NCAA TOP 16 – JANUARY EDITION

Liga nam je upala u rupetinu tipičnu za ovo doba godine iz koje će nas izbaviti tek trade deadline (nedostatak ozbiljnih vijesti još jednom se pokušava kompenzirati varijacijama na temu “što nije u redu s Heatom”, kao da postoji čovjek na planeti koji tijekom proteklih skoro pa 1000 dana nije shvatio da imamo posla s čudnovatim kljunašem od rostera, bez dubine i visine, koji funkcionira sam zato što ima dvojicu od pet najboljih košarkaša na svijetu i koji je, ako je netko zaboravio, usprkos svim problemima u zadnje dvije godine dva puta došao do Finala), ali to ne znači da nema košarke – osim što možemo pratiti razvoj nekih potencijalno dobrih NBA momčadi, NCAA košarka ušla je u svoj zanimljiviji dio.

Nakon prvog dijela sezone u kojem se 347 programa iz 33 konferencije Division 1 predznaka međusobno sudaralo po raznim turnirima kako bi ostavilo što bolji dojam, s Novom Godinom krenuo je i onaj drugi dio, konferencijski, u kojem će se utakmice odigravati za nešto više od naklonosti komisije koja će odrediti ždrijeb završnog NCAA turnira, a to je naslov prvaka konferencije (a time i direktan plasman na turnir).

Kako već treću godinu za redom u ovom periodu gledam više NCAA nego NBA utakmica (a gledam previše i ovih drugih, bez brige, tako vam je to kada se s godinama specijalizirate za jedan hobi), palo mi je na pamet pokušati složiti nekakav pregled NCAA košarke po uzoru na tjedne NBA izvještaje. Ništa specijalno i ništa često, ali dobro će doći da obogati ponudu NCAA osvrta na blogu koja se do sada uglavnom kretala oko najave sezone, ponekog podcasta (posebice prije NCAA turnira), najave NCAA turnira i osvrta na igrače (a to već spada u domenu NBA drafta).

Uglavnom, danas prezentiram izbor top 16 momčadi koji se nadovezuje na najavu sezone i zasniva se na utakmicama odigranima u prvom dijelu godine. Za nešto manje od mjesec dana imat ćemo sličan osvrt, taman kada polovina konferencijskih utakmica bude iza nas, a onda ćemo početkom ožujka odraditi završni top 16 koji će poslužiti i kao uvod u NCAA turnir koji će po običaju biti najavljen s analizom svake regije i barem jednim podcastom.

E, sada nešto o ovih top 16. Na početku sezone složio sam svoj izbor najboljih na osnovu prijašnjih rezultata, snage rostera i općenito ne baš previše informiranog mišljenja (drugim riječima – bez značajnog upliva statistike), ali, kako se formula 4 faktora pokazala punim pogotkom, rekoh – zašto ne napraviti nešto slično za NCAA.

Jasno, tu odmah u startu treba riješiti neke probleme. Kako je nepotrebno analizirati svaku momčad (barem iz moje perspektive koja je prije svega NBA određena), u obzir sam uzeo samo momčadi koje su top 64 po napadačkom ili obrambenom učinku – gotovo je nemoguće da neki program koji ne pripada ovim skupinama preživi prvi tjedan NCAA turnira, ako uopće i uđe u njega. Riješivši se balasta, preostale momčadi sam zatim bodovao po koš razlici i snazi rasporeda, s tim da sam ovom potonjem dao puno veću važnost nego u NBA slučaju.

Naime, u konkurenciji 30 rostera s najboljim igračima na planeti, snaga rasporeda igra ulogu, ali ništa veću od slučaja (koliko utakmica imate na gostovanjima, koliko back-to-backova, tko je ozljeđen u kojem trenutku – sve su to sitnice koji imaju veze sa srećom više nego s nečijom stvarnom snagom). Uostalom, kada imate takvu koncentraciju kvalitete na relativno malom broju momčadi, porazi su sastavni dio života, bili oni očekivani ili neočekivani.

U NCAA pak imate momčadi koje cijelu sezonu odrade bez da zaigraju protiv protivnika s NBA talentom na rosteru, a imate one koje se svako malo sastaju s protivnicima krcatim budućim lutrijskim pickovima. Jasno je stoga kako smo u ovom rangiranju ogromnu prednost dali onima koji su to zaslužili težinom protivnika.

Naravno, koš-razlika opet je koristila kao bitna odrednica stvarne snage momčadi – do sada valjda svaki ozbiljan fan košarke zna da je ona pravi pokazatelj nečije kvalitete, posebice u usporedbi s omjerom pobjeda i poraza (barem je tako u NBA u kojoj zbog izjednačene konkurencije ogroman broj utakmica završava s nekoliko poena razlike – nečija uspješnost u clutch situacijama apsolutno je manje važna za procjenu razine talenta od nečije sposobnosti da nabije razliku u prvom dijelu utakmice i zatim odmara u drugom).

Dakle, ova dva segmenta ocjene manje-više su ista, osim što smo im dali veću vrijednost. A što se dogodilo s četiri faktora? Onaj najvažniji, postotak šuta, ovom prilikom sam smanjio iz sljedećeg razloga – dok u NBA imate kvalitetne igrače koji će svaku opuštenost obrane iskoristiti da zabiju koš, NCAA je krcata limitiranim igračima koji se muče zabiti čak i otvorene situacije. Znači, kako je razina talenta manja, ona automatski smanjuje važnost obrane šuta – nema smisla nagraditi neku obranu za to što netko ne može realizirati svoje prilike.

Uglavnom, kako je broj promašaja veći, veći je i broj lopti na raspolaganju za skok, a to znači da povećavamo vrijednost skoka. Izgubljene lopte ne diramo, iako i za njih vrijedi isto što i za šut – slabija razina talenta znači da puno više napada u prosjeku biva bačeno u vjetar (sam pogled na prosjeke, bez ikakve prilagodbe konkurenciji ili kraćem trajanju utakmice, govori dovoljno – u NBA je prosjek izgubljenih lopti po susretu i po momčadi oko 14, a u NCAA čak 20).

Međutim, dok promašeni šut utječe na skok (više je dostupnih lopti), on nema korelacije s izgubljenim loptama, tako da smo ostatak dobiven smanjenjem vrijednosti šuta, osim skoku, dodali i slobodnim bacanjima. Kako slabija razina talenta obično znači slabije obrane, odnosno obrane koje su prisiljene zaustaviti prekršajima kada već ne mogu atleticizmom, broj prekršaja u prosječnoj NCAA utakmici je izrazito visok – dok u NBA prosječna momčad iz slobodnih bacanja dobiva 20% poena, u NCAA taj odnos kreće se iznad 30%).

Uzevši sve ovo u obzir, jasno je kako sporedni faktori na nižim razinama igraju puno značajniju ulogu nego na vrhunskoj pozornici. Šut je i dalje najvažniji, tu nema spora, ali ako niste u stanju skakati i zabijati slobodna, nema tih trica koje vas mogu izvući. Također, nije zgorega moći kontrolirati loptu (i istovremeno presingom protivnika tjerati na još više izgubljenih – nije ni čudo da u NCAA presing ima takav značaj, to je način da momčadi koje imaju problema s kontrolom lopte totalno uneredite), ali, kako u principu svi gube lopte, to nije presudno osim ako niste loši i u kontroli lopte i u osvajanju (time protivnicima dajete previše napada viška koje je teško stići u ovako šuterski neučinkovitom stilu igre).

Da ne filozofiramo dalje, 4 faktora ovdje nose sljedeću važnost:

– postotci šuta 40%
– kontrola lopte 20%
– skok 20%
– slobodna bacanja 20%

Da vidimo onda kojih 16 momčadi su isplivali na vrh i koliko se ova analiza bazirana na stvarnim podatcima razlikuje od početne bazirane na dojmu. Svi korišteni podatci su dostupni na CollegeBasketballReference i KenPom.Com (njihove puno kompliciranije formule – a takve su jer iza njih ipak stoje puno pametniji ljudi – donose slične poretke i izbore i obavezna su literatura za svakog NCAA fanatika). Ono što mene posebno veseli je podatak da je i nakon seciranja, čak 11 momčadi izabranih na početku sezone ostalo u top 16.

FINAL FOUR

INDIANA

Indiana je uz Kansas ostala u Final Four kategoriji i nakon dva mjeseca utakmica. Imali su izuzetno lagan ne-konferencijski raspored koji im uzima dosta bodova (i još su ih praktički sve odigrali doma), ali su zato ostvarili uvjerljivo najveću koš-razliku u NCAA. Nemaju ni jednu slabost gledajući učinak kroz pojedine segmente igre, a ono najvažnije je što imaju momčad koja posjeduje iskustvo, talent i raznovrsnost. Petorka im je sjajno zaokružena (Zeller kao centar obrane i napada, Hulls i Watford kao šuteri, Oladipo kao stoper na perimetru i Ferrell kao playmaker izuzetnog pregleda igre), što im pomaže maskirati ne baš sjajnu dubinu rotacije. Koja, ruku na srce, nije nešto na što se imaš pravo žaliti kada imaš igrača Zellerovog profila na raspolaganju – lakoća kojom na sve moguće načine pokreće svojih 212 cm i 110 kg (trka, kretanje bez lopte, pivotiranje) u kombinaciji s mekom rukom čini ga praktički nezaustavljivim na ovoj razini.

KANSAS

Sistem Jayhawksa izbacio je još jednom dominantnu obranu i efikasan napad, ali ovaj put je za promjenu konačno lansirao u orbitu i jednog igrača – brucoš Ben McLemore iz graničnog lutrijskog picka na nekim je projekcijama skočio u top 3, što dijelom govori i o tome koliko je ovaj draft slab zvijezdanim talentom kada je momak koji ipak većinu kvalitete crpi iz sistema Billa Selfa nakon desetak utakmica proglašen najboljim igračem u klasi. O McLemoreovom potencijalu ćemo više ubuduće (njegov stil igre najviše podsjeća na Paula Georgea bez izuzetnih fizičkih predispozicija, prije svega raspona ruku), a sada treba istaknuti da Kansas ima naj-balansiraniju petorku nakon Indiane. Johnson se nakon klimavog ulaska u sezonu potpuno naviknuo na ulogu playa, McLemore je izuzetan off-the ball talent, Releford možda najbolji 3&D role player u sveučilišnoj košarci, Kevin Young je izuzetan skakač, a o Jeffu Whiteyu možda samo treba reći kako je s prosjekom od 4.7 blokada izjednačio lanjski prosjek Anthonya Davisa iako igra 3 minute manje po utakmici (blokira suludih 17% šuteva dok je na parketu).

FLORIDA

Skočili su iz Sweet Sixteen kategorije na leđima izuzetne obrane izgrađene oko skakačkog i obrambenog učinka Patricka Younga. Još jedan centar koji je doslovno centar svoje momčadi nakon Zellera i Whiteya, još jedan igrač koji je već mogao biti dio NBA da nije odlučio ostati godinu duže i brusiti talent. Young nema idealnu visinu, ali ima ogromnu snagu koji koristi za gomilu zakucavanja u napadu, a tu mu pomaže kreatorska kvaliteta ostatka rostera – od startnog revolveraškog bočnog combo-dvojca Rosario-Boynton, preko jedne od boljih i raznovrsnijih stretch četvorki u NCAA Erika Murphya, do playmakera Scottiea Wilbekina, svi znaju podvaliti zicer. Ovaj balans obrane i napada izgleda još bolji nego lani zbog dodatne godine iskustva Younga i Murphya i to je najveći plus (čak i klupa djeluje opasno zahvaljujući nizu solidnih igrača, ali prije svega odluci Billya Donovana da Erika Murphya koristi kao šestog igrača). Minusa baš i nemaju, igra s tri beka na ovoj razini nije problem, uostalom lanjska vanjska postava s Bealom, Boyntonom i Walkerom bila je još niža, ali moglo bi doći do problema kada nalete na momčadi poput Kansasa, Indiane, Louisvillea i Syracuse koje imaju dužine na bacanje, posebice na perimetru.

DUKE

Skok u top 4 mogu zahvaliti sjajnim rezultatima usprkos daleko najtežem rasporedu, čime su potvrdili da su, čak i u godini bez specijalnog talenta na raspolaganju, šampionski materijal. Mason Plumlee svoje sjajne brojke može zahvaliti seniorskoj zrelosti i tijelu muškarca, ali njegov talent čak je i na ovoj razini primjereniji opisu smetlara nego nositelja. Ono što mu pak omogućuje da divlja u reketu okruženost je sjajnim šuterima – od partnera pod košem Ryana Kellya, koji kombinacijom visine, skoka i šuta za tri idealno nadopunjava Plumleea, do tricaških specijalista Currya i Cooka koji iz vana rešetaju obrane. S čak tri seniora u glavnim ulogama, pouzdanim iako ne i spektakularnim unutar-van balansom te čvrstom obranom, Duke je izuzetno opasna kombinacija za ožujak. Međutim, taj nedostatak rasnog talenta koji može odraditi posao kada sve drugo stane mogao bi vrlo lako postati problem u onim ključnim utakmicama.

ELITE EIGHT

MICHIGAN

Preskočili su jedan razred na krilima fenomenalnih šuterskih prezentacija, ali njihova obrana ne zaslužuje hvalospjeve koji ih prate zadnjih par tjedana. Trey Burke je ono što su Kendall Marshall i Scott Machado bili prošle sezone, najbolji čisti play generacije, koji slash & kick majstorijama hrani Tima Hardawaya, Glenna Robinsona i Nicka Stauskasa (trenutno možda najboljeg tricaša u NCAA s 51% šuta). Problem je reket, odnosno njegova zaštita. Wolverinsi ne da nemaju centra, nego nemaju ni poštenu četvorku – Jordan Morgan je mišićavi veteran koji osim mase i solidnog skoka nema previše toga za ponuditi, a to ukratko znači da Michigan živi i umire s tricom. To je nešto na što se možete osloniti čak i tijekom turnira ako imate bekove i swingmane koji mogu ući u reket kao što su Burke, Hardaway i Robinson, ali pri tome morate moći nešto i obraniti.

LOUISVILLE

Pitinova momčad pak nema problema s obranom, točnije ne bi je trebala imati na papiru. Izuzetna dužina njihove unutarnje linije obećavala je da će Cardinalsi još jednom prezentirati dominantnu igru na tom dijelu parketa, ali igra bez centra Dienga u sredini (zbog ozljede propustio pola utakmica) otežala je život izuzetnom swingmanskom dvojcu Behanan-Blackshear koji u idealnom sastavu popunjava krilne pozicije. Bez Dienga došao je do izražaja njihov nedostatak centimetara, ali kako je ogromni Senegalac već spreman za konferencijske obračune, atleticizam i sposobnost igranja obrane na svim dijelovima parketa spomenutog dvojca opet će doći u prvi plan. Ono što nas je brinulo prije starta sezone bio je napad, točnije pitanje tko će biti igrač kojega će senior Peyton Siva pronalaziti povratnima u spot-up situacijama. Ne samo da smo dobili odgovor koji će zaokružiti Pitinovu momčad, već i čovjeka koji bi je mogao napraviti boljom nego je to bila u zadnje tri godine. Russ Smith lani je bio combo opcija s klupe zadužena odmarati startne bekove i dežurne šutere, a ove sezone je iskoristio startnu ulogu da se nametne kao jedan od najboljih combo-strijelaca u NCAA košarci. Njegovi neustrašivi 1 na 5 juriši, ali i potrošnja lopti, do sada su prizivali Kembu Walkera iz najboljih dana (lakoćom ulazi u sredinu i iznuđuje slobodna), a šuterske eksplozije natjerale su navijače da zaborave na nekadašnje spot up majstore poput Kurica (danas u Španjolskoj) ili Knowlesa (u NBDL-u). Iako nije spot-up majstor koji bi u napadu idealno nadopunio Sivu (zato to odlično radi u klasičnom Pitonovim presingu na obrambenoj strani), Smithova aktivnost je jedan sumnjivi napad pretvorila u potencijalno opasan. Ukratko, kada se obrana posloži onako kako očekujemo, Pitino će još jednom imati momčad za Final Four.

SYRACUSE

Ostaju tu gdje smo ih vidjeli prije sezone. Gazili su protivnike u jednom laganom rasporedu, prikazavši pri tome izuzetnu prezentaciju Boeheimove klasične zone i nešto manje impresivan napad. Nemaju dubinu kao inače, a fali im i klasična petica koja bi kontrolirala sredinu, ali njihova zadnja linija obrane svejedno je impozantna. Sa sjajnim blokerom Christmasom u sredini i dugonjama Fairom i Southerlandom pored njega, zona je osuđena na uspjeh, međutim napad pati zbog činjenice da su sva trojica igrači zadatka. Srećom, ‘Cuse ima dovoljno talenta na vanjskim pozicijama da distribuira loptu – combo-bek Triche i rasni playmaker Michael Carter-Williams (budući NBA playmaker koji ide tragom Kidda, Ronda i Rubia kombinirajući vrhunski atleticizam i fizikalije sa savršenim pregledom parketa i lošim šutom iz vana) glavne su napadačke uzdanice, ujedno i sjajni prednji igrači u zoni (izuzetno dugi i brzi za NCAA razinu). Boeheim je imao i talentiranijih generacija koje su poklele pred paljbom iz vana, ali, dok god igraju vrhunsku obranu imaju šansu.

MINNESOTA

Prva pridošlica u top 16. Gophersi se vraćaju na velika vrata u centar NCAA zbivanja s jednom solidnom radničkom generacijom koje nema vrhunskog talenta, ali ima odličan balans obrane, napada i iskustva. Lani su zbog ozljede svog najboljeg igrača Trevora Mbakwea poprilično rano ispali iz kombinacija, ali ove godine je Mbakwe zdrav (za sada) što im daje dominaciju u skoku i konstantnu realizaciju u reketu. Iako nije klasični centar zbog manjka centimetara, Mbakweove veteranske fizikalije omogućavaju solidnoj jezgri oko njega da zabija solidnim postotkom, posebice combo-beku Andreu Hollinsu koji je bez konkurencije prva napadačka opcija u momčadi. Njegov prezimenjak Austin (inače sin trenera Memphisa Lionela) idealno ga nadopunjuje u vanjskoj liniji kao energični 3&D swingman i ova trojica glavna su pokretačka snaga Minnesote. Ostatak momčadi nije na ovoj razini, ali imaju dovoljno atleta sposobnih odraditi posao u obrani dok god dva Hollinsa mogu zabiti. Problem je samo što će se dogoditi kada sjajan šut bekova stane obzirom da je Mbakwe usprkos solidnim post-up vještinama (može zabiti horok i šut iz okreta) ipak prvenstveno šljaker.

SWEET SIXTEEN

CREIGHTON

Dinastija McDermott još jednom će neugledni Creighton ubaciti u turnir, a njihov fantastični napad daje im šansu da i u stvarnosti ponove uspjehe koje su ostvarili na ovom rangiranju. Međutim, dvije stvari ipak ukazuju na to da Creighton nije rasni izazivač – prva je slabašni dosadašnji raspored koji praktički znači da do drugog tjedna turnira McDermotti i društvo neće naići na obranu koja ih može staviti pred zid, a druga je propusna obrana. Creighton nema visinu, nema ekstra talent osim McDermotta, ali imaju četiri snajpera u rotaciji, plus petorku u kojoj svatko može zabiti otvoreni šut. McDermottova sposobnost kretanja bez lopte, lakoća kojom miksa unutar-van situacije i kojom trpa sa svih pozicija šlag su na kraju, iako ne treba miješati njegovu sposobnost realizacije sa sposobnošću kreacije šuta za sebe koja ga limitira u budućoj NBA karijeri, ali i u turniru – kada naleti na swingmane koji mogu parirati njegovoj kombinaciji visine i pokretljivosti i koji će mu spriječiti lagan put do koševa, McDermott će se pretvoriti u klasičnog spot-up šutera, a kao takav nije ni upola opasan.

PITTSBURGH

Brucoš Steven Adams ispunio je očekivanja, a time i omogućio plasman Pittu među 16 – iako je očito kako se radi o dugoročnom projektu, blago rečeno sirove igre u napadu, njegova kvaliteta u skoku i blokiranju protivničkih šuteva dala je Panthersima potreban balans. Napad je standardno solidan – iako su lani bili jedno od najvećih razočaranja sezone uopće, a ne samo Big Easta – predvođeni playom Trayom Woodallom i ultimativnim garbage manom Talibom Zannaom nalaze dovoljno načina za zabiti te kontrolirati loptu i skok, što ih čini zeznutom momčadi. Ipak, Adamsova mladost i manjak kvalitete na rosteru limitira ih što se većih dometa tiče.

NORTH CAROLINA STATE

Imaju problema s obranom (prvenstveno zbog manjka centimetara), ali usprkos teškom rasporedu uspjeli su ostvariti izuzetne napadačke učinke, kao i vrlo dobru koš-razliku. Talent njihove udarne trojke je neosporan, uostalom njihov udarni igrač CJ Leslie dobio je ultimativni kompliment kada ga je poznati skaut (moj Stari, koji je nedostatak hokeja na TV-u odlučio preboliti gledanjem NCAA košarke) okarakterizirao kao pravog košarkaša. Leslie ima jedan ozbiljan problem, možda i dva – nalazi se između pozicija tri i četiri fizikalijama, a nema šut da može računati na sigurnu karijeru kao trojka u NBA, ali na ovoj razini je opasan mismatch gdje god da se postavi (previsok za vanjske igrače, prebrz za unutarnje). Lorenzo Brown solidan je play i kičma ove momčadi, a Richard Howell izuzetan je skakač i podizač energije zadužen za emotivni balans. Kad se zalomi večer u kojoj su sva trojica na razini zadatka, sve je moguće, ali to što nemaju elitnu visinu, pa i to što ni jedan od tri glavna igrača nije šuter (najbolji tricaš je brucoš Rodney Purvis koji dobro odrađuje ulogu specijaliste za tri), itekako su ozbiljne smetnje u budućem tijeku sezone.

GONZAGA

Elitni napad kombiniran s lošom obranom uz poprilično težak raspored izbacili su Gonzagu iz pozicije simpatičnih autsajdera u ulogu izazivača. Bitan akter u ovakvom razvoju stvari njihov je energični centar Kelly Olynyk, solidni skakač meke ruke i izuzetne pokretljivosti koji na trenutke podsjeća na jednog od braće Zeller. Zanimljivo, prve dvije godine Olynyk je proveo kao zamjena Robertu Sacreu, kojega je potpuno zasjenio već u svojih prvih 10-ak utakmica kao starter. Jasno, Olynyk je daleko do elitnog atlete koji će dominirati u obrani, što objašnjava slabosti Gonzage na tom dijelu parketa, ali njegova napadačka učinkovitost u kombinaciji sa solidnom šutersko-asistentskom podrškom Kevina Pangosa i Davida Stocktona (Johnov sin promoviran je u startera kako bi Pangos mogao puno više vremena posvetiti šutiranju trica) te vječnim prisustvom solidnog all-round krila Ellisa Harrisa (imam osjećaj da o tipu pišem već 10 godina u najavama drafta), daje ovoj momčadi kartu na koju može zaigrati kada stigne turnir. Obzirom na lakoću kojom su pregazili glavnog konkurenta u diviziji, St. Mary’s, nema sumnje kako ih uz naslov prvaka konferencije čeka i pozicija nositelja jednom kada krene ludilo.

ARIZONA

Nakrcavši se ovoga ljeta talentom, Wildcatsi su si osigurali uspješnu sezonu, iako je valjda i njima samima odlično funkcioniranje napada na startu bilo ugodno iznenađenje. Za to poprilične zasluge idu s Xaviera pristiglom combo-beku Marku Lyonsu, koji odrađuje ogroman posao na vanjskim pozicijama i daje balans izuzetnoj unutarnjoj liniji. U kojoj se očekivano ističe senior Solomon Hill, ali i cijela ergela vrhunskih skakača koji od ‘Zone čine jednu od najboljih skakačkih momčadi u zemlji. Mladi centar Tarcewzski za sada služi isključivo kao skakačka sila, ali njegova impozantna masa idealno nadopunjuje Hillovu spretnost pod košem, dok petorku zaokružuju pouzdani senior i šuterski specijalist Parrom (uz to još jedan solidan skakač za poziciju) te 3&D as Nick Johnson. Imaju klupu i potencijal da budu izuzetna momčad, ali to prije svega ovisi o napretku obrane i Tarcewzskog. Očekivati da sve klikne do turnira možda je ipak previše, ali bitno je da se nakon nekoliko sušnih sezona ‘Zona opet vratila u vrh.

OHIO STATE

Čvrsta obrana glavni je razlog zašto jedna ovako tanka i napadački limitirana momčad ostaje u top 16. Deshaun Thomas je izuzetan strijelac na ovoj razini (CJ Leslie sa skok-šutom), ali osim šutera Smitha i playa Crafta (sva trojica su juniori) nema preveliku bazu suigrača na koje može računati. Iako Thad Matta rotira 8 igrača, činjenica je kako su čak četvorica od njih limitirani šljakeri pod košem, koji su uz to uglavnom uskraćeni i za poneki dobro došao centimetar. Međutim, upravo zato što nema klasa kao što su Oden, Sullinger, Conley ili Turner, odnosno zato što nema rasne rotacije na kakvu smo navikli, možemo reći kako je ovo definitivno najbolji posao koji je Matta do sada odradio.

CINCINATTI

Još jedna pridošlica u top 16 i meni totalno iznenađenje. Gledajući ih vidio sam do bola limitiran napad (kao i lani uostalom), ali brojke govore kako imaju jednu od najboljih obrana u NCAA. Doduše, raspored im nije bio težak, ali imponira sposobnost da usprkos izuzetno brzom ritmu gube relativno malo lopti, dok ih s druge strane osvajaju gomilu. To je opasna kombinacija, kao što je opasna i činjenica da sjajno skaču na obje strane parketa. U napadu im se i dalje sve vrti oko seniora Wrighta, combo-beka koji uživa u kontrama pronalaziti swingmane Kilpatricka i Parkera (dežurni spot-up šuteri, iako ne baš pretjerano uspješni) i glavnog skakača limitiranog centimetrima Rublesa (napast u obrani i zanimljiv atleta, ali ujedno i očajan šuter koji se ne srami potegnuti tricu). Bearcatsi su, ukratko, jedva kontrolirani kaos koji živi od inspiracije osrednjeg talenta, ali koji ubitačnom kombinacijom energije u obrani može iznenaditi.

WISCONSIN

Još jedan neočekivani pridošlica u top 16 (iako noćašnja pobjeda protiv Hoosiersa jasno ukazuje da sistem cilja dobro) – Badgersi kao i obično prije svega vode računa o lopti (gube ih najmanje u NCAA) te o ritmu (opet su jedna od najsporijih ekipa), odnosno ubijaju protivnike stilom kojega je trener Bo Ryan doveo do savršenstva. Jedna bitna razlika od dosadašnjih Ryanovih ekipa, za koje ste uvijek navijali da što prije ispadnu iz turnira, je ta što konačno na raspolaganju ima i nešto više talenta. Doduše, dežurno visoko drvo je i dalje tu – nasljednik Stiemsme i Leuera sada se zove Jared Berggren i jednako je osuđen na smetlarske zadaće koje mu prije svega omogućava sjajni brucoš Sam Dekker (najveći talent u Wisconsinu još od Devina Harrisa). Rasnog playa na kojega je Ryan navikao ovaj put nema, ali rezultati ionako pokazuju da nije ni bitan kada imaš sistem. Nažalost, ili na sreću, prva napadačka opcija momčadi je senior Ryan Evans, aktivan skakač i borac, ali i apsolutno neučinkovit napadač, što znači da će Ryanov eksperiment opet biti kratkog vijeka u doba turnira.

ISPALI IZ TOP 16

KENTUCKY

Njihov pad iz Final Four momčadi izvan top 16 više ukazuje na moju zaluđenost Caliparievom sposobnošću da iz svake nove klase brucoša izvuče rezultat nego na stvarnost. A stvarnost je jednostavna – ovogodišnja klasa nema talenta kao prijašnje. I tu ne mislim samo na to da Nerlens Noel nije Anthony Davis, nego nije čak ni Demarcus Cousins. Momak ima sjajnu pokretljivost i izuzetna je obrambena opasnost već sada (njegov omjer blokada i ukradenih lopti drži obranu Kentuckya među najboljima i ukazuje na to da Noel posjeduje izuzetne kvalitete za biti obrambena klasa na idućem nivou), ali u napadu je trenutno osuđen na zakucavanje ally-oopova. Međutim, puno veći problem od toga što Noel nije sposoban odraditi veću ulogu u napadu leži u tome što su dva preostala super-brucoša do sada igrala ispod razine. Archie Goodwin ima prekrasan šut i s vremenom bi trebao biti novi Doron Lamb, ali Alex Poytress ni u jednom segmentu igre nije klasa kakva je bio MKG. Dodaj svemu ovome i to da u Ryanu Harrowu imaju tek prosječnog playa za razliku od dosadašnjih NBA zvijezda i ispada kako je Kentucky ove godine puno više NCAA nego NBA momčad na koju smo navikli kako talentom tako i stilom igre. Drugim riječima, njihov uspjeh ovisit će o tome koliko će se Noel razvijati u oba smjera i koliko će dobro Goodwin i dežurni šuter Wiltjer zabijati iz vana. Daleko je to do tranzicijske veličanstvenosti njihova prijašnja dva izdanja, ali, kao što već znamo, ova osrednjost neće trajati dugo – za dogodine je Calipari već pripremio klasu u kojoj ima barem 6 od top 10 srednjoškolskih talenata (a još par ih je na putu).

UCLA

Njihov lošiji ulazak u sezonu može se opravdati problemima oko aktiviranja Shabazza Muhammada koji je stvarno kao swingman na jednoj drugoj razini od konkurencije – lakoća kojom kreira šut u kombinaciji s fizikalijama i mekom rukom čini ga broj jedan bočnim igračem na idućem draftu (iako mikroskopska razina asista zvoni na uzbunu). Međutim, ovo je jednostavno ne baš sjajno sklepana momčad – Kyle Anderson je fantastičan point-forward, ali ima sličan problem poput Roycea Whitea, a taj je slabašan šut. Kad su ti dva udarna igrača brucoši koji nisu ni blizu tome da realiziraju potencijal u ovom trenutku, teško da si favorit čak i u konferenciji, posebice pored preporođene Arizone. Treći brucoš Jordan Adams za sada igra solidnu rolu 3&D swingmana, veteran Larry Drew mlađi distribuira loptu i ne troši napade što je ključno jer igrač zadatka na jedinici nije baš jamstvo uspjeha u NCAA, pogotovo ne ovako limitiran atleta kao Drew, a pod košem se rotira ergela limitiranih visokih koju čine braća Wear (skakači) i, nema drugog epiteta za opisati ga, debeli Tony Parker koji je 15 kila udaljen od toga da postane ozbiljan dio rotacije. Zanimljivo, poznatiji debeli zaštitni znak momčadi, Joshua Smith, usred sezone napustio je UCLA jer je dolaskom Andersona i Parkera izgubio rolu u momčadi (a možda jednostavno nije moguće na rosteru po strogim NCAA pravilima imati dva sumo hrvača). Smithov odlazak, zajedno s onim još ranijim iskusnog swingmana Tylera Lamba (koji je puno prije shvatio poruku i pobjegao od konkurencije Muhhamada i Adamsa), ujedno obilježava i kraj generacije koja je UCLA dovela na najniže grane u povijesti tijekom zadnjih par sezona. Međutim, to što mu program ovisi o 4 brucoša i 3 limitirana veterana nikako nije jamstvo da će Ben Howland izvući momčad iz zone sumraka već ove sezone. Iako je čišćenje donekle uspjelo, dio krivnje zašto je UCLA završila tamo gdje jeste svakako leži i u treneru. A povijest nas uči da nepotpune promjene nisu dovoljno dobre promjene.

NORTH CAROLINA

I dok Kentucky i UCLA još imaju nadu da se mogu vratiti u top 16 počnu li se razvijati njihove mlade jezgre, UNC se nalazi u rupi iz koje izgleda ove sezone nema izlaza. Njihova obrana i napad su do sada ostvarili mizerne rezultate, a jedini aspekt igre u kojem su iznad prosjeka je skok. Jasno, dio problema leži u poprilično teškom rasporedu, ali puno veći problem je gubitak fenomenalne jezgre (Henson, Zeller, Marshall, Barnes) koji je jednostavno nemoguće nadoknaditi preko noći, pogotovo ako za razliku od Kentuckya nemate specijalnu klasu brucoša kojima se možete hvaliti. James Michael McAdoo je sjajan podizač energije i čovjek neumornog stila igre koji će definitivno u NBA ostvariti puno bolju karijeru nego u NCAA, ali njegovi limiti kao strijelca ovu momčad osuđuju na ovisnost o trici. Tricaša ima više nego dovoljno, ali kako se uglavnom radi o spot-up opcijama poput P.J. Hairstona i Reggiea Bullocka, jasno je da netko treba odraditi kreatorski posao. Kako brucoš Marcus Paige, koji je trebao biti ta combo-opasnost sposobna preuzeti momčad, igra ispod očekivane razine, sav teret kreacije pao je na dojučerašnjog back-upa Marshallu, solidnog Dextera Stricklanda, koji je i sam šuterski poprilično limitiran bek. Dodaj svemu ovome da osim McAddoa nemaju poštenog visokog igrača u rotaciji i jasno je kako od ovogodišnjeg izdanja Tar Heellsa ne treba puno očekivati. Ali, zato svakako treba paziti na draft budućnost MacAddoa – ljudi će krivce za loše rezultate UNC-a tražiti na sve strane, što nema nikakve veze s mozgom jer oni su realni obzirom na kontekst, zbog čega je MacAddo već ispao iz lutrije po većini izvora, a to znači da će netko jeftino dobiti rasnog rotacijskog igrača. Način na koji naš mozak funkcionira ponekad je stvarno smiješan.

MICHIGAN STATE

Za razliku od ove tri ranije navedene momčadi, Izzovi Spartansi ostali su jednako tvrda skupina čak i bez Draymonda Greena. Njihova obrana je i dalje odlična, napad se klasično kotrlja, a jedini razlog zašto nisu upali u top 16 iako su imali izuzetno težak raspored je činjenica da ne briljiraju ni u jednom aspektu četiri faktora osim standardno niskih postotaka šuta na kojima drže protivnike. Ako bi se morao kladiti na jednu momčad da će upasti u top 16 za mjesec dana, onda su to oni – iako im konferencijske bitke donose još teži raspored (Minnesota, Indiana, Wisconsin, Ohio State), ova jezgra izgrađena oko veterana (solidni general na parketu Keith Appling vodi momčad, dok dva pouzdana skakača i borca pod koševima Derrick Nix i Adreian Payne obavljaju prljave poslove) i mladih talenata (Izzo odavno nije imao ovako zanimljivog brucoša kao što je bek-šuter Gary Harris, a tu su i energični stoperi na boku Denzel Valentine i Branden Dawson, koji je lani zbog ozljede otpao iz momčadi taman pred početak NCAA turnira) može napraviti posao sličan lanjskome. Obrana nije upitna, nju svi Izzovi igrači znaju igrati, a uspiju li dobiti nešto i od napada koji teoretski ima odličan unutar-van balans, mogli bi biti lovci na Final Four iz sjene.

BAYLOR

Njihova sezona još nije krenula u smjeru North Caroline, ali definitivno ne izgledaju kao sigurna oklada za veći uspjeh na turniru. Brucoš Isaiah Austin izuzetan je potencijal na petici, što dokazuje solidnim skakačkim talentom i mekom rukom, ali daleko je od igrača koji može kontrolirati reket (premalo mišića), što njihovu obranu stavlja izvan kategorije elitnih. Napad je pak pre-ovisan o mini-combo revolverašu Jacksonu koji je praktički dobio odriješene ruke u napadu, a kako je limitiran strijelac, logično da takvim čini i njihovu napadačku učinkovitost. Prijašnjih godina Baylor je imao izuzetan atletski talent pod košem (Udoh, Jones i gomila šljakera poput Acya), ali trener Scott Drew nalazio je načina 1-3-1 zonom uništiti taj potencijal. Nešto slično se događa i sada – iako ima sjajnog šuterskog specijalca u Bradyu Heslipu, superbrzog playa u Jacksonu, izuzetnog garbage mana pod košem u Coryu Jeffersonu i Austina na vrhu reketa kao noćnu moru svakoj obrani (kombinacija šuta i visine), njihov napad je spor i ograničen na šuteve preko ruke u zadnjim sekundama. Obzirom na Drewa za komandama, očekivati od ove jezgre da se razvija kao što to očekujemo od Kentuckya ili UCLA je iluzorno – Baylor je uz UNC momčad koja ima najmanje šanse za povratkom u top 16 (srećom po njih, Kansas State i Texas su u još gorim situacijama tako da imaju šanse ugrabiti poziciju odmah iz Kansasa u konferenciji).

POTENCIJALNI TOP 16 KANDIDATI

OKLAHOMA STATE

To što su napadački prezentirali protiv jednog izuzetno povoljnog rasporeda definitivno im ne govori u prilog, ali mogu zagorčati život Bayloru u borbi za prvog pratitelja Kansasu čvrstom obranom i golim fizikalijama – LeBryan Nash i Marcus Smart valjda bi dobili svaku tučnjavu kad bi imali turnir u kojem se igrači mlate po pozicijama (iako je ovaj prvi igrač druge godine, a potonji brucoš, fizički dominiraju nad konkurencijom). Jasno, kad bi imali šuterski turnir, njihovi mišići ne bi bili od velike koristi, ali treba ih imati na oku – kad ste u stanju ovako zatvoriti perimetar, uvijek ste opasni na razini u kojoj većina koševa dolazi ili s trice ili s linije (protiv ove dvojice nemoguće je i šutnuti i utrčati u reket).

VCU

Ramsi su promijenili konferenciju (ovaj program je nadrastao osrednju konkurenciju te im je trebalo izazovnije okružje), ali ne i stil igre, pa ni rezultate – i dalje guše obranom te su i dalje prvi favoriti, gdje god bili. Jasno, imali su preslab raspored da bi ih uzeli previše ozbiljno, ali momčadi Shake Smarta zaslužuju poštovanje – iako nemaju ni jednog NBA igrača, imaju solidnu dubinu i dužinu koja Smartu omogućuje da opet dominira konkurencijom u osvojenim loptama. Njegov presing nije presing, to je čisti kaos, a iz takvog kaosa ponekad se zna dogoditi čudo kao što je ne tako davni nastup na Final Fouru.

17 thoughts on “NCAA TOP 16 – JANUARY EDITION

  1. odličan tekst Gee. svaki tjedan čekam tjedni osvrt na NBA, a ovakav “bonus” je definitivno jako ugodno iznenađenje 🙂 moram priznati da NCAA pratim puno manje od NBA-a (što naravno ne znači da je manje zanimljiv) tako da će ovakvi tekstovi pomoći da dobijem bolju sliku o ovoj NCAA sezoni (i potencijalima za NBA draft). svaka čast na uloženom trudu!

  2. Moram priznat da je njegov fizički napredak (a tu prije svega mislim na masu i mišiće gornjeg dijela tijela) u odnosu na prvu godinu fascinantan, ali i dalje ostajem pri već rečenom – ako se o njemu priča kao o top 3 picku jasno je da draft baš i nije sjajan. Zeller jednostavno nije atleta NBA kalibra, a sav IQ ovog svijeta neće mu pomoći ako je strpan u onako prosječe fizičke okvire.

    Naravno, to ne umanjuje gušt gledanja Zellera u NCAA konktekstu – što bi reko Stari, mali je pravi košarkaš.

  3. Očekivao sam negdje Lehigh, barem među potencijalnim top 16 kandidatima, samo radi McColluma i sad tek vidim da je slomio nogu.
    Kakav peh, odlično je odigrao prošlu cijelu sezonu, pogotovo utakmicu protiv Blue Devilsa u prvoj rundi turnira.
    Vjerujem da bi mogao biti solidan, ako ne i vrlo dobar NBA igrač.

  4. Lehigh mi je bio na listi 128 zbog napada, ali nisu ni primirisali drugom krugu od 64 zbog laganog rasporeda i činjenica da su brutalno izgubili jedine tri utakmice s ozbiljnim momčadima (20 razlike od Baylora, 30 od Pitta, a jedino su se držali protiv VCU-u i na toj tekmi je baš McCollum slomio stopalo). Ukratko, oni su druga liga inače, a bez McColluma možemo slobodno reći da su treća i vjerojatno neće osvojit ni svoju slabašnu konferenciju, dakle ništa od turnira ove godine. Što je šteta jer s njim i gomilom trica koju ubacuju uvijek mogu računat na poneko iznenađenje. O McCollumu nemam neko mišljenje, meni su ti NCAA combo-bekova iz lijevih momčadi koji troše trećinu napada svi isti, ali valjda ga s razlogom svi izdvajaju i vide u lutriji.

  5. Vjerujem da će biti dobar NBA igrač iako nema upside kao neki mlađi igrači. Seniorsko iskustvo (odmah će moći kontribuirati na višem nivou) te poprilično dobri šuterski postotci s obzirom na ovlasti, minutažu i količinu ispucanih šuteva. Mislim, pošto igra u lošoj ekipi, mogao bi ispucavati 25 lopti po utakmici, zabijati 25 poena uz 40% šuta iz igre, ali nije tako. Jedino će vjerojatno na višem nivou imati problem svih combo bekova: sposobnost da igra playmakera, ali u najgorem slučaju bi trebao pokazati već u rookie sezoni isto, ako ne i više kao i Dion Waiters (da nije bilo ozljede). A sad kak će biti, ostaje za vidjeti.

    Nego, da prokomentiram samo Shabbaza. Nadam se da će postati novi vrhunski igrač na poziciji 2 s obzirom na manjak istih u ligi. Osim Kobea, Hardena, ajde i Wadea, nema onog pravog franchise scorera, a nekad je ta pozicija bila baš za takve igrače. Danas sami Sefoloshe i Tony Alleni prevladavaju na toj poziciji.

  6. “meni su ti NCAA combo-bekova iz lijevih momčadi koji troše trećinu napada svi isti” – da, ali potaknuti Lillardovim slučajem, mislim da će GM-ovi na ovom draftu loviti bar 2-3 takva slučaja u prvoj rundi. McCollum i Isiah Canaan su garant tu….

  7. Illinois mi je bezveze, al to je čisto subjektivan dojam baziran na onome što sam vidio (a nažalost gledao sam ih dva puta). Sistem ih je stavio u top 64 na račun nekoliko dobrih pobjeda tijekom teškog rasporeda, ali mislim da neće vidjeti završni turnir pored konkurencije u Big Tenu.

    Missouri sam slobodno mogao stavit u rang VCU-a i Oklahoma Statea. Dobre brojke u oba smjera, ali ipak treba imat dozu skepse prema njima zbog izuzetno laganog rasporeda do sada. Za razliku od lani više nisu tricaška momčad već se oslanjaju isključivo na snagu, imaju dobru rotaciju visokih, a Oriakhi kojega su doveli iz UConna rastura u skoku. Plus, tu je još uvijek Pressey kao još jedan klasični combo-bek/volume scorer, ali i izuzetan asistent oko kojega se praktički vrti svaki napad. To malo i brine jer osim njega nemaju beka i svaki protivnik zna što i kako treba zaustaviti. Gubitak Englisha i Denmona očito neće moći nadoknaditi, a i ta drastična promjena identiteta čini ih puno manje zanimljivom momčadi (lani su bili u vrhu po postotku ubačenih i ispaljenih trica, a sada su pri dnu, što je stvarno rijetko viđen preobražaj u ovako kratkom roku, pogotovo zato što nije došlo do promjene trenera).

  8. Na ovakvom draftu – apsolutno, možda čak i prvi pick. Jedini pravi centar u ponudi, za 3-4 sezone potencijalno lider vrhunske NBA obrane – s tim se isplati riskirati. Fizikalije su svakako tu, sad još treba doć u pravu situaciju (a to Maryland definitivno nije) gdje će ga razvit kako treba i nadat se da je fajter u srcu koji se neće usrat kad mu u NBA prvih deset puta zakucaju jaja u facu.

  9. Priznajem da mi NCAA basket više nije gušt gledat. Sinoć pogledam Indianu i Wisconsin – dosadno preko svake mjere (izuzme li se dakako atmosfera koju stvara mlađarija na tribinama). A takva je, zapravo, većina tih utakmica. Očit je trend da se igra vrti uglavnom oko toga tko će opalit više trica i na trenerskim pokušajima da igrače čim više specijaliziraju. Mislim, postoji stukturna greška u toj košarci: imaš hrpu mladeži koja može u visokom tempu trčati i skakati tri sata (kad će ako neće sada), a ograničavaš ih napadom od 35 sekundi!!! Besmisleno.

  10. Redovito čitam ovaj blog i svaka čast Gee.
    Moram reći da mi je pažnju skrenilo ime ovog košarkaša LeBryan Nash

  11. Znam da je tema ncaa,ali moze jedno pitanje ? da si ti gm minnesote,kakve bi poteze povuko sto se trejdova tice ? jer ocito se nesto mora promijenit,znam da su ozljede kljucne ali opet kvragu

  12. Pa i nema se baš previše izbora obzirom na ugovore Lovea i Kirilenka i činjenicu da na ljeto treba Pekoviću dati novi ugovor. Stoga bi prva stavka bila ista kao i do sada – zamijeniti Ridnoura (ili Bareu, s tim da bi se osobno uvijek radije riješio ovog prvog) za beka-šutera u zadnjoj godini. S Pekovim novim ugovorom, debelo će preći cap i jednostavno moraju čistiti ove nepotrebne troškove, a bez Ridnoura i kad izbrišu Roya koji nema drugu godinu garantiranu u slučaju zdravstvenih problema taman će doći u poziciju ispod capa koja će im omogućiti dovođenje startne dvojke ili produženje s Budingerom (ili možda tim šuterom kojega dobiju za Ridnoura).

    Kratkoročni fiks većeg formata ne dolazi u obzir jer u svakom scenariju trebali bi se odreći ili Williamsa ili Pekovića, a za što? Za Gasola? Kako se tek on uklapa u priču s Loveom? Dugoročno pak možda nije loše razmišljati o tradeu Lovea – ako stvarno želi vani, a dvije godine već poprilično direktno šalje poruke da želi, onda je bolje već sada graditi momčad oko Rubia i Williamsa koji su još dvije godine na rookie ugovoru nego za dvije godine ostati bez ičega.

  13. evo kad te vec gnjavim da te gnjavim do kraja 🙂 po tebi,sta bi mogli dobit za Lovea ? tj koja bi najbolja opcija bila za njih ?

  14. Koliko god to smiješno izgledalo moguće je da Gay ode u Bobcatse , Catsi su se spremni za Gaya dati “šta god Memphis poželi”…
    Što mislite Rudy u Charlotte?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *