THE RANKINGS, WEEK 19.

Obzirom da je u tijeku najluđi dio ludog ožujka koji će kulminirati idućeg vikenda s prva dva kruga NCAA turnira (dokazano zabavnije čak i od završnice u kojoj ostane 16 najboljih, ako zbog ničega drugoga onda zbog nemoguće količine utakmica koje se igraju tijekom ta četiri dana), nema previše vremena za gledati NBA utakmice. Naravno, to što će idućih desetak dana fokus biti usmjeren isključivo na NCAA košarku ne znači da se kroz rankingse ne možemo pozabaviti i najdražom ligom.

Tako ćemo kroz preostala tri tjedna u ožujku, uz standardno praćenje razine igre kroz 4 faktora, pokušati pronaći korelaciju između napadačkog i obrambenog učinka s kvalitetom na određenoj poziciji, odnosno koliko istine ima u vjerovanju da je za kvalitetnu obranu neophodan kvalitetan centar, a za napad kvalitetan playmaker.

Rezultati ovog eksperimenta poslužit će nam prije svega da u trećem tjednu istaknemo slabosti pojedine momčadi i odredimo pozicije koje bi trebali ojačati tijekom prijelaznog roka u skladu s mogućnostima koje im nude vlastiti salary cap i tržište.

Bitna novost je i uvođenje novog sistema tjednog bodovanja – umjesto dosadašnjeg gomilanja bodova baziranog na plasmanu u određenim kategorijama, pored svake momčadi bit će naveden koeficijent kvalitete. Naime, iako 4 faktora nisu ni zamišljena da budu savršen sistem (a nisu jer takav ne postoji), već prije svega pokazatelj forme (u čemu su, barem po meni, opravdala očekivanja), svakako mogu biti još precizniji.

Dosadašnji princip funkcionirao je tako da se uvijek isti broj bodova dodijeljivao momčadi ovisno o poziciji na kojoj bi se našla u određenoj kategoriji, čime se nije mogla dovoljno naglasiti kvaliteta Heata (najbolji efektivni postotak šuta), Thundera (najviše slobodnih bacanja) ili Nuggetsa i Grizzliesa (najviše napadačkih skokova), odnosno slabosti Raptorsa (najviše osobnih), Orlanda (najmanje ukradenih lopti) ili Sixersa (najmanje ubačenih slobodnih).

Prošli tjedan naveli smo primjer Oklahome koja je broj jedan po omjeru slobodnih i šuta iz igra (skoro jedno slobodno svaka tri pokušaja iz igre), što znači da zabijaju gomilu laganih koševa (Lakersi pucaju više slobodnih od njih, jasno je i zašto, ali Oklahoma ima uvjerljivo najbolji postotak realizacije slobodnih – jedini u ligi su momčadski iznad 80%), a to im pak omogućuje da imaju najbolji napad u ligi iako su šuterski slabiji i od Heata i od Spursa.

Uglavnom, rečeno je kako je razlika u učinku s linije između Thundera i drugih Lakersa veća nego između Lakersa i Bucksa koji su na 25. mjestu. Dosadašnji sistem bodovanja tu razliku nije uvažavao – Thunder bi kao prvi dobio 150 bodova, a Lakersi 145. Novi sistem koeficijenta sve će to ispraviti (prikazat će postojeću razliku u konačnom zbroju), makar to značilo nešto duže druženje s kalkulatorom.

Većih potresa u poretku neće biti jer je ovo sa slobodnima daleko najdrastičniji primjer na koji sam naišao (i koji ionako nije imao bitnog utjecaja obzirom da ta kategorija daje uvjerljivo najmanje bodova, manje čak i od snage rasporeda i koš razlike), ali svakako se radi o malom poboljšanju koje će još vjernije prenijeti odnos snaga u ligi.

A sada krenimo na temu prvog tjedna, a to je pronalaženje odgovora na pitanje postoji li povezanost između kvalitetnog napada i učinka s određenih pozicija. Odmah u startu moram reći da bi ova vježba bila puno uvjerljivija (a i još bih više u njoj uživao) kada bi na raspolaganju imao dovoljno vremena za izračunati IOR koji uključuje puno više podataka, ali ovom prilikom poslužit će nam i dobri stari PER (također, IOR uključuje i obranu i pokazao bi nam kompletnu sliku u jednom postu, bez potrebe za drugim tjednom).

Uglavnom, postupak je sljedeći – za početak odvajamo svih 30 momčadi u 3 kategorije po učinku u napadu (naravno, koristimo postignute poene po posjedu lopte i to na osnovu 100 napada kako bi eliminirali efekt stila igre). Deset najboljih svrstani su u iznadprosječne napade, deset srednjih u prosječne, a deset najgorih u ispodprosječne.

Nakon toga određujemo produkciju za svaku momčad po poziciji. Kako se prvi tjedan bavimo napadom, rezultati koje dobijemo imati će određenu težinu jer PER je stvarno odličan alat za ocjenu napadačkog učinka (idući tjedan s obranama rezultati neće biti ni približno relevantni jer su obrane prije svega odraz učinka momčadi u kojem, za razliku od napada, pojedinac ima manji značaj – ako netko nema šut, onda mu ništa što suigrač napravi ne može pomoći da zabije kreiranu šansu, ali, zato svatko s kondicijom može igrati obranu ovisno o stupnju pripreme, želje i kvalitete sistema kojega je dio).

Dakle, od 1 do 30 rangiramo produkciju koju svaka momčad dobiva s određene pozicije, nakon čega dobivene podatke također dijelimo u iznadprosječni, prosječni i ispodprosječni učinak (naravno, svi podatci su dostupni na 82.games.com i ovo uopće nije toliko naporno kao što zvuči). Uostalom, tu su vam i tablice u kojima je vidljiv odnos snaga (uz napomenu kako je kod istog PER učinka prednost dobila ona momčad koja ima bolji ukupan napadački učinak – nekakva pravila moramo odrediti).

Iako tablice same po sebi možda nisu jasne (za mene je Paint i dalje vrhunac grafičke obrade podataka), podatci u njima govore više od ikakvih riječi.

TABLICA 1. – PER UČINAK PO POZICIJAMA

TABLICA 2. – ODNOS UKUPNOG NAPADAČKOG UČINKA (ORTG) PREMA UČINKU PO POZICIJAMA

POINT GUARDS

Prvo, razjasnimo kako playmaker može biti svatko bez obzira na ulogu na parketu – niski bek koji prenosi loptu iz faze obrane u fazu napada, a kojega iz navike nazivamo playmakerom, primarno organizira napade i čuva loptu, a tek zatim napada srce obrane kako bi kreirao. Naravno da nije na odmet imati sjajnog strijelca, šutera i asistenta na ovoj poziciji, ali sudeći po ovom testu to nije garancija nikakvog uspjeha – 3 od 10 momčadi koje imaju iznadprosječni napadački doprinos playmakera ima ispodprosječne napade (Celtics, Cats, Bucks).

Četiri vrhunska napada imaju top 10 doprinose playmakera i to su redom Clippersi, Spursi, Nuggetsi i Thunder. Ujedno se radi o momčadima koje su itekako dobro potkovane na svim pozicijama i koje osim Paula, Parkera, Lawsona i Westbrooka imaju i više nego dovoljan broj napadačkih opcija – kao što i tablica broj 2. kaže, Nuggetsi su top 10 na svih 5 pozicija, Clippersi i Thunder na 4 od 5, a Spursi na 3 od 5 i svi imaju barem po jednog bočnog i jednog visokog u top 10.

Također, zanimljivo je uočiti da je samo Paul među ovom trojkom tip igrača kojega možemo okarakterizirati kao klasičnog playmakera koji kontrolira ritam igre i prvenstveno je razigravač, a tek zatim strijelac – i Russ i Tony i Ty svojim momčadima puno su važniji kao napadačke opcije koje daju ritam zabijanjem koševa i stalnim ulazima, a tek zatim organizacijom napada.

Playevi su se tako gotovo simetrično raspodijelili po svim kategorijama – u svih 9 mogućih imamo najmanje po 3, ali nigdje više od po 4 momčadi, što jasno govori da nema nikakve ozbiljnije korelacije između ukupnog učinka i ove pozicije.

Uostalom, to potvrđuje i podatak da su čak 4 od 10 najboljih napada u ligi osuđeni na ispodprosječnu produkciju s jedinice i da im to ni najmanje ne smeta – Lakersi, Heat, Jazz i Rocketsi. Lakersi su jednu trećinu sezone igrali bez Nasha, drugu trećinu je Nash hvatao formu, a treću se pretvorio u spot-up šutera, ali sve to im nije smetalo jer imaju Kobea na boku da kreira za sebe i druge. Heat također nema nikakvih problema s tim da je Chalmers praktički 3&D opcija (a i to od dana do dana) dok god imaju Jamesa u ulozi playmakera.

Jazz je nakon Heata dobio uvjerljivo najmanje od svojih jedinica jer u toj roli koriste combo-beka s klupe (koji je uz to još bio i ozljeđen) i dva igrača koja su odavno trebala biti u mirovini, ali sve nadoknađuju izuzetnom igrom kroz post gdje se nalaze njihova dva ponajbolja kreatora (mislim da već pogađate kako će za dva tjedna uz potrebe Jazza u tržnici prije svega biti istaknuto kako je vrijeme da konačno dovedu playa koji zaslužuje biti starter u NBA).

Dakle, možemo zaključiti kako oko najnižeg igrača na parketu, bez obzira na njegovu brzinu i sposobnosti, ne možemo sa sigurnošću graditi vrhunski napad – on je apsolutno neophodan kao asistent i kreator, posebice zbog toga što je ulaz u sredinu osnova igre koja pokreće svaku drugu aktivnost, ali pravu razliku u kvaliteti napada čine ostale pozicije.

Dijelom je to svakako tako zbog činjenice da solidnih playmakera ima koliko hoćete i da nova pravila omogućuju zabijanje koševa svakome tko dovoljno često kontrolira loptu. Dijelom je u pitanju i evolucija – igrača ispod i oko 190 cm ima uvjerljivo najviše, kroz odrastanje su puno manje šanse da će im netko uzeti loptu iz ruke i gurnuti ih u neku drugu rolu, a tu je i činjenica da kroz karijeru moraju preskočiti puno više prepreka nego oni koji su po defaultu fizikalijama osuđeni na košarku (ranije dosežu igračku, ali i emotivnu zrelost).

Tako da ovo nije nikakva osuda pozicije playa već čista konstatacija kako bi, osim ako nije u pitanju vanserijski talent poput Paula ili svemirac poput Westbrooka, franšizama prilikom planiranja puno bolje bilo fokusirati se na pronalazak bočnih i visokih igrača jer prvog beka je ne samo najlakše pronaći zbog ogromne ponude, već on i ne mora biti ništa posebno da bi zaokružio vašu udarnu rotaciju.

SHOOTING GUARDS

Ovdje su povratne informacije nešto zahvalnije. Naravno da nije nikakvo čudo da su momčadi koje imaju Bryanta, Wadea i Hardena, dakle tri top beka-šutera, po napadačkom učinku u top 10. Ta trojica ionako su iznad ovakve klasifikacije, radi se o all-round klasama koje nose i šuterski i playmakerski teret (a Wade odrađuje i stopersku rolu). Ne, ono što je puno zanimljivije primijetiti je da se među top 10 napadima nije našao ni jedan koji nema barem prosječnu produkciju s dvojke, odnosno da se među 10 najgorih našao samo jedan koji ima iznadprosječnu produkciju s dvojke (Bobcatsi – ako se netko pita zašto su Bobcatsi ovako učinkoviti, razlog leži u čestom korištenju niskog bekovskog para Walker – Sessions koji nema problema s realizacijom, vrlo dobrim napadačkim partijama Geralda Hendersona nakon povratka od ozljede, izuzetnoj kvaliteti u iznuđivanju slobodnih i realizaciji koju imaju sva trojica, a tu je i, kao zadnji, ali ne i najmanje važni razlog, standardno odlična tricaška godina Bena Gordona).

Čak 7 iznadprosječnih napada ima iznadprosječnu produkciju s dvojke, odnosno 5 ispodprosječnih napada ima ispodprosječnu produkciju s dvojke. To je dobar pokazatelj da ne možete imati kvalitetan napad bez poštenog beka-šutera, a slične tendencije iskazuju i rezultati dobiveni usporedbama niskih krila.

SMALL FORWARDS

Dobili smo gotovo identične rezultate kao i kod dvojki, što ujedno govori i o isprepletenosti ove dvije bočne pozicije. Postoje sistemi koji pojedince stavljaju u nešto drugačije uloge, postoje pojedinci koji nadvisuju sisteme, ali očito je kako je za vrhunski napad nužno potrebna doza kreacije i šuta s boka, bez obzira na poziciju. Pa tako opet imamo 7 vrhunskih napada s 7 ponajboljih produkcija – Clippers, Rockets, Lakers, Thunder, Nuggets, Heat i Jazz.

Još je bitnije istaknuti da su Celticsi jedan od 3 napada s iznadprosječnom produkcijom s trojke koji nije uspio momčad dići s ukupne ispodprosječne razine – iako su Pierce i Green druga najkvalitetnija rotacija u ligi na ovoj poziciji nakon onih koje koriste Oklahoma i Miami, nisu u stanju nadoknaditi mizeran napadački učinak koji Boston dobiva s pozicija dva i četiri. Preostala dva ovakva napada su Bullsi (kojima Deng i Butler nisu pomogli da isplivaju s napadačkog dna) i opet Bobcatsi (koji na ovoj poziciji kroz sezonu koriste cijeli odred igrača – novake Kidd-Gilchrista i Taylora u glavnim rolama uz epizode Hendersona, Gordona i Williamsa).

Također, slično kao i kod dvojki, ponavlja se situacija da imamo samo dva top 10 napada koji dobivaju ispodprosječan učinak s ove bočne pozicije, a to su Netsi i Knicksi. Momčadi koje pak imaju i najgore napade i najgoru produkciju s trojke su Detroit, Washington i Milwaukee.

Zaključak? Kvalitetan bočni strijelac i kreator, a pogotovo šuter, neophodan vam je ako mislite imati ozbiljan NBA napad. Ako imate dvije sjajne opcije na boku, tim bolje – to potvrđuje i podatak da čak 6 napada u top 10 imaju vrhunsku produkciju s obje bočne pozicije (Houston, Nuggets, Lakers, Clippers, Heat i Thunder), a samo Bobcatsi ne uspijevaju isplivati s dna iako imaju top 10 doprinos oba tipa swingmana, pa čak i playmakera (to vam valjda dovoljno govori koliko su loši njihovi visoki, ali i koliko je neophodna barem solidna opcija pod košem koja može zabiti zicer – visokima Bobcatsa kao da su amputirane obje ruke).

POWER FORWARDS

Postoji samo jedna momčad u NBA s iznadprosječnim krilnim centrom koja ima napad slabiji od prosjeka – Bullsi. Šest najboljih napada s šest najboljih rotacija na četvorki su Miami, Clippers, Denver, Knicks, Thunder i Jazz, a za njima ne zaostaju previše ni prosječni Pacersi, Hawksi i Hornetsi koji također dobivaju iznadprosječne partije od svojih četvorki (odlične vijesti za budućnost Hornetsa obzirom na minutažu Davisa, kao i za Smithove šanse ovoga ljeta da dobije max ugovor).

Iz ovoga se da zaključiti kako je all-star napadač pod košem gotovo garancija kvalitetnog napada, iako postoje i momčadi koje čak i bez takvoga uspijevaju imati top 10 napade. Tri su takve – Rocketsi, Spursi i Netsi u donjoj su trećini po onome što dobivaju od svojih četvorki. Međutim, lako je i uočiti zašto su Netsi i Spursi u stanju pokriti manjak produkcije s četvorke – zato što dobivaju daleko najviše od druge visoke pozicije. Spursi i Netsi imaju najbolji učinak u ligi na poziciji petice, dok Rocketsi svoje slabosti nadoknađuju run and gun stilom igre i činjenicom da imaju najproduktivniju rotaciju na bokovima (Harden, Parsons i Delfino prvi su među dvojkama, odnosno četvrti među trojkama).

Poruka je jasna – moguće je imati vrhunski napad bez rasnog playmakera na jedinici, ali bez rasnog visokog? Samo ako ste spremni koristiti se trikovima poput Houstona i nekada Dona Nelsona, trikovima koji donose rezultate na jednoj strani parketa, ali ujedno rezultiraju i ranim ispadanjem iz playoffa.

CENTERS

Ponavlja se omjer kao i kod četvorki – opet je 6 najboljih produkcija postalo dio top 10 napada (Lakersi, Spursi, Netsi, Jazz, Nuggetsi i Knicksi).

Samo je jedna iznadprosječna centarska rotacija dio lošeg napada – ona Pistonsa. Na drugoj strani imamo samo dva vrhunska napada s ispodprosječnim centarskim minutama (Rocketsi i Thunder – vidjeti Perkinsa ovdje nije nikakvo iznenađenje, dok Asik ionako svoju plaću prvenstveno zarađuje postavljanjem blokova i skakanjem).

Među najgorim napadima najmanju napadačku produkciju od svojih centara dobivaju očekivano Bobcatsi, Wizardsi i Sixersi te, neočekivano, Bullsi. Međutim, kada stvar staviš u kontekst ima smisla – Noah je odigrao 70% minuta na petici, a ostatak su dobili Gibson, Boozer i Mohammed, s tim da je Thibo u sredini najmanje koristio Gibsona čija pokretljivost mu je neophodna izvan reketa. Boozeru se pak kao centru napadački učinak prepolovi (manje šuteva s poludistance licem košu, više igre leđima), a Mohammed je mumificiran.

Također, činjenica da je Noah odigrao sjajnu sezonu ne znači da je postao napadačka opcija – čovjek i dalje ne može zabiti šut s poludistance, nema igru leđima, a brojke ne mistificiraju njegovu neospornu sposobnost razigravanja. Da, Bullsi bez Rosea moraju dio napada vrtiti kroz njega na vrhu posta, ali statistika ne zanemaruje činjenicu da povećani broj asista prati i nikada veći broj izgubljenih lopti, što itekako umanjuje značaj ovakvog stila igre.

I, što na kraju možemo izvući kao pouku? Pa, prvo da je puno lakše imati vrhunsku momčad ako imate all-star kvalitetu na boku i pod košem – to je nekakav minimum. All-star jedinica bez podrške top 10 četvorke ili petice ne garantira ništa, ali zato su all-star dvojka ili trojka u kombinaciji s top 10 visokim temelj na kojem možete graditi ozbiljnu momčad. Ako pak nemate unutar-van kombinaciju, onda će vam dva visoka ili dva bočna dati šansu da budete konkurentni (ne i više od toga) samo ako ste ih stavili u totalno originalni sistem koji nema veze s ostalim stilovima igre u ligi (run and gun Rocketsa bez šuta s poludistance, NCAA košarka Knicksa s malo napada, malo izgubljenih lopti i puno trica).

Poanta je da si tim bolji što imaš više top 10 pozicija. Dakle, tu ne otkrivamo nikakvu toplu vodu kada kažemo da je talent ispred svega i da ga nikada ne može biti viška. Međutim, kad sve uzmemo u obzir, ostaje nam jedna neosporna pouka u cijeloj priči – ako već nemaš prilike dočepati se klase kao što je Paul ili Westbrook, onda uvijek posegni za all-round igračem na boku ili rasnim visokim strijelcem. Bočni i visoki u stanju su odraditi posao prvog beka, ali on nije u stanju nadoknaditi njihove slabosti. Sigurno je sigurno.

CONTENDERS

1. THUNDER 58.62

Gaze redom nedoraslu konkurenciju, ali, ono što je puno važnije je da imaju po 2 poraza i od Spursa i od Heata. Za suprotstaviti se Miamiu trebat će im puno više od inspiracije, a prilika za osvetiti se Spursima stiže već 4. travnja. Ako ništa drugo, barem znaju da im Clippersi leže (3-0 ove sezone) – i jedni i drugi se oslanjaju više na improvizaciju nego na sistem, a tu prevagu odnosi Durant koji im zadnje dvije godine u prosjeku trpa 35 koševa i kojega teško mogu zaustaviti Butler, Barnes i Hill zajedno, kamoli 1 na 1. Također, bit će zanimljivo vidjeti ih u akciji za 4 dana protiv Memphisa u gostima – Grizzliesi trenutno drže 1-1 iako su oba puta gostovali, ali još se nisu imali prilike predstaviti pred Durantom i društvom u novom, no-Gay no-homo, izdanju.

2. HEAT 57.61

Pobjeda protiv Pacersa jasno je pokazala koji je njihov recept za proći Indianu – Jamesa držati pod košem što je duže moguće, Wadea staviti na Georgea kako bi LeBron imao što više energije za napad, dok Bosh kao petica izvlači Hibberta izvan reketa i čini ga promatračem. Pacersi praktički imaju samo jedan izbor – ili će slati Hibberta vani i otvoriti reket ili će živjeti s Boshevim ubačajima s poludistance. Nije dobro.

3. CLIPPERS 57.42

4. SPURS 57.34

Svaka čast na pobjedi protiv Thundera bez Parkera, ali iz ovog perioda bez Tonya pamtit ćemo nešto drugo – poraz od Blazersa (minus 30) najveći je od kada su draftali Tima Duncana, a minus 24 protiv Minnesote tjedan dana kasnije također konkuriraju za top 10 najgorih rezultata u eri Duncana.

PRETENDERS

5. NUGGETS 56.74

Denver je možda statistički peta momčad lige, ali score 15-19 na strani jasno govori da nisu dorasli velikim momcima. S druge strane, iako su odavno postojali dokazi kako nadmorska visina pomaže Nuggetsima i Jazzu da svake sezone debelo nadmaše ligaški prosjek pobjeda na svom parketu, trenutnih 30-3 koje Denver ima na svom parketu jednostavno su nenormalan podatak.

6. GRIZZLIES 56.16

7. PACERS 56.00

PLAYOFF FODDER

8. KNICKS 55.27

9. ROCKETS 55.25

10. LAKERS 54.34

11. NETS 53.77

12. HAWKS 53.55

13. BULLS 53.52

14. WARRIORS 53.25

15. CELTICS 53.22

16. JAZZ 53.16

17. BUCKS 53.15

UPPER LOTTERY

18. MAVS 52.82

19. RAPTORS 52.58

20. BLAZERS 52.38

21. WOLVES 52.02

MIDDLE LOTTERY

22. SIXERS 51.73

23. HORNETS 51.65

24. CAVS 51.60

25. WIZARDS 51.49

26. PISTONS 51.29

LOWER LOTTERY

27. KINGS 50.80

28. SUNS 50.40

29. MAGIC 49.47

30. BOBCATS 48.09

12 thoughts on “THE RANKINGS, WEEK 19.

  1. Gee, ovo je strašno nešto. 🙂 Među tvojim najboljim tekstovima otkad pratim blog. Utjecao si na mene da vremenom počnem gledati košarku drugim očima, tako da, ne znam koji je prvotni razlog pokretanja bloga, ali ja sam barem dobio od njega puno više nego sam očekivao.

  2. @Gee, genijalno i nadasve zanimljivo za čitati.
    Imam nekoliko pitanja.
    Zašto se uzima 100 napada kao neka mjerna jedinica kada je stil igre nešto s čim se identificira određena ekipa i razlog zašto netko navija za nekoga?
    Kako vidiš budućnost Josha Smitha na pf ili sf poziciji, gdje je bolji defanzivno (moje mišljenje na perimetru)? Imaš neku pretpostavku koju bi on mogao odluku donjeti na ljeto jer koliko sam skužio jedino mu Hawksi mogu ponuditi 5 godinu, možda sign and trade opcija?
    Neka moja zapažanja iz utakmica Thundera.
    Ne znam tko mi na njihovim utakmicama više tlak diže, Westbrook s nekontroliranim odlukama (kontra i njegov šut sa 6m ili konstantno gubljenje u obrani) i suci koji im gotovo redovno daju 5-8 slobodnih bacanja previše po utakmici.
    Drago mi je vidjet da su Pistonsi bar u jednom segmentu na visokoj razini.

  3. Kakve veze navijanje ima sa shvaćanjem onoga što gledaš 🙂

    Istina je uvijek istina, a klasično gledanje na prosjek koševa ne govori istinu. Tako se stekne krivi dojam da Rocketsi zabijaju više i bolje od Miamia i to skoro 3.5 poena u prosjeku, zbog čega onda pomisliš kako su Rocketsi efikasniji napad od Miamia. Međutim, kada staviš i jednu i drugu momčad u iste uvjete (u našem slučaju to je 100 posjeda lopte), ispada kako Heat zabija 2 poena više od Rocketsa i kako je njihov napad efikasniji. Pazi, tu se radi o 5 poena razlike, što nikako nije mala stvar za zanemariti i što jasno govori da klasični prosjek koševa ne objašnjava ništa.

    Smithu je definitivno mjesto pod košem u obrani, a pogotovo u napadu. Ne samo zato što se liga okreće sve više šutu s perimetra, nego i pokretnim visokim igračima koji pokrivaju ogroman prostor i praktički igraju ulogu libera, a tu je Smith sa svojom eksplozivnošću jedan od najboljih. Naravno da takav atleta može igrati i na perimetru, ali isključivo u epizodnim rolama.

  4. Kad ce ncaa post i hoce li biti kakvo kolektivno prognoziranje i slaganje bracketa? 😀

  5. Zanima me tvoje mišljenje o, po meni, novom trendu koji se sve češće događa u posljednje vrijeme. Igrači u kasnim tridesetima igraju puno važniju ulogu nego prije. Gledao sam zadnju utakmicu Spursa protiv Cavsa i Duncanova igra ponukala me na razmišljanje o toj temi. Duncana su prije dvije godine novinari gurali u mirovinu, a čovjek možda igra jednu od najboljih sezona uopće u karijeri. Standardno odličnoj igri u obrani pridodao je respektabilnu napadačku opciju. Garnett i Pierce nose cijeli Boston, kad ne igra Kidd ne igra ni New York, Kobe je nevjerojatan… U čemu je stvar? Puno više odricanja i rada? Medicina? Kombinacija svega? Možda imaš neke informacije o tome? Zanima me još jedna tehnička stvar? Kako se slaže raspored igranja? Za cijelu sezonu unaprijed ili neako parcijalnu?

  6. Mislim da ću nakon rečenice “čovjek možda igra jednu od najboljih sezona uopće u karijeri” ukinit komentare

  7. Kakve veze ima gdje Miami drži Jamesa? Igrao on peticu ili jedinicu, George mu uvijek mora biti sjena. Dovoljno je visok, jak i brz da u bilo kojoj situaciji igra odličnu obranu na Jamesu. S tim da me baš zanima kako s dvojcem Bosh James pod košem misle kontrolirati skok u potencijalnoj seriji od 6-7 utakmica. Ako će pak igrati Birdman, Anthony ili Haslem, mislim da će Indiana živjeti s njihovim koševima držeći Georgea na Jamesu, Stephensona na Wadeu i Westa na Boshu pa makar širio reket do Osijeka.

  8. Bob, ne znam u kojem to svijetu george može čuvati gamesa pod košem, a lakši je 15 kg-a.
    15 kg-a + je sporiji od njega. to je ogromna razlika.
    heat je razmontirao indianu sa 13 koševa lebrona, jučer su razmontirali toronto u gostima, iako su imali 25 skokova manje, to je bolesno.
    definitivno imaju rješenja da prikriju problem u skoku, evo lani su bez bosha praktički bili podjednaki sa indianom u skoku.
    bosha se podcjenjuje, a čovjek mrtvo hladno obasni neke stvari prvo westu, a zatim i obrambenoj “mašini” sandersu. sa birdmanom su pogodili, imaju 24-1 sa njim.
    nisam siguran da će indiana doći do finala istoka, a za heat izbaciti im ne dajem nikakve šanse sa onim drvetom hibbertom.

  9. Vjerojatno će Gee radit poseban post o tome krajem sezone ali zanimljivo mi je bilo nekidan shvatit da je Duncan legitiman kandidat za mjesto u prvoj All NBA ekipi. Zapravo, nisam siguran ima li uopće konkurenciju – Dwight, Chandler, Noah, Bosh, Marc, vjerujem da je ispred svih njih uskoro 37godišnji Timmy D.

    Od ostalih vjerujem da je 6 bekova sigurno (Parker, Paul, Westbrook, Bryant, Wade, Harden), ostale je već teže odredit. Nadam se da će i dinosaura iz Bostona s brojem 34 nagradit za ove brojke koje u zadnje vrijeme izvlači iz svojih omlitavljenih ruku i nogu 😉

  10. @Leonard Cohen, ne znam u kojem svijetu ne može. U svakoj utakmici ove sezone James je promptno uštopan, počni gledat utakmice prije nego otvoriš usta. Kao ono James je kao Shaq pod košem pa ga nitko ne može čuvat. Ne znam ni koji je faktor brzina u post igri.

  11. ovo su mi najjači argumenti. “Počni gledat utakmice”. da crkneš od smijeha. james svaki put kad bi prošao georgea, odmah bi se stvorio west ili hibbert. nije lako tako igrati. zato su ih i natrpali chalmers i bosh, zbog konstantnog udvajanja.
    george je vanserijski obrambeni igrač na perimetru, ali po meni on ne može čuvati jamesa u postu. naravno da je tu bitna i brzina, pa james tu ima dvije finte, od čega mi je jedna onaj eksplozivni ulaz kad se spusti u post i polaganje.
    i nemoj mi stavljati riječi u usta. niti sam ga usporedio sa shaqom, niti sam rekao da ga ne može nitko čuvati u postu. evo recimo carmela on jako teško može gurnuti u postu, jer je ovaj jak kao bik.
    jamesa je ove sezone solidno uštopao i batum, i što bi to sad trebalo značiti? nadati se da će limitirati jamesa u playoffu na 20-ak koševa je iluzorno. uostalom playoff će sve pokazati, ne treba biti veliki znalac i reći da heat praktički nema normalnog protivnika na istoku, pošto su svi glavni konkurenti izranjavani ozljedama.

    ovo za skok vidim nisi odgovorio. kako to da je heat lani dobio 3 utakmice u skoku u playoffu i to bez bosha?

  12. pomirite se da ce se miami prosetati do prstena ove godine. lebrona nitko ne moze zaustaviti. u best of 7 nitko nema teoretske sanse, pogotovo smijesna indiana.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *