THE 2013. NO-STAR GAME

Prilikom ovogodišnjeg izbora predstavnika za tradicionalnu no-star utakmicu, kojom ispodobruca.com odaje počast all-star vikendu, umjesto IOR-om poslužit ćemo se dobrom starom taktikom dojma. Istina, i on će biti baziran na brojkama, ali neće toliko zadirati u kontekst kao što bi to automatizirani i objektivni alat mogao. Razlog za ovakvim postupkom je banalan – za pokušaj određivanja najgorih od najgorih putem IOR-a trebao bi potrošiti previše sati (po gruboj procjeni, u konkureniji za no-star bilo bi oko stotinjak igrača, dok je u onoj za all-star bilo tek 30-ak dežurnih krivaca), a imena o kojima ćemo danas razgovarati ne zaslužuju toliku pažnju.

Naravno, to što smo odustali od jasnog putokaza, ne znači da ne trebamo odrediti nekakve kriterije. Onaj najvažniji svih ovih godina bio je LVP kriterij, dakle fokusirali smo se na igrače koji imaju ozbiljne role u svojim momčadima i pri tome rade više štete nego koristi. Ono što do sada nismo imali je striktni okvir, stoga ovom prilikom prije svega definirajmo ozbiljnu rolu. Dakle, za uopće ući u konkurenciju za no-star utakmicu igrač treba:

– biti minimalno član top 8 rotacije s istodobno odigranih 70% dostupnih minuta (što iznosi negdje oko 880 minuta u ovom trenutku)

To je osnovno pravilo na kojega nadograđujemo manje opipljive amandmane poput forme, učinka ili jednostavno određujemo koliko je momčad bolja ili lošija dok je dotični igrač na parketu. Kažnjavanje kvalitetnih igrača zbog očitih problema s ozljedama ne dolazi u obzir (inače bi Nash, Gasol i Dwight bili u petorci Zapada), pogotovo zato što se i dalje radi o kvalitetnim igračima. To što ne opravdavaju raniju reputaciju nije naš problem dok god znamo da bi njihovim momčadima bez njih bilo još puno gore.

Također, nema smisla ni isticati neučinkovitost igrača poput DeRozana ili Ellisa u rolama kojima očito nisu dorasli – niti je njihova krivica što ih se pogrešno koristi, niti bi njihove momčadi išta dobile kada bi im dozirale role. Doduše, Ellis je gotovo upao u 12 na Istoku zbog kriminalnog šuterskog učinka u odnosu na ogromnu potrošnju, ali činjenica je da bi Bucksi bez njega bili još gori jer bi te šuteve uzimali još manje učinkoviti igrači.

Dakle, fokus ovoga izbora usmjeren je na igrače koji imaju relativno važne uloge u relativno normalnim situacijama, ali jednostavno nisu u stanju odgovoriti na postavljeni izazov partijama koje pružaju zbog čega više štete nego koriste svojim momčadima.

Naravno, ako smatrate da je netko nepravedno zakinut (ili možda da je netko nezasluženo upao na no-star), slobodno ostavite mišljenje u komentarima. Kao što rekoh, konkurencija je takva da se ima o čemu raspravljati, a iz rasprave možda dođemo i do ponekog zanimljivog zaključka o parametrima koje bi trebali koristiti u budućim izborima (iako se osobno nadam da ću uspjeti automatizirati IOR u dovoljnoj mjeri da dogodine on odradi većinu posla umjesto mene).

Što se samog rostera tiče, prilikom sastavljana korištena je klasična formula (startna petorka, klupa s dva beka, tri krila i dva wild carda), a nekog specijalnog slaganja za potrebu što boljeg balansa linija ovom prilikom nije bilo, osim što smo one koji su za malo ušli u finalni izbor spomenuli na kraju kao potencijalne zamjene.

WEST

PG – Jamaal Tinsley (Jazz)

Istina, razlog zbog kojega igra puno više nego bi trebao je ozljeda Mo Williamsa, ali Tinsley je simbol najvećeg grijeha Tyronea Corbina (ovom prilikom se pretvarajmo da je ovisnost o Jeffersonu i Millsapu uz nedovoljno uključivanje mladih u igru tek grijeh broj dva) – forsiranja limitiranih veterana. Ne želim sumnjati u dokazanu veličinu kao što je Kevin O’Connor, ali koliko će im trebati da shvate kako je krajnje vrijeme da odrade nekakav trade i dovedu playmakera koji zaslužuje biti dio ozbiljne rotacije u ligi? Tinsley je umirovljenik koji šutira 37% iz igre (30% za tricu). Njegovi dani kao top 8 rotacijskog igrača odbrojani su još tamo 2006. i stvarno je nedopustivo da se pored svih mladih igrača uokolo (od kojih bi se možda moglo imati koristi i u budućnosti) netko tak tako oslanja na iskustvo bez pokrića.

SG – Austin Rivers (Hornets)

Rivers igra jednu od najgorih sezona u povijesti lige, tako da priče o mladosti i potencijalu ovdje ne pomažu kao argument protiv izbora na no-star. U više od 1200 minuta koje je dobio na raspolaganje, Rivers nije pokazao da je spreman za bilo kakvu ulogu u ligi – niti je kreator za ulogu strijelca s klupe (35% šuta uz smiješnih 56% s linije slobodnih), niti je playmaker (asist svakih deset minuta), a niti je u stanju igrati obranu u bilo kojoj ulozi (vanjski igrači protiv njega trpaju i u izolacijama i u spot-up situacijama). Jedino što je do sada pokazao je mogućnost razvoja u specijalista za tri iz catch & shoot situacija, ali i za to će morati početi šutirati tricu bolje od 32%.

SF – Michael Beasley (Suns)

Kapetan. Maskota. Božanstvo. Ima najgore šuterske prosjeke u karijeri, puca 3 trice po utakmici (uglavnom iz driblinga) iako mu je šut 33%, ne skače i ne igra obranu – sve u svemu možda LVP cijele lige. Sunsi su u prosjeku 9 poena slabiji čim on stupi nogom na parket, a za shvatiti zašto je tome tako dosta vam je pogledati jednu utakmicu. Ultimativni stoper lopte (prosjek asistiranih koševa pada za 5% s njim na parketu, što Sunse iz jedne prosječne momčadi u toj kategoriji pretvara u najgoru u ligi) potpuno izgubljen u svakoj ulozi koja uključuje išta više od 1 na 5 haklanja (u napadu tu i tamo nešto zabije pa mu se može oprostiti što ne sudjeluje u akcijama, ali nesposobnost koncentracije na obrambene zadaće ruši mu i ono malo vrijednosti što je ima – čovjek kojega on čuva uvijek može računati na otvoreni šut). Najbolje od svega, Sunsi ovo plaćaju 6 milja godišnje.

PF – Markieff Morris (Suns)

Obzirom na gubitak Fryea na godinu dana, Morris je imao idealnu situaciju – trebao je zamijeniti čovjeka u rotaciji kao dežurna stretch četvorka i pucati gomilu šuteva iz vana bez puno brige oko obrane. Samo, stretch četvorka koja puca 27% za tricu i 35% s poludistance baš i nije idealno rješenje. Misli li preživjeti u ligi kao slabašan skakač i obrambeni igrač, morat će naučiti pucati tricu kao što je to napravio brat Marcus, koji se iz jednako beskorisnog košarkaša pretvorio u solidnu šutersku opciju za 15 minuta. Ovakav kakav je sada, Markieff je trenutno jednostavno neupotrebljiv.

C – Chris Kaman (Mavs)

Ova sezona je pokazala da je Kaman ušao u back-up centar fazu karijere. Nikada nije bio kvalitetan obrambeni igrač, ali sada mu je pao i skakački učinak što bi obzirom na ulazak u 30-e i sklonost ozljedama trebalo značiti da je eksperiment Mavsa s njim kao starterom bio i posljednji takve vrste. Zabiti još uvijek može, ali solidna realizacija u reketu dolazi s cijenom – Kaman gubi ogroman broj loti u post-up situacijama. U roli primjerenijoj kvaliteti, gdje bi i pritisak obrana bio slabiji, taj problem bi se dao maskirati, ali protiv najboljih obrambenih igrača u ligi bolno je očit.

G – Aaron Brooks (Kings)

Keith Smart baš i nije smart kada je ovom čovjeku dao ovoliku minutažu pored živih i zdravih Thomasa i Jimmera. Mislim, nisu ni dotična obojica rasni starteri, ali u ovom trenutku povijesti imaju svakako više smisla od čovjeka čiji najbolji dani su davna prošlost. Brooks je ispodprosječan back-up play koji, kako se bliže 30-e, sve više gubi svoju najveću odliku, brzinu, a to pak znači da su dani kada će morati ustupiti mjesto mlađima pred vratima.

G – Ronnie Price (Blazers)

Čovjek koji nije bio u stanju igrati poštenu rolu niti kao treći play, u Portlandu je dobio priliku dokazati sav besmisao NBA skautinga koji i pored gomile mladih igrača koji svake godine izlaze iz NCAA i dalje nalazi razloga držati mrtvaca poput Pricea na rosteru, a kamoli u rotaciji. Price puca 33% iz igre, 26% za tricu, a napad Blazersa se raspada svaki put kada on uđe u igru. I to čak ne toliko zbog ovog amaterskog šuta koliko zbog nesposobnosti čovjeka da išta kreira – njegovih 2 asista na jednu izgubljenu loptu najveći su dokaz da nije ni play, a bogami ni maker. Ako nešto jeste, onako lišen ikakvog driblinga i ideje, onda je to najgori back-up play u ligi u ovom trenutku, a možda i u zadnjih 10 godina.

F – John Salmons (Kings)

Salmons je malo oživio u odnosu na lanjsku očajnu sezonu (najgora u karijeri), ali svejedno nije vrijedan 30 minuta po večeri. Nekada se dobar dio njegove vrijednosti krio u all-round učinku, ali Salmons više nije u stanju igrati obranu protiv NBA swingmana, kao što više nije u stanju kreirati pošteni šut ni sebi ni suigračima. Ni prvi ni zadnjih prosječni igrač koji se gubitkom atleticizma pretvorio u beskorisnog veterana (swingmani koji nisu specijalisti ili all-star talenti nakon 30-e obično nestanu iz lige), ali zato svakako jedan od onih koji dobiva 30 minuta više nego bi trebao.

F – Marvin Williams (Jazz)

Williams je doveden da donese 3&D iskustvo u rotaciju Jazza, a on je uzvratio mlakim šuterskim partijama i još gorom igrom u obrani. Mislim, ovakvih mrtvih puhala u ligi ima na desetke, tako da nije Williams zaslužio poziv više od njih samo zbog svojih ispodprosječnih igara. Ne, ono što situaciju čini puno gorom je činjenica da zbog njega u blizini taj nesretni Ty Corbin uzima minute Haywardu na trojki iako već i sol u obližnjim slanim jezerima zna da Gordon puno bolje igra kao visoki swingman bez lopte. Da ne spominjem efekt domina koji ovo izaziva – ne samo što zbog njega Hayward češće igra svoju slabiju poziciju na kojoj do izražaja dolazi njegov nedostatak driblinga, već se istovremeno zatvaraju vrata i Burksu kojem je najveći plus upravo lakoća kojom barata loptom i kreira prilike za šut sebi i drugima, zbog čega i paše idealno uz Haywardove 3&D kvalitete.

F – Derrick Williams (Wolves)

Glavni problem s Williamsom možda i jeste nevjerojatna Adelmanova tvrdoglavost kada su mladi igrači u pitanju, ali teško je reći kako je Williams zaslužio nešto više – prilike su tu, pa makar dolazile i na kapaljku, ali, umjesto da ih iskoristi kupeći skokove i koristeći bogomdani atleticizam za juriše na obruč, Derrick gađa sramotnih 41% iz igre uglavnom potežući one nepotrebne duge dvice ala Josh Smith (s tim da za razliku od Smitha nije ni približno moćan fizikalac). Daleko od toga da je Williams izgubljen slučaj, pre-talentiran je da jednom ne pronađe nekakvu rolu u ligi, ali, uporno forsiranje jednog stila igre koji mu ne leži umjesto da iskoristi ovo vrijeme bez Lovea kako bi se izborio za poštovanje lige, svakako brine.

WC – Shannon Brown (Suns)

Još jedan igrač Sunsa na no-star rosteru i još jedna žrtva konteksta – trebao je imati puno manje minuta na raspolaganju nego što je to planom predviđeno (nije on kriv što je sam plan u startu bio osuđen na propast jer je uključivao puno više Beasleya na boku). Čovjek se praktički pretvorio u startnog beka-šutera, a to nije dobra vijest za Sunse obzirom na podatak da ove sezone šutira kriminalnih 27% za tricu (a poteže čak 4 po utakmici). Brown je nekoć imao mjesta u ligi kao instant-strijelac s klupe, ali i ti dani se bliže kraju obzirom na sve veći pritisak godina i mlađih, puno talentiranijih snaga.

WC – Gary Neal (Spurs)

Još jedan combo-strijelac upitnog učinka. Neal se barem nalazi u pravoj ulozi u kojoj nitko od njega ne traži da bude išta više od šutera, ali iz godine u godinu brojke su mu sve gore. Ono zbog čega ga moramo istaknuti kao neučinkovitog igrača je činjenica da dobar dio minuta igra kao back-up play, a da uopće ne gleda ništa osim vlastitog šuta (postotak njegovih lopti koji završe asistom prenizak je čak i za centra). Jasno, Spursi imaju dovoljno kreatora uokolo koji to mogu pokriti, ali uzalud ti sporedni kreatori kada ne mogu dobiti loptu obzirom da je Neal hodajuća crna rupa koja živi da bi sebi kreirala loše šuteve. Jasno, kada je Ginobili zdrav, potrebe za Nealom praktički i nema, ali činjenica je da se trenutno radi o šestom igraču po minutaži na rosteru. Što to pak govori o Spursima, to je za neku drugu priču (kad bi zamijenili njegove minute Ginobilievim i kada bi Manu pri tome ostvarivao svoj standardni učinak, Spursi bi danas imali minimalno dvije pobjede više na kontu).

REZERVE

Caron Butler (Clippers), Kendrick Perkins (Thunder), Luke Ridnour (Wolves), Lamar Odom (Clippers)

Butler pada iz godine u godinu pod pritiskom ozljeda i gubitka brzine, tako da se trenutno nalazi u blesavoj situaciji – starter je, a na klupi su dva krila (Barnes i Hill) sposobna ostvariti bolji all-round učinak od njega, posebice u obrani (kad malo razmišliš o ovome, ispada da je klupa Clippersa dijelom toliko dobra zato što su im dva startera, Butler i Green, debelo ispod razine startera prosječne playoff momčadi, pa je logično da dolazi do pozitivnih pomaka u igri kada ih zamijene kvalitetnije opcije). Perkins je uvijek tu negdje kada je no-star utakmica u pitanju, ali ove godine je barem zdrav, što je vidljivo u nešto boljem obrambenom učinku. Perk nikada neće biti atleta koji može koristiti u napadu makar i kao smetlar, niti će kupiti dovoljno skokova za jednog startera, ali obzirom da je jedan od najsnažnijih i najboljih 1 na 1 razbijača u sredini, ove godine ćemo ga poštediti izbora. Na kraju krajeva, očito je da Thunder ne pati previše zbog njegovih limita, barem ne kroz regularnu sezonu. Ridnour je pak i dalje solidan back-up play, ali igra stvarno previše minuta, koje postaju još bolnije po momčad kada je na parketu u ulozi beka-šutera, što ni jedna obrana, a pogotovo ova Wolvesa, ne može izdržati. Odom igra solidno u obrani, ali njegova nemoć da pronađe ulogu u napadu (nije šuter, nije post-up igrač, nije ništa – samo šeta uokolo, prebaci loptu s lijeva na desno i onda opet šeta) mogla bi skupo koštati Clipperse – Odom može pomoći kao član šire rotacije, ali kao treći visoki koji još uz to igra u završnicama, dakle praktički kao peti najvažniji igrač? To ne može dobro završiti.

EAST

PG – E’Twaun Moore (Magic)

Mladi combo bek je dokazao da za njega ima mjesta u ligi – kao peti bek sposoban uskočiti na obje vanjske pozicije, Moore svakako može zaraditi NBA mirovinu. Ali, u ulozi prvog čovjeka s klupe ili nedajbože startera, što je često prisiljen igrati ove sezone, Moore je pošast – voli potezati, ali zabija samo 41% šuteva, a pri tome skoro da gubi više lopti nego ostvaruje asista. Kako nije u stanju igrati ni obranu, pitanje je dana kada će put Europe. Uz uspomenu na ovih 1025 u vjetar bačenih minuta.

SG – Gerald Green (Pacers)

Ok, možda je pola sezone (i uz to još skraćene) bio stvarno premalen uzorak da pomislimo kako je Green konačno shvatio što mu je činiti da bi opstao u ligi. Gazio je u NBDL-u, gazio je u Netsima (koji su lani i sami bili NBDL ekipa), ali čim je stupio u nešto nalik sistemu, Green je nestao. Što je najgore, njegove obrambene brojke su i dalje solidne – očito zna kako onu dužinu i eksplozivnost koristiti u obrani. Problem je pak napad. Green je doveden da oživi jednu od gorih klupa u ligi, ali jednostavno nije u stanju ništa zabiti – 35% šuta iz igre (28% za tricu) nisu brojke koje su Pacersi imali na umu kada su mu dali 3 garantirane godine. Možda bi oživio da mu daju malo više slobode kakve je imao u momčadima koje nisu išle nigdje (u Pacersima igra isključivo catch & shoot ulogu, uz minimalan broj skok-šuteva iz driblinga), a možda je oživio samo da pokupi novac. Kako god bilo, trenutno ne vrijedi – ništa.

SF – Alonzo Gee (Cavs)

Gee je primjer 3&D talenta koji se trudi svim silama biti koristan timski igrač – pazi da uzima samo kvalitetne šuteve (posebno mu dobro idu zakucavanja) i usput potroši litre znoja na čuvanje najboljeg protivničkog igrača. Problem je samo što od svog tog njegovog truda nema apsolutno nikakve koristi – potrošio je najviše minuta u Clevelandu, a zauzvrat šutira 41% (30% za tricu), Cavsi na bokovima imaju uvjerljivo najslabiju produkciju u ligi (za što su, istaknimo i to, krivi i Waiters i Miles), plus nije u stanju zaustaviti nikoga – direktni protivnici protiv njega nabijaju brojke u svim mogućim situacijama. Profesionalac je, u to nema sumnje i to će mu donijeti dugu karijeru na dnu NBA klupa, ali maksimalna minutaža mu pristaje kao i radišnost Beasleyu.

PF – Kevin Seraphin (Wizards)

Istina, stigli su Okafor i Nene, ali i s njima u blizini bilo je sasvim dovoljno minuta da Seraphin nastavi lani započet niz solidnih igara u ulozi pouzdanog R&D smetlara sposobnog odigrati obranu na obje pozicije. Ali, ništa od toga – ne znam da li je u pitanju previše utega ili loša dijeta ili jednostavno lanjska skraćena sezona nije pravo mjerilo, međutim Seraphin je potpuno izgubio svoj momentum. Ne samo da nije u stanju ništa zabiti, što je dodatno potencirano potrošnjom prve opcije (iz nekog razloga čovjek je pomislio da je barem novi Kevin McHale i ima najmikroskopskiji prosjek asista u ligi) iako i dalje nema ništa više poteza u sredini nego ih je imao lani kada je samo zabijao zicere. I sve bi se to još dalo razumjeti da je u stanju skakati ili igrati obranu kao prošle sezone. U principu, čovjek je totalna enigma i sad nam samo ostaje vidjeti koje je njegovo pravo lice – ono solidno lanjsko ili ovogodišnje Buscemi/Dafoe ružno.

C – Brendan Haywood (Cats)

Jebiga, Catsi su lani bili tako loši u sredini da je bilo logično pomisliti kako će dokazano solidni NBA back-up centar pomoći. Kad ono tamo, Haywood se iz solidnog back-up centra pretvorio u novog Desaganu Diopa. Jasno, uvijek postoji šansa da se zarazio istim virusom koji je u Bobcatsima već uništio karijeru Tyrusu Thomasu (luzeritis, dakle virus koji vas napada kada nemate ni jednog suigrača koji vas može učiniti boljim nego što jeste), ali možda je jednostavno stvar u godinama – Haywoodu su 33, a to su godine kada svi teški centri srednje klase izgube smisao (Dampier i Magloire su primjeri nekada solidnih startera koji su točno u tim godinama izgubili mogućnost praćenje ligaškog nivoa igre).

G – Norris Cole (Heat)

Znamo da Trojka baš i nije okružena bajnim suigračima, ali od svih loših Cole je definitivno najlošiji. Njegova “muha bez glave” igra može funkcionirati samo zato što su James i Wade all-round monstrumi sposobni sakriti svaki njegov nedostatak kao playa (što uopće nije – već drugu godinu za redom ima više izgubljenih nego asista, a njegovo shvaćanje organiziranog napada svodi se na driblanje od perimetra do perimetra i potezanje šuta iz vana preko ruke) i šutera (drugu godinu za redom jedva je na 40%, a trice opet gađa debelo ispod 30%). Ukratko, da ga je draftala bilo koja druga momčad, Cole bi danas išao tramvajem na posao.

G – Rodney Stuckey (Pistons)

Povijesno užasan šuterski ulazak u sezonu osjeti se i nakon 50 utakmica, ali Stuckeyeva snaga ionako nikad nije bili u šutu (mada su ovih 39% iz igre stvarno ružni za vidjeti) – njegove kvalitete bile su u lakoći kojom je dolazio na liniju i sposobnosti da razigrava suigrače, a da pri tome igra solidnu obranu na obje vanjske pozicije. Svega toga danas nema ni u tragovima, zbog čega je Stuckeya postalo teško zamisliti čak i kao combo-beka s klupe, a kamoli startera – mislim, ako nemaš ni poziciju koju braniš ni ulogu u napadu, nemoguće te je koristiti osim kao petog beka. Možda ga promjena okoline osvijesti, a možda i ne.

F – Jason Maxiell (Pistons)

To što od 2009. nije imao poštenu sezonu, ne sprječava Maxiella da iz godine u godinu dobiva sve više minuta i sve važnije uloge. Ove godine startao je u sve 54 utakmice Pistonsa, pri čemu je pokazao zavidan nedostatak pokretljivosti i ideja u napadu. Daleko od toga da Maxiell nema mjesto u ligi – masom i iskustvom danas je praktički doktor za guranje u reketu. Samo, takva vještina može se koristiti i u puno manjoj ulozi, a da pri tome pučanstvo ne mora biti izloženo najgorem skok-šutu s vrha reketa s ove strane Iana Mahinmia (praktički, njih dva su isti igrač, samo što je Mahinmi u primjerenijoj roli pa ovom prilikom dobiva poštedu).

F – Brandon Bass (Celtics)

Njega smo već opjevali ove sezone. Savršen primjer igrača koji je ukrao novac potpisom višegodišnjeg ugovora, iako je malo tko napravio na ovako drastičan način – prosječan igrač obično odigra najbolju sezonu u karijeri, pa se nakon potpisa novog ugovora vrati na slabije prosjeke ranijih sezona. Bass je pak nakon sezone karijere jednostavno odlučio otići u mirovinu.

F – Byron Mullens (Cats)

Beasley Istoka? Mullens još nije vidio situaciju iz koje nije pametno potegnuti prema košu, što ga čini svojevrsnim Ryanom Andersonom iz jedne paralelne i jako bizarne dimenzije. Čovjek puca skoro 5 trica po tekmi, a pogađa ih sa 32%, što je recimo puno bolje nego prošle godine kada je počeo s ovim čudnim ponašanjem, ali i dalje premalo ako vam se cijela igra bazira isključivo na “sposobnosti” da raširite reket. Kada ne poteže trice, ovaj 215 cm visoki combo-bek (koji ne vidi suigrače i ne zna driblati) puca duge dvice, koje, u svom stilu, gađa slabije nego tricu (30%, a poteže ih 4 po utakmici). Mislim, vidjeli smo i čudnijih stvari tako da nije isključeno da će jednoga dana Byron biti solidna stretch četvorka, ali za to će osim trice morati pokazati i nešto u ostalim segmentima igre. Dobar znak je da, za razliku od Beasleya i sličnih crnih rupa, barem pokazuje želju da pomaže i trči uokolo u obrani.

WC – Dion Waites (Cavs)

Waiters je na trenutke pokazao potencijale triple threat igrača koji zahvaljujući fantastičnom ulazu može birati što želi napraviti kada primi loptu u spot up situaciji na perimetru. Problem je pak što svi ti ulazi obično ne rezultiraju ničim konkretnim – realizacija na obruču stala mu je na slabašnih 54%, a ni šut ga baš ne sluša (39% iz igre uz 30% za tricu). Kada na ovakvu realizaciju dodaš nesposobnost organizacije napada, kao i očajne obrambene brojke, logično je pitati se koja je njegova uloga u budućnosti? Ne može braniti bočne igrače, a to mu je sudbina većinu večeri jer nema šanse da će Irving u obrani ikada raditi išta više od skrivanja iza najgoreg protivničkog napadača. Nema ni šuta ni visine za igrati stalno na boku, a ne iskazuje ni playmakerski instinkt primjeren combo-beku s klupe. Rano je suditi o njegovom potencijalu, ali brojke kažu da je momak Austin Rivers istočne konferencije. Kao takav, u ovom trenutku zaslužuje poziv.

WC – Glen Davis (Magic)

Nema razloga da Big Baby dobiva više minuta od ostalih visokih u Orlandu, osim ako cilj nije uvaliti njegovo veliko dupe zajedno s velikim ugovorom nekom naivcu koji misli da su 15 koševa i 7 skokova vrijedni 13 milja iduće dvije godine. Nije to loša statistika, dok ne shvatiš da se uglavnom radi o dugim dvicama koje Davis realizira s 35% i na koje otpada pola njegovih lopti – druga polovica otpada na zicere u reketu koje realizira sa slabašnih 55%, što mu postotak šuta “podiže” do 44%. Razlog ovako slabe realizacije krije se u podatku da Davis popije najviše banana u ligi nakon Lovea, Cousinsa i Monroea. Samo, dok ova trojica imaju opravdanje u činjenici da su prve opcije svojih momčadi na koje je usmjerena sva pozornost obrana, Davis je igrač zadatka koji se ponaša kao prva opcija (puca svaku četvrtu loptu koja mu dođe u ruke) dok protivničke obrane gledaju i navijaju da poteže šut za šutom. U manjoj ulozi, kao što ju je imao u Bostonu, Big Baby ima dovoljno kvaliteta da opravda minute (prije svega u obrani gdje zbog kombinacije mase i pokretljivosti može idealno poslužiti kao treći visoki), ali u ovoj povećanoj napadačkoj roli jednostavno uništi sve dobro što napravi.

REZERVE

Ronnie Brewer (Knicks), Kirk Hinrich (Bulls), Bismack Biyombo (Cats)

Brewer se totalno pogubio u napadu Knicksa, što je i razumljivo obzirom da nije šuter pa ne može pomoći širiti reket za trojac Felton-Melo-Chandler. I dalje je sjajan obrambeni igrač, ali Woodson očito nije imao potrebe za njegovom obranom pored Kidda i Smitha, što je rezultiralo najgorim napadačkim učincima u karijeri (kako im Brewerova obrana na perimetru nije primarna opcija, Knicksi odbijaju vrtiti flex napade u kojima bi Brewer mogao doći do ponekog koša cutom, što ga je pretvorilo u promatrača). Kapetan Kirk je pak pred mirovinom i svakako zaslužuje bolji kontekst od ovoga u Chicagu – njegovo ozljedama izmučeno tijelo još uvijek može poslužiti u roli s klupe, ali ne i u startnoj ulozi. Što se Biyomba tiče, on je tu reda radi jer u obzir za no-star ionako dolazi većina igrača Catsa. Biyombo je doslovno bačen u vatru, imaš dojam bez ikakvog plana jer igra na potpuno isti način kao i lani, samo što ga je sada još više strah išta pokušati u napadu.

10 thoughts on “THE 2013. NO-STAR GAME

  1. Mullens 215cm visoki combo-bek s klupe hahaha, genijalno.

    -Steve Blake, Chris Duhon (iako znamo da nije lako bit play u Lakersima)

    -Jared Jeffries, Babbitt

    -Dominique Jones (36% iz igre, 11% za tri, 66% slobodna), Dahntay Jones (35% FG, 21% za tri)

    Eto to su jos moji kandidati, ali konkurecnija je stvarno velika pa je tesko ista prigovorit 😛

  2. Bobulo, mislim da svi ovi koje si naveo (osim možda Duhona) ne ispunjavaju onaj osnovni kriterij o bivanju članom top 8 rotacije i broju minuta. Pretpostavljam da su Fields i Captain Jack zbog ozljeda zamalo izbjegli nominacije, jedino mislim da bi se tu moglo naći mjesta i za Haslema, čovjek igra najgoru sezonu u karijeri.

  3. Je Must, imas pravo, totalno san zanemari te kriterije iako san ih procita. Moja greska 😉

  4. Vidim naslov teksta i kriterije za ulazak na no all-star, te si mislim u glavi evo nekoliko njih iz Pistonsa. Prvo pročitam zapad i kvalitetno se povaljam po podu na izjave o Beasleyu. Dođem do istoka i reko evo Stuckeya garant bar za wild card, mislim zaslužio je koliko je loš i naravno očekujem Maxiella. Kad tamo pogodak.
    Gee, šta misliš tko bi dobio u ovom natjecanju?

  5. Evo nesta zanimljivo,nije vezano za temu….pogledajte ovo (Gee)rekao si da bi Mike Conley bio all-star na istoku a svi znamo koliko se kritikuje jeremi lin
    24
    M. Conley 49

    33.7

    13.3

    2.4

    5.9

    2.2

    0.3

    2.4

    2.0

    2.0

    0.5

    4.7-11.0

    .426

    1.3-3.6

    .365

    2.6-3.0

    .852

    14.9
    25
    J. Lin
    55

    32.7

    12.6

    3.4

    6.1

    1.9

    0.4

    2.9

    2.6

    2.9

    0.5

    4.6-10.5

    .434

    0.9-2.9

    .317

    2.5-3.2

    .787

    14.9

  6. Gee, stvarno imaš averziju prema nekim igračima, džaba ti sve analize.
    Kako može Rivers u isti kontekst s Waitersom? i zašto onda nisi i Beala stavio u taj koš?

    Ajmo vidjeti:
    Beal, 31 min, 13.2 koša, 3.3 skoka, 2.5 asista, 0.9ukradenih, 2.5 turnovera uz 39.3 posto šuta
    Waiters, 29min, 14.2 koša, 2.5 skoka, 3.2 asista, 1.1 ukradene, 2.1 turnovera uz 39.6 posto šuta

    i onda ide
    Rivers 23min, 6 koševa, 1.8 skoka, 2.2 asist, 0.5 ukradenih, 1.3 turnovera uz 35 posto šuta i, pazi, 55 posto za 1.

    usporedivo samo tako

  7. A kontekst zaboravljaš? Mislim imati u prosjeku 12-13 koševa i asistencija u jednom Memphisu nasuprot Houstona je nebo i zemlja.

  8. Mozel Hump u ovu konkurenciju,covjek je nazadovao ove sezone malo je reci a dosta igra u zadnje vrijeme,samo bio je povrijedjen pa ne znam da li ispunjava 70% odigranih minuta…Mogli bi Netsi dati dosta predstavnika ovdje,Watson je npr nakon dobrog pocetka sezone prelos…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *