THE RANKINGS – WEEK 2.

Drugi tjedan loptanja pod NBA obručima (copyright Slavko Cvitković) donio je nekoliko zanimljivih trendova i nove potrese na našoj ljestvici četiri faktora. Čak i nakon prilagodbe težini rasporeda, Miami je nastavio tonuti zbog sve lošijih obrambenih prezentacija (fascinantno je da klub, koji je dvije sezone upravo na obrani gradio put do prvog naslova, odjednom mijenja stil igre iako su se do jučer svi u organizaciji, od Rileya do Jamesa, zaklinjali u obranu – takvo odricanje od identiteta je neviđeno, makar vjerovali da su s novim sistemom još bolji).

Tvrdoglavo odbijanje Erica Spoelstre da koristi visoku postavu čak i na ovoj ubitačnoj mini-turneji po Zapadu tako se prometnulo u najzanimljiviji trend sezone, a ništa manje atraktivne teme su i dolazak Mikea D’Antonia u Lakerse te balans obrane i napada kojega prezentiraju Clippersi i Grizzliesi. Također, nemam pojma što se iz toga može zaključiti, odnosno može li se zaključiti išta, ali teško da u ligi imamo tri čovjeka koja u ovom trenutku igraju bolju košarku od Kobea, Timmya i Jasona Kidda (opaska – ne računam dežurne krivce poput Jamesa, Paula i Duranta, jasno).

1. NEW YORK KNICKS (5355 bodova)

A taj Jason Kidd nije normalan. Reći da čovjek u 40-oj godini trenutno igra kao mladić bilo bi pretjerivanje jer je prije samo dvije godine upravo on davao ritam Dallasovom putu do naslova. Dakle, možemo se zadovoljiti konstatacijom kako Kidd igra jednako dobro kao tijekom Dallasova pohoda na vrh, ako zbog ničega drugoga onda zbog fantastičnih šuterskih brojki. Jasno, već smo govorili kako šuterska eskapada Knicksa nije održiva i stvari su već počele lagano dolaziti u normalu (s 15 trica po utakmici pali su na 10), a dodatni pad možemo očekivati i iz razloga što Knicksi uopće ne ulaze u reket (imaju najmanje pokušaja iz reketa, a iako su solidni u realizaciji zicera, samo 40% njih je asistirano). Praktički, žive od trice, a znamo kako to završava.

Ali, dok ovaj period traje, teško da postoji zabavnija momčad u ligi. Sve polazi od Kidda koji kontrolira ritam i skriva sve mane suigrača (Feltona kao playmakera, Smitha kao stopera, Brewera kao šutera). Nemoguće je zanemariti šuterski doprinos Smitha (74% za tricu), Brewerovu brutalnu obranu (drži protivnike na 6.6 PER učinku, što je za poen bolje od Iguodale) i Anthonyev all-round učinak. Chandler se malo previše kocka na perimetru, ali još uvijek stigne biti Chandler, Felton je izuzetno koristan (samo dvije izgubljene lopte u prosjeku i hrpa otvorenih trica – život je lagan uz Jasona Kidda) i to vam je 6 igrača Knicksa koji trenutno igraju s takvom harmonijom da se čini kao da su zajedno cijeli život.

Postava s Anthonyem na laktu, Chandlerom nisko u postu te s tri šutera uokolo koja znaju kreirati za sebe i druge (Smith, Kidd, Felton) nudi školski primjer savršenog korištenja prostora i za sada je nije u stanju zaustaviti nitko. Istina, Knicksi su odigrali samo 6 utakmica dok je ostatak lige već na 8 do 9, ali dovoljno je pogledati zadnju četvrtinu protiv Spursa u kojoj je ova petorka jednostavno izbezumila obranu San Antonia. Najluđe od svega je što dok ovako šutiraju bez problema mogu izdržati i specijalca poput Brewera na parketu – ako protivnici pokušaju udvojiti nekoga od šutera, ostaje dovoljno prostora Breweru za njegove već klasične cutove iza leđa obrane koje Kidd nagrađuje svaki put.

Ponavljam, postotak trice će pasti, automatski će se omjer Kidda i Smitha u spot up situacijama smanjiti u koristi Carmela u post/izo akciji, a negdje usput će trebati pronaći još dva igrača za ozbiljnu rotaciju jer 6 nije dovoljno (a ne zaboravimo da je tu i problem pronalaska uloge za Amarea). Također, već večeras protiv Memphisa dobit ćemo odgovor koliko je održivo koristiti Carmela isključivo na četvorki (kao što je Miami dokazao, niska postava izuzetno je ranjiva protiv ovakvih momčadi). Ali, usprkos svim problemima pred njima, Knicksi su pokazali da imaju sasvim dovoljno oružja za održati se pri vrhu Istoka, za što će im uz solidan balans obrane i napada, najviše pomoći fantastična kontrola lopte i izuzetan omjer izgubljenih i osvojenih lopti u kojem im nema premca (copyright Mike Woodson).

2. LOS ANGELES LAKERS (4845 bodova)

D’Antoni još nije ni stigao, a Lakersi su već zaigrali kako se od njih očekivalo, odigravši sjajnu partiju protiv Spursa i potvrdivši da je smjena Browna bila opravdana – na stranu filozofiranje o tome što je pravo, a što krivo, kada izgubiš podršku igrača jednostavno moraš otići. Izjave Kobea i Gasola jasno potvrđuju kako je disala svlačionica (ni jedan ni drugi nisu štedili bivšeg trenera), a njihov pristup obrani nakon smjene točka su na i. Gledati stvari kroz prizmu brojki te se fokusirati na to da je napad bio dobar usprkos Princetonu, a da je obrana bila problem, u ovom slučaju totalno je pogrešno. Ne, napad je bio dobar zato što je talent kojega je Brown imao na raspologanju izuzetan i to nema nikakve veze s Princetonom.

Iako su Lakersi usprkos nesuđenom sistemu mogli zabiti, činjenica je da se nitko nije osjećao dobro u takvom kontekstu i stoga upravi nije preostalo ništa drugo nego poslušati kako igrači dišu. Razglabati sada o tome da li se takav potez mogao napraviti ranije i da li je uopće trebalo dati Brownu još jednu šansu nakon lanjske blijede sezone sada je iluzorno – igrači su dobili što su htjeli, izuzetno slobodan sistem u kojem će individualno svaki dobiti šansu pokazati što zna bez puno crtanja po ploči. Sve što su izgubili je jedan trening kamp, ali, kao što je Kobe naglasio, bolje izgubiti jedan trening kamp nego pola sezone dok se odlučiš na promjenu. Što nas dovodi do D’Antonia.

Mike je tijekom cijele karijere uporno pokušao dokazati kako vrhunski napad može nadoknaditi manjkavu obranu, a njegovi uspjesi sa Sunsima upravo i jesu otvorili vrata opciji da se i bez top 10 obrane može postići vrhunski rezultat, praktički stvorivši NBA stil novog milenija u kojem danas toliko uživamo (niske postave, dva šutera na boku, dominantni play i pick igra). Međutim, pri tome njegove obrane jedva da su bile prosječne, a to nije recept za uspjeh. Sad pak treba razlučiti da li je razlog za te nedovoljno dobre igre u obrani ležao samo u D’Antoniu ili je u pitanju puno kompleksnija priča. S jedne strane tako imamo gomilu izjava o tome da D’Antoni ne vodi računa o obrani koju uredno delegira pomoćnicima. Svi njegovi asistenti i igrači bezrezervno su tvrdili kako Mike na treningu većinu vremena troši na napad, što je dijametralno suprotan pristup od onoga kojega ima većina kolega s prstenom koji su nas i naučili da prihvatimo paradigmu o tome kako obrana donosi naslove.

S druge strane, ne smijemo zaboraviti kako su Knicksi dolaskom Woodsona za pomoćnika i Chandlera za centra preko noći postali vrhunska obrambena momčad, što jasno govori da D’Antoni može biti odogovoran za iznadprosječnu obranu ako u rukama ima vrhunski materijal. Mislim, s Amareom, ostarjelim Shaqom, pa čak i Diawom u sredini, ni Larry Brown ne bi bio u stanju složiti poštenu obranu. Dodaj tome čudni izbor pomoćnika u Phoenixu (njegov nesretni brat Dan i konfliktima skloni Iavaroni očito nisu bili stručnjaci koji bi mu čuvali leđa u tom obrambenom dijelu) i jasno je kako D’Antoni nije kriv za neuspjehe Sunsa – uostalom, dolaskom Kerra za GM-a franšiza je pokušala poboljšati obranu dovođenjem pravog centra, ali je problem bio u tome što su zakasnili nekoliko godina. Shaq je napustio Miami već dobrano usporen, a u paru s Amareom koji je obranu uvijek smatrao odmorom od napada, činio je rijetko viđen visoki par koji, usprkos svim fizičkim predispozicijama (jedan je imao masu, drugu brzinu i eksplozivnost), jednostavno nije imao znanja da zatvori reket.

I dok se još ne zna tko će u Lakersima biti zadužen za obranu, očito je kako D’Antonija čeka najbolji obrambeni centar s kojim je ikada radio. Kako bude rastao u formi, Dwight će rasti i u obrambenom učinku, a to bi obranu Lakersa trebalo lansirati u gornju trećinu bez obzira na sve ostalo – jednostavno, centar je ključ obrane jednako kao što je rasni playmaker ključ napada. Tako da će puno zanimljivije biti pratiti kako će se razvijati igra u napadu. Lakersi mogu trpati i trenutno to rade na silu (skokovima u napadu) i zahvaljujući Kobeovim suludim brojkama (ako je Kyle Lowry bio MVP prvog tjedna, Kobe je drugog), ali kada se stvari stabiliziraju ne bi bilo loše imati i nekakav sistem.

Nashov povratak svakako će koristiti u tome, plus biti će sjajno ponovo vidjeti Stevea u prepoznatljivim 2 na 2 situacijama. Howard je bio dio efikasnih napada cijelu karijeru, ali Van Gundy je koristio jednostavnu formulu – okružio ga je tricašima koji su znali kazniti svako njegovo udvajanje. Kod D’Antonia, Dwight će prije svega biti pick & roll mašina, što je također aspekt igre koji je savladao više nego dobro uz Turkoglua i Nelsona. Bit će zanimljivo gledati kako D’Antoni slaže napad oko ne baš idealnog ljudstva, prije svega zbog manjka šutera, ali realno je očekivati da će ga držati u vrhu obzirom na količinu talenta.

Ukratko, D’Antoniev na pick & roll, slash & kick i spot up situacije oslonjen “7 seconds or less” run and gun sistem 100% je produkt NBA okruženja, onoliko koliko je Princeton bio produkt NCAA svijeta. Igrači koje ima su sve redom legende, pretalentirani da bi ih se stavljalo u kalupe, a jednostavan stil igre poput ovoga kojega njeguje D’Antoni dat će im potrebnu slobodu da maksimalno koriste talent (ako ništa drugo, barem više nećemo gledati Artesta kako glumi point forwarda i gubi lopte uzalud, što je bio zaštitni znak ovih prvih pet utakmica s Princetonom). Dakle, u Los Angelesu i dalje sve ide po planu, a plan je da treba biti na optimumu do playoffa. I sve će biti ok dok god se sjete da za lov na naslov trebaju barem prosječnu obranu.

Od konkretnijih stavi pak jedna već sada bode u oči – nesposobnost Lakersa da kontroliraju loptu (tu su totalna suprotnost Knicksima). I dok će povratkom Nasha broj izgubljenih automatski pasti, činjenica je da Lakersi na vanjskim linijama nemaju terijera koji može odigrati presing na loptu. Nedostatak šutera, koji će postati bolno izražen ne probudi li se Meeks, također je potencijalan problem, ali nedostatak obrane na pozicijama 1 i 2 stavlja dodatan teret na leđa Howarda i Gasola. To je nešto što bi se tijekom sezone trebalo sanirati, ali obzirom na manjak resursa koje Lakersi mogu ponuditi u tradeovima, sve što im preostaje je čekati nekog veterana da im upadne u krilo (rekao bih da je Raja Bell rješenje obzirom na odnos s D’Antoniem i činjenicu da ga je Kobe već ranije regrutirao u Lakerse, ali Raja je lani pokazao opasne znakove raspadanja i pitanje je koliko bi dobroga donio obrani).

3. MEMPHIS GRIZZLIES (4825 bodova)

Pobjeda protiv Heata potvrdila je trend prisutan od početka sezone – Memphis možda konačno ima solidnu klupu. Ovo možda je nužno obzirom da Pondexter i Ellington ničim do sada nisu ukazivali na ovakav razvoj karijere. Pondexter trenutno gađa trice 15% iznad prosjeka, što je neodrživo, dok je Ellington iz specijalca za tricu odjednom postao all-round koristan bek. Bayless je očekivano dobar, iako u nešto skromnijoj ulozi zbog eksplozije Ellingtona. Uglavnom, kvalitetna igra klupe ne samo da je riješila problem rotacije na vanjskim pozicijama, već i problem šuta.

Odnosno, riješila je to barem privremeno – kada pogledamo malo širi kontekst i uzmemo u obzir da Gay i Conley tricu ne gađaju ništa bolje nego inače (što u slučaju Gaya i dalje znači nedovoljno dobro), postaje jasno kako dobar dio trenutnog unutar-van balansa u napadu Memphisa leži na klimavim temeljima. S druge strane, ako uzmemo u obzir da Lakersi uopće nemaju klupu i da Oklahoma više nema šestog igrača sposobnog napraviti razliku, Memphis čak i s ovako neuglednom skupinom imena uopće ne djeluje loše. Dapače, čak i ako ostanu samo na Baylessu, a da pritom dobiju Arthura nazad nakon ozljede (čime bi konačno mogli malo odmoriti Zacha i Marca jer Speights to nije u stanju sam samcat), imat će na raspolaganju solidnu užu rotaciju za playoff.

Ali, nisu samo bolja klupa i trenutno dobar postotak šuta razlog za iznenađujuće dobre igre Memphisa, već i manje izgubljenih lopti što proizlazi iz bolje uigranosti dvojca pod košem s Gayom i Conleyem, točnije s jasnije izraženim identitetom za koji je zaslužna Hollinsova odluka da se napad vrti preko Gasola puno više nego preko Gaya. Također, sve je više pick & roll akcije za Conleya koji to koristi izuzetno kvalitetno. Gay je tako tek treća opcija u kreaciji igre (iako i dalje ostaje najveći potrošač lopti, ali sada ih barem troši nakon što ga razigraju Gasol ili Conley), što je izuzetno dobra vijest za Memphis.

A da ne bi ispalo samo da kudimo Rudya, treba istaknuti koliko je bitan u borbi protiv Miamia i Oklahome – ono što dozvoljava Memphisu da dominira pod košem u ovim dvobojima sposobnost je Gaya da 1 na 1 smeta Jamesu i Durantu. Čovjek možda nije franšizni talent, ali je mrcina od atlete koju ove dvije momčadi jednostavno ne mogu braniti ako su James ili Durant zauzeti pomaganjem pod košem. Što je samo još jedna potvrda onoga što smo pričali prije dvije sezone (a onda se ozljedio Zach i sve smo to zaboravili kao da je čovjek u najmanju ruku umro) – Memphis je matchup noćna mora za cijelu ligu.

Imamo prisutan i jedan minus koji je rezultat novih tendencija, a taj je da Memphis više nije dominanta momčad u ukradenim loptama, što proizlazi iz smanjene uloge Tonya Allena (pao na 22 minute po utakmici), ali kako to otvara više minuta šuterima, ti poeni iz kontre nadoknađeni su tricama što je u principu pozitivna zamjena. Bez Tonya ta njihova obrana više nije toliko moćna, ali ravnoteža u igri je trenutno takva da to nitko i ne primjećuje.

4. OKLAHOMA CITY THUNDER (4745 bodova)

Ibaka i Durant polako izrastaju u obrambene asove, kvragu čak i Westbrook počinje sve manje zapinjati u blokovima, ali nakon ove trojke vlada takva suša da je pitanje kako bi podnijeli ozljedu nekog od nositelja. Presti je napravio dobru stvar što je zamijenio Hardena za fleksibilnost jer postaje očito kako je nekim igračima došao kraj. Perk se i dalje sjajno tuče pod košem, ali njegovih 5 skokova za 25 minuta na poziciji centra su smiješni (to da je igrač manje u napadu i da se ne može kretati izvan obojanog prostora neću ni spominjati, čovjek je najstariji 28-godišnjak na planeti). Collison je bez Hardenovih zicera beskoristan, Martin i Maynor toliko su slabi obrambeno da ih je nemoguće držati zajedno na parketu u završnici (a skoro i uopće), a to pak znači da treba trpiti Sefoloshu više nego je potrebno.

Brooks bi stvarno trebao malo miksati postave, to svi znamo. Samo, pitanje je s kim? Rookiei Lamb i Jones teško da su spremni dati ozbiljniji doprinos momčadi koja se bori za vrh Zapada, a to znači da OKC trenutno ima jednu jedinu postavu koja igra košarku – Russ, Martin, Thabo, KD, Ibaka. Ova petorka ima i dovoljno dužine, dovoljno skočnosti i dovoljno snage, a ujedno je i jedina koja može dovoljno dobro šutirati da opravda boravak Sefoloshe na parketu. Njihova startna postava je, usprkos relativno laganom rasporedu, negativna što se tiče plus/minus učinka, a provela je dva puta više minuta od sljedeće na parketu.

S jedne strane, Brooks bi stvarno trebao zaboraviti na Perkinsa. S druge, barem je sve više počeo koristiti Duranta na četvorci. Odlaskom Hardena, ova toplo-hladno dinamika postat će svakodnevica u Oklahomi, ali nemojmo napraviti grešku i probleme za sve svaliti na odlazak Brade. Ne, temelji ove momčadi su i dalje dobri, ali ostatak kuće je daleko od završne faze. S Hardenom bi imali krov, ali ne i zidove. Čeka ih ogroman posao da pronađu identitet, ali to je bio put na kojem su bili i prošle sezone i jedno Finale ne bi nas smjelo toliko zavarati da zaboravimo kako ova momčad nikada nije imala fluidnu 5 na 5 igru kao osnovu. Problem je, eto, što sada nemaju ni onu 3 na 3 na račun koje su preskočili jednu razvojnu fazu.

5. LOS ANGELES CLIPPERS (4625 bodova)

Slično Memphisu, Clippersi se nameću kao rušitelji trenda. Dok se udarne momčadi lige, prije svih lanjskih finalisti, okreću niskim postavama i šutu iz vana, Clippersi i Memphis žive od dobre stare unutar-van kombinacije. I kao što Memphis trenutno djeluje izvrsno jer nadopunjuje centarsku igru šutom iz vana, Clippersi djeluju jednako dobro su njihovi visoki postali opasnost na obje strane parketa.

Paul opet briljira i drži sve pod kontrolom, a stigne se i dodatno odmoriti jer su Crawford i Bledsoe sjajni u svojim rolama (gube previše lopti, što bi mogao biti problem, ali u playoffu će ionako Paul zaigrati 40 umjesto 30 minuta i kontrola lopte će opet biti uspostavljena), a Griffin mu je iz utakmice u utakmicu sve bolji partner u postu.

Njegova partija protiv Heata jasno je pokazala kako u ovom trenutku u ligi nema 5 boljih igrača u post up igri – osim što je zabijao protiv nemoćnih Jamesa i Battiera, još je važnije da je kažnjavao svako udvajanje povratnim loptama koje su Paul i Crawford uredno stavljali u koš. Ovakav unutar-van balans izneredio je Heat više od ikakve mase i postavlja se pitanje o kakvoj mi to revoluciji pričamo kada će vrlo vjerojatno čak tri polufinalista Zapada biti momčadi s klasičnim centrima i klasičnim četvorkama (Lakersi, Memphis, Clippersi). Obzirom kojom se lakoćom dotični nose sa Spursima, Heatom i Thunderom, budući draftovi koji donose gomilu kvalitetnih centara mogli bi biti važniji za razvoj lige nego se itko nada.

Naravno, Crawford neće vječno igrati košarku života, ali u ovom kontekstu nema sumnje kako će ostati one man offense, što je uloga kojom se proslavio u Atlanti. Kako je Bledsoe spreman za puno veću ulogu, ispada je najveći problem ove momčadi rotacija pod košem. Trenutno i Turiaf i Hollins izgledaju solidno za razliku od Odoma, ali pouzdati se u njih u važnim utakmicama neće biti moguće, a to znači da će Vinnieava raspodjela minuta igrati važnu ulogu.

Naravno, naš omiljeni trener ne propušta priliku da nas podsjeti na svoje postojanje pa starta s Williem Greenom (kojem trenutno upadaju trice), ali svima je jasno da te minute moraju pripasti Bledoseu. Eventualni povratak Billupsa tu neće ništa promijeniti osim što će im dati dodatnu sigurnost – mislim da u ovoj fazi karijere, posebice nakon ovakve ozljede, Chauncey ne želi biti išta više od pomoćnog trenera.

Jasno, moramo spomenuti i Jordana. Očito je kako je preko ljeta dodao poneki napadački potez poprilično siromašnom arsenalu, ali ono što je još važnije – igra bolju obranu. Jasno, i dalje tu ima kašnjenja u rotiranju i preuzimanju, ali u odnosu na ono lani, danas je koristan igrač, što u kombinaciji s Blakeovim napretkom na obje strane parketa obećava nastavak uspješne sezone.

6. CHICAGO BULLS (4600 bodova)

Čak i kada prilagodimo njihove rezultate laganom rasporedu, ne možemo umanjiti vrlo solidne brojke postignute i u obrani i u napadu. Doduše, ovo potonje dobrim dijelom počiva na nikada boljem šutu Joakima Noaha (čak i slobodna gađa s 80%), što je ili znak da je ovoga ljeta ozbiljno radio na tome ili se radi o fazi koja će se ubrzo stabilizirati na nižim vrijednostima. Međutim, za obranu nema straha, osim ako Thibo ne odluči još manje koristiti Gibsona (dvije najbolje postave Bullsa i dalje uključuju njega). Također, obzirom na tanku klupu, čudno je da Butler ne dobiva više minuta – energija koju iskazuje u oba smjera nije privid. Kako ih tek za mjesec dana čekaju prve ozbiljnije prepreke na rasporedu, bilo bi dobro da se stabilizira nekakva rotacija korz idućih mjesec dana jer ovakvo raubanje Denga i Noaha nije vrijedno dvije-tri pobjede kojih će se dokopati do tada.

7. UTAH JAZZ (4380 bodova)

Težak rasporede drži ih u rezultatskom minusu, ali kada se prekine ovaj suludi niz gostovanja (u prvih 18 utakmica imaju ih čak 13), Jazzeri bi trebali krenuti s pobjedama. Četiri faktora ukazuju da im je jedina slabija strana obrambeni skok, ali to je nešto što bi se trebalo popraviti povratkom u svoju dvoranu i na svoju nadmorsku visinu (mislim, nema drugoga razloga da momčad s ovakvom rotacijom visokih dopušta toliko skokova u napadu). Jazzeri idu prema drugom po redu playoffu kojemu jedina prepreka može biti eventualni trade Jeffersona i Millsapa. Kako je ovo na parketu pod kontrolom (koliko pod kontrolom može biti nešto čime upravljaju takvi ležerni tipovi poput Jeffersona i Mo Williamsa, čije odluke u završnicama su ih do sada koštale barem dvije pobjede), potencijalni događaji izvan parketa trenutno su puno zanimljiviji.

8. SAN ANTONIO SPURS (4345 bodova)

Mašina iz Teksasa izgleda kao da joj povremeno nedostaje ulja, što nikako nije dobar znak obzirom na odlične partije Duncana, solidna izdanja Greena i Leonarda te pobjedničke šutove sa sirenom. Međutim, Parker je u sezonu ušao pod ručnom (ispod 40% šuta trenutno), Ginobili je out zbog nove ozljede, što znači da još dobro i igraju. Kada budu kompletni i u formi, možemo očekivati da uđu u novu seriju pobjeda (kao da sada nemaju sjajan score usprkos kilavim izdanjima). Ali, obrana je i dalje prosječna, a to, obzirom na rast Lakersa, Memphisa i Clippersa u odnosu na lani, ne obećava.

9. MIAMI HEAT (4205 bodova)

Miami očito ima namjeru do kraja izgurati ovaj eksperiment s izvrsnim napadom i prosječnom obranom iako se takav model rijetko pokazao uspješnim. Međutim, upravo je Heat na svojoj koži osjetio kako je to kada napad funkcionira toliko dobro da obrana nije nužna (protiv Dallasa) i sada se očito osjećaju spremni da nešto što je iznimka pretvore u pravilo. Vremena se mijenjaju i tko zna, osvoji li Heat tri naslova za redom naslonjen na napad, možda košarku više nikada nećemo gledati istim očima, očima koje su se nagledale potvrda nepisanog pravila o tome kako obrana donosi naslove.

Samo, problem je što u ovom trenutku obrana Heata nije ni prosječna. Jasno, dio problema leži u užasnom rasporedu koji im je nametnula liga, tijekom kojega su ne samo igrali protiv užasno kvalitetne konkurencije, već su istovremeno završili i na turneji na kojoj su odigrali utakmicu više od ostatka lige. Pa ti budi prvak. Ali, čak i kada sve ovo uzmemo u obzir, ostaje činjenica da Miami olako ostavlja protivnike na otvorenim šutevima i da su trenutno po najvažnijem segmentu obrane – protivničkom postotku šuta – gori od Raptorsa, Bobcatsa, Pistonsa i Wizardsa.

Jasno, čak je i lanjski šampionski Heat igrao obranu s hrpom udvajanja i pomaganja te su im momčadi sklone kretanju lopte poput Bullsa, Bostona, Spursa i Milwaukeea zbog toga uvijek radile probleme, ali nikada nisu ovako drastično trošili vanjske igrače zbog toga što nemaju visokog koji može odigrati jedan na jedan u obrani. Ne zaboravimo da je u ovom sistemu Bosh centar, što znači da mora preuzimati snažnijeg protivničkog visokog, tako da ni taj jedan dvoboj pod košem nemaju u egalu. A o tome što ovakva potrošnja radi LeBronu najbolje govori sljedeći primjer.

Lani je LBJ imao PER učinak od 32 boda, a oni koji su pratili IOR rangiranje sjećaju se da smo u njemu koristili SuperPER do kojega smo došli tako što smo individualnom PER-u baziranom isključivo na učinku u napadu dodali i brojke koje su protiv određenog igrača, u ovom slučaju LeBrona, ostvarivali protivnici. LeBron je tako direktne protivnike ostavljao na 11 bodova, što je 4 manje od ligaškog prosjeka. Kada dodamo tih 4 prvotnom iznosu od 32, dobijemo SPER od 36 po kojemu je LBJ bio uvjerljivo najbolji igrač u ligi.

Ove sezone James u napadu ima još bolji učinak od 33 boda, ali, kako dvije trećine minuta provodi pod košem, učinak u obrani pao mu je na 19, što znači da direktni protivnici protiv njega ostvaruju čak 4 poena više od prosjeka. Sljedeći maloprije spomenutu formulu, odnosno oduzmemo li ova 4 boda od 33, ispada kako je Jamesov SPER 29, dakle 7 bodova slabiji od lanjskog. Jasno, radi se o malom uzorku utakmica, ali možemo zaključiti kako ovaj stil igre vuče unazad ne samo obranu Heata, već oduzima LeBronu svu onu vrijednost koju je imao kao stoper na perimetru pretvarajući ga u negativnog obrambenog igrača bez uloge (u ovom sistemu on prije svega pokušava krpati svaku rupu što je jednostavno nemoguće).

Sjetimo se samo nedavne serije utakmica. James i društvo su izuzetno kvalitetno blokirali i udvajali visoke Memphisa kako bi kontrolirali skok i spriječili lagane poene u reketu, ali su pri tome gubili toliko energije da su ostavljali perimetar otvoren rešetanju (nećemo sada o tome što je Memphis gađao van pameti i što Miami nije mogao zabiti slobodno jer to ne mijenja činjenicu da ovakve momčadi Heatu rade probleme). Još indikativniji problem nedostatka visine bila je dominacija Omera Asika koji je kontrolirao reket u obrani, dok je u napadu trpao (19 koševa) zajedno s Patrickom Pattersonom (zabio 17). Ovaj dvojac je teško usporediti s Gasolom i Ze-Boom, a opet su radili što su htjeli jer je jedan uvijek bio otvoren.

Clipperse i Blakeove povratne smo već spomenuli. Istina, pobijediti Denver nakon ovakvog niza gostovanja mogu samo najveći, ali realno Denver u ovakvom izdanju nije ozbiljan protivnik – niti imaju visoke kojih se treba bojati, niti imaju opasnog vanjskog igrača obzirom na formu Lawsona i Gallinaria. I tako neozbiljni ostali su do kraja u utakmici zahvaljujući majstoru Milleru i skokovima Farieda.

Jednostavno, ovo s niskom postavom neće ići jer previše troši Jamesa i Wadea, još više nego su se trošili u starom sistemu zbog potrebe da, osim rotiranja na perimetru, sada moraju trčati na udvajanja u post svaki put kada netko stane u 1 na 1 situaciju s Boshom ili Battierom (ako mislite da bi se problem jednostavno riješio samo tako da se James direktno stavi na jednog visokog cijelu večer, razmislite opet – bez Jamesove brzine i čitanja igre na perimetru, obrana Miamia bila bi još slabija, Spoelstra si ne može dozvoliti trošiti ga isključivo na guranje u postu, a uostalom pogled na učinke trojki i četvorki protiv njega jasno govori da se u ovoj podjeli uloga James više ne koristi kao stoper nego isključivo kao libero, dakle pokušavaju od njega napraviti igrača Chandler-Howard profila – mislim, samo čekam dan kad će Spoelstra istrčat samo s njim i reći mu da igra 1 na 5).

Taj dodatni šuter na parketu kojega donosi mala postava stvarno dobro dođe da napad bude tečan (Heat je uostalom i dalje šuterski momčad broj 1 u ligi), ali dilema je jasna – ili će patiti u napadu i više trošiti Wadea i Jamesa na tom kraju (a Wade se vraća nakon ozbiljne operacije koljena i trebao bi ući puno laganije u sezonu od ovog suludog ritma koji mu je nametnut) ili će patiti u obrani i više ih trošiti na guranja sa zvijerima. Iako nam se čini da je odluka laka, a ta je dati više minuta Anthonyu i Haslemu na račun Lewisa, Battiera i Millera, ne treba zanemariti da na Istoku nema ovakvih centara kao što je slučaj na Zapadu i da se rijetko dogodi niz u kojem iz večeri u večer na gostovanju igraš protiv nasilnika poput Randolpha i Griffina. Dakle, Istok je njihov za koji god scenarij se odlučili. Ali, nalete li u Finalu ne nekog od Golijata, vrlo lako bi nas mogla čekati promjena stila igre slična onoj koju su prezentirali lani protiv Thundera jer ovo sada baš i nema smisla. Sad, ima li smisla držati Anthonya cijelu sezonu na klupi i onda ga izvući u Finalu, pokazat će vrijeme.

10. DALLAS MAVERICKS (4135 bodova)

Ne smijemo zanemariti da dobar dio dobrih napadačkih brojki proizlazi iz činjenice da su uz Wolvese do sada imali najlakši raspored. Čak i nakon prilagodbe to ih ostavlja relativno visoko, ali ovo je nešto što će se ispraviti s većim brojem utakmica. Mayo i Collison lagano postaju pročitane knjige, Dirkova ozljeda i dalje je obavijena velom tajne, Minnesota je žilavija od Chucka Norrisa, a to znači da će Carlisle morati izmisliti nešto u hodu misli li zaustaviti curanje u obrani i ostaviti ih u trci za playoff.

11. MINNESOTA TIMBERWOLVES (4120 bodova)

Obrana djeluje odlično, ali, obzirom da su imali najlakši raspored u ligi, možemo reći kako se radi o trendu koji se neće održati, nema šanse da ostanu na vrhu u defanzivnom učinku. Potpisali su Josha Howarda kao zamjenu za Budingera, što baš i nije idealno jer je Howard bliži lanjskim ne-šuterima, ali jednostavno nisu imali izbora, epidemija ozljeda koja ih je napala rijetko se viđa. Opet, dok imaju Kirilenka u ovakvoj formi, mogu se nadati plovidbi kroz i dalje lagani raspored sve do povratka Lovea.

12. ATLANTA HAWKS (4025 bodova)

S nikada gorim Joshom Smithom napad tone, a to nije dobro jer je napad trebao biti oslonac ove sezone. Ok, čovjek je imao nekih problema s ozljedom, raspored nije bio lagan, a i sezona je tek počela, ali TS% od 39% je ispod svake razine za nekoga tko minute provodi u reketu (barem većinu njih jer često igra trojku). Smith ne samo da ne može pogoditi tricu ili dugu dvicu, već ni slobodno, a Drew mu ne radi uslugu kada ga gura na perimetar kako bi zaštopao rupu na boku (dapače, time ga samo gura još dalje od situacija u kojima je solidan). Ukratko, raspored im je ubitačan do sada, gnjave ih sitne ozljede, ali najveća muka je i dalje stoperska uloga na boku koju nema tko popuniti. Plivaju jer su šuterski dobri usprkos Smithu, ali, ne srede li tu obranu uskoro, ništa od vrha Istoka.

13. MILWAUKEE BUCKS (3985 bodova)

Još jedna momčad na Istoku koja ne igra bajnu obranu, ali živi od dvije petorke, posebice ove druge koja nosi sve pred sobom. Udoh i Sanders pod košem kontroliraju skok i reket, Udrih i Dunleavy zabijaju i razigravaju i sada je samo pitanje kada će Skiles ovoj četvorci pridružiti Ellisa ili Jenningsa i tako dobiti playoff momčad na Istoku. Dalembert i Ilyasova su neprepoznatljivi i više jednostavno nema smisla upadati u minuse s njima koje kasnije treba stizati. Ellis i Jennings ne funkcioniraju dobro zajedno, ali, s Dunleavyem kao tampon zonom i dva igrača kojima je stalo do obrane pod košem, na ovakvom Istoku bi mogli do playoffa.

14. GOLDEN STATE WARRIORS (3935 bodova)

Curry i Thompson ne mogu pogoditi ništa, Lee djeluje kao da cijelo ljeto nije pojeo pošteni biftek, Bogut je ozljeđen i druži se više s doktorima nego suigračima, Rush je otpao do iduće godine. Ne zvuči sjajno, ali hej – Mark Jackson je uspio. Ova družina igra obranu, pa makar previše faulirali. Uspiju li još zaigrati nešto što liči na tečan napad, mogli bi iskoristiti muke po Dallas i Minnesotu, što bi obzirom na njihove vlastite muke bio vrhunski podvig.

15. BROOKLYN NETS (3885 bodova)

Netsi napucavaju slabašnu konkurenciju, raspored im je skrojen baš kako treba na početku sezone. Imali su tri zicera za redom (dva susreta s Orlandom, jedan s Cavsima) plus Boston u back to backu bez Ronda. Ono što je hvale vrijedno je da dobivaju utakmice koje moraju usprkos blijedim partijama Derona i Johnsona, a ono što treba kritizirati je očajna igra u obrani. Brook Lopez ispada u pick & rollu kao osigurač u Dalmaciji tijekom oluje (posebice su ga dobro unakazili Varejao i Irving), kasni u rotiranjima i nikada ne zatvara bekove, ali se barem trudi – njegove blokade su jedini pokazatelji obrane u Brooklynu od kada se Wallace ozljedio. Kada vam Blatche ulaskom na parket podiže energiju, to sve govori.

16. DENVER NUGGETS (3870 bodova)

Da li je moguće da su dolazak Iguodale i Lawsonov novi ugovor ugasili vatru u ovoj momčadi? Kao, svi su osigurani pa se više nemaju potrebe dokazivati? Mislim, nejasno je da napad Georgea Karla mijenja sve one nekadašnje ulaze u reket i iznuđena slobodna za nerezonske trice. Koje ne mogu pogoditi – i Gallinari i Lawson šutiraju ispod svake razine. Jasno da bez dva nositelja napad šteka i praktički jedina svjetla točka su Fariedovi skokovi u napadu i gomila dodatnih pokušaja koje im donose (iako je sve uzalud jer ionako ne mogu zabiti ništa).

Dobri stari Miller i dalje igra kao as, Iggy je i dalje car (zaustavio Harden show, plus i dalje drži protivnike 7 PER poena ispod prosjeka), a McGee i Koufus daju dovoljno u sredini da obrana djeluju solidnije nego se itko nadao ovako rano u sezoni. Samo, nastave li dva glavna igrača igrati kao da su na haklu, sav napredak uokolo je uzaludan.

17. NEW ORLEANS HORNETS (3705 bodova)

Monty Williams i dalje usavršava svoj doktorat ne temu vrhunske obrane, problem je što pri tome napad baš ne briljira. Kada ste prisiljeni dovesti Matta Carrolla da barem stvorite privid da imate šutera na klupi, sve je jasno. Dok traže Erica (ne Cantonu), Monty će uz pomoć tri bijela brata pod košem opet nadmašiti samog sebe.

18. HOUSTON ROCKETS (3604 bodova)

Sada kada su obrane shvatile da je dovoljno zaustaviti Hardena da bi zaustavili Rocketse, možemo uživati u Linovoj bolnoj prosječnosti koja ne sprječava ligu da ga reklamira na svakom koraku (kao ni Rocketse da se bogate na njegov račun). Ili u Asikovim sjajnim skakačkim partijama. Ili u činjenici da je Kevinu McHaleu već dosadilo trenirati. Izgleda da će u Houstonu osim igrača tijekom godine loviti i novog trenera (zašto ne bi lovili Phila – love imaju, Houston je ogromno tržište, a za Philom će stići i potrebna pojačanja).

19. BOSTON CELTICS (3630 bodova)

Problem je obrana, što nije tipično, ali recimo da će se s vremenom uskladiti kao što su se solidno uskladili napadački – Terry i Green iz utakmice u utakmicu izgledaju bolje, bude se čak i Lee i Barbosa, a čak je i Doc, inače nesklon korištenju klupe, shvatio da ima dvije petorke na raspolaganju ako to želi (stvarno već fascinira Docova nesposobnost da izvuče nešto iz bilo kojeg pojačanje – pa da li je moguće da su svi igrači koji dođu u Boston loši ili je u pitanju ipak nešto drugo). Međutim, kao ni momčad, ni te petorke nisu balansirane. Boston je i dalje bez trećeg visokog što je problem koji ih očito neće napustiti.

Sullinger dobro skače, ali još nije spreman pomoći ozbiljnije u rotaciji, a nije da je nepotreban obzirom da je četvrti visoki Wilcox, čija uloga u ligi u ovim godinama može biti samo ta da igra kada je utakmica ili odavno dobivena ili izgubljena. Doc je pokušao stvoriti rotaciju tri visoka gurajući Sullya u petorku s Garnettom, pokušavajući s Bassom kao poticajem s klupe, ali ni to ne ide jer Bass je igrač zadatka koji izgleda puno bolje nego što jeste samo kada je uz Garnetta. Bez Kevina da mu čuva leđa i otvara prostor, Bass je bezopasan, u što se i Doc brzo uvjerio. Dodatni problem je činjenica da KG ima limit na oko 30 minuta kako bi ga se održalo na životu, a to sve skupa ne daje velike nade Bostonu u neki veliki napredak u odnosu na lani. Svaka časta Rondovom trudu iz večeri u večer, ali ova momčad ide onoliko daleko koliko ih njihov MVP Garnett odvede. A sudeći po tome kako igraju obranu onih 18 minuta dok njega nema na parketu, to neće biti predaleko.

20. PORTLAND TRAIL BLAZERS (3545 bodova)

Najteži raspored u ligi ih je osakatio, ali vidjeli smo dovoljno. Lillard igra izuzetno zrelo za rookiea u napadu, a istovremeno je rupetina u obrani, što je također tipično za rookiea (SPER nakon dva tjedna košarke mu iznosi 9, što je 6 poena ispod prosjeka startera u ligi). LaMarcus se možda pretvorio u šutera u napadu, ali u obrani dokazuje da može igrati centra – njegove partije protiv Duncana i Howarda bile su majstorske. Hickson opravdava titulu kralja nebitnih minuta, gomilajući brojke koje ne znače ništa, Batum kuca na vrata all-stara, a Matthews se još jednom potvrđuje kao rasni 3&D igrač. Klupa je pak posebna priča – Stotts još nije pronašao postavu bez barem tri startera koja bi ostvarila pozitivan rezultat. Sad ostaje samo vidjeti hoće li se iz ovog kupusa išta izvući na kraju balade.

21. SACRAMENTO KINGS (3220 bodova)

Na početku sezone se činilo da barem igraju obranu, ali suspenzije, ozljede i izostanci učinili su svoje – Kingsi su opet potonuli u donju trećinu i obrambeno. U napadu ne funkcionira ništa, da bi nešto funkcioniralo u obrani na parketu moraš držati postavu sastavljenu od Johnsona, Hayesa, Evansa i Thompsona koja ne može zabiti ništa… Žao mi je što to moram reći, ali izgleda da je bivši trener Westphal ipak bio u pravu – Cousinsa treba trejdati i za dobro njega i za dobro kluba jer ovo više nema smisla.

22. INDIANA PACERS (3180 bodova)

George igra sjajnu all-round košarku, ali ima jedan feler koji trenutno ubija vrijednost i njemu i klubu – čovjek nije slasher. Nema dribling ni ulaz, a bez toga nema ni kreacije. 82% njegovih pokušaja završavaju skok-šutom što je postotak sporedne napadačke opcije, nikako triple threat opcije. A ako nemaš ulaz i pregled igre da njima nadogradiš šut, onda se oko tebe ne bi smjela graditi igra. Tu trenutno leži najveći problem Pacersa koji uporno forsiraju maloga, pokušavajući na silu od njega napraviti McGradya. Iskreno, teško je odrediti koliki je problem George, a koliki Vogel.

Mislim, ako momak već nema ulaz, gdje su post up akcije za Hibberta i Westa koje bi završile Georgeovim cutovima i pasovima visokih? Ako već ne može kreirati za sebe, zašto mu dva dokazana asistenta ne bi olakšala život u spot up situacijama? Jasno, tako nešto Vogelu ne pada na pamet, kao što mu zadnje dvije godine nije palo na pamet uigrati nekoliko suvislih akcija. Igraju obranu, točnije prvi su u ligi po branjenju protivničkog šuta, što znači da se trude, ali ovo u napadu već postaje ozbiljno, toliko ozbiljno da bi dobri čovjek Vogel mogao uskoro svoj izuzetni talent za odnose s javnošću ponijeti negdje drugdje – ovakva jezgra si ne smije dozvoliti koketiranje s lutrijom na ovakvom Istoku.

23. CLEVELAND CAVALIERS (2995 bodova)

Najgora obrana lige skrivena je izuzetnim napadačkim partijam Irvinga i Varejaoa, izuzetno ugodnim doprinosima Waitersa i Thompsona, odnosno Varejaovim skakačkim ludorijama. Međutim, dok god u prosjeku primaju 6 poena više nego zabijaju, uzalud im podatak da se napadački približavaju gornjoj trećini – ni najbolji napad u ligi ne bi sakrio njihove probleme u obrani. Irving je sve bolji kao play, što je sjajna vijest na Cavse (obrambeno i dalje uglavnom ne zna što radi), ali MVP ove momčadi i dalje je Andy koji ističe kandidaturu za prvo ime prijelaznog roka (Miami, San Antonio i Oklahoma mogu samo sanjati o ovakvom igraču). Nedostatak ikakve klupe također je gadan problem – Irvingova zamjena Sloan jedan je od najgorih igrača trenutno u NBA (a njegova zamjena je lani najgori igrač lige Jeremy Pargo), ovaj Leuer nema veze s onim lanjskim iz Bucksa, a, gledajući C.J. Milesa, Kevin O’Connor zadovoljno kima glavom – odbivši mu dati novi ugovor, bivši GM Jazza izbjegao je još jedan metak.

24. TORONTO RAPTORS (2760 bodova)

Teško je bilo zamisliti da nešto može biti gore od skupih ugovora koje su dali Fieldsu i DeRozanu (jednoga bi čovjek još i mogao oprostiti, ali dva ovakva poteza, to je već dovoljan razlog da Colangelo dobije nogu), ali može – njihova igra. Bez Lowrya, ova momčad nema talenta za suprostaviti se čak i najbanalnijoj konkurenciji. Koliko god se Valanciunas i DeRozan trudili, ovaj napad nema širine – zaustavite Bargnania i više nitko ne može zabiti. A s rookie centrom u sredini nije lako ponoviti solidne prošlogodišnje igre u obrani. Nego, vratimo se na ugovore – ovakvim trošenjem sve su stavili na jednu kartu. Ukratko, bude li Valanciunas išta manje od all-star igrača, Toronto se idućih pola desetljeća može oprostiti od playoffa jer su si upravo zalupili vrata bilo kakvom pojačanju.

25. PHILADELPHIA 76SIXERS (2755 bodova)

Hoće li Sixersi ostati u borbi za playoff do eventualnog povratka Bynuma uz formulu očajan napad – solidna obrana? Odgovor na ovo pitanje krije se u Dougu Collinsu, točnije u pronalasku nekakve rotacije. Što zbog ozljeda, a što zbog potrage za odgovorima, Collins do sada miksa preko svake granice, ali bezuspješno. Jedino što je do sada jasno je da o sudbini momčadi odlučuje Holiday, koji gubi lopte preko svake razumne mjere, a da napad funkcionira samo kada je na parketu visoki duo Hawes – Young. Jasno, ova kombinacija dozvoljava previše koševa za Collinsov ukus, ali sreća u nesreći je što, zbog ozljede Browna, Collins baš i nema rješenja (iako ih pokušava izmisliti, pa je tako neki dan koristio Dorella Wrighta kao stretch peticu). Evan Turner nema rolu, Nick Young nema rolu, Jason Richardson je bio ozljeđen i trenutno traži rolu – dok se ovdje posloži hijerarhija, sezona bi mogla biti gotova. A time, nadamo se, i karijera “GM-a” Collinsa.

26. ORLANDO MAGIC (2690 bodova)

Napadački su brzo potonuli, obrambeno se još nekako i drže, ali sve je to pitanje konteksta. Kako sezone bude odmicala, bit će sve manje momčadi koje će im dopuštati da ostanu u igri pristupom. A kako je borbenost sve što ova skupina plaćenika ima, u takvim okolnostima ne gine im još veći pad. Također, pomalo je tužno gledati dva dokazano kvalitetna igrača kao što su Redick (idealan za Memphis) ili Afflalo (idelan za Lakerse) kako gube najbolje godine u ovakvom okruženju. Samo, jebiga, netko i to mora.

27. DETROIT PISTONS (2465 bodova)

Lawrence Frank je živ! Ubacivanje Singlera u petorku donijelo je prve rezultate (momčad je konačno imala šutera koji može malo raširiti reket za Monroea), a eventualna odluka da se Stuckey ostavi u ulozi šestog igrača, gdje bi njegove combo vrline mogle doći do izražaja, trebala bi dati dodatni impuls impotentnom napadu. Jasno, obrani ne može pomoći ništa, ali barem više nisu najgori.

28. CHARLOTTE BOBCATS (2455 bodova)

Dunlap inzistira na NCAA presingu kakvoga se ne bi sramili ni Pitinovi Celticsi (a znamo kako je to završilo, tako da dugo, dugo nitko nije ulazio kroz vrata svlačionice Celticsa), što baš i ne daje rezultate, ali Catsi lete na sve strane u napadu, koriste poprilično lagan raspored i trpaju dovoljno da nadoknade manjkavosti. Kojih ima i više nego dovoljno. Stoga idemo o dobrim stvarima. Kemba je i lani pokazao nos za zabijanjem zbog čega ga je lako bilo zamisliti kao idealnog šestog igrača, ali trenutno uz trpanje i sasvim solidno razigrava što ga čini možda i budućom startnom opcijom, jasno pod uvjetom da drugi bek uz njega ne bude nesposoban kreirati za sebe i druge (drugim riječima, Kemba u svojoj igri ima dovoljno Westbrooka da pored sebe treba Hardena, ne Kevina Martina). MKG za rookiea igra neviđeno solidnu obranu (to smo i očekivali od igrača takvog profila, ali svejedno te iznenadi da je netko tako mlad tako zreo), a Kemba i kolega rookie Jeff Taylor mu u tome itekako pomažu. Veterani su uglavnom nezainteresirani, osim Mullensa koji i dalje vjeruje da je reinkarnacija Larrya Birda, ali oni i nisu bitni – Dunlap je našao zajednički jezik sa svoja tri klinca (Biyombo je još preveliki projekt da donosimo ikakav sud o njegovoj budućnosti) i to je jedino važno.

29. PHOENIX SUNS (2380 bodova)

Obranu ne igraju, što nije čudno, a napad je kilav, što također nije čudno. Ipak, iskoristili su jedan od lakših rasporeda da dođu do finog broja pobjeda. Kada zaredaju ratovi protiv divova na Zapadu, to će im malo značiti. Dudley je nestao u akciji. Scola i Dragić imaju dobre brojke, ali igraju euroligašku košarku u stilu ja zabijem tebi, ti zabiješ meni (sreća, John Amaechi je u mirovini, inače bi se odlično uklopio u ovaj roster). Dobra vijest je da Gortat i bez Nasha potvrđuje klasu, samo, nažalost, niti to itko primjećuje pored Beasleyevih cigli, a niti je ikoga briga jer igra za Sunse. Zaboravite na “Occupy”, jedini pokret bitan u ovom trenutku je “Free Marcin”. U ligi u kojoj šampionske momčadi nemaju centra, to da jedan ovakav fajter propada u Sunsima prava je perverzija.

30. WASHINGTON WIZARDS (2300 bodova)

Ne znam koliko im mogu pomoći i Wall i Nene obzirom da je ostatak rostera neki dan doslovno pregažen od Bobcatsa. Nemaju ideje, nemaju šuta, nema ničega – Chris Paul bi im donio nešto od toga, ali Wall je daleko od Chrisa Paula, pogotovo šuterski, tako da je iluzorno očekivati da njegov povratak pokrije rupe u spot up igri koja se u slučaju Wizardsa zove “baci ciglu da se igramo”. Bez Nenea nema ni pick & rolla, a to sve skupa znači da napad Wizardsa i ubuduće ostaje na dnu. Obrana je ok, daju sve od sebe, što je znak da Wittman radi svoj posao, ali koga za to briga – Grunfeld je zeznuo stvar dovođenjem nepotrebnih “pojačanja”, netko za taj trošak mora platiti. A gdje ćeš lakše žrtve od trenera bez pedigrea, koji je i ostavljen samo zato da posluži kao još jedan alibi neuništivom GM-u Wizardsa.

10 thoughts on “THE RANKINGS – WEEK 2.

  1. Miller je za antologiju!

    On i Manimal su super tandem ( jedan debel i spor, a drugi brz i skočan). To sastavi i eto ti derneka. Neki dan su protiv Rocketsa izveli takav aley-oop da sam skoro pao sa stolice.

  2. Znači, nastavlja se pljuvanje po Docovom radu. Samo ne kužim koji to igrač sada lošije igra, do koga je to sada?

    Ne znam po čemu si to zaključio da je MVP ove momčadi Garnett? On, koji kaže da je najbolji igrač Rondo, ili Garnett kao MVP koji dopusti 20 napadačkih skokova suparničke ekipe. Ne kažem da je on jedini krivac, ali kao vođa obrane, sigurno jest.

  3. Volim Boston i Doca ali kad ga zasere red je prozvati ga. Evo sinoc ostavi Ronda na -20 kako bi ovaj produzio streak od 10+ asistencija!?! Pa koji trener s nisanom na naslov i miami se bavi takvim stvarima?!?
    DD – dekoncentrirani doc

  4. Melo konačno igra košarku, motiviran je do boli… Legitiman je kandidat za MVP-a. Sullinger će pomoći Bostonu, rookie ima finu ruku, za obranu mu treba 25-30 utakmica… Zapad ima 5 fantastičnih ekipa… samo da ne bude ozljeda-bit će to playoff za pamćenje

  5. @Sickre

    Ako je to Rondu važno, ok, neka igra. Svakako Rondo nije igrao protiv Netsa i nema zašto biti umoran. Ja je ne vidim nikakav problem.

    Meni smeta što npr. veliča Popa kako je prilagodio igru momčadi, kako igraju sjajno i sve što poštujem. S druge strane, pljuje po Docu jer ne koristi klupu i sl. Boston je i dogurao do koraka do velikog finala jer je Rivers promijenio sustav svoje momčadi gdje izbjegava maksimalno kontakt, gdje visoki šutiraju iz vana te Pierce igra na niskom postu i Bradley radi cutove. Nigdje nisam pročitao da se to veliča.
    Dalje, spominje kako je Doc konačno skužio da ima klupu. Pa ne bih rekao da je prošle godine imao. Moćni Saša Pavlović, nenadjebivi Dooling te JJ Johnson koji je evo “proigrao” otkad je napustio Boston. Od čega je Doc to trebao napraviti rotaciju? Ozlijeđen Green, Wilcox, J. O’neal, Allen. Sve igrači koji su trebali imati mjesta u rotaciji.
    Naravno, ove sezone su stigla pojačanja i odmah se ima za dvije postave.

  6. @booth sve te teme koje si naveo vezane uz Celticse i Doca smo vise put prozvakali i kroz podcaste i kroz postove. I bile su izrazito afirmativno nastrojene i prema timu i prema Docu.
    Uostalom Paul Pierce je jedan od razloga zasto ovaj blog uopce postoji.

  7. Gee, zašto onda “konačno je shvatio”. Ne kužim te.

    Sicre, nisam poslušao zadnja 2 podcasta ali hoću. Redovno čitam blog i sjajno pišete samo su me zasmetale neke stvari.

  8. Uh… umalo da padnem sa stolice na pomen uklapanja Jona Amaechija u Sunse 😀

    A sto se Celticsa tice, verujem da ni Docu nije lako sto mora da koristi Wilcoxa, ali da kad se okrene ka klupi i vidi Darka i Dwight-Stopperovog brata, prosto shvati da je to nuzno 😀 Ja sam malcice razocaran kako se Lee uklopio, sto je opet moguci rezultar mojih prevelikih ocekivanja od njega. Protiv Pistonsa su bas lose i sutirali. Ali dobro, poslednjih godina su obicno posle loseg starta premasili ocekivanja i obrnuto, tako da se nadamo da ce se tradicija nastaviti 🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *