GOING BACK TO COLLEGE 2013.

NCAA sezona se lagano zahuktava, već desetak dana igraju se među-konferencijski susreti, startali su i razni turniri koji će trajati sve do kraja kalendarske godine, a u novoj godini konačno bi trebala krenuti i prava stvar, borbe unutar konferencija koje će kulminirati u trećem mjesecu završnim konferencijskim turnirama te na kraju balade i nezamjenjivim NCAA turnirom. Ove sezone dogodila se masa promjena, neka poznata sveučilišta promijenila su konferencije, dosta igrača je promijenilo programe, a i došlo je do klasične smjene generacija – stigli su novi atraktivni brucoši, a otišli su lanjski seniori i NBA talenti. Međutim, za NBA fanatika sve je ovo manje-više nevažno.

NCAA je prije svega inkubator talenta uz koji ćemo se u budućnosti puno više vezati (jasno, ako ta budućnost bude uključivala NBA) i njena draž je prije svega u skautingu, a tek zatim u igri. U prvom ovosezonskom postu posvećenom studošima i vrlo vjerojatno jedinom koji će baviti programima, osvrnuti ćemo se na 16 momčadi koje imaju najviše šansi plasirati se na Final Four. Jasno, ljepota NCAA košarke je u tome što su iznenađenja itekako moguća jednom kada krene turnirski ritam igranja, ali ovih 16 momčadi spadaju u skupinu favorita koji bi trebali nakupiti dovoljno pobjeda tijekom sezone i tako lakoćom izboriti plasman među završnih 68 imena.

O momčadima koje su ovom prilikom zaboravljene pričat ćemo više u ožujku (ako za tim bude potrebe), a do tada se fokusirajmo na igrače. Najveći broj onih zanimljivih imena ionako se krije na ovim rosterima, stoga je preporučljivo do ožujka pogledati u akciji barem jednom svaki od navedenih programa (ja ću to svakako pokušati). Momčadi sam odvojio u skupine po dometu kojega očekujem na osnovu skromnih saznanja i ne baš informiranih mišljenja, ali ne radi se o nikakvoj prognozi već čisto o formi radi lakšeg pregleda – svaki od ovih 16 programa ima svog aduta za Final Four.

FINAL FOUR

KANSAS

Bill Self je trener koji bi valjda od 10 statista iz “Walking Dead” složio pobjednički tim. Iako su lanjski finalisti ostali bez najboljeg igrača Thomasa Robinsona i bez playmakera Tyshawna Taylora, njima tako nešto neće predstavljati problem jer je Self jedan od najboljih kada je priprema i planiranje zamjena nositelja u pitanju. Za razliku od kolege Caliparia koji vrhunske brucoše zamjenjuje vrhunskim brucošima, Self se uzda u veterane koji su sezonu ranije bili u sjeni prvih imena. Robinson i Taylor su tako u svoje vrijeme zamijenili braću Morris i Josha Selbya, a oni su pak uskočili u cipele Colea Aldricha, Xaviera Henrya i Sherrona Collinsa, koji su pak naslijedili šampionsku generaciju koju su činili Darrell Arthur, Mario Chalmers i Brandon Rush.

Ovaj put najveći teret je namjenjen Jeffu Witheyu i Elijahu Johnsonu, igračima četvrte godine koji su cijelo vrijeme mirno čekali na svoj red u pozadini, prošle godine po prvi put ozbiljnije istaknuvši svoj NBA potencijal. Withey je lani tako uspio imati bolji prosjek blokada od Anthonya Davisa, što se samo po sebi čini nevjerojatno, dok je Johnson tijekom završnog turnira na sebe preuzeo ulogu glavnog kreatora čak i pored Taylora. U rasnom obrambenom centru i kvalitetnom combo beku Self ima kičmu koju zaokružuje pouzdani 3&D swingman Travis Releford, još jedan senior koji je idealan igrač zadatka na ovoj razini.

S ovoliko iskustva neće biti problem držati stvari pod kontrolom, što je izuzetno važno u NCAA kontekstu, a dozu izvanserijskog talenta trebala bi dati solidna generacija brucoša (čak 5 ih je u top 100 brucoša po izboru DraftExpressa), posebice Ben McLemore i Perry Ellis koji bi do kraja sezone trebali zaokružiti Selfovu idealnu petorku. McLemore je bek šuter sposoban kreirati za sebe i ostale koji dolazi s pedigreom nove srednjoškolske zvijezde odgajane u Oak Hill akademiji koja je svijetu već podarila, između ostalih, Rajona Ronda, Tya Lawsona, Josha Smitha, Kevina Duranta, Michaela Beasleya i Carmela Anthonya. Drugim riječima, momak je budući pick prve runde, dok je njegov kolega brucoš Ellis u nešto manje zavidnoj situaciji – svi će ga uspoređivati s Robinsonom kojega treba zamijeniti iako ne dolazi s pedigreom rasnog talenta već prije svega solidnog šutera s poludistance i borca pod koševima.

Kada pogledaš stvari ovako posložene na papiru, ispada da Self ima sve potrebno za lov na novi naslov. I, iako papir često govori nešto sasvim drugačije od parketa, kada je Kansas u pitanju stvari se obično razvijaju po očekivanjima. Ignorirajte ih na vlastitu odgovornost.

INDIANA

Nakon desetljeća na samom dnu, nekada sinonim za NCAA košarku opet se vraća na velika vrata. Od svih momčadi koje su se lani ravnopravno nosile s Kentuckyem, a nije ih bilo puno, upravo su Hoosiersi ostavili najbolji dojam zahvaljujući sjajnoj unutar-van igri. Kako ove godine vraćaju svoja dva najvažnija igrača, za očekivati je da naprave još jedan korak naprijed.

Jasno, ta dvojica su Cody Zeller i Christian Watford. Mlađi Zeller nije atleta poput brata, ali ima izuzetnu kombinaciju šuta i osjećaja za igru leđima košu koja od njega čine potencijalnog pravog centra, a ne tek još jednu pick & pop opciju. Odluka da izbjegne draft nakon sjajne prve godine bila je ispravna, jer Zeller još nema masu za biti koristan igrač u NBA, ali sve drugo je tu – realizacija u reketu, pregled igre, sposobnost iznuđivanja i zabijanja slobodnih te sklonost guranju u postu.

S jednim od rijetkih pravih centara u sredini, sve što Watford treba je zabijati povratne i on to radi sjajno. Nažalost, pokazao je premalo u pogledu kreacije i all-round učinka da bi ozbiljnije zasjao na NBA radarima, ali u svojoj četvrtoj godini Watford bi na ovoj razini trebao nastaviti biti izvanserijska opcija u ulozi stretch četvorke (iako u principu igra ulogu četvrtog vanjskog i nikada ne pokušava realizirati u reketu).

Povratak košarke u Indianu doveo je i do buđenja interesa kvalitetnih brucoša, pa je ove godine momčad pojačana zadnjih godine rijetko viđenim prilivom talenta (za sve mogu zahvaliti Zelleru koji je lani pored gomile zainteresiranih atraktivnih sveučilišta izabrao povijest i tradiciju Indiane). Bude li brucoš Kevin Farrell playmaker kakav im treba, imat će zaokruženu rotaciju koju će popuniti bočni obrambeni as Victor Oladipo, combo tricaš Jordan Hulls i all-round swingman Will Sheehey. Ukratko, svi sastojci su tu, sada renesansu samo treba potvrditi Final Fourom.

KENTUCKY

Šest igrača mu je otišlo u NBA, ali Calipari opet ima tri sjajna brucoša oko kojih će posložiti novu potencijalnu Final Four momčad. Nasljednik Davisa trebao bi biti budući top 3 pick Nerlens Noel, visoki i pokretni centar koji nema Davisov all-round talent, ali u najgorem slučaju trebao bi biti novi specijalac u rangu Taja Gibsona ili Ekpea Udoha. Nametne li se kao stup obrane od prvog dana, za napad će se pobrinuti Archie Goodwin i Alex Poythress.

Goodwin je kompletan bočni strijelac kojemu se predviđa draft pozicija u rasponu od 10. (Chad Ford i DraftExpress) do 15. (NBAdraft.net) mjesta, a Poythress bi trebao donijeti Kidd-Gilchristovu energiju na obje strane parketa. Udarnu četvorku bi trebao zaokružiti lanjski sedmi igrač Kyle Wiltjer, stretch četvorka prve klase, čiji šut bi se trebao sjajno nadopunjavati s Poythressovim napadanjem obruča.

Problem je dubina rotacije. Lani su izgurali sezonu sa šest igrača (iako je Wiltjer svakako mogao igrati više da je dobio priliku) jer su svi bili toliko raznovrsni da su se samo prebacivali s pozicije na poziciju kada bi u igru ušao šesti igrač Darius Miller. Ove sezone pak teško je predvidjeti tko će dobiti većinu minuta na jedinici jer Calipari nije pronašao svog novog rasnog playa u srednjoj školi, već je posegnuo za dva NCAA veterana pristigla s drugih programa.

Ryan Harrow i Julius Mays tako će držati ključ sezone u svojim rukama – pokažu li se sposobnima biti treneri na parketu, a posebno pokažu li se sposobnima igrati Calipariev NBA stil igre koji uključuje puno više slash & kick akcije nego kretanja bez lopte, sav ovaj talent mogao bi biti iskorišten. Zakažu li i ostanu li Wildcatsi bez posložene rotacije, mladost bi se mogla pokazati prevelikom preprekom. Usprkos svemu, kladite se protiv Caliparia na vlastitu odgovornost.

LOUISVILLE

Nešto slabiju ovogodišnju konkurenciju (posebice u konferenciji, gdje su i Georgetown i Marquette i Uconn ozbiljno oslabljeni) trebao bi iskoristiti Rick Pitino koji je već dokazao da može doći do rezultata čak i s limitiranom okosnicom igre koju čine Peyton Siva i Gorgui Dieng (lani su igrali Final Four). Siva je minijaturni slash & kick playmaker upitnog šuta sklon gubljenju lopti, a Dieng je sirovi skakač i bloker bez previše talenta, što znači da Slick Rick na raspolaganju ima sumnjive glavne igrače obrane i napada. Međutim, već je dokazao da može s takvima, stoga se kao najveći problem ističe nešto drugo.

Odlaskom Kurica i ozljedom Mare ostali su bez udarnih šutera, a teško je zamisliti Pitinovu momčad bez trice. Međutim, koliko god učinkovitost u napadu bila pod znakom pitanja, ovo bi mogla biti jedan od najboljih obrana koje je Rick ikada složio. S Diengom u sredini i Sivom kao predvodnikom klasičnog Pitinova presinga, ostatak rotacije činiti će atlete NBA potencijala. Chane Behanan i Wayne Blackshear nisu lutrijski talenti sjajnog šuta koji mogu kreirati za sebe i druge, ali su u stanju trčati i skakati dan i noć u kombinaciji s izuzetnim fizikalijama i dužinom. To je sasvim dovoljno da uz pomoć Dienga čine možda i najdominantniji frontcourt u NCAA konkurenciji.

Priključi li im se tijekom sezone i poneki šuter, a nekoliko potencijalnih ima na klupi, Louisville će trebati izbjegavati u doba ožujskog ludila.

ELITE EIGHT

UCLA

Shabazz Muhammad konačno je dobio pravo igranja od rigoroznih NCAA cenzora (kojima je smetalo što je na klinca netko potrošio par tisuća dolara), a time je i UCLA nakon nekoliko godina razočaranja automatski postala momčad za završni turnir. Dok će se Muhammad boriti s Noelom i Zellerom za ulogu prvog picka na budućem draftu, UCLA će na leđima svojih brucoša pokušati vratiti vjeru u posrnuli program.

Uz Muhammadove 1 na 5 majstorije na boku, najveću pažnju fanova privlačit će još jedan brucoš, point forward Kyle Anderson. Momak je u srednjoj igrao ulogu ultimativnog lidera na parketu, kao playmaker u napadu, odnosno kao centar u obrani, što dovoljno govori o njegovim kvalitetama i posebice košarkaškom IQ-u. Obzirom na visinu i očite all-round kvalitete vodi se kao klasična trojka i bit će izuzetno zanimljivo pratiti kako će se uklopiti uz strijelca kakav je Muhammad i dokazanog NCAA playa poput Larrya Drewa (sin trenera Atlante).

Uz brucoše i solidnog Drewa, snaga UCLA leži pod košem, gdje imaju svoj odgovor na braću Plumlee – braću Wear (vjerovali ili ne, radi se o još drvenijoj bijeloj braći), a tu su i dva tenka – bucmasti igrač treće godine Joshua Smith, koji još nije ugledao McDonalds u kojemu nije valjalo poviriti na meni, te brucoš Tony Parker, koji je po svemu sudeći nekoć i pojeo McDonaldsov restoran.

Uspije li nekada veliki trener Ben Howland nekako zatomiti sve probleme koji su zadnjih godina napali njegovu svlačionicu (dosadašnja taktika zabijanja glave u pijesak na probleme van parketa nije se pokazala uspješnom i Howlandova pozicija ozbiljno je uzdrmana), odnosno uspije li pronaći idealan omjer virtuoznosti Muhammada i Andersona sa sirovom snagom pod košem, UCLA može računati na sjajnu sezonu.

ARIZONA

Lani ih je bilo čudno gledati kako onako niski muče protivnike skokom i obranom, a ove sezone dokazanoj energiji i borbenosti dodaju visinu i pravi talent. I usput će moći nešto i zabiti. Vraća im se 5 najvažnijih igrača, a dobivaju čak 5 rasnih brucoša, tako da bi sve osim borbe s UCLA za vrh konferencije koja je odavno izgubila sjaj bilo iznenađenje. Dapače, obzirom na miks iskustva i svježeg talenta koji im donosi na ovoj razini rijetko viđenu dubinu, možda su i favoriti.

Sve počinje od Solomona Hilla, krila solidnog šuta koja je lani glumilo skakača, a često i centra usprkos 198 cm visine. Vidjeti ovako niskog, ali žilavog, igrača kako glumi centra uobičajeno je na nižim razinama, ali se rijetko viđa u vrhunskom programu, stoga su u Arizoni preko ljeta upravo najviše radili na nabavi centimetara. Hill se tako po novome izvlači na krilo, a u sredinu upada brucoš Kaleb Tarczewski, ogromni centar solidne tehnike u niskom postu od kojega se u prvoj sezoni na novoj razini očekuje prvenstveno da skače i zatvara reket.

Pored ove dvojice minute će dobiti još dva brucoša, jedan preko 210 cm visoki (Grant Jerrett) i jedan nešto klasičniji podizač energije (Brandon Ashley), od kojih se kao i od Tarczewskog očekuje izbor u prvoj rundi najkasnije 2014. Popunivši unutarnju liniju idealnim omjerom talenta i iskustva, Wildcatsima je ostalo samo pronaći čovjeka koji može voditi napad, što su riješili dovođenjem dojučerašnjeg playmakera Xaviera, Marka Lyonsa, koji je odlučio seniorsku godinu provesti u programu koji se bori za konkretne stvari.

Rotaciju zaokružuju dva šutera s iskustvom, Nick Johnson i Kevin Parrom, a tu je još barem pet korisnih, što veterana što brucoša, na koje se mogu osloniti. Ukratko, vukući poteze poput nekakve NBA ekipe i koristeći sve mogućnosti NCAA sistema da se pojačaju, u Arizoni su preko ljeta od momčadi koja je ispala u prvom krugu utješnog NIT turnira stvorili Final Four pretendenta.

SYRACUSE

Lanjski draft je bio krcat solidnim košarkašima, a posebice su to osjetile momčadi iz Big Easta koje su najvećim dijelom ostale bez svojih nositelja. I dok smo spomenuli ekipe poput Georgetowna, Uconna i Marquettea koje će teško nadoknaditi gubitke, ‘Cuse Jima Boeheima neće imati takvih problema. Iako su ostali bez pola momčadi (na draftu su izabrani Waiters, Melo i Joseph, a combo bek Scoop Jardine je diplomirao), lani su bili toliko duboki da će u stilu Kansasa samo preraspodijeliti odgovornosti na one koji su ostali. Plus, Boeheim je izuzetno zadovoljan ovogodišnjim brucošima, tako da je očito kako će talenta za što duži boravak na završnom turniru biti više nego dovoljno.

Od veterana glavne uloge će nositi combo bek Brandon Triche, koji je lani uz Jardinea i Waitersa činio jednu od najboljih bekovskih rotacija u NCAA. Partner će mu ove sezone biti play Michael Carter-Williams (kojega draft stručnjaci najviše cijene u ovogodišnjoj ponudi ‘Cusea, smatrajući ga za lutrijskog igrača), dok će role dvojice krila odraditi u lanjskoj rotaciji dokazane atlete C.J. Fair i Rakeem Christmas. Iako Christmas nije klasična petica kao Melo, osjećajem za blokade i pokretljivošću trebao bi funkcionirati kao srce obrane u klasičnoj Boeheimovoj 2-3 zoni. Što se brucoša tiče, ime koje će dobiti daleko najviše pažnje je DaJuan Coleman. Momak nije u rodu s nekadašnjom legendom ‘Cusea, Derrickom, ali masom i ne baš atletskom formom stvarno podsjeća ne nekadašnjeg asa.

Navodno se radi o izuzetnom talentu sposobnom dominirati u postu koji bi trebao zaokružiti petorku. U slučaju da se Coleman ne pokaže spremnim, tu je dovoljno visokih i žilavih veterana koji mogu uskočiti na njegovo mjesto i održati zonu pod kontrolom. Ovogodišnja momčad nije krcata kao lanjska i teško će moći nadoknaditi napadačku moć Waitersa i snajpersku podršku Josepha, ali Boeheimova obrana, sa svom ovom dužinom koju sadrži, sigurno neće podbaciti.

NORTH CAROLINA

Ostali su bez gotovo pa cijele rasne generacije sastavljene od NBA talenta, a povijest nas uči da, nakon takvog raspada jezgre, UNC obično uzme godinu slobodno dok ne sastavi novu. Doduše, povijest nas uči i to da kad se sastavi onakva generacija, UNC obično osvoji naslov, ali Zelleru, Barnesu, Hensonu i Marshallu ipak nije pošlo za rukom ponoviti ono što je uspjelo Hansbroughu, Lawsonu i Ellingtonu ili Feltonu, Marvinu Williamsu i Seanu Mayu.

Tako da, tko zna, možda se standardno solidna količina brucoša (među kojom ovaj put nema lutrijskog talenta) u kombinaciji sa solidnom veteranskom skupinom, koja je lani uglavnom igrala sporedne uloge, pokaže dobitnom kombinacijom. Od svih lanjskih preostalih igrača zadatka, veću odgovornost najlakše bi trebao podnijeti James McAdoo, izuzetno zahvalan košarkaš kod kojega je samo pitanje može li atleticizam i energiju pretočiti u ozbiljnu košarku.

Trener Roy Williams okružit će ga dokazanim 3&D opcijama poput combo beka Dextera Stricklanda (koji je dogurao do četvrte godine bez većih zasluga, ali i bez većih problema), swingmana Reegiea Bullocka i šutera specijalista P.J. Hairstona te se nadati da će to uz igru brucoša Marcusa Paigea biti dovoljno za još jednu uspješnu sezonu. Očit je manjak visine koji je lani u obliku Zellera i Hensona bio najveće oružje – čak i ako se u napadu pokriju šuterskim učinkom, McAdoo nije ni približno dovoljan da zaigraju obranu koja bi im garantirala borbu za sami vrh.

SWEET SIXTEEN

DUKE

Coach K. na raspolaganju i dalje ima par balvana iz porodice Plumlee, koji će i dalje biti okruženi opasnim šuterima (Sethom Curryem na perimetru i Ryanom Kellyem kao stretch četvorkom). Problem pak nastaje onog trenutka kada bacimo pogled na novu klasu brucoša i shvatimo da u njoj nema rasnog combo strijelca u rangu Irvinga prije dvije sezone ili Austina Riversa lani. Koliko god Kelly i Curry bili dobri šuteri, netko će im morati otvarati prostor, a za to neće biti dovoljni pasovi iz posta Masona Plumleea.

Iako K. ima dva brucoša s top 50 pedigreom, ni jedan od njih nije kreator – Rasheed Sulaimon je šuter, a Alex Murphy all-round krilo. Obojici će trebati vremena da pronađu ulogu u sistemu, što znači da će rotaciju uglavnom zaokružiti od ranije poznata imena poput combo bekova Quinna Cooka i Tylera Thorntona ili energičnog krila Josha Hairstona (lani često korišteni swingman Andre Dawkins pauzirat će ovu godinu iz privatnih razloga). Sve u svemu, Duke ima solidnu momčad koja zasigurno može nadmašiti lanjsko ispadanje u prvom krugu od Lehigha. Obrana i šut su tu, ali koliko god Curry i Kelly bili dobri u tome što rade, trenutno svakako ima boljih.

FLORIDA

Uz Billya Donovana na klupi, momčad na parketu i dalje predvodi neuništivi Kenny Boynton koji bi u svojoj četvrtoj godini trebao ispaliti još više nerezonskih trica nego ikada do sada obzirom da više nema ni Bradleya Beala ni Ervinga Walkera u troglavom čudovištu od vanjske linije. Odlazak lanjskog bekovskog dvojca pokušat će nadoknaditi Mike Rosario, lanjska uzdanica s klupe, ali glavna snaga ove momčadi par je pod košem.

Patric Young mrcina je od centra za NCAA standarde (za NBA je prenizak) koja fizikalijama i atleticizmom kontrolira skok i sredinu, dok se oko Erika Murphya kao stretch četvorke s instinktima point-forwarda događaju one najbolje stvari u napadu (najbolji šuter i nesebični asistent). Murphy omogućuje Donovanu da ostane pri niskoj postavi s tri beka ili pak da koristi dodatnog skakača, ovisno o matchupu. Svi udarni igrači imaju dovoljno iskustva, Donovan je dokazani šampion i na ovoj momčadi treba držati oko. Pronađu li dovoljno duboku rotaciju, mogli bi iznenaditi.

MICHIGAN STATE

Odlazak Draymonda Greena u NBA je ogroman udarac obzirom da se najveći dio igre u oba smjera vrtio oko njega, ali, ako itko zna preživjeti takve situacije to je Tom Izzo. Čovjek ima svoj sistem na oba kraja parketa baziran na čvrstoj obrani te kontroli skoka i lopte, ima svog generala sposobnog predvoditi ga (Keith Appling, iskusni play kojega kao i većinu playeva Spartansa čeka izuzetna karijere u Europi), a tu je uvijek hrpa raznovrsnih krila i visokih koji će odrađivati prljavi posao.

Od veterana tu su dvije mrcine u sredini, Derrick Nix (zadužen za zabijanje) i Adreian Payne (zadužen za kontrolu reketa), dok će mlade snage biti zadužene za popunu bokova – Izzo je konačno uhvatio vrhunskog brucoša s all-american pedigreom osiguravši usluge Garya Harrisa (swingman je bio top 25 regrut), a tu je i lanjski brucoš Branden Dawson, koji je propustio dobar dio svoje prve godine zbog ozljede koljena. Oporavi li se kako treba i vrati li se u formu zbog koje je smatran talentom vrijednim prve runde drafta, Izzo bi na raspolaganju mogao imati petorku za napad na Indianu.

MICHIGAN

Playmaker Trey Burke je odlučio preskočiti draft i riskirati pad u drugu rundu te je ostao još jednu godinu na faksu, davši time Michiganu ključno oružje u pokušaju da se konačno dočepaju 16 najboljih nakon dva razočaravajuća nastupa prethodnih sezona. Uz Burkea, kičmu momčadi i dalje čini solidni all-round swingman Tim Hardaway Jr. koji bi u trećoj godini konačno trebao postati i pouzdani šuterski oslonac (drugim riječima, trebao bi prestati oscilirati iz utakmice u utakmicu), a tu su još dva veterana zadužena za prljave poslove, 3&D majstor Matt Vogrich i R&D specijalac Jordan Morgan.

Potonja trojica su zajedno već tri sezone i upravo bi to, uz dodatni Burkeov napredak, trebala biti najveća snaga Michigana na putu izlaska iz sjene Indiane i Spartansa. Također, kako ne bi preskočili ponovno uspostavljenu tradiciju dovođenja atraktivnih brucoša, trener John Beilein dodao je rosteru dva potencijalna NBA igrača. Glenn Robinson sin je Big Doga i, ako je imalo nalik na oca, od prvog dana trebao bi pomoći u rešetanju protivničkih obrana.

Razvoj drugog klinca puno je bitniji za rasplet ove sezone – kako nemaju dubinu i kako su ostali bez pouzdane stretch četvorke Evana Smotrycza (prešao na Maryland koji mu je obećao veću ulogu u napadu), igre Mitcha McGarya pod košem bit će ključne. Pomogne li on koševima i skokovima u postizanju unutar-van balansa, ova generacija Wolverinesa imat će sasvim dovoljno talenta da se nada i boljoj poziciji od one iza Indiane i Michigan Statea.

OHIO STATE

Odlascima Sullingera i Buforda ostali su gotovo u potpunosti bez jezgre koja je zadnjih par godina vladala konferencijom. Preostali su još samo solidni terijer Aaron Craft i all-round krilo Deshaun Thomas, a to je jednostavno premalo za pratiti momčadi poput oba Michigana i Indiane. Ipak, Craftova igra u obrani i Thomasova sposobnost trpanja sa svih pozicija trebale bi im osigurati relativno miran plasman na završni turnir.

Ulazak u 16 najboljih je upitan dijelom i zbog slabašnog upliva kvalitetnih brucoša, tako da će Thad Matta ostatak minuta uglavnom raspodijeliti na preostale igrače zadatka iz prijašnjih momčadi, poput 3&D beka Lenzellea Smitha ili teške petice Amira Williamsa.

PITTSBURGH

Prošle sezone bili su ogromno razočaranje, ali imali su opravdanje jer je konkurencija oko njih bila ubojita – Marquette, Georgetown i Cincinatti imali su generacije na vrhuncu, a tu su bili i uvijek solidni Syracuse i Louisville. Padom kvalitete rostera u ove prve tri momčadi, Pitt ove godine više nam opravdanja za novi pad. Trey Woodal je combo strijelac prve NCAA klase (a uz to je i senior, što je u slučaju čovjeka koji ima loptu u rukama većinu vremena izuzetno bitno), a tu je i budući NBA lutrijski pick, centar Steven Adams, za kojega se otimalo pola NCAA programa.

Ako su skauti u pravu (Chad Ford i NBAdraft.net vode ga kao 9. pick već ove godine, dok je po DraftExpressu 7. pick 2014.), klinac s Novog Zelanda trebao bi od prvog dana dati Pittu količnu koševa i skokova u postu kakvu nisu imali od dana DeJuana Blaira. Za ostalo bi se trebao pobrinuti solidno popunjen roster na kojemu ima svega, od all-round swingmana (Lamar Patterson i J.J. Moore) preko skakača (Talib Zanna i Dante Taylor) do kreatora (Trey Ziegler i brucoš James Robinson). Iako ni jedan od navedenih nije klasa sam za sebe, njihova sposobnost odrađivanja određen role daje Pittu dubinu kakvu danas nema ni jedna momčad u Big Eastu, što ih stavlja odmah iza Louisvillea i Syracuse.

BAYLOR

Ostali su bez krila Perrya Jonesa i Quincya Millera, ali kako se igra ionako nije vrtila oko njih, to ne bi trebalo ostaviti veće šokove po sistem. Glavni igrači trenera Scotta Drewa bili su bekovi, combo majstor Pierre Jackson i sjajni šuter Brady Heslip, koji će i dalje nastaviti odrađivati lavovski dio posla, a možda najveći šok po sistem bit će odluka trenera Drewa da odustane od grozne 1-3-1 zone koja više nema smisla čak ni na NCAA razini pored sve boljih atleta koji naviru sa svih strana.

Minute Jonesa i Millera te lani glavnog R&D igrača Quincya Acya pokušat će zamijeniti prije svega brucoš Isaiah Austin, po svim relevantim skautima lutrijski pick. Radi se o visinom i masom pravom centru koji bi trebao gospodariti sredinom u obrani (što Jones nije mogao) i tako zamijeniti Acyevu ulogu (dodavač ručnika iz Raptorsa ubijao se u pokušajima da zatvori sve rupe njihove obrane zadnje dvije godine), a usput ima i dovoljno meku ruku da se izvuče iz reketa i nadoknadi (povremene) šuterske epizode Jonesa i Millera.

Oko ove trojke Drew će posložiti još jednog brucoša, Rica Gathersa, koji bi pod koš trebao donijeti sirovu snagu pokaže li se Austin previše zaljubljen u igru licem košu poput svojih prethodnika, a tu su i dva veterana, R&D specijalac Cory Jefferson te combo strijelac A.J. Walton. Opravda li Austin barem približno očekivanja i odustane li Drew stvarno od svoje zone (što će zasigurno rastužiti Denisa Bajramovića), ova momčad ne bi trebala imati problema preskočiti oslabljene Texas i Kansas State te se pozicionirati kao drugu najbolja u konferenciji nakon Kansasa.

NORTH CAROLINA STATE

Prošle sezone su pokazali da imaju dovoljno talenta za turnir, a kako nitko od važnijih igrača nije otpao, ove godine bi konačno mogli izazvati i UNC za titulu bolje od dviju North Carolina. Oružja s kojima će ići u lov na Duke i UNC su tri veterana koja uredno preskaču zov NBA lige kako bi pokušala ostvariti značajan rezultat na ovoj razini i ovo im je vrlo vjerojatno zadnja šansa.

Radi se o all-round krilu C.J. Leslieu, koji je uz McAdooa najveći atleta u konferenciji (iako se skauti baš i ne slažu oko njegova potencijala – po Fordu je na rubu prve runde, po DraftExpressu je na rubu lutrije, a po NBAdraft.netu pada u drugu rundu), skakaču i podizaču energije u obrani Richardu Howellu (koji nema visinu za NBA, ali ima glad za košarkom koja će ga zasigurno zadržati u ligi duže nego mu to garantira talent) i combo beku Lorenzu Brownu (kojega nedostatak pozicije i uloge gura u skupinu talenta druge runde, ali koji ima sasvim dovoljno vještina da se izbori za ulogu back-up playa u ligi). Specijalist za trice Scott Wood zaokružuje ovu izuzetnu jezgru, a možda najvažnija vijest je da su ovoj rotaciji dodali jednog od najtraženijih bekova među brucošima, combo strijelca Rodneya Purvisa.

Uspiju li se Purvis i Brown nekako dogovoriti oko kontrole lopte i ostane li dovoljno šuteva za ostale, odnosno uspiju li Howell i Leslie nekako sakriti činjenicu da nemaju rasnog post igrača, bit će ovo zeznuta momčad. Ali, ipak itekako ovisna o matchupu zbog kroničnog nedostatka centimetara – koliko god da djeluju opasno napadački, toliko su šuplji obrambeno.

6 thoughts on “GOING BACK TO COLLEGE 2013.

  1. Vjeruje se, vjeruje. Otac i Sin bi mogli uz malu pomoć Duha Svetog doći do 16, nažalost morao sam smanjit listu (da sam pisao 32 ili 68 post ne bi završio do Božića) pa su ustupili mjesto Michiganu koji je upao zbog Burkeova NBA potencijala.

  2. moran primjetit da se nakon onog ”playmakerskog booma” ovih zadnjih par draftova mijena tendencija i da im visoki uzimaju primat. primjerice, prošle sezone su samo tri playa bila izabrana u prvoj rundi a ove godine će ih bit otprilike isto, a i bacivši pogled na mock draftove 2014 tamo također nema nekih elitnih prospekata na toj poziciji.

    inače ove godine imamo jednog igrača na poznatijem koledžu, a to je mislav brzoja na vilanovi. njega je čak i calipari vrbovao ali je imao problema s ocjenama. inače lik je igra zasad samo garbage time jer su rekli da se mora nabildat i te šeme ali pošto je već bija jednu sezonu u americi u srednjoj školi to mi nije baš jasno.
    osobno smatran da na koledžu imaju još previše skepse prema europskih igrača i da oni moraju bit dosta bolji da bi igrali neku rolu.

    nego ove godine je stvarno najezda bijelih centara i čini mi se da će tu bit
    dosta kockanja s draftiranjem

  3. Nije Calipari vrbovao Brzoju, to je bio običan vizit, nije dobio nikakvu ponudu od njih. Trebao je na northwestern, no imao je slabe ocjene iz srednje pa je to otpalo jer su oni dosta strogi oko toga.

    Gee, zanimljiv odabir f4 ekipa, 3 od 4 ovogodišnja sudionika, a oba finalista imaju znatno drukčije ekipe. Zanima me što misliš o Oklahoma Stateu, ovo zasad što su pokazali je vrlo obećavajuće, pogotovo Marcus Smart.

  4. Ogledao sam kako su razbili North Carolina State, LeBryan Nash će se izgleda oporavit od loše prve godine, iako i dalje u njemu ne vidim neki specijalni prospekt. U principu im je roster krcat sličnim swingmanima koji su prije svega atlete, fali im i visine i kreacije. Smart se u to dobro uklapa, bio je rangiran kao 11. brucoš na početku sezone, građen je ko tenk, u principu mi i on više vuče na nekog atletu za na bok nego za combo beka oko kojega će se sve vrtiti. U biti – fali im lanjski play, legenda Keiton Paige, s njegovim šutem za tri bili bi zeznuti.

    I slažem se da će bit dosta kockanja na ovom draftu, previše mladih centara nikada ne obećavaju značajan priliv talenta. Iskreno, mali Zeller mi je super, ali ako ti se takav profil igrača spominje kao prvi pick, onda s draftom definitivno nešto nije u redu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *