SOUTHWEST

SAN ANTONIO

THAT WAS THEN:

Zaokupljeni pričama o starim Spursima i tome kako je došlo vrijeme da rezultatski uspore, mnogi su zanemarili lakoću kojom ova organizacija uspijeva uštrcati dozu svježine u svoju veteransku jezgru. Sav pad koji su manifestirali Duncan i Ginobili nadoknađen je dovođenjem mladih 3&D atleta Greena i Leonarda u petorku, a duboka rotacija pobrinula se da kvaliteta igre ne pada previše nakon što udarni igrači sjednu na klupu (a sjedili su često, obzirom da je Parker s 32 minute po utakmici bio najzaposleniji starter). Blair, Bonner, Neal i Splitter, uz kasniji dodatak Jacksona i Diawa, itekako su se pokazali sposobnima odraditi svoje u napadu kao preteći orkestar kojim je ove sezone, nakon što je Ginobili zbog ozljede opet prešao u ulogu šestog igrača, pouzdano dirigirao Tony Parker.

Sva ova imena omogućila su da Spursi imaju najučinkovitiji napad u ligi sposoban zabiti 111 poena na 100 posjeda lopte (drugoplasirana Oklahoma je zaostajala za njima cijeli poen), a njihova dominacija u trpanju koševa dovela je do nekoliko izuzetnih pothvata. Osim što su još jednom dokazali svoju veličinu završivši transformaciju iz šampionske obrambene momčadi u potencijalnog izazivača oslonjenog na napad, Spursi su u jednom trenutku prošle sezone imali niz od 20 pobjeda koji je završio u trećoj utakmici finala Zapada protiv Thundera.

U toj istoj seriji u utakmici broj dva prezentirali su najboljih 48 minuta košarke prošle sezone, izrešetavši Thunder s 11 trica i 27 asista na putu do 120 poena, uz zadivljujuću prezentaciju kruženja lopte po perimetru i sjajan miks flex i pick & roll akcije. Također, na kraju sezone imali su čak 7 igrača s više od 19 minuta i 9 poena u prosjeku, što dovoljno govori o svi za jednog mentalitetu kojega je svih ovih godina propovijedao Popovich.

Nažalost, usprkos svim napadačkim talentima, Spursi su drugu godinu za redom u playoffu ispali relativno rano u odnosu na rezultate iz regularne sezone zbog nedovoljno dobre obrane. Njihov 11. učinak u defanzivi nije loš sam po sebi, ali teško je očekivati da ga napad može izvući baš svake večeri, posebice u susretima protiv balansiranijih izazivača. Još veći problem od ukupnog učinka Spursima je drugu godinu za redom predstavljao izbor drugog visokog igrača – bez pokretnog centra koji može zatvarati prostor, Duncan je previše usamljen pod košem, a njihova obrana previše je ranjiva pred pick igrom i ulazima.

Logika je jasna – izazivači uglavnom imaju fenomenalne atlete na perimetru koje ne može zaustaviti jedan igrač, a kako Spursi u ovom kontekstu nemaju vrhunsku zadnju liniju obrane, dotične atlete su imale lagan zadatak zabiti jednom kada bi prošle prvu liniju obrane (kojoj također nedostaje stoper Bowenovskih kvaliteta kakvoga su nekoć imali). Uostalom, podatak da su po protivničkom postotku šuta iz igre Spursi bili tek 16. dovoljno govori, takvu obranu nisu mogli izvući ni minimalni broj prekršaja ni sjajan postotak skoka.

Tako je čak i usred svih rezultatskih uspjeha Pop u playoffu opet naglavce okrenuo rotaciju visokih ne bi li izmislio partnera Duncanu, ali pokazalo se kako su Bonner, Diaw, Splitter i Blair prije svega situacijski igrači, nikako rasni starteri (Blair je tu kada treba energija u skoku, Bonner kada treba širiti reket, Diaw kada trebe razigrati s vrha posta, a Splittera kada se treba gurati pod košem). U principu, Splitter jedini ima potencijal za odraditi poštenih 30 minuta, ali njegov problem je što ima previše sličnosti s Duncanom (jednako je spor u rotacijama), zbog čega je idealan kao njegov back-up, nikako kao partner.

THIS IS NOW:

Ako je zadnje dvije godine u analizi Spursa dominantan motiv bio starost njihovih udarnih igrača kao siguran pokazatelj propasti, ove godine pak to bi trebala postati njihova sposobnost da dominiraju regularnom sezonom. S dvije petorke, do savršenstva dovedenim stilom igre, idealno posloženim balansom između nositelja i igrača zadatka te s liderima poput Popa i Duncana, koji ni trenutka ne ispuštaju iz vida širu sliku, Spursi su stvarno mašina kao stvorena da ne gubi od slabijih protivnika.

Međutim, činjenica da je još jedno ljeto prošlo a da se nisu ozbiljnije pojačali pod košem, jasno ukazuje da će ih, u sudarima protiv jednakih ili boljih, glave vrlo vjerojatno opet doći ista boljka – slabašna obrana reketa. Produženje s Duncanom do 2014. (uz Timmyevu opciju za još jednu sezonu) jasan je znak kako su Spursi spremni još par puta pokušati iskoristiti nedostatak istinske dominantne franšize u ovom trenutku NBA povijesti, ali, obzirom na popunjen salary cap, teško da mogu računati na ozbiljnije pojačanje bez značajnijih odricanja, bilo financijskih, bilo igračkih.

Ono na što zasigurno računaju je rast iznutra, posebice od sjajnog rookiea Leonarda koji bi u nekim kombinacijama svojom dužinom mogao biti idealna protuteža niskim postavama kakve koriste Miami i Oklahoma. S druge strane, prelazak Howarda u Lakerse i prisustvo Memphisa u diviziji i dalje ukazuje na potencijalne probleme koje ni Leonardova pretvorba u obrambenog asa (koja je još uvijek u sferi projekcije) ne može sakriti.

Možemo primijetiti da su Spursi u odnosu na lanjsku momčad danas čak i dublji, pogotovo na vanjskim pozicijama gdje ostanak Millsa i dolazak De Cola donosi i treću opciju na jedinici i dvojki. Ostanak Diawa pak dobra je vijest za rotaciju pod košem, posebice u napadu gdje bi Diawov osjećaj za asist trebao dodatno pojačati već ionako savršeno kretanje lopte Spursa. Obrambeno, Diaw je svakako plus u odnosu na Blaira i Bonnera, ali ne preveliki obzirom da ni on nema elitnu pokretljivost koja bi mogla sakriti Duncanovu dob.

Uglavnom, prognozirati Spursima išta drugačiji rasplet od onoga kojega gledamo već dvije godine ne bi bilo utemeljno u nikakvoj logici. Izuzetna širina u napadu s gomilom rješenja i sjajnim unutar-van balansom, a sve skupa podcrtano gomilom trica, još jednom će donijeti gomilu pobjeda koje će rezultirati visokom playoff pozicijom. Ipak, za napraviti korak više u odnosu na rezultate zadnje dvije sezone, trebati će se ili pojačati ili imati sreće. Ovo prvo značilo bi dovesti igrača u rangu Varejao koji bi pomogao obranu ubaciti u top 8, a ovo drugo izbjeći Oklahomu u naponu snage u playoffu (slabije izdanje Thundera, u kojem se forsira skok-šut umjesto ulaza, nešto je s čime se Spursi mogu nositi), odnosno Lakerse u bilo kakvom obliku.

Ako se nekako prošvercaju do Finala, protiv Heata i njihove agresivne obrane sklone ostavljanju rupa na perimetru svakako imaju šanse, pogotovo budu li u stanju ponoviti šuterske postotke Dallasa od prije dvije godine, postotke koji se u principu ne razlikuju previše od onoga što su Spursi prezentirali prošle sezone dok ih OKC nije pomeo. Ono što ih ipak razlikuje od Dallas nedostatak je nekoga tko bi glumio Tysona Chandlera.

PLUS:

Drugi po ubačenim tricama te prvi po postotku ubačenih trica. Prvi po ubačajima iz igre, odnosno prvi po postotku šuta iz igre. Četvrti po broju asistencija (samo Denver, Boston i Milwaukee su ih skupili više) i treći po broju izgubljenih lopti (samo Clippersi i Sixersi su bili pažljiviji s loptom). Ovakvi napadački učinci ne govori samo o jednom do savršenstva dovedenom stilu igre, već i o efikasnosti ravnoj onoj u NBA2K kada igraš s najboljim napadom protiv najslabije obrane. I to na najnižem levelu. Dok god su u stanju pružati ovakve partije, nema potrebe sumnjati da će igrati ne samo uspješnu, već i najljepšu napadačku košarku u ligi.

MINUS:

Gdje je taj veliki čovjek koji može braniti pick & roll? Dvije godine za redom gaze regularnom sezonom s Blairom kao drugim visokim (2010. šesti po minutama, 2011. peti) i primarnim partnerom Timmyu zbog lakoće kojom trpa u reketu nakon hi-lo kombinacija, a onda dođe playoff i potpuno ga zanemare (protiv Memphisa ga prije dvije godine nisu ni koristili zbog nezgodnog matchupa, šansu je dobio Antonio McDyess kao nešto žilaviji obrambeni igrač, a lani su ga opet zaboravili nauštrb tek pristiglog Diawa i Splittera koji se izborio za titulu trećeg visokog u rotaciji). Mislim, za jednu momčad koju krasi izuzetna inteligencija izvan i na parketu (potencirana i činjenicom da danas gotovo trećina lige ima GM-ove iz njihova inkubatora), ovakvo ignoriranje realnosti zabrinjavajuće je. Ako se očito ne nekoga ne možete i ne želite osloniti kada je najvažnije, zašto ne pokušate već jednom pronaći alternativu?

MEMPHIS

THAT WAS THEN:

Prošle sezone Memphis je mnogima bio favorit iz sjene za osvajanje Zapada, a takvo razmišljanje temeljilo se na dominantnoj post igri dvojca Randolph-Gasol i povratku u petorku Rudya Gaya, koji je teoretski trebao donijeti all-star kvalitetu na bok nakon što je godinu ranije proveo dio sezone i playoff izvan parketa. Ozljeda Randolpha pak ubrzo je Memphis stavila u situaciju sličnu lanjskoj kada su igrali bez Gaya, a ni Gay se nije baš pokazao all-star napadačem, uglavnom se zabavljajući trošenjem gomile lopti iz nerezonskih situacija.

Međutim, put u playoff nije dolazio u pitanje jer je Hollins igru u potpunosti izgradio oko Gasolova all-round učinka. Također, Grizzliesi su i bez Zacha nastavili uništavati protivnike obranom i skokom. Najveće oružje njihova napada tako su bile kontre nakon Allenova presinga i trpanje odbijanaca nakon napadačkog skoka. Osim u ovim dodatnim kategorijama, Memphis je napadački bio izrazito jalov (tek 19. učinak u NBA), prvenstveno zato što ih je lako bilo zaustaviti zonom.

Bez vanjskog šuta nije bilo širenja reketa, a bez prostora u reketu teže je bilo kreirati za sebe i druge, što su itekako osjetili Conley, Gasol, Gay i Mayo, koji su svi ostvarili znatnu regresiju po pitanju postotka šuta iz igre. Osim šuta, Memphisu je najveći problem predstavljala slabašna rotacija, posebice na vanjskim pozicijama. Naime, Hollins je cijelu sezonu izgurao praktički s rotacijom od tri beka u kojoj je Mayo često glumio back-up playa, sve kako bi izbjegao dati minute jeftinim promašajima poput Parga i Selbya, a nešto kasnije i Arenasa.

Kao i godinu ranije, Memphis je opet gomilu minuta dao jednom swingmanu bez šuta (umjesto Younga ovaj put radilo se o Pondexteru), a kada uzmemo u obzir da je Tony Allen isključivo u petorci zbog svojih obrambenih kvaliteta, postaje jasno kako se bolje od ovoga nije moglo s toliko limitiranih napadača.

Obrana je na kraju bila ta koje je izvukla stvar. S pet kvalitetnih atleta na parketu, a prvenstveno zahvaljujući Allenu i Gasolu, Memphis je čuvao reket, zatvarao tranziciju i bio izuzetna 1 na 1 obrambena momčad. Povratak Zacha pri kraju sezone donio je određenu živost u napad, posebice dok je Zach u hvatanju forme ulazio u igru s klupe, međutim u playoffu se sve vrlo brzo raspalo. Neuigranost između Gaya i dvojca pod košem dodatno je umrtvila napad, a umor zbog raubanja iz regularne sezone napravio je ostalo, posebice u slučaju Gasola i Mayoa koji su odigrali blijedu seriju s Clippersima, prvi energetski, a drugi šuterski.

Ako ovo iskustvo može donijeti išta pozitivnoga, to je svakako saznanje da su, usprkos svim problemima, Grizzliesi relativno lako ušli u playoff i da su do zadnjih minuta imali šanse plasirati se u drugi krug. Dakle, drugu godinu za redom potvrdilo se kako potencijal za nešto više postoji, ali problem je kako ga realizirati i pri tome sakriti slabe strane.

THIS IS NOW:

Iako se status quo ne čini kao idealan način za poboljšati momčad, u Memphisu se nadaju da će konačno cijela sezona jezgre i nešto energičnija klupa biti dovoljni za održati pedigre opasne momčadi sposobne skinuti favorite. Bayless je došao umjesto Mayoa, što na papiru ne predstavlja problem jer se radi o sličnom tipu combo-beka koji najbolje funkcionira u ulozi instant strijelca s klupe, ali problem je sklonost Baylessa ozljedama. Mayov možda najveći plus, posebice u ovako tankoj momčadi, bio je taj što nije propuštao utakmice (samo 11 u 4 sezone), dok je Bayless sušta suprotnost po tom pitanju s prosjekom od 20 preskočenih utakmica po sezoni.

Stilska razlika između njih dvoje leži u tome što je Mayo bolji catch & shoot igrač dok je Bayless eksplozivniji s loptom, ali u principu učinci bi trebali ostati slični, što je bitno jer je Mayo bio najbolji tricaš na rosteru (teoretski, u slučaju da Bayless propusti dio sezone, protivnici mogu stati u zonu oko reketa, zatvoriti Conleya i mirno gledati kako ostatak Grizzliesa baca cigle). Bayless će svakako zbog driblinga i ulaza više minuta dobiti na jedinici nego je to bio slučaj s Mayom, a to znači da će uz Pondextera (koji je tek aktivno tijelo na parketu) priliku za igru na boku dobiti nešto kreativnije mlade snage – Ellington (šuter pristigao iz Minnesote sklon pucati duge dvojke umjesto trica), Wroten (rookie sjajnih fizikalija koji bi mogao imati rolu sličnu Bledsoeu na račun energije) i Selby (lani odradio solidnu sezonu u NBDL-u koja je kulminirala NBA2K šuterskim brojkama na ljetnoj ligi, draftiran kao play, ali pokazao najviše u ulozi combo strijelca bez savjesti).

Pokaže li samo jedan od ovih mladih bekova dovoljno da ga se uključi u stalnu rotaciju, Memphis će riješiti jedan veliki problem. Ne zasluže li povjerenje Hollinsa, sve se opet vraća na lanjsku taktiku rotiranja tri igrača, koja definitivno ima smisla u playoffu, ali ne i u regularnoj sezoni.

U tom slučaju slično rotiranje tri igrača očekuje ih i na boku, gdje bi Gayeva šuterska renesansa bila ključ obzirom na prisustvo Allena i Pondextera. Obzirom da Zach i dalje zahtijeva dobru dozu udvajanja, moguće je da Gay vrati svoje postotke na normalu, jasno pod uvjetom da se koncentrira na spot up ulogu umjesto na iso košarku (u ovim prvim situacijama bio je iznadprosječan, u ovim drugim ispodprosječan u odnosu na ostatak lige, ali to ga svejedno nije spriječilo da skoro duplo više lopti troši u izolaciji). Dogodi li se nešto slično s Conleyem i Gasolom (Marc je posebice patio šuterski bez svog partnera), Memphis bi trebao preko noći dobiti znatno bolju realizaciju za dva poena, što bi im definitivno bilo najveće moguće pojačanje u novoj sezoni.

Pod košem imaju nešto veći izbor tijela, vraća se treći čovjek Arthur (doduše, polomio se odmah na startu kampa zbog čega će opet propustiti barem prvi mjesec sezone), pick & pop specijalac solidne pokretljivosti u obrani zbog koje je prije dvije sezone bio idealna pratnja Gasolu i posebice Randolphu (koji nije baš mobilan u obrani). Također, zadržali su i Speightsa, lani na brzinu dovedenog upravo da popuni prazninu nastalu ozljedama Zacha i Arthura, koji će pokupiti svoju kvotu skokova i pri tome uzeti gomilu šuteva s poludistance, a tu je i solidni back-up centar Haddadi koji skakačko-obrambenim postotcima asocira na Omera Asika (doduše, njegove brojke ostvarene su u još manjoj minutaži nego Asikove, tako da je realna procjena eventualnog startnog učinka nemoguća dok god ga ne vidimo u većoj ulozi).

A s nabrajanjem rotacije pod košem dolazimo do ključa njihove budućnosti, a to je konačno uigravanje njihovog imenima impozantnog frontcourta. Hollins mora pronaći način za staviti Gaya u bolje pozicije za realizaciju od niza izolacija, a akcija se i dalje mora vrtiti isključivo preko visokog posta, uz zdravu dozu screen igre za Conleya (čiji šut iz sezone u sezonu postaje važniji od razigravačke uloge – u ovom prvom nema premca, u ovom drugom važniji je Gasol). Jasno, da bi se sve posložilo kako treba, netko će morati raširiti reket šutom iz vana, jer bez prostora nema ni kemije. Također, nema potrebe da Gay i Randolph troše većinu lopti dok Gasolu i Conleyu ostaju samo mrvice. Za jednu momčad koja se ponosi svojim zajedništvom, takav česti nesklad u napadu, u kojem lopta uglavnom stane kada dođe do jednog od volume scorera, nepotreban je i licemjeran.

Uspiju li pronaći formulu zdravlja i složnosti, mogli bi ciljati na još jedno polufinale konferencije. Sve ispod toga bio bi znak novim vlasnicima (koji svaki dan čekaju blagoslov NBA lige za preuzimanje kluba) da ozbiljno razmisle o budućem smjeru franšize. Iako je novi vlasnik Pera mladi bogataš kojega nije nemoguće zamisliti kako plaća porez na luksuz, teško je očekivati od racionalnog poslovnog čovjeka da dodatno troši kako bi marginalno pojačao već sada jedan od najskupljih rostera u ligi. U slučaju neuspjeha, puno realnijim se čini okrenuti novu stranicu (Memphis ima amnestiju na raspolaganju za koju je Zach kvalificiran, a Gay je dovoljno mlad da ga se može trejdati i pri tome dobiti nešto zauzvrat) i tako pokušati inicirati promjene nešto ranije od trenutno zacrtane 2015. kada svima osim Conleya ističe ugovor.

PLUS:

Uz obranu kojom dirigira Tony Allen i koja rezultira ne samo prekidom protivničkog napada već i gomilom lakih poena, svakako najveći je nezgodna high-low kombinatorika Gasola i Zacha. Iako ni godinu ranije kada su bili kompletni Grizzliesi nisu bili dominanta napadačka momčad, u Zachu i Gasolu barem su imali tu jednu vanserijsku napadačku opciju na koju su mogli računati. Na Hollinsu je sada da pronađe pravi omjer između količine akcija za svoje visoke i Gaya u spot up situacijama kako bi konačno gledali ultimativnu sezonu ove zanimljive generacije.

MINUS:

Zach je prešao 30-u, što obzirom na njegovu konstituciju znači da dolazi vrijeme kada će mu trebati dozirati minutažu. Za to su se pobrinuli dovođenjem niza visokih, ali problem ostaje što nitko od njih nije pretjerano dobar. Lani su Speights i Cunningham odradili pristojan posao obzirom na okolnosti, ove godine pomoći će i Arthur ako ikada istrči na parket, ali svi oni su tek igrači za 15 do 20 minuta, nikako prave alternative sposobne donijeti nešto novo momčadi ako već nema Zacha ili Gasola da dominiraju.

Nedostatak trica pak posebno bode u oči. Cijela logika petorke s dominantnim visokima je da ih okružite šuterima, a Memphis umjesto toga na boku ima Allena koji je lani jedva gađao 30% (u karijeri je ispod toga). Gay bi povratkom na standardnih 35% s lanjskih mizernih 30% napravio veliku uslugu i sebi i momčadi, ali daleko je to od situacije u kojoj bi netko trebao posvetiti posebnu pažnju obrani perimetra kada igra protiv Grizzliesa. Kada uračunaš u ovo mogućnost da Bayless odigra 60 ili manje utakmica, jasno je da će se sudbina Memphisa još jednom vrtiti oko skok-šuta. Jedno od nepisanih NBA pravila kaže da momčadi koje žive sa skok-šutom umiru sa skok-šutom, ali, u slučaju Grizzliesa, život bez skok-šuta jednak je smrti.

DALLAS

THAT WAS THEN:

Nakon što su odlučili da nema smisla pokušati braniti naslov u istom sastavu (što je u jednu ruku totalno netipična NBA odluka, iako potpuno logična i opravdana), Mavsi su u lockout sezonu ušli oslabljeni i bez velikih očekivanja, sa svim nadama uperenima u buduću tržnicu. Stoga o samoj sezoni nećemo previše – Dirk je krenuo sporo, ali kako je hvatao ritam, dizao se i Dallas, što je bilo dovoljno da se ulovi playoff pozicija. Oklahoma im je pak brzo pokazala da više ne pripadaju u skupinu vrhunskih momčadi, a James Harden ih je tako raskomadao u četvrtoj utakmici usred Dallasa da sam siguran kako Cuban jedva čeka iduće ljeto da čovjeku ponudi maksimum (jasno, pod uvjetom da u idućih tjedan dana ne dođe do dogovora između Hardena i Thundera).

Dallas je još jednom prezentirao košarku usmjerenu na vanjski šut, ali, ovaj put nije upadalo kao lani, što je rezultiralo padom s 8. na 22. mjesto u napadu (neka vas ne buni ovaj broj 8 u godini kada su osvojili naslov – jednom kada je počeo playoff, Mavsi su zasjeli na prvo mjesto u napadačkom učinku i nisu ga ispuštali do kraja). Još veći problem od šuta bio je nedostatak Tysona Chandlera, bez čije pick igre i trpanja zicera pod košem Mavsi nisu imali potreban balans (jasno, s njim u postavi otvaralo bi se i više prostora za bolje spot up situacije šuterima).

Napadački pad tako je samo naglasio indiferentnost iskazanu od strane uprave, ali, začudo, obrana kao da nije osjetila manjak Chandlera. Mavsi su se zadržali na istom mjestu kao godinu ranije, na osmoj poziciji, a sve zahvaljujući miksu Carlisleve zone i niza solidnih zamjenskih centara (Mahinmi i Haywood su se gurali pod košem, a Wright je donio potrebnu dozu blokada). Međutim, još bolji posao odradili su igrači na perimetru – dužina Kidda, Cartera i Mariona idealno je poslužila da se u stvarnost sprovede Carlisleova filozofija izbjegavanja faula i pokrivanja šuta za tri. Oduzevši protivnicima najefikasnije šuteve u košarci, Mavsi su, slično Sixersima, živjeli ili umirali s uspjehom protivnika u dugim dvicama.

THIS IS NOW:

Tržnica je došla i prošla, a Dallas se opet našao u istoj situaciji kao lani. Ostavši bez super paketa koji je uključivao Derona Williamsa i Dwighta Howarda, Mavsi su se ekspresno okrenuli idućem ljetu, skrpavši još jedan roster koji bi trebao biti taman toliko dobar da uđe u playoff, održi interes fanova i tako kupi vremena do nove prilike za dovođenje all-star talenta. Pri tome su pozdravili još nekoliko imena iz šampionske generacije, prije svih Terrya i Kidda, ali emocije očito nisu nešto čime se previše opterećuju u Dallasu.

Nova momčad je mlađa i brža od lanjske, što nikako nije loše, ali i dalje će se sve vrtiti oko Dirka obzirom da zamjene za Kidda i Terrrya uopće nisu dokazani igrači. Collison je kroz karijeru uglavnom gubio posao startera čim bi se nametnula bolja opcija, a sličnu sudbinu imao je i Mayo. Dobra vijest je što su, kao i ostala “pojačanja”, rentani na godinu dana i što će već sutra biti negdje drugdje ne pokažu li se dostojnima biti dio Cubanovih planova. Loša vijest je što će u nabijanju brojki i potrazi za novim ugovorom otežati posao Carlisleu da pronađe najbolji sistem kojim bi iskoristio njihove dobre strane.

Još je lošija vijest da Dirk ima problema s koljenom koji su zahtijevali operaciju, tako da je upitno u kakvoj će formi biti kada se vrati nakon mjesec dana pauze. Šanse da ulove Jazz i Minnesotu ovakvim razvojem situacije dodatno se smanjuju, ali, vrati li se Dirk u najavljenom periodu, borba za osmo mjesto bi trebala ostati aktualna zbog slične pauze koja čeka Kevina Lovea. Jasno, bude li Dirku trebalo još mjesec-dva da uhvati all-star formu kao što je bio slučaj lani, Dallasu se smješi lutrija (što nitko ne bi smatrao tragedijom obzirom da se radi o jeftinom načinu za opskrbiti se pojačanjima).

I dok su osvježene vanjske pozicije i Dirk (uz starosjedioce Mariona, Cartera i Westa) temelji na kojima će Carlisle graditi eventualni rezultatski uspjeh, lani improvizirana rotacija pod košem još jednom je doživjela facelifting. Umjesto Mahinmia i Haywooda tu su sada veterani Kaman i Brand, što znači da će osim obrane reketa, Dallas od svojih visokih ove godine dobiti i napadački impuls, što bi trebalo pomoći da se ostvari puno bolji napadački učinak. Koji ipak neće biti od velike koristi obzirom na regresiju koju će doživjeti obrana sada kada su glavna imena na perimetru Collison i Mayo.

PLUS:

Izuzetno upravljanje salary capom dovelo je Mavse u situaciju da se 2014. nađu u sličnoj situaciji kao Miami prije dvije godine, s potpuno praznim salary capom, što je ujedno i najveća prilika Cubanu da se dokopa svoje vlastite velike trojke. Jasno, Dallas će i dogodine imati prilike dovesti jednog max igrača u izuzetnoj ponudi (Howard, Paul, Bynum, Smith, Jefferson, Millsap, Harden), ali pitanje je koliko će nekome biti privlačno igranje uz ostarjelog Dirka i hrpu potrošnog materijala.

U svakom slučaju, Mavsi odrađuju rebuilding profesionalno koliko je to moguće, što uopće ne treba čuditi obzirom da se radi o franšizi koja u zadnjih 12 godina ima 12 nastupa u playoffu, dva Finala i jedan Naslov. To dovoljno govori o lakoći s kojom Cuban i suradnici obnavljaju momčad u hodu, s čime se jedino još mogu usporediti Spursi, Lakersi i Jazz. Jasno, do sada je pomoglo razbacivanje novcem, ali stupanjem novog kolektivnog ugovora na snagu Cuban je jasno dao do znanja kako plaćanje trostrukih penala za prekoračenje salary capa nije njegov prioritet te se okrenuo drugim načinima kojima može steći prednost, prije svih informacijama i znanju (njegovo ulaganje u statističku analizu, razvoj igrača, skauting, medicinsko i ostalo popratno osoblje nema premca u ligi).

Dok čekaju svoju novu jezgru, a dočekat će je jer neke franšize jednostavno funkcioniraju na jednoj razini višoj od ostalih, zabavit će se prikupljanjem jeftinog potencijala, pri čemu su uspjeha imali već na prvom draftu post-izazivačke ere. Jae Crowder i Jared Cunningham tipičan su primjer ulaganja niskog rizika s mogućim ogromnim povratima po kojima je Cuban poznat i zbog kojih si danas i može dopustiti psihološke igrice s jednim Deronom Williamsom, umjesto da se kao većina ostalih vlasnika uvlači superstarovima u anus.

MINUS:

Rekao bih da je problem nedostatak balansa između stare i nove generacije, ali kako nova generacija ne postoji, onda je minus prvenstveno taj trenutni nedostatak ambicije. Bude li Kaman zdrav i nastavi li Brand igrati pouzdano i u napadu i u obrani od kada se oporavio od ozljede i od kada je prihvatio ulogu Oakley/P.J. Brown četvorke (obrana, skok i pick & pop), odnosno pruže li Collison i Mayo partije karijere, nema razloga da ova momčad ne bude bolje od lanjske. Međutim, nedostatak zajedničkog cilja mogao bi utjecati na probleme oko uigravanja i stvaranja kemije, što ovakva konkurencija na Zapadu ne oprašta. Opet, ako je već jasno istaknuto kako je prioritet sačuvati fleksibilnost salary capa, ono što će se događati na parketu ionako postaje manje važno.

NEW ORLEANS

THAT WAS THEN:

Skraćena sezona nije počela obećavajuće, da ih Stern nije spasio od lošeg tradea kojega su pokušali napraviti s Lakersima, danas bi ovo bila jedna od najmanje zanimljivih momčadi u ligi. Srećom, komesar je bio pametniji od njihove uprave, što je rezultiralo budućnošću koju čine Eric Gordon, prostor na salary capu (dijelom potrošen na Ryana Andersona) i visoki draft pick pretvoren u Davisa (bez kojega bi vjerojatno ostali, da su se borili za osmo mjesto s rosterom kojega je htio okupiti Dell Demps).

U startu loš roster, sastavljen od niza jeftinih i popriličnog broja skupih plaćenika, bio je osuđen na životarenje, dok ga ozljede Gordona, Kamana, Okafora, Arize, Jacka i Landrya nisu bacile na samo dno. Odličan posao koji je Monty Williams napravio s onim što je imao na raspolaganju (složiti prosječnu obranu s ovakvim rosterom pravi je podvig), pomogao je Hornetsima da izbjegnu sudbinu Bobcatsa Zapada, pri čemu je Williams minute iskoristio da razvije igrače od kojih će imati koristi i u budućnosti, prije svih Vasqueza (kojega su ukrali Memphisu), a zatim i Aminua (nominalno novi starter na trojci) te Smitha (izuzetna pick & pop opcija s klupe).

THIS IS NOW:

Zahvaljujući Sternu, Hornetsi su dobili i novog vlasnika i budućnost, što znači da imaju šanse vrlo brzo ponovo postati respektabilna NBA franšiza. Da rebuilding shvaćaju itekako ozbiljno jasno govori potez kojim su se riješili bahatih ugovora Arize i Okafora kako bi zauzvrat dobili dodatni prostor na salary capu koji će im dogodine, uz novi priljev mladog i jeftinog talenta, omogućiti da već sada respekta vrijednoj jezgri dodaju još jedan igrački dokazani komadić.

Svjesno su pustili skupe veterane da odšetaju, bacajući se u potragu za jeftinim opcijama, uglavnom putem drafta i tradeova, čime baš i nisu osigurali kvalitetu rotacije, ali jesu fleksibilnost. Najbolji primjer za to su iz Sunsa dovedeni Robin Lopez i Hakim Warrick, koji su puno manje bitni kao članovi rotacije, a puno više kao ugovori koji se već nakon jedne sezone mogu bezbolno otpisati.

Praktički, dok će Gordon, Anderson i Davis učiti kako igrati zajedno uz maksimalnu minutažu, ostatak momčadi je taman toliko dobar da im pomogne ne sramotiti se, dok im u isto vrijeme garantira ostanak u lutriji (iz nove garniture na klupi teško će i Williams izvući nešto više od prosjeka u obrani, čime će se anulirati značajniji rast u napadu koji donosi cijela godina Gordona, Davisa i Andersona). Osim što će imati dovoljno vremena da bace pogled na rookie projekte poput Riversa, Millera i Robertsa, Hornetsi će imati i prilike dati šansu hrpi NBDL igrača tijekom sezone u stalnoj potrazi za eventualnim talentom koji bi se mogao priključiti formiranoj jezgri (možda iskopaju i novi biser poput Ayona negdje u Europi).

Evaluacija postojećeg i pronalazak novog talenta u nekoj drugoj franšizi ne bi bili na prvom mjestu nakon što bi okupili trojac ovakve kvalitete kakvoga imaju Hornetsi, ali, za razliku od Warriorsa i Wizardsa, njima se nigdje ne žuri. Koliko god će biti sjajno gledati Davisa u NBA akciji, a nadamo se konačno vidjeti i Gordona kako radi iskorak ka all-star formi, za franšizu će ova godina još jednom prvenstveno imati značaj u uredima, gdje se spremaju za još jedan ulov na draftu i lov na zadnje rasno pojačanje putem tržnice prije nego dogodine krenu u borbu za playoff.

PLUS:

U Vasquezu imaju prekvalificiranog back-up playa na rookie ugovoru kojega još dogodine kontroliraju za minimum. U Aminuu se krije potencijalni stoper na boku koji vrlo lako može postati prošlost ne dokaže li se sposoban zabiti i poneki skok-šut. Warrick i Henry su prolaznici od kojih možda mogu dobiti poneku kvalitetnu minutu ove sezone, a već iduće ih mogu otpisati. Robin Lopez definitivno nije klasa pored koje bi se Davis mogao osjećati zaštićenim i školovanim, ali barem će dati opciju da se maloga na rauba previše u sredini tijekom rookie sezone. Ne nametne li se, Lopez je također bivši zbog negarantiranog ugovora dulje od ove sezone.

Ista osiguranja Hornetsi imaju i u slučajevima mladih Millera, Robertsa i Thomasa, te nešto iskusnijeg Smitha. Ovo je odličan način za imati sve igrače motivirane od prvog dana, a još je bolji obzirom na činjenicu da bi odricanjem od svih ovih imena, Hornetsi dogodine čak bili u situaciji dovesti dva dokazana veterana u rasponu od midlevela do max ugovora. Jasno, to bi im znatno otežalo popunu ostatka rostera, stoga je realnije očekivati otpis tek nekolicine i lov na jednog veterana koji bi dugoročno riješio otvorena pitanja jedinice ili trojke. Kako imaju i pickove i prostora na raspolaganju, nije isključeno da do pojačanja dođu i tradeom tijekom sezone.

A sve je ovo moguće zato što će iduće četiri godine imati produktivnog igrača pod košem na rookie ugovoru u Davisu, odnosno zato što su Andersona dobili ispod tržišne cijene u sign & tradeu. Prevedeno, imat će dva igrača gotovo pa all-star učinka za cijenu jednoga.

MINUS:

U svoj ovoj idili, teško se riješiti osjećaja jeze koji se javlja svaki put kad se čovjek sjeti zamalo realiziranog prvog tradea za Paula. Tako nešto jednostavno je nespojivo sa svim odličnim potezima koje je GM Demps napravio nakon, stoga, iako se radi o detalju koji možemo pripisati kontekstu franšize u kojoj tada nije postojalo jasno vodstvo, treba ostati oprezan prije nego saznamo pravo lice čovjeka odgovornog za sastavljanje rostera.

Izbor Riversa na draftu ne ulijeva povjerenje jer se stekao dojam kako su maloga izabrali zato što su se i Demps i Williams intenzivno družili s Docom tijekom dana u San Antoniu. Jasno, u tom dijelu drafta otkriti potencijal postaje još veća lutrija, ali svakako je bilo i boljih rješenja, posebice za momčad tanku na svim pozicijama, od izbora combo strijelca koji eventualno može biti tek zamjena Gordonu.

Također, iako je plan o laganom uvođenju Davisa u NBA svijet racionalan, mogli su pronaći i boljeg mentora od Robina Lopeza. U ovoj fazi u kojoj planiraju Davisa koristiti izvan reketa (pa idu čak toliko daleko da eksperimentiraju s njim na trojci tijekom predsezone), davanje minuta Lopezu samo će štetiti potencijalnom razvoju kemije između Davisa i Andersona. Anderson kao snajper s klupe baš i nema smisla u momčadi koja se ionako tek traži, a veze s mozgom nema ideja da mu se pronađu minute na niskom krilu kako bi u isto vrijeme imali na parketu i njega i Davisa, ali i Lopeza u sredini.

U ligi u kojoj svaka momčad ima Bynuma i Howarda, dadiljanje Davisa imalo bi puno više smisla, ali u ovoj NBA u kojoj je prosječni centar tek atleta bez pivot poteza poput DeAndre Jordana, pretjerani oprez je jednostavno – pretjeran.

HOUSTON

THAT WAS THEN:

Rocketsi su lani imali tipičnu sezonu za Rocketse. Borili su se do kraja za osmo mjesto, a onda su u njima svojstvenom stilu podbacili kada je bilo najpotrebnije. Istovremeno, dok su još jednom izdanjima na parketu definirali pojam prosječnosti, uspjeli su izaći kao gubitnici iz novog niza pokušaja da svom dubokom i osrednjem rosteru dodaju all-star igrača s kojim bi mogli računati na nešto viši domet od utješnog playoff mjesta.

Tijekom sezone su malo bolji bili napadački, zahvaljujući najboljim sezonama u karijeri Kylea Lowrya i Gorana Dragića, kao i dubini rotacije sastavljene od dvije petorke (koja je dobro došla obzirom na dosta problema s ozljedama). Ipak, Kevin McHale kao novi trener baš se i nije spremno zadovoljavao stagnacijom, što je dovelo do sukoba s Lowryem (nakon što je instalirao Dragića kao neprikosnovenog startera dok je ovaj bio izvan parketa), Martinom (kojemu je skidao minute oslanjajući se sve više na današnjeg Celtica Leea) i Dalembertom (kojega je odmah po dolasku Cambya posjeo na klupu).

U ovom slučaju širina očito nije bila prednost, a loša kemija u momčadi manifestirala se u završnici sezone kada su Rocketsi izgubili sve direktne sudare protiv momčadi s kojima su se borili za osmo mjesto.

THIS IS NOW:

Nezadovoljni osjećajem da stalno proživljavaju istu sezonu u stilu Billa Murraya, Rocketsi su odustali od pokušaja rebuildinga u hodu i odlučili se za radikalne mjere. Ogolivši roster u potpunosti, riješavajući se redom Dragića, Scole, Lowrya, Budingera, Leea i Dalemberta (solidna šestorka koji bi se na Istoku borila i za playoff), u Houstonu su odlučili ići na sve (dovesti all-star talent) ili ništa (osigurati si barem financijsku fleksibilnost).

Zanimljivo, dok su izgledi za ovo prvo u startu bili minimalni jer ni jedan od igrača na tržištu nije pokazivao želju doći u momčad koja tek treba sastaviti svoju jezgru, fascinira kako su se olako Rocketsi riješili četvrtine salary capa kako bi potpisali dva igrača koja u najboljem slučaju jednog dana mogu poslužiti tek za popunu petorke. Osim što se slaganje jezgre od slabijeg prema višem talentu kosi s logikom slaganja momčadi, dovođenje Asika i Lina riskantno je zato što ne postoje definitivni dokazi da se i jedan i drugi mogu snaći u liderskim ulogama koje će pred njih postaviti u Houstonu.

Obojica su imala sjajne individualne brojke, ali u totalno drugačijim kontekstima, pa će biti zanimljivo vidjeti može li Lin nastaviti igrati barem približno onome što je pokazivao u New Yorku sada kada su svima jasne njegove dobre i loše strane i kada oko sebe nema toliko mamaca da odvlače pažnju obrana, odnosno može li Asik fantastičan skakačko-obrambeni učinak ostvaren tijekom 15 minuta prenijeti na duplo veću minutažu uz duplo slabije suigrače.

I dok potpis dva veterana izaziva zbunjene poglede zbog kojih se pitaš nije li Morey napravio sve ovo samo da iskuša rupu u pravilniku koja pravilo Gilberta Arenasa čini smiješnim obzirom da omogućuje manipulaciju s trećom godinom, krpanje ostatka rostera gomilom rookiea donekle je racionalniji pristup poslu obzirom na fazu u kojoj se klub nalazi. Iako su do zadnjeg trena pokušavali prikupiti što više pickova kako bi se dočepali svog nesuđenog all-star igrača, na kraju su završili s tri pick prva runde koja predstavljaju potencijalni novi početak.

Dva su problema doduše. Dok je Jeremy Lamb očiti nasljednik Kevina Martina, kojemu ostaje još jedna godina ugovora i kojega bi McHale promijenio jučer da može, draftiranje dva krilna centra u Jonesu i Whiteu samo je još jednom naglasilo sklonost Rocketsa da, kako kažu, draftiraju zbog vrijednosti, a ne zbog potrebe. Nemam pojma o kakvoj vrijednosti govore obzirom da su svi ti igrači koje biraju sredinom prve runde ionako u najboljem slučaju tek rotacijske kvalitete, ali, zanemarujući potrebu, doveli su se u situaciju da na rosteru imaju 6 mladih igrača, draftiranih tijekom zadnje tri godine, koji igraju istu poziciju.

Drugi problem proizlazi iz prvoga, a tiče se filozofije koju uprava na čelu s Moreyem uporno nameće. Gledajući na igrače samo kao na brojke koje u kombinaciji s drugim brojkama garantiraju određeni zbroj, u Houstonu su nakon gubitka Minga i McGradya zaboravili na izgradnju potencijalne jezgre iznutra. Da su upola vremena posvećenoga dovođenju pojačanja posvetili razvoju igrača, danas bi možda imali barem jednog čovjeka kojega bi mogli smatrati osloncem u budućnosti.

Ovako, McHale se baš ne čini kao čovjek spreman odgajati mlade (a sumnjam da je zbog tako nečega i pristao doći u Houston, mislim da je prilikom potpisivanja ugovora prije računao da će u ruke dobiti veteransku playoff momčad s Gasolom i Neneom kao liderima), dok Morey te iste mlade gleda samo kao privremenu potrebu dok ih ne pretvori u nešto više.

U ovakvoj atmosferi, roster sastavljen od 9 igrača na rookie ugovorima, plus 3 jeftina veterana koju su tu igrom slučaja (Delfino, Forbes, Douglas), plus spomenuti preplaćeni dvojac koji bi u ovakvoj situaciji trebao na sebe preuzeti lidersku ulogu, miriše na katastrofu. Vidjeti tko će iz nje izaći živ (a kandidata je previše, od Lina preko McHalea do Moreya), bit će najzanimljiviji rasplet nove sezone, dok će najbolja vijest svakako biti novi visoki izbor na idućem draftu i eventualni razvoj barem jednog od gomile mladih krilnih centara.

PLUS:

Ovolika hrpa pickova prve runde znaći da bi Rocketsi u budućnosti potencijalno mogli imati kvalitetan, dubok i, možda najvažnije, jeftin roster. Jasno, problem će biti kada dođe vrijeme za zadržati toliku količinu igrača, ali do te 2015. ionako će pola njih već biti negdje drugdje, pretvoreni u nove pickove ili ponekog veterana. Možda Moreya u međuvremenu zamijeni manje aktivan GM, možda se neki od ovih mladih igrača pretvori u all-star vrijednost koju oduvijek traže izvan kluba, a možda se ni jedan ne pokaže vrijednim dodatnih ulaganja. U svakom slučaju, za jedan početak rebuildinga, svakako je dobro imati barem sredstva koja možeš dodatno obrtati, kad već nemaš niti početni obris nekakve buduće jezgre.

MINUS:

U situaciji bez vizije neće lako biti održati brod na kursu, što bi moglo dovesti do novih potresa u i oko svlačionice, koji baš i neće biti od pomoći mladom rosteru. Međutim, na kraju je najvažnije znati da, bez obzira što trenutno nemaju osnovu na kojoj mogu graditi budućnost, Rocketsi barem imaju plan odraditi ovaj rebuilding do kraja. Barem se nadam da je tako jer, u slučaju da se zalete i nakrcaju roster novim nizom ugovora poput ovih što su ih dali Asiku i Linu, boravak na dnu mogao bi postati rutina prema kojoj će se donedavni boravak u sredini činiti kao naslov prvaka.

2 thoughts on “SOUTHWEST

  1. Zanima me, po tvome mišljenju, koliko uopće postoji igrača u NBA tipa Varejao koji su sposobni branit pick and roll na vrhunskoj razini i opcenito bit tolika prevaga u obrani, tj. ko bi sve moga pomoć Spursima osim njega? I koliko bi se igrača morali odreć da dovedu tako nekoga?

    Drugo, misliš li da postoje šanse da Chris Paul potpiše baš za Hornetse na lito kad mu istekne ugovor?

    I još nešto nevezano konkretno za ovu diviziju. Zadnjih dana je rečeno da Josh Smith neće produžit s Hawksima. E sad, udicu bacaju Lakersi i Celticsi. Koja momčad po tebi ima više šanse? Je li moguće da Atlanta, koja će vjerojatno u rebuilding sad kad in odlazi član jezgre, prihvati nekakvu ponudu Lakersa di će se ovi odreć Gasola, ili će Celticsi dat 3-4 igrača za njega ili će Atlanta tražit treću opciju te na taj način pokušat zadražat ovu razinu osrednjosti na kojoj su sad?

  2. Obzirom na trenutne informacije, ne vjerujem da će Paul nazad u Hornetse, sumnjam da su Lakersi zainteresirani za Smitha, a najviše sumnjam da bi Atlanta prihvatila išta od Bostona za Smitha (Boston nema pickove za začiniti ponudu). To ne znači da nešto od ovoga nije moguće jer u NBA sve je moguće.

    Atlanta ima jasnu treću, točnije prvu opciju, jer su u najboljoj salary cap situaciji od svih. Kada ih napusti Smith i kada na ljeto očiste ostatak rostera, ostaju im samo Horford i Williams na platnoj listi te prostor da dovedu dva all-star igrača (usput mogu zadržat i Teaguea dogovore li se oko normalnog ugovora). Teoretski, Howard i Paul, ako dožive kolaps u Los Angelesu, zašto se ne bi udružili u Atlanti i napravili Miami 2.0? Ako žele nešto tako, ovo im je jednostavnije nego čekati da Cuban očisti dovoljno prostora u Dallasu.

    Sve su ovo ionako bezvezne špekulacije, ovo prvo pitanje je puno zanimljivije, a tu nam u pomoć pristiže synergy po kojem su apsolutni carevi obrane pick & rolla očekivano dežurni krivci poput Josha Smitha, Ibake, Garnetta, Chandlera, Howarda, Gibsona … Dakle, ima ih sasvim dovoljno i naravno da su uglavnom članovi kvalitetnih obrana.

    Od ovih realnijih koji bi mogli doći do Spursa, osim idealnog Varejaoa (koji teško da je realan jer Spursi nemaju što ponuditi Cavsima) nameće se Ekpe Udoh. Ne znam koliko bi minuta dobio u San Antoniu obzirom da je minus napadač, ali svakako bi mu bilo lakše ostaviti traga nego u Milwaukeeu gdje je izgubljen u masi visokih. Plus, koštao bi relativno malo, obzirom na tanku rotaciju na vanjskim pozicijama Bucksi bi ga se možda odrekli za paket Neal+pick. Jasno, Udoh nije takva all-round klasa koja bi mogla maskirati sve rupe jer s njim na parketu pojavile bi se druge u napadu, ali dao bi Spursima opciju kakvu danas nemaju.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *