MAD DIARY

DAY 5

Marquette, koji je do ovog kola već trebao otpasti dva puta, ovaj put je odigrao kvalitetnu utakmicu od početka do kraja, ne dopustivši dramu u završnici. Anulirali su prednost Miamia u visini i fizikalijama igrajući uglavnom zonu, na koju Canesi nisu imali odgovora zbog loših partija Scotta (nestao tijekom turnira i tako jasno i glasno potvrdio da nije NBA klasa) i ostalih bočnih igrača (tri udarna swingmana zajedno su imala šut 8-35). Larkin i Kadji su odradili solidan posao, ali to nije bilo dovoljno protiv balansiranog protivnika kojega je opet predvodio jedan od junaka turnira – Vander Blue.

Canesi ne samo da nisu mogli ubaciti šut iz vana i napasti sredinu, bili su i pretrčani i nadjačani, čak i nadskakani, a to je u ovakvim utakmicama ključno. Kao da su svoje najbolje partije odigrali u završnici konferencije, dok je Marquette zajahao momentum – koliko god to zvučalo kao ultimativni klišej, kada se provučeš na onakav način kako je to njima uspjelo dva puta za redom, počinješ vjerovati da si odabrana momčad. Kada uđeš u takvu sferu inspiracije, onda te može zaustaviti samo jednako inspirirani protivnik, a to Canesi ovom prilikom očito nisu bili.

Syracuse se prošetao protiv Indiane koja je ubacila samo 3 trice u utakmici, dakle debelo ispod potrebne razine da se suprotstave fizički dominantnijoj obrani i uopće atletski superiornijoj momčadi. Zeller je po tko zna koji put nestao protiv kvalitetnih čuvara reketa, a Oladipo nije imao dovoljno prostora i spot up situacija jer su minijaturni bekovi Ferrell i Hulls spriječeni u ikakvom pokušaju kreacije ili ulaska u sredinu. Watford je drugu partiju za redom donio dozu energije u obranu i skok, zabio je i 2 od spomenute 3 trice, ali, ovoga puta ni dobar učinak čovjeka čije igre su često radile razliku između pobjede i poraza, nije bio dovoljan.

Bolja momčad ide dalje, a, osim sjajne obrane, razlog za to su i agresivne napadačke partije bekova koji su iskoristili slabosti Hoosiersa na perimetru. Banalno kazano, ‘Cuse je s NBA backcourtom igrao protiv klasičnog NCAA backcourta i to je bilo presudno – Carter-Williams i Triche ubacili su čak 38 od 61 koš momčadi, spriječili kretanje lopte i organizaciju napada, dominirajući u svakom segmentu igre.

U najlošijem dijelu bracketa, na Zapadu, Arizona je u sjajnoj utakmici u svakom pogledu parirala Ohio Stateu, odigravši jednu od najboljih partija sezone. Skakali su, pogađali trice, napadali sredinu, a čak je i Lyons odigrao još jednu nadahnutu partiju u ovom turniru, ovaj put protiv Crafta. Presudilo je to što je Ohio dobio solidan doprinos od svih članova svoje top 8 rotacije, kojoj je kroz sezonu Matta jasno definirao zadatke. Thomas je ubacio svoju kvotu miksajući šut i ulaze, Craft i Ross su bili podrška iz vana, a sve skupa je u završnici bilo previše za Lyonsa koji, osim od standardno solidnog Hilla, nije dobio izrazitu podršku suigrača.

Wichita State bez većih šokova pregazila je La Salle, ubivši ih u skoku (čak 15 skokova u napadu) i zatvorivši reket (8 blokada). Fizikalije su odnijele pobjedu, a među muškarcima na Wichita Stateu kandidaturu za NBA istaknuo je Cleanthony Early. Osim što bi automatski postao jedno od najboljih imena u ligi, nije baš jasno kako bi se Early obzirom na nedostatak centimetara i šuta snašao u NBA, ali da je vanserijski atleta i da ima fantastičan obrambeni potencijal zbog kombinacije dužine, skočnosti i pokretljivosti – ima. Uspije li ovom paketu dodati šut, mogao bi biti kvalitetan swingman, ne uspije li, ostat će tweener u stilu Earla Clarka. Zanimljivo je istaknuti kako je momak inače transfer s više škole, ovo mu je tek prva sezona u NCAA, ali već je “starac” (ima 21 godinu) i vodi se kao junior jer je prve dvije odradio u junior college sistemu gdje je bio izabran za igrača godine prije dolaska na Wichita State.

DAY 6

Louisville je opet dobio sjajnu šutersku večer Russa Smitha, a to je u kombinaciji s tradicionalno čvrstom obranom bilo dovoljno za dominaciju protiv Oregona. Razlika od 8 koševa to ne otkriva, ali Cardinalsi su ovu utakmicu držali pod kontrolom od početka do kraja, a Smith je s trećom sjajnom partijom za redom istaknuo kandidaturu za novog Kembu Walkera. Ne upadne li u sljedećim rundama u crnu šutersku rupu, odnosno odvede li momčad do kraja kao što je to napravio Kemba, nema razloga da se iz druge runde ne preseli u prvu – čovjek je dokazivao cijelu sezonu, a dokazuje tu i na turniru, da je combo strijelac prve klase. Možda nema Walkerov playmakerski potencijal i eksplozivnost, ali kombinacija vanjskog šuta i ulaza u sredinu koju pokazuje je identična onome kako je Kemba igrao u godini kada je osvojio naslov, a kao plus tu je i sposobnost igranja izuzetnog presinga koja bi se odlično uklopila u ulogu s klupe u NBA.

Oregon je pak još jednom odigrao u skladu s mogućnostima, dobili su dobru all-round partiju od Singlera i još jedan double-double Kazemia, ali jednostavno su talentom u oba smjera za klasu slabiji od Cardinalsa.

U sličnom tonu je prolazila i utakmica između Kansasa i Michigana, barem do zadnjih 5 minuta. Naime, Kansas je kontrolirao reket u oba smjera, imali su dvoznamenkastu prednost koju su održavali čvrstom obranom i gomilom ulaza kroz slabo zaštićenu sredinu Wolverinesa koji su u turniru potpuno odustali od igre s dva visoka nadajući se da će formula s četiri šutera donijeti potreban impuls. I bili su u pravu. Trey Burke, koji je treću utakmicu za redom bio poprilično rezerviran, odjednom je poludio i počeo ubacivati trice sa svih strana, a Kansas je opet ostao bez bekova, samim time i igre.

Elijah Johnson je počeo nizati grešku za greškom (gubio lopte, promašivao slobodna i zicere), što je dozvolilo Burkeu da tricom sa sirenom utakmicu odvede u produžetak i tamo je zaključi (čovjek u prvih 20 minuta nije zabio ni koša, a u preostalih 25 došao je do 23 uz 4 trice). Da mi je netko prije turnira rekao da Kansas može izgubiti utakmicu u kojoj zabije više od 80, rekao bih mu da očito nema pojma o čemu priča, ali očito se i to može dogoditi u večeri kada se jedan nasuprot drugome nađu NBA igrač poput Burkea i budući član filipinske lige Johnson (neću isticati slab turnir McLemorea koji je bacio sjenu na jednu odličnu sezonu jer McLemore je nosio ovu momčad dok je Johnson cijelu godinu uporno pokušavao izbaciti iz tračnica).

Što se Burkeovih NBA dosega tiče, do sada sam na čovjeka gledao kao na potencijal u rangu Ty Lawsona ili Mikea Conleya, dakle na igrača koji bi u najboljem slučaju mogao doseći ovu drugu klasu, a u najgorem će biti još jedan solidan starter koji živi na Felton liniji. Međutim, nakon ovakve partije u ovakvoj utakmici, koja je kruna jedne fenomenalne sezone, više uopće ne sumnjam da je druga klasa njegov minimum, a all-star razina realan plafon. Život na Felton liniji jednostavno mu nije u horoskopu.

Također moram spomenuti u turniru sjajnog Mithca McGarya. Jedini visoki Wolverinesa možda nije u stanju kontrolirati reket, ali njegovi koševi i skokovi u sredini dali su ovoj momčadi potrebnu širinu i prostor potreban da bi Burke i šuteri mogli raditi ono što najbolje znaju. McGary ima fizikalije za igrati u NBA, ali kako je dvije godine stariji od prosječnog brucoša (već smo u ranijim postovima spominjali da je ponavljao godinu u srednjoj) i igra mu je, blago rečeno, prizemljena, sve ovisi o tome koliko će razviti šut s poludistance i tako dodati nešto opipljivije trenutnoj razini talenta koja je, ruku na srce, ona klasičnog garbage mana koji zabija zicere i skuplja skokove (a važno je imati na umu da to trenutno radi protiv igrača koji su niži i slabiji od njega, dok će u NBA gotovi svi koje sretne biti u stanju gurati se s njim).

Duke i Michigan State odigrali su neizvjesnu utakmicu, ali s puno manje drame od ove prethodne. Spartansi su krenuli s prednošću u sredini, Duke je na životu držao Curry šutevima iz vana, ali tijekom utakmice Blue Devilsi su postojali sve agresivniji u skoku i obrani i tako oduzeli prednost Michigan Statea, dok Spartansi nisu mogli ubaciti tricu ni pod razno – vjerojatno im ne bi pomoglo ni da su na poluvremenu svi obukli dresove na kojima piše “Mujagić”. Ukratko, na kraju je pobjedu odnijela bolje balansirana momčad.

Šok je pak bilo otvaranje utakmice između dviju Florida, gdje je autsajder FGC opet krenuo agresivno u obrani i napadu. Njihova match-up zona s gomilom kretanja izluđivala je Gatorse koji nisu imali strpljenja tražiti kvalitetan šut, dok bi protivnici u napadu jednostavno prešli centar, potegli tricu i pogodili. Mislim, to su trenutci kada se psihe raspadaju, ali Donovan je lukavo vodio momčad, malo po malo uvodio promjene (puno više presinga i puno agresivniji skok u napadu bile su dvije ključne) koje su otežale život run and gunu protivnika.

Tako je nakon početnih 15-4 za FGC (4 trice izvan svakog rezona), ona prava Florida konačno počela okretati stvar u svoju korist posezanjem za dubljom klupom i nametanjem još bržeg tempa, a to nedorasli protivnik više nije mogao pratiti. Sjajan posao odradila su sva tri Donovanova swingmana s klupe – dužina i agresivnost Prathera, Fraziera i Yequetea upravo je ono što je trebalo Gatorsima da sakriju manjak centimetara kod svoja startna tri beka, a što je FGC itekako mogao eksploatirati sa svojom dugom petorkom (s pet igrača u rasponu od 190 do 205 cm FGC nije prosječna NCAA momčad, to su fizikalije kakvima se obično hvale najbolji programi, a upravo na njima je simpatični trener Enfield izgradio ovu zeznutu zonu i turnirski uspjeh).

Ukratko, nakon što su se pobrinuli za taktičke (i emotivne) trikove protivnika, presudila je razlika u kvaliteti koju Gatorsi imaju na oba kraja parketa.

DAY 7

Susret između Syracuse i Marquettea, iako se vodio kao dvoboj trećeg i četvrtog nositelja, od starta je favorizirao narančaste. Ne samo zbog činjenice da su jednostavno bolja momčad u svakom pogledu, od razine talenta do učinka na oba kraja parketa, već i zbog stila igre – ‘Cuse igra uvjerljivo najbolju 2-3 zonu u NCAA, a Marquette je jedna od najgorih momčadi u turniru što se pucanja trica tiče.

Nesposobnost Marquettea da raširi reket bila je vidljiva odmah na startu kada su momci Jima Boeheima uspostavili kontrolu nad utakmicom sjajnom obranom, prisilivši Marquette ili na loše šuteve ili na izgubljene lopte u pokušajima da dođu do reketa. Već nakon 10 minuta utakmica se činila gotovom, ali Marquette je žilava momčad koja je na račun upravo tog tvrdoglavog karaktera i preživjela ovoliko dugo u turniru.

Počeli su napadati zonu sve boljim i bržim pasovima, od čega je posebice profitirao njihov bucmasti centar Davante Gardner koji je i zabijao s poludistance, ali i pronalazio suigrače kao point forward (što se do sada pokazalo kao najbolje oružje protiv zone ‘Cusea jer osloniti se samo na tricu nije garancija uspjeha). Napad je tako proigrao, a u isto vrijeme su obrambeno i sami zaigrali zonu, čime su zaustavili ulaze raspolaženih bekova MCW-a i Trichea te praktički došli u egal.

Međutim, bio je ovo trik osuđen na kratki rok trajanja – čim se Gardner umorio (a to nije problem kada imaš 30-ak kila viška) i čim se Marquette vratio obrani na čovjeka u kojoj se ipak bolje osjećaju, ‘Cuse se opet odvojila, ali ovaj put povratka nazad nije bilo. Način na koji je cijelo drugo poluvrijeme funkcionirala njihova zona školski je primjer savršene košarkaške obrane, a, zahvaljujući sjajnoj igri u obrani, razigrali su se gotovo svi igrači i u napadu. Kada su se bekovima pridodali i Fair u reketu i Southerland s perimetra, stvar je bila zaključena i na kraju se pretvorila u gaženje.

Ipak, pored svih skupnih kvaliteta koje je ‘Cuse iskazao, partija MCW-a posebno se treba istaknuti. Momak je jednostavno letio po parketu i pokazao all-round kvalitete jednog Kidda ili Ronda, što je sjajan i poprilično točan pokazatelj za njegovu NBA karijeru. Čak je nešto i ubacio iz vana, ali takav atleta ne mora nužno biti sjajan šuter da bi imao značajnu ulogu u NBA, posebice na poziciji playa gdje u startu ima prednost zbog sjajnih fizikalija, odnosno kombinacije visine i brzine. Samo ulazima i energijom Carter-Williams u stanju je maskirati sve šuterske minuse i teško ga je zamisliti kao išta manje od solidnog NBA startera.

Prolazak Wichita State Shockersa do Final Foura svakako je iznenađenje, osim njih samih valjda ne postoji neutralan promatrač na planeti koji ih je mogao zamisliti ovako daleko, dijelom i zato što ove godine čak nisu ni osvojili svoju skromnu konferenciju jer se kao prvom ime Missoury Valleya nametnuo Creighton. Međutim, to što nemaju ugled ne znači da su totalni padobranci – Shockersi su drugu godinu za redom top 20 momčad, ove godine čak i nešto slabija nego lani kada su bili postavljeni kao peti nositelj i kada su ispali u prvom krugu od presinga VCU-a.

Dakle, pedigre imaju, a ujedno su bili postavljeni u daleko najlakši dio ždrijeba u kojem je racionalno bilo tražiti iznenađenje i u kojem su ih čekala dva najslabija prva nositelja. Ohio State je ove sezone debelo nadmašio sva očekivanja, a sve na leđima izuzetnog plana igre kojega je oko upitnog rostera složio trener Matta. Taj plan je bio jednostavan – sakriti manjak talenta kontrolom lopte i tempa po svaku cijenu, a usput se fokusirati isključivo na obrambeni skok i tranzicijsku obranu, ukratko – isključiti svaki nepotrebni rizik. A u napadu ubacivati trice i nadati se da neće presušiti kada bude najbitnije. Ovaj plan dodatna je krila dobio kada je Matta pred nekih mjesec dana konačno pronašao idealnu rotaciju od 8 igrača i kada se Thomasu, koji sjajno igra cijelu sezonu, priključio i Craft najboljim partijama u karijeri.

E, pa Shockersi su im oduzeli upravo dva faktora igre na koja je Ohio prije starta s pravom polagao nade – šut iz vana i skok u obrani. Wichita je skromna šuterska momčad, što su pokazali i protiv Pitta i La Sallea, ali su Gonzagu izrešetali iz vana, a nešto slično su u prvom dijelu napravili i Ohio Stateu. S druge strane, Ohio nije mogao zabiti ništa, a kako je prednost Shockersa rasla, Craft i društvo su uzimali sve lošije i lošije šuteve u pokušajima da stignu minus i tako se samo dodatno ukopavali u njega (ukratko, radili su sve ono što radi prosječni hrvatski radnik oboružan s dva tekuća i dvije kreditne).

Međutim, u prvom dijelu utakmice još je važnija bila dominacija Shockersa u skoku, posebice napadačkom. Tim dodatnim napadima dodatno su osakatili momčad kojoj se dobar dio igre bazira upravo na obrambenom skoku, što možda govori da su u utakmicu ušli i gladniji i bolje pripremljeni.

I dok je Wichita tijekom cijele utakmice nadahnuto kombinirala šut iz vana s ulascima u reket, Ohio je tek nakon 30 minuta, na najvećem minusu od 20 koševa, shvatio da je vrag odnio šalu i krenuo u očajnički lov na rezultat. Počeli su skakati i agresivno napadati obruč, a čak su i oprez bacili kroz prozor i krenuli s presingom i agresivnim skokom u napadu. Što je dovelo do izuzetne serije u zadnjoj četvrtini utakmice – u 8 minuta su zadržali Shockerse na 4 poena i usput sami zabili 19, ali više se nije moglo, Wichita je jednostavno bila predobra da ta suša potraje do samoga kraja (u zadnje dvije minute su uspjeli zabiti 8 poena i tako sačuvati ovih finalnih 4 koša prednosti).

Međutim, količina energije koju je Ohio uložio u stizanje rezultata bila je zaista nešto što čovjek mora vidjeti da bi vjerovao i da bi uopće shvatio bit NCAA košarke koja se može opisati epitetima poput srčanosti, hrabrosti i požrtvovnosti. Mislim, nije ni čudo da na kraju nitko nije mogao stajati na nogama, pravo je čudo da su imali snage uopće pružiti ruke protivnicima.

Naravno, pitanje je gdje je bio ovakav pristup u prvih 30 minuta, ali to je nešto što ćemo ostaviti Matti i njegovom stožeru da time razbijaju glavu ovog proljeća. Možda još važniji razlog poraza leži u činjenici da je Craft imao večer u kojoj nije mogao zabiti ništa, ali zato svaka čast Thomasu koji je još jednom, kao što je to radio cijelu sezonu, nosio Ohio na svojim leđima. Wichita State je odradila posao protiv protivnika po mjeri, protivnika koji možda ima bolje individualce, ali, ako Craft gađa 2-12 i ima jednako asista kao i izgubljenih (2), onda o kojoj razlici u talentu pričamo?

DAY 8

Po imenima puno zanimljiviji dan, ali ni upola toliko uzbudljiv. Za to se pobrinuo Michigan koji je od samog početka utakmice počeo rešetati Floridu koja jednostavno nije mogla pratiti takav ritam – Burke, Stauskas, Hardaway i Robinson potezat će trice možda i u NBA, dok će ih Rosario, Boynton i Wilbekin najvjerojatnije gledati samo na televiziji. Ponekad je, a to ponekad možemo definirati kao ono nekad kada ti upadaju trice, dovoljno imati razliku u talentu – kada ovako zabijate, tu vam ništa ne može ni činjenica da je protivnik viši i jači ili da ima puno bolju obranu.

Zanimljivo, ovakav pozitivan razvoj sezone možda dovede do toga da svih 5 NBA potencijala na rosteru Wolverinesa odluče izaći na draft odmah. Burke je siguran NBA igrač, tu nema dvojbi, i on nema što čekati, ali za ostale je ipak bolje da se ne žure. Stauskas bi mogao biti kvalitetan šuter s klupe, ali treba mu barem još par sezona u NCAA dok ne dobije muskulaturu koja bi mogla izdržati kretanje kroz blokove. O McGaryu smo pisali maloprije – ostanak bi mu svakako pomogao da razvije košarkaški IQ, ali ako i ode u ligu, s ovom visinom i masom, neće nestati s radara.

Hardaway nije sjajan atleta niti ima vrhunske fizikalije za biti opcija na boku, što je šteta jer ima dosta all-round elemenata u njegovoj igri, ali ima šanse biti solidan 3&D swingman ili barem šuter. Kako mu je ovo već treća godina očekivati neki veći napredak dogodine nije realno, plus pitanje je kakve će Michigan rezultate ostvariti bez Burkea i koliko bi to moglo štetiti njegovom izboru (drugim riječima, sve osim njegova izlaska na draft bilo bi ogromno iznenađenje). Najveća nepoznanica je Robinson. Da sin Big Doga ima košarkaški IQ sina Timmyevog, ili da je obrnuto, pričali bi o potencijalnom prvom picku.

Robinsonove fizikalije su izuzetne, plus ima i meku ruku, ali nije kreator, zbog čega je možda najbolje da ostane još godinu-dvije na sveučilištu kako bi izbrusio taj dio igre jer u NBA ga čeka puno manje prostora za napredak i puno više prilike za upasti u kalup 3&D igrača na boku.

Što se zadnjeg sudionika Final Foura tiče, Louisville se mučio u sjajnoj utakmici s Dukeom skoro 25 minuta, ali, jednom kada su se odvojili, bilo je gotovo. Njihov presing razbio je igru bekova Dukea, a sjajni Dieng zaključao je reket. Za ostalo se pobrinula slash & kick kvaliteta Smitha i Sive koji su cijelu večer probijali prvu liniju obrane Dukea i zatim ili polagali ili hranili loptama suigrače (posebice treba istaknuti sjajnog Dienga koji je obrambenim kvalitetama dodao i solidan šut s poludistance zbog čega se iz tjedna u tjedan penje na draft boardovima).

Bez obzira što je utakmica izgubila naboj u ovoj zadnjoj trećini, sve ono što je prethodilo bilo je sjajno – opet smo imali prilike vidjeti najveću razinu NCAA košarke sa svom borbenošću i emotivnošću. A imali smo čak i horror moment, kada je nakon jednog običnog doskoka jednom od back-up bekova Cardinalsa noga jednostavno pukla. Nakon takvog šoka (kojega sam i sam osjetio kao gledatelj, jednostavno se ne sjećam da sam u bilo kojem sportu vidio ovako bizaran moment kao što je to pucanje noge poput čačkalice), bilo je jasno da Louisville ovo ne može izgubiti, jednostavno su dobili još veći motiv da daju sve od sebe, a to je sasvim dovoljno u kontekstu u kojem su veća, brža i jača momčad.

To davanje svega od sebe bilo je ključni motiv ovoga vikenda. Sjajne partije koje smo imali prilike gledati iskupile su sve one airballove kojih smo se nagledali kroz sezonu i prvi dio turnira. NCAA je zakon, a u to ćemo se možda imati prilike uvjeriti i sljedeći vikend. Stoga brzopotezno o utakmicama polufinala.

Nastavi li Louisville igrati na razini koju je do sada prezentirao u turniru, šanse Shockersa su skromne. Naravno da je u jednoj utakmici sve moguće, ali izostanu li izleti u krajnosti (tipa, 15 trica Shockera ili 4-25 šuterska večer Smitha i Sive), Cardinalsi bi svojom visinom i snagom, ali i dubinom, trebali dominirati pod košem i tako anulirati glavnu snagu protivnika, a to je skok. Bitno je istaknuti i da Wichita baš i nema rasne bekove, što bi prenošenje lopte pored Pitinova presinga trebalo učiniti pravom pustolovinom.

Susret između Michigana i Syracuse ne samo da zvuči puno atraktivnije nego bi trebao donijeti i kvalitetniju i uzbudljiviju košarku, ali sve mi se čini da se stvari tako postavljaju i da u Finalu nećemo moći izbjeći sudar uvjerljivo najbolje obrane NCAA (Louisville) i uvjerljivo najboljeg napada (Michigan).

Zona Orangea je već izbacila drugi najbolji, onaj Indiane, ali protiv Michigana će imati ipak puno teži zadatak. Prvo, Burke je za dvije klase bolji play od Indianinog Ferrella, a i njegovi suigrači su za razliku od onih Hoosiersa rasne atlete. Hardaway, Robinson i Stauskas ne samo da mogu solidno parirati fizikalijama izuzetnim atletama u petorci protivnika, već imaju i dovoljno all-round kvaliteta da ne nestanu iz igre ako ih trica ne bude slušala.

A šanse da im trica ne upada su male jer bi to značilo da sva četvorica vanjskih Wolverinesa moraju gadno podbaciti. Michigan tako u utakmicu ulazi kao lagani favorit, ali MCW i društvo imaju šansu čak i ako njihovu zonu izrešetaju trice – ukratko, morat će zabiti. I to puno više od 60-ak koševa na koliko su navikli. Mislim, ako su Kansas i Florida, jednako kvalitetne obrane poput ove Boeheimove, primile po 80 od Burkea i društva, onda je logično zaključiti kako će ova utakmica biti barem na 70 koševa.

To znači da će osim bekova i tricaša Southerlanda, dobar dio posla u napadu morati odraditi i centri, prije svih Fair. A tražiti od njega previše u napadu jednostavno nije fair. Kako neće imati previše šanse doći do laganih koševa putem tranzicije jer Burke jednostavno ne gubi lopte (iako nema sumnje kako će mu pokretljivost i dužina MCW-a stvarati probleme), ostaje im zaigrati na samo jednu kartu – skakati kao ludi u napadu, iskoristiti manjak skakača u obrani Michigana, možda čak i natjerati trenera Beileina da uspori napad češćim korištenjem visoke postave. I onda se još nakon svega nadati da će protivnik zabiti manje od 10 trica.

1 thought on “MAD DIARY

  1. Smin li jos jedan put rec da je DeShaun Thomas zakon? 🙂
    Steta malo slabije visine i fizikalija pa ce past dosta nisko na draftu. Igrac takvih vjestina. Da ga bar uzmu Spursi, mogli bi od njega stvorit odlicnoga ofanzivnoga igraca kroz koju godinu

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *