao trenera čak u Golden State. Tamo je Johnson sklopio poznanstvo s Nelsonom koji ga je kasnije povukao u Dallas. Sve ostalo je legenda, kao i jedan od najgorih trenerskih poslova u Finalu ikada, 2006. protiv Heata.

PLUS

Treba spomenuti i trenere koji su ili tijekom lanjske sezone ili ljeta preuzeli momčadi zbog čega nisu bili u konkurenciji za gornju listu.

Randy Wittman (Wizards)

DRVO – Student kod Bobbya Knighta, u ligu ga je kao i mnoge uveo Larry Brown, a čvrsto se vezao uz Flipa Saundersa (koji dolazi iz loze Billa Musselmana).

Keith Smart (Kings)

DRVO – Još jedan učenik Bobbya Knighta, od kojega je upio osnove flex igre, koje još nije uspio usaditi u nijednu momčad koju je vodio. Dugi staž u ligi kao asistent, dobar period proveo pod Donom Nelsonom čemu je na repertoar dodao i ekspertizu iz nellieballa.

Mike Woodson (Knicks)

DRVO – Opet učenik Bobbya Knighta, u ligu ušao pod paskom Larrya Brownea. Po filozofiji igre najsličniji Docu Riversu – podijeli minute i pusti ljude da igraju. Naravno, zadržao je osnovnu crtu obiju spomenutih klanova – čvrstu obranu.

Terry Stotts (Blazers)

DRVO – Stotts je direktni potomak Georgea Karla, koji ga je otkrio i imao za pomoćnika i u Sonicsima i u Bucksima. Do nedavno pomoćnik Carlisleu u Mavsima.

Mike Dunlap (Bobcats)

DRVO – Kao i mnoge, iz NCAA redova regrutirao ga je Karl, nakon asistentske epizode u Denveru i povratka u NCAA, stiglo je vrijeme da dobije šansu na Karlovom matičnom brodu.

Jacque Vaughn (Magic)

DRVO – Nakon što su iz legla Spursa doveli GM-a, logično je bilo da u Orlandu posegnu za dojučerašnjim Popovim pomoćnikom.

BONUS 1.

Obzirom na gomilu asistenata u ligi, bacimo pogled na imena koja bi obzirom na ambicije i pripadnost klanu u vrlo bliskoj budućnosti mogla dobiti šansu kao glavni treneri, uz dodatak ponekog atraktivnog NCAA imena i dokazanih veterana na (prinudnom) godišnjem:

Ron Adams, Thibodeau 2, obrambeni genijalac trenutno je pomoćnik upravo u Bullsima, nakon epizoda u Oklahomi (kod Brooksa) i opet Chicagu (kod Skilesa). Rijetko kada u karijeri imao obranu koja nije bila u top 10, zadnjih godina uglavnom u top 3. U NBA došao iz NCAA voda, potucao se po ligi kao skaut dok ga nije otkrio George Karl i dao mu ulogu asistenta tijekom boravka u Milwaukeeu, nakon koje ga angažiraju Bullsi u kojima je, uz malu pauzu u Oklahomi, proveo zadnje desetljeće uz čak tri trenera.

Paul Pressey, trenutno je pomoćnik Byrona Scotta, ali direktni je potomak Dona Nelsona i član sjajne generacije Bucksa ’80-ih. Pressey je propovjednik nellieball, a kao igrač bio je prototip point-forwarda u Nelsonom poigravanjima s postavama.

Sidney Moncrief, pomoćnik Skilesu u Milwaukeeu, definitivno ima zasluga u stilskom zaokretu u igri Bucksa, kao i Pressey i on je dijete Dona Nelsona.

Stan Van Gundy, isto kao i brat, proizvod Pata Rileya (zanimljivo, tijekom karijere još nije trenirao momčad bez dominantnog centra, baš kao ni Riley)

Brian Shaw, dugogodišnji Jacksonov asistent danas je valjda jedini ozbiljni trener trokuta u ligi, njegov utjecaj na igru Pacersa trebao bi biti još vidljiviji dogodine. Zanimljivo kako ni nakon desetak intervjua za posao još nije ulovio rolu glavnog trenera, možda zato što pripada poprilično mršavom klanu (Phil se uvije volio okružiti iskusnim trenerima koji su mogli donijeti nešto novoga umjesto mladim pomoćnicima), a možda i zato što nitko nema volje dati posao glavnog trenera čovjeku koji želi implementirati trokut u mladu momčad (efekt Kurta Rambisa).

Terry Porter, Adelmanov učenik, nakon ne baš uspješnih epizoda kao glavni trener skrasio se kod učitelja u Minnesoti

Maurice Cheeks, Larry Brownov asistent tijekom ere Iverson, trenutno u Oklahomi čeka u sjeni da se Brooks posklizne, odradio solidne role u Philadelphiji i Portlandu

Dean Demopoulos, McMillan je krenuo stopama učitelja Karla, stvarati vlastitu granu pronalaženjem skrivenih NCAA oružja, ovaj stručnjak zone njegov je izum, nakon Seattlea i Portlanda (sve s McMillanom) trenutno asistent u Clippersima

Michael Curry, Doug Collins ga odgaja još od igračkih dana za trenera (i uporno mu pokušava naći novu gažu, što malo teže ide kada ne pripada ni jednom od moćnijih klanova), danas mu je desna ruka u Sixersima

Steve Kerr, glasno i jasno rekao da bi želio biti trener, obzirom na sposobnosti koje je pokazao kao GM (pa i kao komentator) nema razloga sumnjati u potencijalni uspjeh, njegova karizma svakako bi pomogla da se Jacksonovo drvo malo razgrana

Jeff Hornacek, kad već spominjemo bijele bekove moramo i Corbinova pomoćnika koji je čak bio u kombinaciji za trenera Bullsa prije nego je posao završio u Thibinim rukama (opet na djelu veza Chicago – Utah), uvijek vjeran bijeloj boji i školi Jerrya Sloana

Mike Budenholzer, desna Popova ruka, znamo kako takvi završe

Nate McMillan, Karlov omiljeni učenik, voli otkrivati mlade trenerske talente kao i šef (Kanales i Demo), odlučio preskočiti gažu u Charlotteu i čeka bolju priliku, inače bez konkurencije najbolji trener trenutno bez posla a da je u naponu snage, nadam se da će se to uskoro promijeniti. Kad na papir stavite rezultate Blazersa zadnjih godina, ispada da je McMillan izvlačio suludi učinak iz igrača na raspolaganju, a čak je i prošle godine, usprkos pucanju u svlačionici i na parketu, jedan dio godine uspio Blazerse prezentirati kao izazivače (da je ušao u izbor, bio bi top 5 plasirani trener samo na temelju napretka kojega su iskazali igrači poput Aldridgea, Batuma i Matthewsa).

Mike Krzyzewski, team USA trener učenik je Bobbya Knighta, a u ovim godinama valjda napuštanje Dukea ne dolazi u obzir

John Calipari, učenik Larrya Browna, on je imao NBA epizodu, nije isključeno da pokuša i u budućnosti, za razliku od Krzyzewskog u izlogu je već godinama, ali nema zainteresiranih

Bill Self, učenik Larrya Browna, nasljednik na Kansasu i vrlo moguće čovjek koji će ponoviti Brownov nenadmašni uspjeh kao jedini čovjek koji je osvojio i naslov u NCAA i u NBA ako se odluči otići u ligu – za sada još nije bilo ozbiljnih ponuda

Mike D’Antoni, iako su mu duhovni uzori sigurno Don Nelson, Paula Westhead i Doug Moe, po čijim stilovima je i stvorio svoj 7 seconds or less napad, njegov mentor bio je i ostaje Dan Peterson, čovjek koji je proveo 20 godina trenirajući u Italiji, između ostalog i D’Antonia dok je igrao u Milanu. Inače, kao što su sve sezone njegove karijere pokazale, Mike je bez Nasha poprilično osrednji trener, čak na donjoj granici osrednjosti.

Phil Jackson, nasljednik Reda Holzman, legendarnog trenera Knicksa. Ima u Jacksonu i utjecaja istočnjačke filozofije, naravno i Texa Wintera, ali Holzman je razlog zašto je Phil trener. Nažalost, ova grana je ispilana dok god Shaw (ili Kerr) konačno ne dobije glavni posao.

Billy Donovan, nesuđeni trener Orlanda i dugogodišnji trener Gatorsa, Pitonovo je dijete od glave do pete

Zanimljivo kako John Wooden, jedno od najvećih trenerskih imena ikada (po utjecaju na igru svakako se nalazi uz Smitha i Knighta) nema svoju granu, ali to je donekle i razumljivo obzirom da se Wooden, uz sportsku psihologiju, ponajviše oslanjao na high-low kombinacije (UCLA offense) i igru kroz niski post preko dominantnih centara. Drugim riječima, ako želite igrati baš pravi UCLA napad, a ne samo njegove varijacije, onda vam trebaju Abdul-Jabbar ili Walton. Što se njih dvojice tiče, obojica su uvijek imala previše interesa sa strane da bi se ikada ozbiljno posvetili treniranju. I tu dolazimo do najvažnijeg razloga zašto se Woodenova grana nije širila – za razliku od strastvenih ratnika poput Knighta ili izuzetnih političara poput Smitha, Wooden je prvo u svojim igračima vidio ljude, a tek zatim košarkaše. Dok su Knight i Smith, a kasnije i Brown, svojim štićenicima usađivali u glavu da nema života bez košarke, Woodenova filozofija je bila kako je košarka samo stanica na životnom putu. Bez gladi, nema ni rezultata, a to je i glavni razlog zašto se grana Johna Woodena praktički ugasila paralelno s njim.

BONUS 2.

Za kraj samo bacimo pogled na trenutnih 30 NBA trenera i njihovo košarkaško zaleđe, točnije koju su poziciju igrali kao profesionalni ili sveučilišni košarkaši (ako su uopće igrali košarku).

Playmakers (16)

Jacque Vaughn (izuzetan organizator, slabašan strijelac, najveći uspjesi na NCAA razini, u NBA prolaznik), Keith Smart (prolaznik i u NCAA i u NBA), Avery Johnson (prolaznik iz kojega je Pop izvukao ono najbolje), Doc Rivers (granična NBA zvijezda), Scott Skiles (solidna NBA karijera, i danas drži rekord po broju asista na jednoj utakmici), Rick Adelman (karijera back-up playa na NBA razini), Rick Carlisle (karijera back-up playa izrazite obrambene kvalitete na NBA razini), Mark Jackson (jedan od najvećih asistenata u NBA povijesti), Vinny Del Negro (solidna karijera, pouzdani play i šuter), Alvin Gentry (zanemariva NCAA karijera, osim podatka da je igrao playa za Petea Maravicha, nakon koje odmah prelazi u trenerske vode), Dwane Casey (solidna karijera na Kentuckyu, nakon diplome prelazi u trenerske vode), Larry Drew (karijera back-up playa na NBA razini), George Karl (solidna karijera na UNC, prolaznik u NBA), Scott Brooks (10 sezona u NBA tijekom kojih je služio kao idealan sparing partner na treninzima), Lionel Hollins (šampion s Blazersima kao starter, solidna NBA karijera), Eric Spoelstra (starter na solidnom NCAA programu, odmah nakon diplome baca se u trenerske vode, u roku dvije godine postaje video koordinator Heata, Riley ga uzima pod svoje kao asistenta te ga proglašava nasljednikom)

Swingmans (7)

Terry Stotts (draftiran, ali nikada zaigrao u NBA, karijeru proveo u Europi), Mike Woodson (all-round swingman, sjajna NCAA karijera, desetak solidnih NBA godina), Randy Wittman (sjajna karijera na Indiani, šljaker u NBA tijekom desetak godina, od čega je prva polovina bila vrlo solidna), Byron Scott (sjajan šuter i često prvi strijelac najveće generacije Lakersa čak i pored Magica i Kareema), Monty Williams (solidno all-round krilo čiju karijeru su uništile ozljede), Tyrone Corbin (čak 16 sezona u ligi kao šljaker od povjerenja), Doug Collins (sjajni krilni strijelac, prvi pick draft, odlična karijera koju su uništile ozljede)

Centers (1)

Kevin McHale (jedan od najboljih post-up igrača u NBA povijesti)

Geeks (6)

Mike Dunlap (nakon faksa odmah na posao – postao trener s 22 godine), Lawrence Frank (u Indiani je kao student bio potrčko Knightu, ostao nakon dipome kao pomoćnik), Frank Vogel (nakon faxa postao video koordinator za Ricka Pitina), Tom Thibodeau (igrao centra u trećoj ligi NCAA košarke usprkos visini od 180, odmah nakon diplome ostao kao trener u istoj školi, upornošću došao do NBA), Mike Brown (nakon studentskih dana tijekom kojih je imao puno značajniju akademsku nego sportsku karijeru, Brown postaje video koordinator u Denveru, dok ga nije otkrio Popovich), Gregg Popovich (nitko nema pojma što je igrao na vojnoj akademiji, ali svi znaju da je nakon diplome trebao raditi za određenu organizaciju zvanu CIA, posvetio se pak treniranju na istom sveučilištu, dok ga nije otkrio Larry Brown)

Kazuje li ovakav odnos snaga da su igrači koji većinom imaju loptu u rukama bolje razvili svoj košarkaški IQ? Svakako, ali ovakav odnos između niskih i visokih još puno više ocrtava razliku na putu jednih i drugih do uspjeha u košarci. Naime, dok će bek visok između 180 i 190 cm morati proći gadnu selekciju dok se nametne kao potencijalni profi talent pored gomile sličnih, pri čemu će uz fizikalije razviti i psihičku stranu svoje osobnosti, visoki igrači obično imaju lakši put i rijetko kada su dovedeni u situaciju da uopće sumnjaju u svoju životnu filozofiju i pristup radu.

Kako visine rastu i kako se konkurencija smanjuje, to dolazimo do sve slabijih mentalnih rezultata (odličan primjer su Dwight i Bynum, koji su i dan-danas dva velika klinca, a jedan Kwame Brown, koji ni nakon desetljeća neuspjeha ne sumnja u svoju veličinu jer uredno dobiva garantirane višemilijunske ugovore, savršen je prototip nekoga tko nikada neće postati NBA trener). Naravno, bilo je primjera poput Billa Russella koji su bili uspješni i kao treneri, na kraju krajeva i Phil Jackson je u svoje vrijeme bio back-up šljaker pod koševima. Međutim, čak i takvi košarkaški umovi moraju se suočiti s jednim problemom kojega nešto niže kolega nemaju – pod pritiskom godina njihova tijela su puno sklonija pucanju. Tako i osnove ljudskog tijela staju na putu centrima u daljnoj karijeri, uostalom McHale već sada ima toliko uništena leđa i koljena da prilikom dizanja s klupe podsjeća na Jacksona. Koji je dobar dio zadnje perioda s Lakersima proveo u specijalnoj stolici jer više nije mogao ni sjediti normalno.

BONUS 3.

Ne baš vizualno uzbudljivo, ali nadam se zanimljivo i stimulativno, kompletno trenersko drvo možete pogledati ovdje.

5 thoughts on “RANKING THE COACHES

  1. razlog zasto je doc rivers pao (malo previse) je visoka ocjena talenta (vec receno), ne znam kako si to ocjenjivao ali ako si uzimao kvalitete iz predhodne sezone treba uzimati u obzir i pad koji se mora desiti zbog jos jedne godine na ledjima velike trojke bostona… igraci zadrze talent ali ga ne mogu iskazivati sve minute jer godine pritiscu, doc je zbog svojih defanzivnih specijalnosti ako nista onda nula koja ekipi ne smeta u iskazivanju talenta… uglavnom svaka cast na trudu, i sve dosadasnje rang liste su bile manje vise realne…

    ako nije problem da mi na mail(ili ovdje postas) posaljes formulu po kojoj si rangirao talent igraca… digresija: mozda nije bas najbolje da kvalitet igraca i ekipe nazivamo talentom jer je talent samo jedan mali dio koji utjece na kvalitet…

  2. pad sam uzeo u obzir, i to gledajući promjenu od godine do godine. u slučaju Piercea zadnje tri sezona praktički nema pomaka, Garnett je pak sve bolji kako se oporavaljao od one ozljede koljena, ali regresija je svakako dio jednadžbe, kao i progresija. istina, u ovom slučaju može se tvrditi i kako je minimalna regresija veterana Bostona dobrim dijelom zasluga i Riversa.

    formula za rangiranje igrača bit će objavljena za koji dan, tako da nema smisla da je sad zapisujem, sve će bit objašnjeno do najsitnijih detalja.

    donekle se slažem da je talent dio kvalitete, ali se ne slažem da je jedan mali dio, dapače smatram ga najvažnijim i najvećim dijelom svakog uspjeha. kontekst, bilo prostorni (u kojem klubu i u kojem okruženju), bilo vremenski (u kojoj fazi karijere) zaokružuju cjelinu, ali talent, bilo skupni, bilo individualni su ključni.

  3. Formula mi je na početku čitanja posta činila dosta dobra jer su treneri koji su trebali biti u vrhu, i jesu tu. Ipak, trenere je nekom formulom ipak teže ocijeniti nego na primjer GM-ove jer se trebaju gledati odnos sa igračima, neki potezi koje su povlačili itd. Ne mogu jednostavno zamisliti da jedan Vinny del Negro bude ispred Ricka Carlislea ili jedan Eric Spoelstra ispred Doca Riversa.
    Scott Brooks me tu najviše izenenadio jer je taj prikazao tek u playoffu nešto što nalikuje na košarku. Ono što su Thunderi u protekle dvije sezone prezentirali ne liči na ništa, kao da nisu imali trenera. Također, dosta me muči i psihološki utjecaj Brooksa na momčad. Meni je nerazumljivo da jedan takav trener ne može riješiti problem Westbrooka.

    Nego, da se osvrnem na najveći razlog pisanja mog komentara; Doc Rivers.
    Kao prvo, dosta precijenjeno postavljena razina talenta ove momčadi te okolnosti u kojima je Doc radio u proteklih 5 sezona sa Velikom trojkom.
    Bilo je tu zvijezda, sjajnih igrača i na klupi, 3 Hall of famera ali mora se priznati da je Doc ima dosta pehova.

    U prvoj sezoni sa momčadi u punoj snazi, osvaja naslov prvaka bez ikakve mrlje i kako doliči jednoj takvoj momčadi.
    U slijedećim sezonama je imao nekih pehova kao što je ozljeda Garnetta te odlazak nekih igrača koji poslje nisu dostojno zamijenjeni. I sa dosta osakaćenom momčadi Celticsi su pružili dosta dobar otpor momčadi kao što je Heat.
    Sada bi se želio dotaknuti zadnje sezone gdje je Rivers vukao poteze te su Celticsi proigrali, a baš u protekloj sezoni je Rivers imao mnogobrojne pehove.
    Staru momčad koja nikako nije mogla privući dobre igrače pa su dolazili škart tipa Dooling, Wilcox, Pavlović, Stiemsma i koji su imali značajne minute što bi bilo nezamislivo u 80% drugih momčadi.
    Spomenimo kako je i Garnett bio sve sporiji i svake sezone se udaljavao od koša, kako Pierca sve više pritiskala koljena, a to su 2 od 3 ključna igrača.
    Dalje, izgubljen za čitavu sezonu Jeff Green koji je trebao biti boost sa klupe i glavna zamjena za krila. Onda se ozljedi opet Jermaine O’neal te Celticsi ostanu samo na Wilcoxu kao jedinom centru. Onda i on u pola sezone ima problema sa srcem te biva otpušten. Poslje toga dolazi i ozljeda Allena.
    Po meni je to, jako puno pehova.

    Šta onda Doc radi? Gura Garnetta na centra, u vatru ubacuje mladog Bradleya te Celticsi prave veliku seriju pobjeda. Skok više nije bio toliki problem jer se Garnett manje umarao, a Rondo-Bradley kombinacija je bio pun pogodak.

    Sa takvom momčadi, sa toliko ozljeda, Rivers je uspio doći do finala Konferencije te mu se još i ozlijedio Bradley te se vratio Ray koji je bio potpuno izvan forme. Naravno, još je imao i dvije meč lopte protiv jednog Miamija, a vjerojatno bi igrao i finale da Lebron nije odigrao utakmicu života.

    Ne znam bi li puno trenera doguralo do finala Konferencije sa takvom momčadi.

    btw: ne kužim toliko diskretiranje Bostonovog napada zbog toga što Doc ima 2 najbolja asistenta na svojim pozicijama. Čovjek mora igrati sa onim što ima, a Doc jednostavno mora igrati tako da izbjegava kontakt igru jer nema igrača za to. Ne možeš igru zasnivati na 1 na 1 situacijama ili na agresivnim ulazima u reket ako nemaš igrača za to. Pa jedini igrač koji je mogao raditi neki “cut” je bio Bradley te ga je Doc maksimalno koristio. A neke kretnje u napadu i pickovi koje rade Celticsi su meni savršene i to ne bih pripisao čisto talentu garnetta, Pierca ili Ronda.

  4. Zašto Spoelstra na osnovu rada u jednoj godini (ponavljam, bavimo se samo prošlom sezonom) ne bi mogao biti ispred Riversa? Ako kasnije povlačiš argument da je Rivers imao uspjeh u playoffu, onda moraš uzeti u obzir da je Spoelstra osvojio naslov.

    Ali, oko subjektivnog dojma nema smisla cjepidlačiti, držimo se stvari za koje imamo kontra-argumente. Što bi u saboru rekli, nekoliko ispravaka netočnih navoda.

    – umjesto “Boston nije mogao privući dobre igrače” treba stajati “Boston nije znao izabrati dobre igrače” (trošili novac na O’Neala, Wilcoxa i slične veterane)

    – umjesto “škart je imao minutažu” treba stajati “istrošeni veterani su imali minutažu”, a minute dijeli upravo trener – po Docovom vlastitom priznanju, to je najvažniji dio njegova posla

    Doc jednostavno ne vjeruje mladim igračima. Gdje je bio Bradley proteklu sezonu i pol? Zakopan na klupi toliko da ti nije ostalo ništa misliti nego da je mali totalni promašaj. Onda se ozljeđuje Ray, pa Doc više nema izbora nego vjerovati u Bradleya. Koji okružen s tri sjajna igrača odmah igra vrlo dobro u udarnoj postavi. Tko zna, da su Johnson i Moore dobili šansu, možda su i oni mogli pomoći tijekom sezone.

    Uostalom, i sam Doc je priznao da je Garnetta gurnuo na centra i Bradleya u petorku zato što je morao (jer su O’Neal, za kojega je valjda samo on još vjerovao da može biti koristan, i Ray, otpali). Čovjek je realan, zna da je imao sreće, a imati sreće ne znači biti genijalan, već sretan.

    KG i Pierce, usprkos starosti, i dalje su top 30 igrači u ligi. Što dovodi do sljedećeg

    – “precijenjena razina talenta”

    Boston je jedina momčad uz Heat, Thunder, Spurse i Lakerse koja ima 3 igrača u top 30. Heatova klupa je jednako loša, Spursi imaju puno bolju klupu, a Lakersi su imali kombinaciju ala Boston, dvije stare zvijezde+jedna u naponu snage+loša klupa. Dakle, zašto je pretjerano očekivati da Boston bude top 5 momčad tokom regularnog dijela sezone (i to na Istoku)? Jedini koji odskače od svih trenera u ovih top 5 je Pop, koji je izvukao maksimum iz klupe, dok su svi ostali uglavnom jahali svoj top 3 talent.

    Bostonov odlazak do finala konferencije dakle nije slučajan. Dapače, možemo tvrditi uz popriličnu sigurnost kako bi mnogi treneri uspjeli u istom pothvatu, obzirom da su mladi i nesigurni Spoelstra i Brooks došli do Finala, a Mike Brown do polufinala uz solidan otpor Thunderu.

    Ja osobno prilikom prognoze uopće ne uzimam trenerski faktor u obzir. Mislim, Pop je bez premca najbolji trener u ligi, to se valjda svi možemo složiti, pa opet sjetimo se samo kako su Spursi izgubili od Thundera, nakon 2-0 vodstva.

    I da, ne kužim zašto bi bilo diskreditiranje Bostona isticanje da imaju top 5 asistenta na pozicija playa, ali i na boku i pod košem. To je realnost, bez košarkaškog IQ-u Ronda, Piercea i Garnetta, Bostonov napad zasnovan na preciznosti ne bi mogao funkcionirati. Kako nemaju brzinu da zabijaju lake koševe, da bi bili konkurentni moraju realizirati visokim postotkom organizirane napade. Što je u svijetu NBA obrana izuzetan zahtjev kojega bi bilo nemoguće sprovesti u djelo da spomenuta trojka nije jednostavno sjajna. Doc svakako zaslužuje respekt zbog načina na koji ih koristi, ali Boston je na kraju balade tipična pick & roll – spot up momčad kao i svaka druga, uz isti postotak izolacija, tranzicija i post up situacija kao prosjek lige. Dakle, ja tu ne vidim uopće po čemu su posebni u igri osim isključivo po jedinstvenom i prekrasnom talentu kojega imaju.

    Naravno, kako se radi o kokoš-jaje situacijama, može izgledati kako ti okrećeš svaku situaciju Docu u korist (“vukao je sjajne poteze”), a ja je relativiziram (“imao je sreće kod poteza”). Zato ću radije stajati iza rezultata rangiranja nego iza vlastitog mišljenja, jer smatram da su takvi rezultati barem pošteni, ako već i nisu previše smisleni.

  5. Zbog toga što je Spoelstra i sa najjačom momčadi u ligi nije briljirao tokom regularne sezone, a u playoffu se vadio na sve moguće načine protiv Bostona.
    Opet kažem, usprkos ozljedama više igrača od kojih su neki bili od izrazite važnosti, Rivers je doveo takve osakaćene do finala Konferencije. To se mora cijeniti i ne može mi Spoelstra koji je na pola sezone pogubio sve konce igre biti bolji trener.

    Ne možeš prigovarati Riversu i reći “Boston nije znao izabrati dobre igrače” kada to primarno nije njegov posao. On ima igrače koje ima i sa njima radi.

    “istrošeni veterani su imali minutažu”, ne bih rekao iako je i Rivers bio na to primoran jednim dijelom. Garnett je igrao na programu 5 min igre i 5 min odmora i nekome moraš dati te minute. Wilcox uopće nije toliko bio loš igrač i zavrijedio je svoje minute, Stiemsma iako je rookie, odigrao je dobro i dobro je iskoristio ukazano povjerenje.
    Jednostavno, moraš dati veteranima da igraju kada su udarne snage sa klupe bile ozlijeđene.

    Što se tiče rookiea. Navedi mi trenera koji daje neku značajnu minutažu rookie igračima ako ti nisu Griffin ili Anthony Davis.
    Bradley je prošle sezone igrao povremeno i svoje minute je odlično iskoristio i pokazao je zavidan obrambeni potencijal i Doc je to prepoznao. Prije početka protekle sezone izjavio da računa na Bradleya i on je igrao kao zamjena Rondu. To je sasvim dobra minutaža za jednog sophmorea.
    I Stiemsma je svoje prve minute odlično iskoristio i naravno da će poslije i igrati. Visoki igrač sa dugim rukama im je i bio potreban jer je skok bio kriminalno loš.

    Što se tiče Johnsona i Moorea. JJ je također dobivao priliku i nije to dobro bilo. Loš tajming skoka, nema agresivnosti, šut sa polu-distance uđe ponekad, pick ‘n’ roll loš tako da u toj odluci Doca i podržavam. Raspored je prenatrpan da bi se u pola sezone razvijalo neke rookije. O Mooreu ne želim ni pričati jer taj momak svakako i nije ništa pokazao, a i Celticsi su bili dobro pokriveni na playu tako da im on nije ni trebao.

    Priznajem da je slučaj sa Garnettom i Bradleyem bio splet sretnih okolnosti iako akcije za ta dva igrača sigurno nisu bile slučajne, ako znaš o čemu govorim.

    Što se tiče talenta. Da, precjenjuješ ga, ako govorimo o regularnoj sezoni jer npr. Garnet ili Pierce su bili bolji igrači u playoffu. Možda ih je Rivers štedio, ne znam ali je bilo tako. Garnett koji ne može skočiti 3 puta za redom nije KG, koji izbjegava kontakt itd. što se tiče Pierca, igrao je dosta promijenjivo. Iz početka je vukao ozljedu pa je nizao očajne partije, pa se nakon ozljede polako vraćao sa prosječnim partijama da bi pred sam playoff eksplodirao i dobio mjesto na all-staru ( po meni nezasluženo).
    Dalje, i u ovom slučaju moramo se vratiti na pehove koje su imali Celticsi. Uz momčad koju su imali, Ray se ozlijedi na polovici sezone te se vrati kao Kus, Bradley se ozlijedi prije ključne serije gdje je lako mogao biti prevaga za ulazak u finale i na kraju Jeff Green. Ako ćemo govoriti o talentu Celticsa, to se mora spomenuti jer praktički otpadaš na ta 3 igrača. I da, Miami ima jaču klupu i to se vidjelo u samoj seriji Mia-Bos.

    Naravno da ulazak u finale Konferencije nije slučajan jer je to rezultat nekog rada. defintivno se ne bih složio da bi trener tipa Brooks doveo ovu momčad do finala Konferencije. Možda ako bi mu dali u ruke momčad pred sam playoff iako mislim da bi ispao od Hawksa.

    Pierce, garnett i Rondo su vrhunski igrači, a što se tiče Bostonovog napada, ne bih rekao da je to sve na košarkaški IQ njih trojice. Kada pogledaš koliko ruku promijeni lopta u jednom napadu ili ako pogledaš kretnje igrača u napadu, to nije čisto na njihov košarkaški IQ iako su ti igrači i poznati po tome.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *