MAD DIARY

Ludilo je završilo, radi se na listi top 60 NCAA igrača, ali kad sam se već krenuo s ovim dnevnikom i kada natuknice već leže uokolo, red je da ga i završim. Solidan zadnji vikend jednog solidnog turnira nad kojim je ipak s razlogom stajala još jedna sjena (kažem još jedna jer ona standardna, o ne baš blistavoj kvaliteti igre na ovoj razini nikada i ne odlazi), sjena znana i kao tanka ponuda NBA talenta.

DAY 9

Polufinalni dan su otvorili Wichita State i Louisville utakmicom u kojoj su autsajderi Shockersi imali jasan plan:

– ne gubiti loptu i odigrati što duže i strpljivije napade kako bi usporili utakmicu i tako izbili Cardinalsima iz ruke bitne adute kao što su kontrola ritma i lopte

– čvrsto zatvarati reket i ne dozvoliti ulaze u sredinu ni pod cijenu da cijela momčad ispadne iz igre zbog osobnih, dakle natjerati protivnika da ih dobije šutom za tri koji im definitivno nije jača strana

Wichita Stata je utakmicu otvorila idealno – zabili su tri skok-šuta za redom, što ih je dodatno napunilo samopouzdanjem koje nije popuštalo gotovo do samog kraja. Dok je igračima Cardinalsa cijelu utakmicu na licima bio vidljiv teret očekivanja, Early i društvo su se doslovno smješkali svaki put kad su pogodili tricu jer su znali da nemaju što izgubiti.

Ova emotivna dominacija trajala je sve dok Cardinalsima konačno nisu počele upadati trice, što se dogodilo negdje krajem prvog poluvremena kada je Russ Smith spojio tri za redom. Između sjajnog šuterskog početka Shockersa i sjajnog šuterskog kraja Cardinalsa u prvih 20 minuta tako smo imali prilike gledati tuču u sredini, guranje za svakim skokom i poneki airball. Blago rečeno, tvrdu utakmicu – pravu prvenstvenu.

Ono što je Pitina moglo zabrinuti je činjenica da su protivnici puno lakše ulazili u sredinu od njegovih igrača, kao i da presing nije donosio nikakve rezultate – Siva i Smith imali su više izgubljenih lopti od svih igrača protivničke momčadi.

Nastavak kreće jednako žestoko, s grčem kod jednih i osmijehom kod drugih. Shockersi zabijaju skok-šuteve i zicere nakon što bi izigrali presing (lukava taktika – uopće nisu ni pokušavali prenositi loptu preko centra pored Pitinovih terijera, već bi jednostavno dugim pasom prebacili cijelu obranu), dok Louisville zabija na silu, uglavnom u reketu nakon skoka u napadu.

13 minuta do kraja izgledalo je kao da se utakmica prelomila, na jednoj strani razigrana Wichita kojoj sve polazi od ruke, a na drugoj momčad koju je očito sasjekla težina situacije. I onda se događa ono nešto od čega nastaju legende. Pitino nije imao drugog rješenja osim da u igru gurne rijetko korištenog Tima Hendersona, momka koji cijelu sezonu nije bio dio čak ni top 9 rotacije i koji je do minuta došao samo zbog loma noge trećeg beka Kevina Warea.

Tri minute i dvije trice kasnije, Henderson je postao jedan od junaka turnira. Njegovi šutevi razbudili su momčad, a za potpuni preokret pobrinuo se šesti igrač, dežurni šuter i energični swingman Luke Hancock, koji je osim standardne doze obrambene aktivnosti i trica preuzeo ulogu glavnog kretora. Čovjek je ulazio u sredinu, razigravao, skakao i zabijao iz svih situacija i tako poveo preokret – u 5 minuta Louisville je se iz momčadi bez rješenje pretvorio u momčad koja sve drži pod kontrolom.

Do kraja je nestao smiješak s lica daleko najboljeg igrača Shockersa Earlya (iako je dotični s nekoliko sjajnih poteza pokušao održati egal), Wichita State nije zabila više ni jednu tricu u zadnjih 8 minuta, a usput su u tom periodu izgubili više lopti nego u cijeloj utakmici.

Cardinalsi ne samo da su u ovom periodu opet otkrili sebe (Siva i Dieng bili su praktički nevidljivi do same završnice), nego su usput dobili još dvije vruće ruke (Hancock i Henderson) koji su im neophodne za bitku protiv tricaša Michigana.

U drugoj utakmici bilo je nešto manje drame.

Wolverinesi su krenuli s tricama od samog početka, dok je Syracuse sve karte bacila na iskorištavanje njihovih slabosti pod košem. Ritam je odgovarao narančastima, ali su upornim forsiranjem igre kroz reket, posebice preko Faira, potpuno izbacili vlastite bekove iz igre.

Fair je zabio sve što je morao preko nesretnog Stauskasa, ali trener Michigana nije imao namjere odustati od igre s četiri beka ili staviti snažnijeg Robinsona na njega. Beilein je mudro svoje najbolje atlete stavio na najbolje strijelce ‘Cusea, svjestan da je bolje loptu držati u rukama Faira nego kod MCW-a, Trichea ili Southerlanda.

Williams je bio vidno frustiran ovakvim razvojem situacije i nije napravio ništa ni kada je imao loptu, što je samo dodatno tjeralo Boeheima da forsira igru kroz Faira. Michigan nije odustajao od svoje igre čak ni kada se u završnici činilo da ‘Cuse preuzima kontrolu nad utakmicom – igrali su jedva 5 minuta s dva visoka, prepustivši čak i one standardne minute rezervnih centara Horforda i Morgana bekovima Albrechtu i LeVertu.

Iako na kraju nisu briljirali šuterski (zabili su za njih skromnih 8 trica), a niti su uspjeli ubrzati ritam, za ovakvo izdanje Syracusea bili su neuhvatljivi na oba kraja parketa. Osim spomenute kvalitetne 1 na 1 obrane na dva ključna igrača Orangea (za što posebne pohvale zaslužuju Robinson i Hardaway), fantastičnu rolu odigrao je i McGary pod košem. Da može držati sredinu u obrani i kontrolirati skok, to smo već znali, ali ono čime je okrunio najbolju partiju karijere bila je odlična igra u napadu.

Osim što je zabio svoju standardnu kvotu zicera, McGary je po prvi put ove sezone pokazao kreativni gen koji mu je dodatno povećao draft vrijednost (koja je nakon ovakvog turnira ionako skočila u nebo). Naime, zona ‘Cusea ranjiva je na sistem koji ima point-forwarda sposobnog s vrha posta razigrati svoje bekove. Otto Porter ih je tako razbio dva puta tijekom regularne sezone, a ozbiljne probleme im je radio i centar Marquettea (Devonte Gardner) – da je čovjek bio u stanju igrati u istom ritmu 36 minuta (odnosno da nije toliki ljubitelj hamburgera), ta utakmica bi se drugačije razvijala.

Uglavnom, prije utakmice sam potpuno odbacio opciju da bi Wolverinsi preko svog mladog centra mogli zaigrati ovakvim stilom igre jer McGary je u dosadašnjem dijelu sezone pokazao da ima osjećaj za asist otprilike kao što je i Slavko Linić kroz svoje intervjue pokazao da ima glas za pjevati u operi. Doduše, nisam taj njegov minus ni smatrao bitnim jer sam bio uvjeren da ovoliko dobrih šutera bez problema mogu izrešetati i najbolju zonu bez potrebe da se mijenja stil igre.

Kad ono, dogodila se utakmica u kojoj je trica odigrala bitnu, ali ne i ključnu ulogu, utakmica u kojoj su dobili svim onim što im inače nije jača strana – obranom i igrom u reketu. I gdje je bitan detalj bio upravo ovaj specijalno dodani s McGaryem u ulozi razigravača. Potvrdi li McGary još jednom godinom na sveučilištu kako ove partije iz turnira nisu slučajnost u puno većoj ulozi koja ga nedvojbeno čeka bez Burkea (a možda i Hardawaya i Robinsona), vrlo lako bi mogao postati lutrijski pick čak i u jednom od najkvalitetnijih draftova ikada (a nije isključeno da bi ga obzirom na slabašnu konkurenciju i igre u turniru možda takva sudbina čekala već i ove sezone).

DAY 10

Michigan nije mogao poželjeti bolji ulaz u Finale – odmah su krenuli s tricama i u brzom ritmu, dakle u idealnim uvjetima za njihov stil igre. Međutim, ubrzo su se počeli nazirati problemi. Naime, Louisville ima brzu i atletsku momčad koja može bez problema pratiti takav ritam, plus im brza igra odgovara jer omogućava lakšu primjenu presinga i više prilike za tranziciju.

Također, stalni pritisak Sive i Smitha ubrzo je počeo donositi ploda – u obrani su tjerali Wolverinesa na izgubljene lopte, a u napadu su izvlačili osobne, brzo dovevši u probleme Burkea i McGarya. Srećom po Michigan, back-up play Albrecht odlučio je odigrati partiju života kada je Burke prisilno sjeo na klupu. Momak je zabio 4 trice, napravio prednost od 10 razlike i utakmicu odveo u smjeru koji je nalikovao susretu protiv Wichite – na licima favorita opet se pojavio grč, a na licima autsajdera osmijeh.

I stvarno je bilo kao protiv Wichite jer se opet kao spasitelj pojavio Hancock, koji ovaj put nije čekao drugo poluvrijeme nego je stvar vratio u normalu u tri minute završnice prvoga – čovjek je zabio nevjerojatne četiri trice za redom te u čas utakmicu iz minus 11 doveo u egal. Mislim da nema klišeja koji može opisati šok po jedan i drugi sistem kakav ovako nadahnuta minijatura može pružiti.

Nastavak je još jednom donio ubitačni ritam, u kojem kao da više nitko nije rasipao energiju na obranu – Pitino je smanjio presing na minimum jer je trke bilo sasvim dovoljno i u napadu, a Beilein je odustao od povremenog korištenja zone jer je Louisville zabijao trice netipično visokim ritmom.

I u ovoj otvorenoj i uglavnom sjajnoj košarci širina Lousivillea je lagano počela odnositi primat. Burke, Hardaway i Robinson su bili sjajni u napadu, ali su istovremeno dopuštali Sivi, Smithu i Behananu da rade što god požele na drugoj strani. Problem za Wolverinese je bio što ovaj put nije bilo pratnje McGarya kojega su osobne i Dieng izbacili iz sjajnog ritma u kojem je bio od starta turnira – brucoš je bez sumnje x-faktor ove momčadi kao jedini visoki i bez njegove sjajne partije Wolverinesi ne djeluju toliko opasno.

S druge strane je svih 6 igrača koje je Pitino koristio bilo itekako raspoloženo u oba smjera, svaki je odigrao nekoliko bitnih minuta, a pored hladnokrvnog Hancocka, posebice bih istaknuo energičnog Blacksherea (koji je cijelu sezonu donosio izuzetnu kvalitetu u obranu, ali sinoć je odradio kompletnu rolu s nekoliko sjajnih skok-šuteva i dvije trice) i nabrijanog Behanana koji je potpuno iskoristio rupu pod košem Michigana uhvativši 7 skokova u napadu i zabivši hrpu odbijanaca. Općenito je prevaga u skoku na kraju bila ključ pobjede – Cardinalsi su imali čak 15 šuteva više, što samo potvrđuje tezu da je Michigan imao popriličnu sreću što je s ovako tankom rotacijom pod košem uopće došao u šansu boriti se za naslov.

Slabost Mchigana u sredini tako im se ipak osvetila na kraju, u ključnoj utakmici. Iako je svih 6 udarnih igrača Cardinalsa bilo na visini zadatka, Hancock je na kraju zaslužio titulu MVP-a jer je u dva navrata s dvije sulude šuterske serije vratio momčad na pravi put u trenutcima kada se činilo da nemaju rješenja (i sebi usput osigurao dobar ugovor negdje u Europi).

Uostalom, kao što je i Louisville zaslužio naslov – od početka sezone smatrani su favoritima zbog obrane, njihov ogromni frontcourt Dieng-Behanan-Blackshear kontrolirao je reket, a Siva i Smith sijali su paniku presingom, a jedini upitnik bio je napad zbog nedostatka pouzdanog strijelca iz vana. I tu su dobili potreban balans razvojem Dienga kao all-round igrača (ne samo da je dodao šut s poludistance, već je dokazao da je i majstor povratnih), pouzdanim šutom Hancocka (koji je doveden na početku sezone s George Masona da zamijeni lanjskog dežurnog tricaša Kurica koji danas igra u Španjolskoj) i prije svega fantastičnom Smithovom sezonom u roli volume scorera. Bilo je loših večeri, ali i puno više onih dobrih, a njegova standardna forma tijekom turnira dala im je potreban temelj na kojem je bilo moguće izgraditi put do naslova.

4 thoughts on “MAD DIARY

  1. Da li Hancocka ubuduće čeka Matt Bullard nagrada ili ima tu nešto više? (ili manje pa da ga nikad nema u NBA)

  2. Ovo drugo. S tim da nije ni kandidat za Bullarda jer nije stretch visoki 🙂

  3. Ajde probajte uhvatiti Frančeskog za podcast o doigravanju pa da čujemo fantastičnu trojku. Bio bi spektakl, jedno 2 sata kvalitetnih informacija iz košarke.
    Misliš li da C.J. Fair ima NBA budućnosti?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *