NCAA TOP 16 – FEBRUARY EDITION

Krenimo odmah na stvar jer ulazimo u razdoblje kada je dan prekratak za sve čime bi se čovjek htio zabaviti (trade deadline je pred vratima, odmah nakon toga kreće march madness, a već se osjeti i miris NBA playoffa). U odnosu na prošli mjesec u top 16 imamo četiri nova imena – Cincinatti, Minnesota, Creighton i NC State su ispali iz skupine odabranih, ustupivši mjesto povratnicima Kentuckyu i Michigan Stateu, a tu su još i prinove Oklahoma State i sjajni Hurricanesi iz Miamia koji za sada nose sve pred sobom u konferencijskim bitkama (zgazili su Duke sa 27 razlike, dva puta uvjerljivo pobijedili UNC i onda još iščupali pobjedu s poenom prednosti protiv NC State u gostima).

Došlo je i do rošada u kategorijama – neuvjerljive partije Kansasa (tri poraza za redom) izbacile su ih iz Final Foura, sličnu sudbinu doživio je i Duke (koji bez Ryana Kellya više nema potrebnu napadačku širinu), a pad je imao i Louisville, koji je iz Elite Eight kategorije pao u Sweet Sixteen skupinu. Četiri poraza u posljednjih 7 utakmica Pitinove družine posebno su bolni zbog načina na koji su se dogodili – dva s minusom od 2 poena, a ovaj nedavni protiv Notre Dame izgubili su s 3 poena razlike nakon 5 produžetaka u jednoj stvarno suludoj utakmici (u kojoj je od svih ludosti ipak najveća bila Pitinova strpljivost prema silovanju lopte Russa Smitha koji je utakmicu završio sa šutom 4-19, uz 1-9 “realizaciju” kroz 5 produžetaka).

Tko je iskoristio ove blijede partije zvučnih favorita? U Final Four su uskočili Michigan i Syracuse, ali više zbog slabosti Kansasa i Dukea nego nekih vlastitih specijalnih zasluga – Michigan već ima tri poraza u konferenciji protiv naših top 16 momčadi (Ohio State, Indiana i Wisconsin), a Syracuse usprkos uvjerljivom porazu od Pitta (još jedna top 16 momčad) preuzima kontrolu na vrhu Big East konferencije zahvaljujući porazima Louisvillea.

U Elite Eight su uskočili Gonzaga (koja očekivano lakoćom gazi kroz slabašnu konferenciju, iako ih tek čekaju dvije najteže utakmice – gostovanja kod BYU i St. Mary’s) i Pitt (koji ima sjajne pobjede protiv Georgetowna, Syracuse i Cincinnatia, dakle sve redom ozbiljnih kandidata za završni turnir, ali i par glupih poraza od Villanove i Rutgersa koji nemaju nikakve šanse ući u završnih 64).

Što nam ovo sve skupa govori? Obzirom da su i Indiana i Florida, dvije najstalnije momčadi tijekom cijele godine, već naišle na poneku neočekivanu minu (Indiana je izgubila doma od Wisconsina, a Gatorse je u gostima pregazio skromni Arkansas), jasno je kako ovogodišnji NCAA turnir nema super momčadi kao lanjski i kako nitko sa sigurnošću ne može računati na Final Four. To pak znači da će ludilo ožujka ove godine biti još luđe – ne samo da imamo desetak momčadi koje se s pravom mogu nadati naslovu (praktički, prvih 12 u ovom izboru imaju legitimne aspiracije) već je konkurencija toliko izjednačena da bi već u drugoj rundi svatko mogao skinuti svakoga.

Mislim, obzirom da sama igra ionako nije na nekoj bajnoj razini, zar upravo ta neizvjesnost nije ono što nam treba? Štoviše, kao što su neke sjajne utakmica do sada pokazale (uz spomenute drame kojima možete prisustvovati svaki put kada gledate Louisville, imali smo i zanimljive obračune Indiane s oba Michigana), ludilo je počelo puno prije ožujka – ovakva izjednačenost obećava i adrenalinske rasplete u konferencijama (noćašnji sudari između Floride i Kentuckya, odnosno Michigana i Michigan Statea, ne smiju se propustiti).

FINAL FOUR

INDIANA

Nedodirljivi su na vrhu još od predsezone, iako na parketu baš i ne djeluju toliko svemoćno (osim kada im upadaju trice – tada su nezaustavljivi). Zeller iz utakmice u utakmicu potvrđuje dojam po kojem je stilom igre i aktivnošću na oba kraja parketa puno bliži NBA budućnosti u rangu Tylera Hansbrougha nego dominantnog centra vrijednog prvog picka, a ono što skriva njegove kreatorske limite vidljive čak i na ovoj razini sjajni su suigrači, posebice Victor Oladipo koji sjajnom kombinacijom trica i slobodnih bacanja idealno nadopunjuje Zellera. Ni on nema onu potrebnu kreatorsku crtu za biti nešto više od 3&D igrača na idućoj razini, ali, obzirom na raspon ruku i skočnost, a zatim i solidan šut i mentalitet stopera, mislim da nema sumnje kako će od prvog dana u tome što radi biti jedan od boljih u ligi. Naravno, uvijek treba istaknuti i to da imaju čak 6 igrača sposobnih zabiti trice u serijama, čime otvaraju taj potreban prostor za Zellerove i Oladipove ulaze u sredinu.

FLORIDA

Gatorsi nemaju takvu širinu poput Hoosiersa u napadu, ali zato imaju puno čvršću obranu baziranu na energiji i pokretljivost Patrica Younga u sredini, odnosno visini Erika Murphya. Ova dvojica uspješno kopiraju nekadašnje partnerstvo Noaha i Horforda najbolje što mogu, s tim da Murphy uz obrambeni značaj stiže biti i najbolji šuter momčadi, čime otvara dodatan prostor za svoje combo-revolveraše Rosaria i Boyntona te pouzdanog playmakera Wilbekina. Solidna, solidna momčad.

MICHIGAN

Trey Burke je lider kakvoga se poželjeti može – ne gubi lopte ni pod razno, dirigira jednim od učinkovitijih napada u ligi, a u stanju je preuzeti i ulogu strijelca ako sve drugo stane. Štoviše, kao što je poraz protiv Indiane pokazao, za jednog tako rasnog playa možda je i previše željan loših šuteva. Uglavnom, momak ima brzinu, slash & kick igru i dobru ruku, što su solidni temelji za NBA karijeru negdje između Ty Lawsona i Felton linije, a na ovoj razini su više nego dovoljni da se Michigan s pravom može nadati Final Fouru. Ipak, jedan ogroman problem i dalje ostaje otvoren – obrana im je osrednja, a najveći razlog za to je nedostatak visokih igrača.

Krpaju se s Jonom Horfordom (Alov mlađi brat) i brucošem Mitchem McGaryem, a upravo potonjem mogu zahvaliti ono malo stabilnosti pod košem što je imaju. Momak je nešto stariji od tipičnog novaka jer je u srednjoj ponavljao treću godinu, što mu je dobro došlo da dobije dodatnu masu. Tako da u pitanju definitivno nije običan brucoš – fizički McGary već sada ima tijelo NBA igrača. Problem je što nema i NBA brzinu, ali činjenica je da Michigan ne bi preživio bez njegovih skokova i guranja u reketu. Pogonjeni Burkeom i hrpom šutera iz vana (svaka čast pouzdanom Hardawayu, ali najbolja ruka na rosteru ipak je Nik Stauskas), Wolverinesi su skupili solidnu jezgru koja može ući u pobjednički ritam u pravom trenutku, ali koja je jednostavno pretanka u sredini da bi se mogla opustiti.

SYRACUSE

U Big Eastu se igra ružna košarka, što im je idealno došlo da se sakriju iza zone. Pod košem nemaju visokog igrača kojemu mogu spustiti loptu (Christmas i Fair su tipični šljakeri), nemaju ni vrhunskog šutera osim stretch četvorke Southerlanda, a bekovi Carter-Williams i Triche više su slash & kick nego spot-up igrači (Carter-Williams je puno bolji atleta i obrambeni igrač od jednog Kendalla Marshalla tako da njegova NBA karijera nije upitna, ali efektivni šut od 42% na ovoj razini baš i nije razlog za slavlje). Uglavnom, da bi došli do poena moraju rudariti, a ogromna energija koju troše na oba kraja parketa neodrživa je obzirom da Boeheim za razliku od lani na raspolaganju ima puno tanju rotaciju od praktički samo 6 igrača. Final Four nije nedostižan, ali samo uz idealan ždrijeb.

ELITE EIGHT

DUKE

Povrataka Ryana Kellya je pod ogromnim upitnikom (već se trebao vratiti u momčad, ali već jednom operirano stopalo očito je počelo stvarati ozbiljne probleme), a bez svoje stretch četvorke Coach K. nema više dovoljno prostora da Plumleeu omogući put do laganih koševa u sredini. Uostalom, potonji je već osjetio posljedice češćih udvajanja na svojim postotcima, a osjetio ih je i cijeli napad Dukea, koliko god se vanjska trojka sastavljena od tri beka šuterski dobro drži. Veteranima Cooku i Curryu pridružio se i brucoš Sulaimon kao swingman, što Dukeu i dalje ostavlja s izuzetnim tricaškim potencijalom, ali, obzirom da su sva trojica fizikalijama debelo ispod zahtjeva pozicije, obrana sve češće gubi tlo pod nogama.

KANSAS

Razlog zbog kojega je Kansas upao u probleme u relativno laganoj konferenciji (i zbog kojega su im sada za vratom Oklahoma State i Baylor) krije se prvenstveno u očajnim partijama Elijaha Johnsona. Momak koji je trebao preuzeti ulogu lidera potpuno se izgubio u ulozi playmakera, što je stavilo ogroman pritisak na McLemorea. Koji i dalje igra odlično, ali ni to više nije dovoljno – Selfov roster krcat je igračima zadatka, posebice pod košem, a to znači da im trebaju sjajne partije oba beka. Praktički, s Johnsonom u ovakvom šuterskom padu, napadački limiti specijalaca poput Whiteya, Releforda i Younga dolaze potpuno do izražaja, a obrana to više nije u stanju maskirati. Dakle, sve ovisi o čovjeku koji ih je lani vodio na Final Four – pronađe li Johnson svoju pravu formu, Kansas ima potencijal za naslov. Ostane li na ovoj mizernoj šuterskoj razini, nemaju šanse.

GONZAGA

S ovim momčadima iz konferencija srednje kvalitete nikada ne možeš biti siguran oko krajnjih dometa, ali, ono što je sigurno je da Gonzaga ima napadačkog talenta. Kelly Olynyk je igrač sličan Zelleru, visoki koji većinu koševa postiže na račun aktivnosti u sredini, ali za razliku od Zellera ima i sjajan šut iz vana (zbog pick & pop potencijala na NBA razini sve se više penje u očima skauta). Kevin Pangos uživa u ulozi light Jimmera od kada je ulogu playa dijelom prepustio Davidu Stocktonu kako bi se sve više posvetio šutiranju, a tu je i veteran Ellias Harris kao jedno od boljih all-round krila trenutno u NCAA. Sve skupa nije dovoljno za naslov jer jednostavno se radi o obrambeno premekanoj momčadi koja ne može odigrati 6 visokorizičnih utakmica u nizu bez da kiksa, ali, da bi mogli biti jedna od zabavnijih za gledanje, to svakako.

PITTSBURGH

Pitt je klasični izazivač iz sjene – skromnih 8-4 u Big Eastu definitivno im neće pomoći da izbore ulogu nositelja na turniru, ali kombinacija kvalitetne obrane i eksplozivnog, iako nestalnog napada zasigurno će skinuti nekoliko neočekivanih skalpova (jasno, upravo zbog tog napada sklonog oscilacijama vrlo lako bi i sami mogli ispasti u prvom krugu). Sve ovisi o tome kakvu će šutersku večer imati Trey Woodall, klasični NCAA combo-bek koji uživa u trošenju lopti na sve moguće načine. Također, gomila šljakera pod košem donosi kvalitetu u obrani i skoku, ali ujedno su u pitanju totalne sirovine što se tiče igre u napadu. Uglavnom, protiv njih je ključno raširiti reket – ne uspijete li Zannu i Adamsa maknuti iz sredine, ogromne su šanse da će vas jednostavno nadjačati.

SWEET SIXTEEN

MIAMI

Canesi imaju izuzetnu dužinu pod košem koja im omogućava da igraju fenomenalnu obranu (formulu čini dvoje dugonja s NBA rasponom ruku plus jedan masivni razbijač). Jedan od dugonja, Kenny Kadji, sjajan je pick igrač, jednako dobar u roll ili pop situacijama, a moram istaknuti kako je upravo Kadji (jedini uz Leslia s NC Statea) natjerao Starog da pokaže interes za nekog NCAA igrača. Zanimljivo, Kadji se na nalazi ni na jednom od draft boardova koje pratim, a nema ga niti u top 100 Chada Forda, što je poprilično zbunjujuće obzirom na njegovu idealnu visinu, izuzetan atleticizam i šut. Međutim, opravdanje je poprilično banalno i razumljivo – Kadji ima 24 godine, ovo mu je već 5. sezona u NCAA (pauzirao sezonu 10/11 radi prelaska iz Gatorsa u Canese), a od igrača tih godina NBA skauti bježe u širokom luku (zato što je razlog zbog kojega su relativno kasno proigrali često skriven u činjenici da su stariji i razvijeniji od konkurencije). Kakva god njegova sudbina bila, Kadjia je pravi užitak gledati zbog tog NBA stila igre, a zahvaljujući njemu dogodio se i sljedeći dijalog:

Stari – Odličan je ovaj Kadji. Ima visinu, brzinu, šut, sve. Koji će bit’ na draftu?
Ja – Nemam pojma. Ček’ da vidim (gledam sve moguće mockove i liste, gledam, tražim..). Ovaj, izgleda da ga neće bit na draftu jer ga nema ni među 100.
Stari – Molim? Hoćeš reć’ da ovog momka nema među 100, a Dario Šarić je u top 20? Pa to nema veze s mozgom!

(nažalost, ovakvi dijalozi događat će se sve manje obzirom da je NHL opet u ponudi, pa me ovih dana dočekuju pitanja tipa “zašto su Capitalsi i Flyersi ovako loši?” ili “zašto Thomas više ne brani za Bruinse?”)

Nego, vratimo se mi na unutarnju liniju Canesa. Uz Kadjia tu su još i Julian Gamble, senior navikao obavljati poslove u sjeni do ove sezone najboljeg igrača Canesa i još jednog seniora, Reggiea Johnsona. Njih dvoje su zajedno već 4 godine, tijekom kojih su valjda dizali najviše utega i usput maznuli najviše hamburgera u cijeloj NCAA. Obojica su daleko od NBA razine, dijelom i zato što su usporeni ozljedama, ali imati ih na ovoj razini u sporednim ulogama ravno je otprilike onome što je Riley imao ’90-ih u New Yorku kada su mu rotaciju činile mrcine poput Charlesa Oakleya, Anthonya Masona i Charlesa Smitha.

Jasno, ne može se živjeti samo na račun sirove snage, a tu na scenu stupa šut iz vana. Osim Kadjia, koji je prava matchup noćna mora zbog te meke ruke (ubacuje tricu po utakmici uz 38% šuta), trener Canesa može računati i na hrpu klasičnih tricaša, među kojima se posebno ističe sjajni combo-bek Shane Larkin. Momak bi, da ima desetak centi više, već odavno bio potencijal u rangu Stepha Currya ili barem Austina Riversa. Ovako, obzirom da je izvan NBA radara, uvijek postoji nada da bi kvalitetnim nastupom na turniru mogao sebi otvoriti vrata ugodne profi karijere.

LOUISVILLE

Povratkom Dienga u sredinu već elitna obrana postala je još bolja, ali napad šteka li ga šteka. Naime, čim je Russ Smith pao sa šuterskim učinkom (nije bilo realno očekivati da se combo-bek skromnog pedigrea održi na onakvim postotcima ravnima najboljima od najboljih), pao je i učinak cijele momčadi jer osim njega doslovno nemaju čovjeka sposobnog zabiti nekoliko šuteva u seriji. Kreacija definitivno nije problem – Siva je slash & kick majstor na ovoj razini, a i sam Smith lakoćom ulazi u sredinu gdje će barem uvijek moći iznuditi slobodna. Ali, vanjskog šuta nema od nikuda, a bez toga nema ni rezultata. Pitino ima još mjesec dana da nekako pronađe balans želi li još jednom posjetiti Final Four i to možda s najboljom obranom koju je složio u zadnjih 5-6 godina.

KENTUCKY

Nakon klimavog ulaska u sezonu, Caliparievi brucoši igraju sve bolje i bolje. Vrijeme je učinilo svoje – momčad se uigrala, a i pojedinci su pronašli svoje role, prije svih sjajni centarski dvojac. Nerlens Noel se pomirio s tim što u blizini nema playmakera koji mu može olakšati život te je zagospodario sredinom, skupivši 53 blokada u zadnjih 9 utakmica (koliko god da je Noelova drvena ruka problem, nemoguće ga je zamisliti kao išta slabijeg igrača od jednog Taja Gibsona, a to praktički znači da je momak siguran pick). Njegov back-up, također brucoš, Willie Cauley-Stein jednako je dominantan u skoku i zaštiti reketa, tako da obrana trenutno definitivno nije problem. Problem je nedostatak playa u napadu – Ryan Harrow jednostavno nije klasa za Final Four, a Archie Goodwin je prije svega realizator, a tek zatim kreator. Uspije li Calipari nekako posložiti bekove i bokove (na kojima igre ispod očekivane razine pruža i Alex Poythrees, dok se barem probudio tricaški specijalist Wiltjer), Kentucky bi mogao biti tradicionalno težak protivnik u vrijeme turnira.

MICHIGAN STATE

Izzovi Spartansi vraćaju se u top 16 na račun fizikalija prve petorke. Svi redom, od playa Applinga preko swingmana Dawsona i Harrisa do visokih Nixa i Paynea, izgledaju kao NBA igrači i sva petorica bi trebala ugledati trening kamp neke NBA momčadi (iako, realno, samo šuter Harris ima šanse izboriti se za važniju ulogu u ligi). Činjenica da su viši i snažniji od većine protivnika na svim pozicijama garantira im kvalitetnu obranu i kontrolirani skok, ali problem je napad. Ponekad je potrebno uz sistem imati i dozu talenta koji može razbiti šablone, ali, osim povremenih Harrisovih bljeskova, MSU nema takvih opcija. Aplling je general na parketu i srce momčadi, pravi play, međutim u ovakvom kontekstu ne bi bilo loše da ima i onu crtu strijelca. Usporedbe radi, recimo da svakako imaju više opcija od Pitta, ali Pitt ima x-faktor (Woodal) koji sam može dobiti gustu utakmicu. A takvih će zasigurno biti u turniru.

OHIO STATE

Deshaun Thomas i dalje igra 1 na 5 u napadu, a to obično znači da svaka ozbiljnija momčad zna koji je put do pobjede protiv njih. Njihova cijela sezona može stati u jednu rečenicu – dobivaju utakmice koje moraju, gube one protiv bolje konkurencije (primjera radi, u konferencijskim bitkama do sada izgubili su od oba Michigana i Indiane).

ARIZONA

Zavladati nad skromnom Pac-12 konferencijom baš i neće biti lako, što dokazuju i porazi protiv Oregona, UCLA i Californie. I dok nije sramota izgubiti od solidnih momčadi poput Oregona i UCLA, koje su vjerojatno i same na putu prema završnom turniru, poraz od Californie pokazuje da im ni napad ni obrana nisu vrijedni Final Foura. Puno je tu solidnih pojedinaca, imaju i zavidnu širinu, ali sve to ne može maskirati manjak klase.

WISCONSIN

Najsporiji i najdosadniji napad lige i dalje se drži na račun savršene kontrole lopte i kvalitetne zone. Ali, lagao bih kad bi rekao da i ovu godinu neće navijati svim srcem da ispadnu već u prvom krugu kako ne bi morao gledati hrpu sporih i visokih bijelaca koji šutiraju u 35-oj sekundi napada.

OKLAHOMA STATE

Marcus Smart i LeBryan Nash se muče zabiti izvan reketa (obojica šutiraju tricu ispod 30%), ali ohrabruje lakoća kojom si kreiraju šuteve i dolaze na liniju. Oklahoma State nema potencijal postati najugodnije iznenađenje sezone baš zbog tog nedostatka šuta diljem rostera, a nije da i imaju neku pretjeranu dubinu (još jedna momčad bez poštenog visokog na rosteru). Međutim, izuzetna obrana spomenutog dvojca prevelik je zalogaj za većinu protivnika (svojevrsna NCAA verzija onoga što rade Wade i James, dakle u pitanju je dvojac toliko veći i snažniji od prosječnog protivnika da ih jednostavno pregaze masom i snagom). I dok je Nash još uvijek pod upitnikom kao NBA igrač (na ovoj razini može dominirati snagom, ali u NBA će fizički biti tek prosjek na trojki, što znači da će mu trebati i nešto više oslanjanja na vještine), za Smarta je već nakon 20 i kusur NCAA utakmica jasno kako je sigurna stvar. Ne samo da ima fantastične fizikalije za beka, već je i pravi playmaker (obzirom kako nosi sve pred sobom prva asocijacija je Westbrook, s tim da Smart ipak nema takvu brzinu, ali ni Westbrook u njegovim godinama nije imao ovakav pregled igre, a da ne spominjemo da ni danas nije u stanju igrati ovakvu divljačku obranu).

OUT

CREIGHTON

Iako i dalje zabijaju lakoćom, tata i sin McDermottu izletjeli su iz top 16. Da nemaju dovoljno talenta i da im obrana nije na razini obrana iz velikih konferencija, to je bilo odavno jasno, ali već 4 poraza u skromnoj Missouri Valley konferenciji ukazuju da su im te loše strane još i izraženije nego mislimo. Obzirom na samo jednu pravu pobjedu tijekom cijele godine (protiv Wisconsina još u 11. mjesecu), postoji šansa i da ih ne vidimo na turniru nastave li gomilati poraze i prepuste li konferenciju.

CINCINATTI

I dalje imaju jednu od žilavijih kombinacija zone i presinga, ali to što protivnicima ne dopuštaju da zabiju više od 60 prestaje biti važno kada se istovremeno i sami muče zabiti 50.

MINNESOTA

Uz dužno poštovanje prema njihovom balansu (solidna obrana i napad, solidni Mbakwe pod košem i Andre Hollins na perimetru), status Elite Eight momčadi koji su imali prošlog mjeseca izboren je prvenstveno na račun sjajnih igara u prvom dijelu sezone kada su rasturali nedoraslu konkurenciju tijekom laganog rasporeda. U konferencijskim bitkama pak pokazuju puno manje moći – već su izgubili 6 od 11 utakmica i na najboljem su putu da opet završe u utješnom NIT turniru (lani su u Finalu istoga izgubili od Stanforda).

NC STATE

Potpuno su se raspali u obrani, što su iskoristile sve 4 kvalitetne momčadi u konferenciji pa su tako izgubili ne samo od Dukea i Miamia, već i od gorkih rivala UNC-a te Virginie. Dodaj još i poraz od slabašnog Wake Foresta i postaje upitan čak i nastup na završnom turniru, a kamoli top 16 izbor. Najluđe od svega, napad im je i dalje odličan usprkos gadnom rasporedu – Leslie, Brown i Howell će izgleda uvijek odraditi svoje na toj strani parketa. Problem je pak nedostatak visine koji Howell ne može pokrpati sam, a Leslie jednostavno nije četvorka čak ni na ovoj razini. Zbog tog manjka mišića i centimetara katastrofalni su i u napadačkom i obrambenom skoku, a, kad to sve skupa staviš na hrpu, dobiješ jednu bezopasnu momčad.

BUBBLE

VCU

Momčad Shake Smarta drugi mjesec za redom ostala je pred vratima top 16. Imaju jednog člana uže rotacije iznad 195 cm, ali ih to ne sprječava da agresivnom igrom gaze sve pred sobom. Osim što su sjajni u napadačkom skoku i ne gube lopte, drže se filozofije Ricka Pitina koju su odveli do savršenstva – živi od trice i hrpe poena iz tranzicije za koje je zaslužan najbolji presing na NCAA razini.

Iako im ni jedan igrač nije na NBA radarima, svakako treba spomenuti Treveona Grahama, rasnog swingmana idealne kombinacije šuta i fizikalija. Iako nije atleta NBA kalibra, lakoća kojom je u drugoj godini preuzeo odgovornost prve opcije stvarno je fascinantna. Prve asocijacije su igrači poput Alana Andersona i lanjskog pick Pacersa Orlanda Johnsona, što su svakako komplimenti za igrača Ramsa. Uglavnom, sve ovisi o rezultatima u turniru – uspije li VCU ostaviti traga, Grahamu ne gine druga runda. Razočaraju li i nestanu nakon par kola, netko u Europi će se usrećiti, kao što su se svojevremeno usrećili Cibona, Maccabi i Barcelona.

10 thoughts on “NCAA TOP 16 – FEBRUARY EDITION

  1. Ima li po tebi Deshaun Thomas NBA buducnost? Meni se na momente pari ka da ima zbog dobroga seta vjestina, a onda s druge strane cini mi se ka neki tweener upitne obrane.
    Ako ne u NBA, onda bi u europi jednog dana moga rasturat ka rasna euro cetvorka.

    I oce bit sta od Masona Plumleeja?

  2. Koliko ti vremenski treba da napraviš ovoliki tekst?
    Imaš li nekog “svog” igrača kojeg posebno pratiš i kakvo je stanje s Georgetownom, imaju li šta centara za ponudit?

  3. odličan tekst kao i uvijek 🙂

    znam da je još jako rano za takvo pitanje. mora se odigrati još puno utakmica (i to onih najvažnijih). draft je još daleko i do onda se stigne promjeniti puno stvari. a čak i nakon drafta treba proći još dosta vremena dok se sa sigurnošću može reći ko je postao kakav igrač…ali ipak ću pitati: koji od ovih igrača po tebi imaju najveći potencijal ostvariti zapaženu NBA karijeru? znači ne pitam za ovogodišnji poredak na draftu (to bi ionako bilo suludo kad još ne znamo ni kojim redom ekipe biraju) nego kojih 3,4,5 igrača po tebi ima ono “nešto” da uspiju u NBA-u…hvala unaprijed 🙂

  4. Expresno odgovaranje, drito s posla – odgovaram na ova pitanja samo da netko za par godina može ukazat koliko sam fulao 🙂

    @Bobulo – pa problem s Thomasom je što ga u ovom trenutku skauti gledaju isključivo kao četvorku na sljedećoj razini, a tu definitivno nema budućnosti. Ali, igrač s onakvim vještinama u napadu trebao bi naći mjesto u ligi i mislim da će bit sasvim solidna trojka u NBA. Plumlee će bit solidan garbage man, ne mogu ga zamisliti u ulozi većoj od 15 minuta po utakmici.

    @wade – Trenutno sam “zaljubljen” samo u ovu trojicu – Nate Wolters, Mike Muscala, Erik Murphy (a i mali Larkin je opasno blizu da upadne u ovu skupinu). Na G-Townu centra nema ni za lijek ove sezone.

    @xavier – sigurne oklade su Marcus Smart, Nerlens Noel (valjda ovo s koljenom nije previše opasno) i Ben McLemore – ne vidim scenarij po kojem ova trojica ne bi bili odlični NBA igrači. S centrima tipa Len i Austin se isplati riskirati, ali kod njih previše toga ovisi o glavi i tome koliko su se voljni odricati – u biti, kao što reče, talentirani su, ali još nisu pokazali ono “nešto”

    @must – ne mora značit jer ovaj drugi brucoš, Cauley-Stein, nije ništa manji potencijal od Noela (ova prilika bi i njega mogla lansirat u top 10) i pokrit će dobar dio minuta i učinka (zna Calipari što radi kada potpiše dva najbolja centra u klasi). Rotacija je tanja, istina, ali to je problemčić zbog kojega Kentucky definitivno ne treba žaliti

  5. jel ovo Shaka Hislop namjerno? 😀

    i također, veselim se ovogodišnjem turniru, nema neke dominantne momčadi ala Kentucky lani i bit će stvarno Madness (ko i uvik, navija se za Gonzagu)

  6. haha, istina, istina

    evo baš čitan, noel out 6-8 miseci, torn acl, kakve su prognoze za njegovu budućnost?

  7. Gee, slažem se ja također da oni igrački mogu djelomično nadomjestiti Noela, ali prvenstveno sam ciljao na to da nakon ovakvih tragedija ekipe se ili skupe i psihički očvrsnu ili ih to toliko pogodi da se ne uspiju oporaviti uopće. A Kentucky ove godine su uglavnom sve neiskusni igrači, nema tu veterana niti nekog lidera, bojim se da će ovi freshmani totalno psihički potonuti nakon ovoga.

    Btw. slika Noelove ozljede (nije za one sa slabim želucem)

    http://media.kentucky.com/smedia/2013/02/13/06/12/RbQvE.AuSt.79.JPG

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *