MAD DIARY

Nisam planirao dodatni NCAA post prije samog Final Foura, ali, kako sam pogledao dobar dio akcije od četvrtka do nedjelje, i kako se skupilo poprilično natuknica koje sam mislio kasnije iskoristiti u postovima o draftu, zašto ne objaviti i svojevrsni dnevnik događanja.

Za početak treba istaknuti da je ludilo ove godine poprilično uspješno suzbijeno. Ne znam kakvu terapiju koristi NCAA, ali jedino iznenađenje koje zaslužuje biti okarakterizirano kao priča o Pepeljugi je Florida Gulf Coast. To je momčad koja je tijekom sezone jedva probila top 100, a svi ovi drugi rezultati su realni. Čak je i La Salle top 50 ekipa, dakle nisu igrom slučaju tu gdje jesu (a imali su i sretan ždrijeb i stvarne sreće, obzirom da su ostvarili dvije pobjede s +4 koš razlikom), dok su Oregon, Wichita State i Marquette top 30 momčadi (s tim da je Oregon rangiran niže nego je što je trebao, a Marquette puno više).

Ovih 11 preostalih su redom momčadi koje su tijekom sezone iskazivale top 16 potencijal i čak su u našem zadnjem rangiranju prije početka turnira sve osim Arizone i bile u top 16 (Arizona je pak cijele godine bila u vrhu, da bi ih na kraju dva tjedna loše forme bacila izvan društva odabranih). Sve u svemu, jedan poprilično normalan turnir, koliko nešto što se zove March Madness i bazirano je na toliko slučajnih elemenata (odabir sudionika i slaganje ždrijeba bez jasne logike, jedna utakmica odlučuje pobjednika, a često bez vremena za pripremu) može biti normalno.

Kada se Pepeljuga i ova polu-Pepeljuga od La Sallea uskoro pretvore u bundeve, ostat će nam redom dežurni sumnjivci, dakle turnir će izgubiti ovu dozu ludila koja ga čini posebnim i pretvoriti se u obično razigravanje najboljih koji su točno tu gdje zaslužuju biti.

DAY 1

Četvrtak, prvi dan turnira, za mene je uvijek vrhunac NCAA sezone. Otkazao sam sve društvene obveze, uzeo slobodan dan na poslu i smjestio se pored TV-a i laptopa kako bi od 17.15 pa sve dok mi se mozak ne ugasi gledao sate i sate loše košarke. Što je i razlog zašto svi ovi dani poslije nisu ni upola toliko zabavni – kao i kada se preždereš fast foodom, pokušati isto sutradan nije ti ni upola toliko primamljivo. Pusti da prođe mjesec dana i da se tijelo oporavi, eto te opet u društvo hambaća i hrenovki.

Uglavnom, nakon sve te gomile odgledanih airballa, trčanja kroz blokove koje ne vodi nikamo i loših pasova, shvatio sam jedino da bi NCAA turnir imao više smisla kada bi ga umjesto ozbiljnih profesionalaca koji se trude isticati ljepotu i čistoću igre koju prezentiraju svi ti mladi ljudi (ili veterani kada je Miami u pitanju) sinkronizirala ona dva tipa što komentiraju Ninja Ratnike. Onda bi, recimo, kada netko dva šuta za redom ne pogodi ni tablu, rezignaciju dobrim dijelom zamijenio smijeh. I ne bi dolazilo do egzistencijalnih pitanja tipa zašto sada gledam ovo umjesto da igram poker uz pivo s društvom.

Ali, na stranu filozofija, vratimo se igri. Užasan prvi dan estetski je spasio jedino kompaktni St. Louis koji je od prve do zadnje minute kontrolirao utakmicu protiv onog lošijeg New Mexica (s tim da, pokazat će se, ni onaj bolji nije stvarno bolji) izuzetnom prezentacijom košarke – sjajnim kretanjem u napadu i čvrstom obranom, posebice na ključnom igraču protivnika, Simu Bhullaru (indijac visok 225 cm i težak 160 kg, osuđen na ulogu buduće NBA cirkuske atrakcije), u ovoj konkurenciji izgledali su kao profesionalna košarkaška družina.

Sve drugo bilo je na granici podnošljivosti, a, da stvar bude gora, zamalo smo bili uskraćeni za bilo kakvo iznenađenje (a nije da je i napetih završnica bilo previše). Stvar je spasio Harvard izrešetavši tricama onaj bolji New Mexico, koji ni pod razno nije mogao odgovoriti na izazov i ubaciti više od 68 koševa sa samo dvije pogođene trice u cijelom susretu. Zašto su pak Lobosi dozvolili Harvardu da se razmaše ostavši vjerni svojoj zonskoj obrani iako su imali individualnu prednost u fizikalijama na svakoj poziciji, ostaje misterijom.

Gonzagi je do zadnjih sekundi susreta protiv Southerna nad glavom visila mogućnost da postanu prvi nositelj broj jedan u povijesti koji je izgubio od broja šesnaest. Onda su se od nikuda pojavila ogromna muda Kevina Pangosa i tricama kroz uši i šutevima iz driblinga riješila stvar u Jimmer stilu, ali ovakav razvoj situacije jasno je pokazao da je jedno pokazivati mišiće u laganoj konferenciji, a nešto sasvim drugo na turniru, kada se iz nasilnika pretvoriš u fizičkog autsajdera (svaka čast iskustvu njihovih igrača i košarkaškoj inteligenciji, ali s rotacijom koju čine tri niska beka i samo jedan pravi visoki, i uz sve to višak bijelog pigmenta, Gonzaga jednostavno nema mišića za dobiti u nizu potreban broj utakmica na nož).

A kad smo već kod pokazivanja mišića, najbrutalniju sramotu ipak je pretrpio Bucknell, koji je uspio zabiti čak 14 koševa u prvom poluvremenu protiv Butlera. Ili je bolje reći da se potpuno osramotio njihov glavni igrač Mike Muscala, koji je šutom 4-17 pokopao sve nade momčadi u iznenađenje (a i sebi da će biti izabran na draftu). Nije da Butler nije bio spreman na poraz, ali s ovakvim Muscalom nije bilo šanse. Ključ je bio što ga Butler čak nije ni udvajao, stavili su na njega svog centra, mrcinu Andrewa Smitha, pored kojega Muscala nije imao prednost u visini i snagi, tako da je svaki puta kada bi krenuo u realizaciju bio za korak dalje od pozicije koju je želio.

Cigla za ciglom koje je bacao u nekim drugim večerima možda bi i ušle, ali Muscala je jednostavno bio Musrala – toliko je napunio gaće zbog važnosti utakmice, a onda ih je još dodatno punio svakim promašajem, da je u nekim momentima, padao po podu i gubio ne samo ravnotežu, već i skokove koje je inače hvatao lakoćom. To je još jednom potvrdilo ne samo koliko je nemoguće procijeniti razliku u rasporedima i kvaliteti protivnika (Muscala cijelu sezonu nije vidio direktnog suparnika kao što je Smith koji ga može čuvati 1 na 1), već i koliko je nezahvalno uopće oslanjati se na krhku psihu ovih klinaca od kojih velika većina nikada neće dobiti plaću na račun košarkaške vještine.

(iz isto razloga Musrala ispada iz top 30 na ispodobruca.com draft boardu, a ozbiljno ću razmislit hoću li ga uopće ostaviti u top 60 – možda je okrutno suditi čovjeka na račun jedne utakmica, ali u tome i je stvar, ovo nije samo jedna utakmica, ovo je najvažnija utakmica karijere – ako kiksaš u takvom kontekstu, sorry, ali to ni malo ne garantira da si vrijedan rizika u budućnosti)

Još jedan upset (koji to ne bi ni bio) zamalo se dogodio, ali Davidson je na kraju prosuo dobivenu utakmicu, prvo poklonivši Marquetteu loptu u zadnjim sekundama, a zatim i dozvolivši im lagani ulaz u reket i polaganje u doslovno zadnjoj stotinki. Bili su bolji gotovo cijeli susret, ali Vander Blue je proradio u pravom trenutku. Momak je inače ostatak od lanjske momčadi (za razliku od Crowdera i Johnson-Odoma nije odlučio otići u profesionalce), a ostanak se pokazao pravim potezom – ne samo da je dobio ulogu prve opcije i ogromnu minutažu, već je naučio i šutirati, čime si je povećao mogućnost izbora na draftu zbog 3&D potencijala na NBA razini.

Spartansi su odradili posao protiv Valaparaisa, ali tek nakon što su prvih desetak minuta igrali bez glave, totalno izneneređeni (posebice je brutalan s izgubljenim loptama bio mali Harris), sve dok veterani Appling i Nix nisu uzeli stvar u ruke i riješili utakmicu.

Pitt nije uspio čak ni ovu prvu utakmicu pokazati svoje bolje lice, odmah su odigrali rugobu od partije u kojoj ih je unakazio vlastiti play i glavni igrač Woodal. Ne samo što je gađao 1-12 bez ijednog slobodnog, već je imao 1 asist i 5 izgubljenih, a usput niti je napadao niti pronalazio suigrače. Promašivao je cijeli obruč i bacao lopte direktno u aut – da netko tako odigra u nekoj našoj balkanskoj ligi, isti tren bi bio optužen da je prodao utakmicu. A bez Woodala se protiv žilavog Wichita Statea nije moglo – njihov frontcourt je u stanju sasvim solidno parirati Pittovom čak i u vakumu, a kamoli u kontekstu utakmice u kojoj jedni daju sve od sebe, a drugi bespomoćno gledaju.

Memphis se dugo mučio protiv Saint Mary’s, koja na kraju ipak nije imala šanse jer je Dellavedova zaključio NCAA karijeru lošom partijom (doduše, treba i priznati da je Memphis sve karte bacio na udvajanja čovjeka čim bi prošao centar, a suigrači mu baš i nisu bili od pomoći). Memphis je jednostavno puno atletskija (da ne kažem tamnoputija) momčad i taj višak energije u završnici je i presudio.

Pobjeda Oregona protiv Oklahome nije iznenađenje, iako je svakako razočaranje što je izostala zanimljiva bitka. Marcus Smart je bio solidan na energetskoj razini, ali i solidno uštopan na košarkaškoj (koliko god sam razočaran što nije imao jednu utakmicu ala Bradley Beal prošle sezone, dakle utakmicu u kojoj bi pokazao da je u stanju sav teret staviti na vlastita leđa i nositi momčad do pobjede, nema sumnje kako je u pitanju rasna NBA klasa). Naravno, razlog zašto je tako lako bilo uštopati Smarta je izostanak poštenih partija Nasha i Browna, jedina dva suigrača koja su mu mogla pomoći, ali i nedostatka tijela pod košem – jednostavno ih je pregazila veteranska energija visokih Oregona, posebice sjajnog Kazemia koji je opet uhvatio gomilu skokova (17).

VCU je pomeo parket Akronom koji je bez playa na rosteru izgubio čak 21 loptu, a ništa bolje nije prošla ni nedorasla agrokulturno-tehnološka North Carolina, koju je presing Louisvillea osudio na 25 izgubljenih.

Ni Michigan nije imao problema protiv Dakote – Burke se baš i nije proslavio u dvoboju s Woltersom (može se reći i obrnuto), ali posao su ovaj put odradili šuteri (9 trica uz 45% šuta, 5 komada Hardawaya, a veseli i izuzetno kvalitetna partija mladog Robinsona).

U slučaju Belmonta još jednom su se tresla brda, a rodilo se niš’ – ispalili su svoju suludu kvotu trica (čak 27 komada), ali uzalud, zabili su manje od Arizone koja ih je rastavila na komade skakačkom moći i nadahnutom partijom playa Lyonsa.

California nije imala velike šanse protiv UNLV-a na klasični način, ali su razliku u talentu sakrili zonom koju inače nemaju običaj koristiti – spriječili su ulaze Marshalla i Bennetta u sredinu i tako si dali šansu, a prolaz dalje izborili su na račun samo 6 trica Rebelsa i loše partije s linije slobodnih (nisu dozvolili lagani koš, istina, ali da su Bennett i društvo zabili koje slobodno viška, utakmica bi drugačije završila). Bravo za trenera Mikea Montgomerya koji u pripremi utakmice očito nije samo buljio u iPad.

Colorado State je namlatio Missouri u reketu, a ovi nisu zabili dovoljno iz vana da sakriju lošu večer svojih visokih, dok gaženje Syracuse nad Montanom nećemo ni spominjati (rezultatska razlika je bila 13 koševa veća od broja koševa kojega je Montana ukupno ubacila).

DAY 2

Marshall Henderson je neviđeno zabavan, ujedno i neviđeno loš košarkaš, ali ove sezone se naskidao skalpova moćnih programa. Sada im je dodao i onaj Wisconsina – nakon šuta 1-12 završio je utakmicu s 5-9, s tim da je prilikom svakog šuta imao jednako bezobrazan revolveraški stil i kada su mu upadali i kada je promašivao. Međutim, Wisconsin nema tu dodatnu brzinu u koju može ubaciti kada stvari krenu loše – dok je Henderson promašivao, imali su kontrolu, a čim je zabio nekoliko šuteva u nizu, ostali su bez utakmice jer jednostavno ne mogu odgovoriti na promjenu ritma.

Super je što je nakon New Mexica i Wisconsina ispala još jedna momčad kilavog napada, Kansas State. Ako je suditi po ovom uzorku, momčadi koje vas dave beskrajnim trčanjem bez smisla umjesto da igraju košarku, dakle momčadi poput Pitta, New Mexica, K-Statea i Wisconsina, očito nisu dobrodošle u ovogodišnji turnir, a vidljivo je i kako opasno vise sve ekipe koje muku muče s efikasnošću u napadu – očito je da izbjegavajući dozu rizika sami sebi umanjujete šanse da preživite ovaj turnirski stil natjecanja.

I dok pad K-Statea nije iznenađenje, poraz G’Towna svakako jeste. Posebice jer je Florida GC zonska momčad, a G’Town je do sada takve jeo za doručak. Međutim, stručni štab FGC-a očito nije sjedio prekriženih ruku, snimili su lakoću kojom je Porter secirao zone s vrha reketa i jednostavno mu to nisu dopustili, odustali su od tradicionalnog plana igre i jednostavno udvajali Portera i čuvali reket. Riskirali su ostavljajući još više prostora za tricaše koji ionako nisu jača strana G’Towna i to se isplatilo – G’Town tijekom cijele utakmice nije uspio uhvatiti ritam u napadu.

Istovremeno su podbacili i u obrani gdje su ih agresivni ulazi i suludi presing tijekom cijele utakmice, koji je doveo do gomile tranzicijskih koševa, potpuno razbili. Florida je tako na kraju imala čak 17 slobodnih viška što je presudilo – jednostavno su pretrčali i nadskakali favorita. Mislim, nije G’Town nikakva rasna momčad, nisu ni smjeli biti drugi nositelj pored Gatorsa, ali primiti 78 koševa od ovakvog protivnika u run and gun košarci i biti taktički nadigran u svakom smislu, e to je već razlog za ozbiljna pitanja tipa zašto trpite sina Johna Thompsona kao trenera kada je očito da čovjek nije ništa nasljedio od oca i kada iz godine u godinu nižete razočaranja (Thompson u svojih desetak sezona ima jedan Final Four nastup i šest pre-ranih ispadanja za redom usprkos solidnim igračima).

Porter je u cijeloj priči nevin – on je sam-samcat jednu tanku momčad, koju do siječnja nitko živ nije uzimao ozbiljno, doveo do statusa drugog nositelja. Za nešto više ti ipak treba i kvalitetan kolektiv i trener koji zna što radi.

NC State je još jednom razočarala, odigrali su solidno u napadu, ali tradicionalno nisu mogli obraniti ništa, ovaj put ih je izrešetao Temple.

Miami, Indiana, Ohio i Florida su potpuno opravdali očekivanja, dok je Kansas pokazao nevjerojatnu nesposobnost da ubaci tricu (startni bekovski dvojac 0-4) zbog čega su imali nešto teži posao protiv Western Kentuckya. Međutim, Kansas samo potvrđuje tezu da se momčadi koje nemaju kvalitetan napad muče više od ostalih, što nikako nije dobra vijest za Jayhawkse koji usprkos sjajnoj obrani ostaju najlošiji napad u konkurenciji ovih top 16 momčadi koje smo spomenuli na početku.

Illinois se provukao pored Colorada na račun nešto agresivnijih bekova i boljeg šuta za tri, UNC je izrešetao Villanovu koja jednostavno nije imala napadačkog talenta da iskoristi nadmoć u skoku, a San Diego State je odličnim drugim poluvremenom prezentirao kombinaciju obrane i napada u rangu St. Louisa u prvom danu, uz izuzetnu partiju Jamaala Franklina.

Iowa State je izrešetala Notre Dame i hvala im na tome, njihovo kretanje lopte i šut za tri pravi su gušt za gledati za razliku od statične košarke Notre Damea koji nije imao ni odgovora na njihov presing. Kao što ni UCLA nije imala odgovor na veteranske kvalitete Minnesote – poraz od Mbakwea, Hollinsa i društva ujedno je označio i kraj Bena Howlanda na klupi Bruinsa. Čovjek je neosporan strateg, pokazala je to i ova sezona kada je od hrpe brucoša složio pristojnu momčad koja je izazvala Arizonu i Oregon u borbi za vrh konferencije, ali, kada iz godine u godinu imate pristup najvećim talentima, onda jednostavno u pet sezona morate imati bolje rezultate od tri utješna nastupa u turniru plus dva propuštena turnira.

Howland kao da nije mogao izvući maksimum iz igrača poput Westbrooka, Holidaya i sada Muhammada, a kada se na loše rezultate nadoveže i gomila problema u svlačionici (stalni odlasci igrača, pogrešan odabir talenta i konstantno dovođenje problematičnih tipova, a tu su i prozivke Howlanda od strane igrača i suradnika kao čovjeka koji ne vodi brigu o ičemu osim o košarci, za razliku od ostalih NCAA trenerskih veličina koje su itekako svjesne da je košarka samo dio njihovih obveza prema programu), jasno je kako je ovo kad-tad moralo puknuti.

DAY 3

Michigan je nastavio sa sjajnom šuterskom formom i jednostavno pomeo VCU usprkos problemima koje je Burkeu radio presing (druga ispodprosječna partija najboljeg NCAA playa za redom), dok Memphis nije imao rješenja za unutar-van kvalitete onog drugog Michigana (koji je uz kvalitetne role veterana dobio i sjajnu šutersku partiju Garya Harrisa).

Neizvjesno nije bilo ni u utakmicama Louisvillea i Arizone, koji su doslovno pomeli pod s Colorado Stateom i Harvardom (iako se dobar dio prvog poluvremena Louisville mučio, sve dok Russ Smith nije krenuo u šutersku seriju – čim je napad Cardinalsa postao približno dobar kao obrana, Colorado je nestao).

Marquette je opet snagom volje i Bluevim herojstvima prošao dalje, ovaj put protiv jednako skromnog Butlera, dok se Syracuse mučila zabiti, ali je ipak odradila posao protiv Californie. Tako da su u principu dvije najbolje tekme bile one između St. Louisa i Oregona, odnosno između Gonzage i Wichita Statea.

Doduše, ova prva baš i nije bila dobra, već više zanimljiva – Oregon je svojom žilavom, visokom i iskusnom obranom izludio sjajni flex kojega je u prvoj rundi prezentirao St. Louis, usput opet dobivši bitku u skoku zahvaljujući Arsalanu Kazemiu koji je valjda najbolji skakač u NCAA od Kennetha Farieda (33 skoka u dvije utakmice).

Wichita je pak uspjela ono što skromni Southern u prvom krugu nije – izbaciti nedoraslu Gonzagu. Najbolje od svega, Wichita čak i nije ostvarila prednost u skoku na koju inače uvijek mogu računati zbog hrpe snažnih veterana pod košem kojima je sjajno parirao Olynyk, već su jednostavno dobili favorita na staromodni način, izrešetavši ih s perimetra.

DAY 4

Puno zanimljiviji dan od prethodnog, barem što se tiče drame u završnici – Ohio Stateu je trebalo herojstvo Arona Crafta da riješi tvrdoglavi Iowa State, a Indiani nadahnuta šuterska partija svih bekova da slomi žilavi Temple.

Kansas se mučio u prvom poluvremenu protiv North Caroline, nisu se snašli u run and gunu Tar Heelsa, plus su još uporno pokušavali iskoristiti visinu pod košem i tako ispali iz bilo kakvog napadačkog ritma. Samo sjajnoj obrani na čelu s genijalnim blokerom Witheyem mogu zahvaliti da su u nastavak ušli sa relativno skromnim minusom kojega su pokrili čim su počeli zabijati ono što moraju. Obrana je i dalje ostala sjajna i reket zatvoren, samo je sada nešto bolje kružila lopta pa su nešto i ubacili, uglavnom iz reketa, ali čak i nešto iz skok-šuta, elementa igre s kojim se tek trebaju susresti u ovom turniru. Selfu se ostaje samo nadati da su McLemore i Johnson u ove prve dvije večeri ispucali svoje loše partije, jer s ovakvom igrom bekova Kansas nema što tražiti protiv Michigana.

Florida je očekivano nadjačala Minnesotu stalnim napadanjem reketa i sjajnom šuterskom večeri Rosaria, iako je s druge strane opet raspoložen bio i Hollins koji je s ove dvije partije u turniru debelo istaknuo kandidaturu za NBA.

Duke je pregazio Creighton, a Miami se namučio protiv Illinoisa, ali su ipak zaslužili prolaz dalje jer su ih ostavili na samo 26% za tricu i jer su tijekom cijele utakmice igrali solidno na oba kraja parketa.

Dvije najzanimljivije tekme tako su bile one između La Sallea i Ole Missa, odnosno Florida Golf Coasta i San Diego Statea. Henderson je opet bez ikakvog rezona uzimao šut za šutom (tip s ovakvim stilom igre valjda može dobiti minute samo ili na Ole Missu ili u nekoj srednjoškolskoj momčadi), a ovaj put mu nisu upali kada je trebalo, dok je Florida izbacila još jednog favorita – nakon što su trkom i energijom pomeli G’Town, sada su isto napravili sa San Diegom koji nije imao odgovor ni na presing ni na trice, a ni na suludi ritam utakmice. Svaka čast trenerima na FGC koji su ne samo pripremili plan igre, već i kondicijski svoje igrače da ga provedu u djelo. Sretno s tim za tjedan dana protiv one druge Floride koja ako išta može, to je trčati i skakati.

Pa kad smo već tu, bacimo pogled na Sweet 16 dvoboje.

Gatorsi i Louisville su apsolutni favoriti u svojim utakmicama jer su u stanju fizikalijama zaustaviti najveći plus Floride GC i Oregona, a to su upravo fizikalije. Wichita State i Miami bi također trebali eliminirati skromni La Salle i Marquette, dok su ove preostale 4 utakmice potpuno otvorene.

Indiana je favorit protiv Syracuse, ali samo ako će im upadati trica i ako će utakmica otići iznad 65. Ako će izostati podrška iz vana, nema šanse da njihovi mekani bekovi (osim Oladipa, naravno) zaustave i Trichea i MCW-a i Southerlanda. Ohio State također ima laganu prednost pred Arizonom, pogotovo ako Craft uštopa Lyonsa.

Duke-Michigan State i Kansas-Michigan, e pa tu sve ovisi o tome kako će u napadu reagirati Spartansi i Jayhawksi. Uspiju li zabiti nešto iz vani i dobiju li kvalietne partije svojih bekova, trebali bi biti prevelik zalogaj za Duke i Michigan. Međutim, izostane li šuterski efekt, teško da će moći pratiti protivnike koji imaju sasvim dovoljno opcija da se suprotstave i najboljim obranama.

1 thought on “MAD DIARY

  1. komentar ne ova jučerašnja iznenađenja?
    Što misliš koji je najveći domet Treya Bureka u NBA košarci?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *