RANKING THE PLAYERS, PART TWO (12-34)

Jedna napomena za početak – kod igrača s istim brojem bodova, prednost je dobio onaj s boljim sirovim brojkama (bez ocjena za vještine i ostalih prilagodbi uzorka). To mi se učinilo boljim načinom za odvojiti izjednačene od bacanja novčića, iako je princip sličan. Na kraju krajeva, pozicije su ionako manje bitne, tu su čisto radi atraktivnosti (svi vole power rankingse), ono važno su bodovi i kategorije.

DRUGE OPCIJE

12. PAU GASOL (Lakers), 99 bodova

Nesuđeni MVP Finala 2010. prošle sezone je učinkom pao za jednu kategoriju, što je, obzirom na kontekst u kojem je bio treća opcija (a što donosi dosta negativnih bodova), bilo sasvim razumljivo. Dolascima Nasha i Howarda stvari se neće bitnije promijeniti, što je u biti dobra stvar – Pau je ušao u veteranske godine (32) i ovakvo okruženje samo će mu pomoći da zaustavi regresiju, dok će učinkom bez konkurencije biti najbolja treća opcija u ligi.

13. TIM DUNCAN (Spurs), 98 bodova

Čak i nakon što mu oduzmemo bodove zbog skromnije minutaže i poznih godina, Duncan ostaje temelj Spursa svojim fenomenalnim vještinama – još uvijek je pouzdan strijelac i obrambeni igrač, odličan skakač i (što je ključno) vrhunski asistent. Kako sistem zbog minimalnih regresija tijekom zadnjih nekoliko sezona ne vidi razloga da Timmy ne odigra još jednu odličnu godinu, izgleda kako od društva iz San Antonia možemo očekivati novih 50+ pobjeda.

14. MANU GINOBILI (Spurs), 94 boda

Ginobili lani nije igrao puno, ali kada je igrao Spursi su bili nepobjedivi. Uostalom, činjenica da su njegovim povratkom u rotaciju krenuli na suludi niz pobjeda i da su protiv Thundera bili u igri isključivo u trenutcima dok je on bio na top razini, sve govori. Manuov problem je što sistem ne vjeruje čovjeku koji iz sezone u sezonu dobiva ogroman broj negativnih bodova na račun propuštenih utakmica, a tu je i problem smanjene minutaže i izuzetno povoljnog konteksta. Da bodujemo samo sirovi učinak, bez prilagodbi, Ginobili bi lakoćom završio u kategoriji iznad. Ovako je i dalje ultimativni joker, all-round najviše kategorije (njegove sposobnosti kreacije za sebe i druge su na franšiznim visinama) oko kojega ipak ne možeš graditi, ali koji u stanju svaku večer biti razlika između pobjede i poraza.

15. CHRIS BOSH (Heat), 94 boda

Dok Wadeu ni godine ni dodatak Jamesa nisu smetali da zadrži franšizni učinak, Bosh je u ulozi treće opcije logično izgubio korak s brojkama koje je ostvarivao u Torontu. S druge strane, dolazak u Heat je do jučer minus obrambenog igrača pretvorio u solidnog zonskog braniča, dok je dodatak fenomenalnog vanjskog šuta gotovo anulirao manjak prilika za kreaciju. Sistem je lud za njegovim vještinama i godinama (28) te mu predviđa popriličan skok u idućoj sezoni (prošle sezone bio je negativan po minutaži jer je Spoelstra nepotrebno rotirao previše visokih, a i propustio je određeni broj utakmica zbog sitnih i dosadnih ozljeda).

16. KEVIN GARNETT (Celtics), 93 boda

Slično kao i Duncan, KG dobiva minus bodove zbog nešto skromnije minutaže i poznih godina, ali sve to nadoknađuje all-round vještinama koje gotovo da nemaju premca među visokim igračima. Njegova regresija obzirom na kilometražu je očita, ali i sasvim realna, pa će, osim ako ne dođe do ozbiljnih problema kao što su bili oni s koljenom od prije nekoliko sezona, Garnettovi talenti nastaviti biti temelj Bostonovih ambicija i kroz iduću sezonu.

17. CARMELO ANTHONY (Knicks), 92 boda

Melo je igrač u najboljim godinama i primjer konstantnosti kakav se rijetko sreće. Denver, New York, zdrav, ozljeđen, čovjek izgleda uvijek nekako nađe načina da odradi posao, odnosno ono u čemu je među najboljima – zabijanje koševa. Ono što mu je pomoglo da se izdvoji iz skupine swingmana koja slijedi su lanjski izuzetni all-round učinci (sjajna sezona kao skakač i asistent, uz nikada bolje obrambene brojke koje su dobrim dijelom zasluga Chandlera i Woodsona). Obzirom da ga čeka još jedna sezona u istom okruženju, s Woodsonom kao trenerom od starta te bez uračunatih dosadnih ozljeda koje su ga često mučile tijekom lockout sezone, prognoza glasi – još jednom izuzetno stabilno, s mogućnosti pozitivnih pomaka. Ipak, ne tolikih da skoči u kategoriju iznad.

18. JAMES HARDEN (Thunder), 91 bod

Njegov lanjski kvantni skok je bio takve jačine da je učinio gotovo nebitnim one slabije sezone prije toga. Sada je samo pitanje što je stvarnost i gdje je sredina. Sistem od Hardena očekuje mali korak unazad, vjerujući da je ono lani prezentirano njegov vrh, a i kontekst (uloga u momčadi te sjajni suigrači) i minutaža ne pomažu. Ono što pomaže su mladost i all-round vještine koje ukazuju da je skok u kategoriju iznad u skoroj budućnosti itekako realan.

19. ANDRE IGUODALA (Nuggets), 91 bod

Novi vođa Nuggetsa konačno će dobiti priliku zaigrati s nešto talentiranijim rosterom i bit će izuzetno zanimljivo pratiti kakve će partije pružati i on i Denver. Iggy je solidan all-round igrač zanimljivih vještina – iako swingman, njegova oružja nisu šut i dribling, već obrana, skok i asist. Ta žilavost lani je rezultirala sezonom karijere (koja se, gle čuda, dogodila u 27-oj godini) nakon koje bi trebao uslijediti lagani pad, pad kojega bi poboljšani kontekst (sistem Georgea Karla, bolji playmaker, bolji šuteri) trebao u potpunosti anulirati. Njegova nirvana će tako trajati barem još do kraja ovog ugovora u Denveru (iduće dvije sezone).

20. LAMARCUS ALDRIDGE (Blazers), 90 bodova

Lanjsko izdanje Blazersa izuzetan je primjer kako se svaka prognoza, ma koliko bila bazirana na obilju racionalnih podataka, može slomiti ako dođe do krivog spoja. Možda nikada nećemo saznati što se to dogodilo u Portlandu zbog čega je jedna rasna playoff momčad, koja je sjajno ušla u sezonu, odjednom prestala igrati košarku, ali znamo da Aldridge na to nije utjecao prezentacijom na parketu (što se događalo u svlačionici, e to je već druga priča). LMA je samo potvrdio status prve opcije u momčadi koju je stekao godinu ranije, odradivši izuzetan posao kao strijelac. Međutim, sistem usprkos samo 26 godina na leđima ne vjeruje u njegov daljnji napredak. Prvo, iduće sezone čeka ga igra u izuzetno klimavom kontekstu, s lošim rosterom i nedefiniranom ulogom u kojoj će se od njega možda tražiti previše. Drugo, njegove ocjene za vještine su tako skromne da sistem ne vidi načina po kojem bi na takve izazove mogao odgovoriti te se učinkom izdići iznad ove kategorije – LMA je loš skakač i obrambeni igrač za prvog visokog (to će još više doći do izražaja bude li prisiljen igrati centra). Njegove izuzetne kreatorske sposobnosti, kako za sebe, tako i za druge, te solidan šut, bili bi obilježja vrhunskog talenta da LMA ikako može prestati biti igrač finese. Dok ne bude radio ono što se od prvog visokog u momčadi očekuje, slaganje momčadi oko njega bit će prava mala avantura.

21. ZACH RANDOLPH (Grizzlies), 90 bodova

Obzirom da je Zach lani propustio najveći dio sezone, njegove prošlogodišnje brojke poslužile su više kao pokazatelj u kojem će se smjeru kretati ostatak karijere nego temelj konačne ocjene. Prosjek prošle tri sezone pak jasno govori da je Zach zašao u nirvanu – mentalno i fizički bio je na optimumu. Šteta što je zbog ozljede izgubio jednu godinu svog vrhunca, ali, čak i da se posljedice ozljede nastave osjećati (a oštećeni ligamenti koljena obično ostave traga i sezonu nakon povratka na parket), Z-Bo bi trebao ostati pouzdan strijelac i skakač, s dovoljno all-round vještina da traje čak i u vremenima kada više ne bude dorastao ulozi prve ili druge opcije. Sistem je blag što se tiče iduće sezone i ne očekuje značajniji pad od prosjeka zbog dobrih partija koje pružao nakon povratka na parkete, ali obzirom na povijest ozljeda, prelazak 30-e i tešku konstituciju, možda je i malo preoptimističan u ovom slučaju.

22. PAUL PIERCE (Celtics), 90 bodova

Iako se radi o ultimativnom klišeju, Pierce je stvarno kao vino – što stariji, to bolji. Jasno je kako odavno fizički ne može nositi najveći teret u napadu kao što je to radio prije 6-7 sezona, ali njegovi all-round talenti i školska regresija iz sezone u sezonu ukazuju na to da će više nego pošteno odraditi preostale dvije godine na ugovoru.

23. STEVE NASH (Lakers), 89 bodova

Nash u povijesti ima samo jednog igrača s kojim se može usporediti, a to je John Stockton. Dotični gospodin je u mirovinu otišao u 40-oj, a da pri tome nije pokazao nikakav značajniji pad – obzirom na regresiju koju je imao, naravno pod uvjetom da bi je zadržao na tom stupnju, Stockton je komotno mogao igrati još 5 sezona prije nego bi se pretvorio u dodavača ručnika. Nije isključeno da će Steve imati baš takav put. Lani je u kontekstu poprilično loše momčadi uspio ostvariti izuzetne učinke, pa iako je regresija prisutna, definitivno nije dovoljna da bi se brinuli za njega iduće sezone. Kao strijelac, šuter i asistent, Nash će biti debelo iznad prosjeka dok god ima standardnu minutažu. I dok god mu to tijelo dozvoli.

24. RUSSELL WESTBROOK (Thunder), 89 bodova

Westbrook prošle sezone nije napravio kvantni skok, ali definitivno je napredovao u svim segmentima igre (osim obrane – negativni bodovi u toj kategoriji itekako ga koštaju boljeg plasmana). Možda je jedan od kandidata za kvantni skok (sjajne igre u playoffu najveći su pokazatelj mogućnosti takvog razvoja događaja), možda će tek napredovati standardnom progresijom, ali, u svakom slučaju, na kraju iduće sezone trebao bi se nalaziti nekoliko pozicija više.

25. AL HORFORD (Hawks), 88 bodova

Kod Horforda je situacija slična kao i kod Randolpha što se konačnih bodova tiče, kao osnova poslužio je trogodišnji prosjek obzirom da lani nije ni igrao. Međutim, dok je kod Zacha strelica putanje karijere usmjerena prema dolje, Ala tek čeka ulazak u vlastitu nirvanu. Po onome što je pokazao u sezoni prije ozljede, napredak je neminovan. Iako po vještinama nigdje nije briljirao (najviše bodova ostvario kao skakač i asistent), njegova zaokruženost kao osobe i igrača priziva all-star nastup već sljedeće sezone, a i 4-5 sezona nakon.

26. RYAN ANDERSON (Hornets), 87 bodova

Kakav učinak će Anderson imati bez Howarda i Van Gundya? Sistem kaže znatno slabiji (playoff serija protiv Pacersa pokazala je što se događa kada se obrane fokusiraju na branjenje njegova šuta za tri). Čekaj, ako sistem kaže znatno slabiji, zašto je ovaj simpatični bijeli brat i dalje među top 30 igrača? Pa, zato što je prije primjene sistema, dakle samo gledajući gole učinke, bio top 15 igrač u NBA. Prve poveznice? Kevin Love i Dirk Nowitzki. U većini kategorija Anderson je pratio ovu dvojicu u stopu – bolji je obrambeni igrač od Lovea, Love je bolji skakač, a s Dirkom praktički ima isti broj bodova u svim kategorijama. Ono gdje su ma pak obojica debelo pobjegla je ono najvažnije – kreacija (upravo ono što razlikuje one najbolje od drugih banana). Anderson je fantastičan šuter Love/Dirk kategorije, ali striktno ovisan o talentu pored sebe. S tim da nikada ne znaš – iako mu sistem predviđa pad, u slučaju da Gordon i Davis odrade vrhunski posao, možda si čak popravi poziciju i zaigra na razini iz Orlanda.

27. JOSH SMITH (Hawks), 87 bodova

Lanjskom sezonom, najboljom u karijeri, Josh je ušao u nirvana fazu svoje karijere koja bi trebala trajati još barem jednu godinu. Napredak je gotovo nemoguć, osim ako ne prestane uzimati loše šuteve (neće, zato i kažem da je nemoguć), a razlog za to je i neprirodno partnerstvo s Horfordom. Iako su obojica u kategoriji visokih i definitivno mogu igrati skupa, vještine im se u tolikoj mjeri poklapaju (igra licem košu i razigravanje s vrha posta najveća im je snaga) da zasigurno smetaju jedan drugome kada je završni učinak u pitanju.

28. MARC GASOL (Grizzlies), 86 bodova

Mlađi Gasol je zanimljiv po tome što je jedan od rijetkih visokih igrača koji je pozitivan u svih 5 kategorija talenta, a da pri tome ni u jednoj nije odličan. Njegova all-round pouzdanost idealno je obilježje druge opcije, a njegova konstantnost tijekom zadnje tri sezone je hvale vrijedna. Obzirom da ulazi u najbolje godine za centra (napunit će 28 tijekom iduće sezone) jasno je kako će se ta konstanta nastaviti, ali i da će iduće sezone ukupni učinak ipak malo pasti zbog povratka na staro – s Randolphom u postavi, više neće biti potrebe da doslovno svaki drugi napad Memphisa ide preko Marca (obzirom na to kako je dobro nosio teret prošle sezone, sad se samo postavlja pitanje da li je to dobro ili loše za momčad).

29. RAJON RONDO (Celtics), 85 bodova

Motor Celticsa trebao bi iskoristiti još jednu izuzetnu sezonu Piercea i Garnetta te poboljšanu rotaciju kako bi Boston opet odveo u finale konferencije. Sistem ne očekuje značajniji daljnji napredak jer obzirom na ulogu u momčadi, godine i skup vještina (plus asistent i obrambeni igrač, minus šuter te solidan strijelac i skakač), očito je kako Rondo već četiri godine igra na istoj visokoj razini uz minimalne pomake koji su ovisniji o promjeni konteksta (više prilika i važnija uloga u napadu zadnjih par godina doveli su do rasta učinka) nego o njegovom individualnom napretku.

30. DANNY GRANGER (Pacers), 84 boda

Granger je idealan primjer solidnog swingmana koji nikada nije imao plafon za biti nešto više od druge opcije. Zašto to ističem? Zato što takvi bočni igrači svoj plafon doživljavaju nešto ranije, dok su na vrhuncu fizičke moći (oko 25-e godine), a već u 27-oj, kada vrhunski talenti obično uđu u stadij nirvane, počinje njihov pad jer lagano ostaju bez fizikalija. Iako je ovo moja osobna teorija koja nije dio sistema, čak i po sistemu Dannya očekuje mala regresija u odnosu na prošlu godinu koja je, usprkos lošem šutu, bila jedna od boljih Grangerovih all-round sezona.

31. JOE JOHNSON (Nets), 83 boda

Da li zbog lockouta ili nešto drugačije uloge u koju ga je stavio Drew (više ga je koristio kao drugu nego prvu opciju), Joe je lani napravio svojevrsno čudo, okrenuo je biološki sat i umjesto regresije napravio progresiju s rezultatima puno bližima onome što je prikazivao 2010. nego 2011. Ipak, očekivati da još jednom ponovi nešto slično, obzirom na pozne godine i poziciju (swingmani, pogotovo krupni kao Joe, ranije stare od playeva i visokih), nije realno. Ono što će Johnsona i dalje činiti kvalitetnim igračem na Istoku, a možda i graničnim all-starom, bit će prije svega iskustvo i izuzetna all-round kvaliteta koju odlično koristi dok se iz kreatora polako pretvara u šutera. Uspije li pri tome biti koristan i u obrani i kao asistent, dat će Netsima kvalitetno oružje. Ne i vrijednost za uloženi novac, ali te detalje nisam uopće htio uzimati ovom prilikom u obzir – zašto kazniti igrača zato što mu je neki nesposobnjaković dao 100 milja viška?

32. DERON WILLIAMS (Nets), 83 boda

Možda se ovo nekom učini niskim plasmanom za igrača kojega smo do prije tri godine smatrali ravnim Chrisu Paulu, ali u tome i jeste problem. To je bilo prije tri godine, a u međuvremenu Williams nije napravio ništa čime bi zadržao takvu reputaciju (i to tijekom zlatnih godina karijere). Na stranu mizerna sezona i pol u Netsima, što je period koji se uvijek može pripisati lošem kontekstu, njegova zadnje godina i pol u Jazzu nisu bile ništa bolje. Sistem svakako očekuje korak naprijed u odnosu na lani, obzirom na poboljšanje rostera (i činjenicu da gore od prošle godine ne može), ali čak i kada se njegovi šuterski potencijali približe višim vrijednostima, ostaje ogromna rupa izazvana lošim obrambenim brojkama koje ga prate od prve sezone u ligi. Koliko god bio izuzetan kreator i dribler, a često i strijelac, čovjek jednostavno nije all-round klasa koja može momčad učiniti boljom bez značajne pomoći.

33. ERIC GORDON (Hornets), 80 bodova

Kao i Randolph i Horford, Gordon je prvenstveno valoriziran na temelju onoga što je bilo prije. Brojke u onih 9 utakmica koliko ih je odigrao lani stvarno su bile sjajne i mogu poslužiti kao putokaz koliko dobar može biti kada je na parketu, ali za sada su temelj svega one tri godine u Clippersima, tijekom kojih je iz sezone u sezonu napredovao takvim ritmom da bi sve osim all-star nastupa iduće sezone bilo razočaranje. Sistem ga zbog toga voli, a ocjene vještina su mu izvan pameti – kao kreator i all-round igrač, Gordon je na razini s dvojkama poput Hardena i Ginobilia. Naravno, dok ne ostane zdrav i ne dokaže to u jednoj pravoj sezoni, negativni bodovi zbog broja utakmica i minutaže držat će ga na ovoj puno skromnijoj poziciji.

34. AL JEFFERSON (Jazz), 80 bodova

Iako izgleda kao da ima 40 godina, Big Al tek je ušao u svoje najbolje razdoblje. I dok u Jazzu razmišljaju kako dalje (ostaviti veterane ili se okrenuti mladima), Big Al će nuditi vrhunsku kombinaciju koševa i skokova, uz solidan šutersko-asistentski učinak. Njegov problem javlja se tek na drugom kraju parketa – Jefferson nema ni brzine ni snage za redovno igrati kvalitetnu obranu. Bez obzira na sve, iako zbog konteksta (konkurencija na pozicijama u momčadi sve je bolja) i lanjske debelo iznad-prosječne sezone sistem baš nije uvjeren da je Big Al sposoban ponoviti najbolje partije života, dok god ima startne minute, učinak neće izostati.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *