PRINT YOUR BRACKETS 2013. – WEST

ROUND OF 64

Čime je Gonzaga (1) zaslužila ovakvu priliku, ne znam, ali znam da je ovo jedinstvena prilika jednom solidnom programu da ode do Final Foura – ne samo da imaju možda i najbolju generaciju u povijesti (iako, iskreno, ja osobno ne vidim neke velike razlike između ove momčadi i one iz 2006. s Adamom Morrisonom koja je također palila i žarila kroz slabašan raspored, zauzela prvo mjesto po napadačkom učinku u cijeloj NCAA, e da bi onda ispali u trećem krugu), već im je komisija izašla u susret i postavila im najlakši mogući bracket. Koji je i dalje pun mina, ali te mine barem nisu zvučne (dok ne stanete na njih).

U prvom krugu Bulldogsi tako idu na Southern (16), osvajača daleko najslabije konferencije u NCAA. Tu problema neće biti, a ne bi ih trebao imati ni Ohio State (2) protiv Ione (15). Doduše, Iona je izborila mjesto na turniru u puno boljoj konkurenciji od Southerna, a usput su prezentirali zanimljivu i uvijek opasnu kombinaciju u obrani i napadu – zonu s divljim run and gun stilom uz puno trica. Međutim, obzirom na trenutnu razinu na kojoj igraju Aaron Craft (koji je potpuno preuzeo odgovornost i koji stalnim napadanjem sredine otvara prostor suigračima) i Deshaun Thomas, Ohio bi ovu utakmicu trebao odraditi čak i bez neke specijalne podrške epizodnih šutera i skakača.

New Mexico (3) je tijekom sezone dominirao solidnom MWC konferencijom koja je iz nekog razloga dobila čak 5 mjesta na turniru, što dovoljno govori o ovogodišnjoj ipak nešto slabijoj ponudi kvalitete nego što smo navikli. Osvojili su i završni turnir dojmljivim pobjedama protiv UNLV-a i San Diego Statea, u kojima su prezentirali izuzetnu čvrstinu u obrani (imaju visinu i pokretljivost u zadnjoj liniji, plus hrpu atleta naprijed), ali i slabašan i metodičan napad koji se vrti oko kretanja bez lopte njihovog glavnog igrača Tonya Snella (solidan 3&D potencijal čak i za NBA) i pravovremenih dodavanja playmakera Kendalla Williamsa.

Ovaj dvojac zadužen je i za realizaciju, tako da u teoriji zaustaviti njihov napad nije problem, ali problem je pratiti ih svih 35 sekundi napada – tempom kojim igraju, Lobosi pripadaju u skupinu malo iznad one koju čine Wisconsin, Pitt i Cinci, koji su poznati kao momčadi nakon čijeg gledanja vas bole oči i mozak. Zanimljivo, čak tri takve su u ovom dijelu bracketa, što bi se na kraju moglo pokazati prevelikom preprekom za Gonzagu – u teoriji, njihov napad je u stanju odvojiti se od protivnika koji utakmicu moraju držati na 50 koševa da bi bili konkurentni, ali napraviti to 3 puta za redom u ovakvom ždrijebu? To je već opasno igranje s postotcima.

Uglavnom, New Mexico ide na slabašni Harvard (14), koji je u jedinoj konferenciji koja ne igra vlastiti turnir (tipično za snobove iz Ivy lige, moraju biti posebni), osvojio pravo na sudjelovanje na završnom turniru nakon što su ostvarili score 11-3 u konferenciji i tako preskočili favorizirani Princeton koji je imao poraz više. Kao tipična Ivy momčad, Harvard puca gomilu trica koja bi mogla iznenaditi zonu Lobosa, ali, za razliku od Ione, nemaju bekove koji bi trkom mogli stvoriti probleme u napadu, niti pratiti stalno kretanje bekova Lobosa u obrani.

Kansas State (4) čeka pobjednika susreta između još jedne MWC momčadi i dodatnog A-10 predstavnika (komisija je elegantno riješila problem velikog broja momčadi iz ovih konferencija tako da ih je jednostavno stavila u kvalifikacijsku utakmicu – tako se to radi). Dakle, Boise State (13), oslonjen na paljbu trica i kontrolu obrambenog skoka, protiv La Sallea, koji također živi od trice, ali i tranzicije. Obzirom da je najbolji igrač Boise Statea playmaker Derrick Marks i da kvalitetno kontroliraju loptu, prevagu bi trebao odnijeti njihov plan igre.

Protiv Kansasa to im pak neće biti dovoljno – nije ni ova generacija K-Statea nešto posebno, ali Rodney McGruder je sjajan strijelac na ovoj razini iz svih situacija i definitivno je u stanju nositi momčad u jednoj rutinskoj utakmici.

Sudar Wisconsina (5) i Mississippia (12) pak donosi nešto ozbiljniju razinu neizvjesnosti. Ole Miss je osvojio SEC turnir izbacivši redom Missouri, Vanderbilt (koji je izbacio Kentucky) i Floridu, pokazavši da su itekako opasni – njihov divlji šuter Marshall Henderson zabit će preko 20 kakvu god obranu da stavite pred njega, a u ovakvom turnirskom stilu natjecanja jedna dobra večer pojedinca često predstavlja kraj za na papiru bolju momčad.

Wisconsin je i sam imao solidan niz u Big Ten turniru, dogurali su do Finala izbacivši redom Michigan i Indianu, dva favorita koja su i inače dobili čak i u regularnom dijelu sezone. Time su potvrdili da im leže momčadi koje igraju bržu košarku i koje se raspadnu kada im Wisconsin nametne svoj ultra-spori stil igre, a upravo bi se to trebalo dogoditi i run and gunu Mississippia. Ponavljam, nije nemoguće da se dogodi i suprotno, ali, ako jedan Trey Burke i Cody Zeller nisu mogli trčati protiv Badgersa, zašto bi to uspjelo šerifu Hendersonu?

Arizona (6) je jedno od najvećih razočaranja sezone, a protiv Belmonta (11) imat će priliku ili produbiti agoniju ili ispraviti stvar. Belmont je svojevrsni mini-VCU, dakle momčad koja kombinacijom trica i presinga pokušava sakriti razliku u kvaliteti, ali ujedno i momčad od koje se već godinama čeka da nekoga takvim stilom igre iznenadi, što im nikako ne polazi za rukom – imaju tri poraza za redom u prvoj rundi.

Doduše, Arizona je tako kilava pa ne bi bilo nikakvo čudo da baš oni budu ti koji će se upucati u nogu protiv Belmonta (prevedeno – play Mark Lyons izgubit će bekovsku bitku), ali dajmo ljudima malo respekta – iako imaju 5 poraza u zadnjih 10 utakmica, dakle teško je reći da su najbolji kada je najpotrebnije, njihova kombinacija trica, skoka u napadu i dubina klupe trebala bi odraditi posao protiv protivnika niže klase.

Kako sam do sada uporno odbijao odigrati na iznenađenje, red je da i jedna slabije rangirana momčad prođe dalje – bit će to Iowa State (10) koja igra protiv precijenjene Notre Dame (7). Za momčad Freda Hoiberga pucanje trica je prva, druga, treća i zadnja opcija u napadu, a takav stil igre trebao bi otpuhati s parketa Notre Dame koja igra puno sporijim ritmom, ali jednostavno nema kvalitetu u obrani da zaustavi ovoliko šutera, bez obzira uspore li igru ili ne.

I konačno smo stigli do Pitta (8), momčadi koju veći dio sezone proglašavamo potencijalnim ubojicom favorita. Svakako će imati šansu protiv Gonzage, ali prvo moraju preskočiti žilavi Wichita State (9). Koji će u ovom dvoboju imati jedan problem – naime, momci su navikli dolaziti do pobjeda dominacijom u skoku, gdje njihova unutarnja linija ima dovoljno tijela i mišića da nadjača slabiju konkurenciju u Missouri Valley konferenciji.

Međutim, najveća snaga Pitta upravo i jeste skok, s bitnom razlikom što njihovi visoki imaju NBA fizikalije. Idealna utakmica za Pantherse da se razmašu i pripreme za idući krug.

ROUND OF 32

Gle, uopće nema sumnje kako je košarka koju prezentira Gonzaga remek-djelo prema mučenju kojega povremeno prezentira Pitt. Ali, povijest nas uči da svake godine turnir nudi poneko iznenađenje, a ja ne vidim veći potencijal za tako nešto u nijednom drugom dijelu bracketa – Gonzaga je precijenjena, a Pitt ima sirovu snagu kojom može razbiti kvalitetu njihove igre.

Pangos nije Jimmer, David Stockton nije John Stockton, a Elias Harris je senior kojega čeka duga i lijepa karijera u Bundesligi. Dakle, ovo nisu igrači kojima po defaultu možeš vjerovati da će te odvesti dalje, a oni će to morati napraviti jer će najbolji igrač Gonzage, centar Kelly Olynyk, imati pune ruke posla pod košem protiv Pittovih skakača Zanne i Adamsa.

Pitanje je koliko se Harris može suprotstaviti ovakvom dvojcu u ulozi drugog visokog – jedno je dominirati u skoku u vlastitoj slabašnoj konferenciji, a nešto sasvim drugo protiv momčadi kao što je Pitt koja je praktički jednom tjedno igrala utakmicu na nož u Big Eastu. Bude li pak Gonzaga morala mijenjati rotaciju kako bi ojačala skok, to će dovesti do slabijeg šuterskog učinka, samim time i do manjih šansi za prolaz dalje.

Gonzaga je s razlogom favorit – čak i ako Pitt nametne ritam kakav im odgovora i ostvari gomilu dodatnih pokušaja kroz skok i kontre, pitanje je hoće li njihovi bekovi moći zabiti dovoljno da okrune takav razvoj događaja. U seriji od sedam, moj stav prema takvom razvoju događaja bio bi – teško. Ali, u jednoj utakmici, nije nemoguće da Pitt ubaci više od 65, što bi trebalo biti sasvim dovoljno za napraviti rusvaj u bracketu.

Iowa State bi također mogla biti na rubu iznenađenja protiv Ohio Statea nastave li rešetati iz vana, ali Ohio je i kroz sezonu i kroz turnir ostavio dojam momčadi svjesne svojih limita koja zna što radi, a u ovom slučaju to bi trebalo biti obraniti se od šuta iz vana. U njihovom slučaju ne dajem šansu iznenađenju na račun trenutne forme i sjajnog posla kojega je ove sezone odradio Thad Matta – iako su u zadnje dvije godine ostali bez 4 ključna igrača, ni malo ne popuštaju u kvaliteti igre u obrani, ali i napadu. Dodaj svemu ovome i samopouzdanje s kojim igra Craft i jasno je zašto su osvojili Big Ten – u gomili osrednjih, u ovom trenutku jedini igraju blizu maksimuma. To nije zanemariv podatak ako pričamo o mogućim rezultatima u turniru.

Sudar New Mexica i Arizone neće biti ljepotica od utakmice, ali isto tako se do samoga kraja ne bi trebao znati pobjednik – hoće li to biti kombinacija šuta i skoka u napadu Arizone ili disciplinirana obrana Lobosa? New Mexico je do sada ostavio dojam ozbiljnijeg programa (za razliku od Arizone nisu iznevjerili očekivanja) koji zna što radi, a to je uvijek plus u ovom kontekstu.

Svaka čast McGruderovoj lakoći trpanja, ali bit će ozbiljno testirana protiv Wisconsina. Bit će ovo tipičan sudar napada (K-State) protiv obrane (Badgersi) u kojem prednost ipak dajem momčadi koja se dokazala kao puno stabilnija u prezentaciji onoga u čemu je dobra.

SWEET SIXTEEN

Što nas dovodi do apokalipse zvane Wisconsin – Pitt. S košarkom na oko 40 koševa naši mozgovi će eksplodirati, a prognozirati pobjednika u ovakvom susretu gotovo je nemoguće. Nakon 7 produžetaka (od kojih će jedan neizbježno završiti bez koševa) prolaz dalje trebao bi izvući Pitt, čisto na račun činjenice da imaju nešto bolje bekove. Njihov skok ovdje neće biti bitan jer Wisconsin kontrolira reket sa svim raspoloživim sredstvima, ali poneka trica viška Traya Woodalla trebala bi presuditi.

Ovaj nešto normalniji par trebao bi donijeti i nešto zabavniju utakmicu, ali ne očekujte previše. Dvije ozbiljne obrane koje kontroliraju skok i dva napada oslonjena na bekove koja kontroliraju loptu ne nude previše prostora za taktičko iznenađenje, pa bi prevagu trebala odnijeti nešto veća individualna kvaliteta u napadu koja je nedvojbeno na strani Ohio Statea.

ELITE EIGHT

Dosta je bilo terora Pitta – nema sumnje kako će i u ovom susretu pružiti žilavi otpor, ali Ohio nema slabosti koje bi autsajder mogao iskoristiti, a Pitt nema kvalitete da dobije u direktnom dvoboju (mislim, znanstvena je fantastika već kad bi dobili ove dvije utakmice u nizu jer jednostavno nisu momčad koja može iz susreta u susret pružati istu visoku razinu igre). Obrana im ipak nije toliko kvalitetna, a niti imaju igrača koji bi mogao usporiti Thomasa.

FINAL FOUR

I evo Ohio Statea u završnici, moram priznati izvan svih očekivanja. Istina je kako se dobar dio prognoze bazira na njihovoj trenutnoj formi koja može, ali i ne mora, trajati još dva tjedna. Međutim, ovaj dio bracketa je toliko slabašan da mi jednostavno ne ostaje ništa drugo nego uzdati se u momčad koje ja barem cijelu sezonu provela u naših top 16.

10 thoughts on “PRINT YOUR BRACKETS 2013. – WEST

  1. “S košarkom na oko 40 koševa naši mozgovi će eksplodirati, a prognozirati pobjednika u ovakvom susretu gotovo je nemoguće. Nakon 7 produžetaka (od kojih će jedan neizbježno završiti bez koševa)…”

    hahahhahahhahhahahha, genijalno

  2. I naravno očekujemo da će Henderson nokautirati Bruesewitza ili Berggrena pri kraju tekme Rebelsa i Badgersa

  3. sta mislite jel kakvih sansi da marshall henderson prebaci ovakvu razinu igre i u nba

  4. gee,kako onda i indiana nije u ovom djelu ždrijeba ako ju je izbacia wisconsin koji je već ovde..sorry,ne pratim baš ncaa

  5. ˝Wisconsin je i sam imao solidan niz u Big Ten turniru, dogurali su do Finala izbacivši redom Michigan i Indianu˝

    – na ovo sam mislia u pitanju poviše

  6. Bez brige, nitko ne kuži način na koji se određuje bracket, bitno ti je samo znat da ovaj završni turnir nije nikakav sljedbenik svih ovih prethodnih pa tako nije ni bitno tko je ranije koga izbacio – istina, 31 ekipa koja osvoji turnir svoje konferencije upada direktno u bazen iz kojega se slaže ždrijeb (u slučaju Ivy lige nema turnira nego automatsku pozivnicu dobija momčad koja je osvojila prvo mjesto u regularnoj sezoni), a ovih ostalih 37 dobiva pozivnicu (eto primjer Indiane – nisu čak ni osvojili svoju konferenciju, ali su svejedno dobili titulu prvog nositelja na račun rezultata kroz sezonu).

    Tako da sve ok, na netu se mogu naći odgovori na sva pitanja, a kako mi je cilj popularizacija NCAA jer me masno plaćaju za to, onda rado odgovaram na ovakve upite (not).

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *