DAY 2 – MANU MANU

HAWKS @ PACERS

Sramežljivi pokušaji Hawksa da ostanu u igri nisu bili dovoljni da se utakmica učini zanimljivom, Pacersi su je kontrolirali od prve do zadnje sekunde agresivnim ulazima Georgea i uopće puno boljim kretanjem i lopte i igrača na obje strane. Atlantu eventualno može tješiti što su Smith i Horford odradili solidan posao pod košem protiv Hibberta i Westa, ali rješenja za Georgea nije bilo. Niti su ga Hawksi imali za obranu Pacersa, zbog čega su cijeli napad sveli na skok-šut (ukupno su pucali manje slobodnih od triple-double zvijezde večeri). Čak su uspjeli i gađati 50% iz igre, ali Pacersi su ih razbili energetski, skokom u napadu i stalnim napadanjem reketa.

Teague je odradio solidnu utakmicu, ali nije ulazio u sredinu zbog straha od Hibberta, tako da je njegov učinak anulirao George Hill koji se izgleda oporavio od ozljede prepona. S Hillom u punom pogonu, teoretski Pacersi imaju priliku za metlu jer sada Hawksi više nemaju mogućnost za prednost u nijednom matchupu. Čak i da Drew isključivo Smitha zaduži za Georgea kako bi mu otežao ulaske u reket, guranjem Johnsona u petorku neće se riješiti problem jednoličnog napada, na ovom rosteru jednostavno nema čovjeka koji može driblingom redovito stvarati šanse sebi i suigračima (odnosno, ima ga, ali je u gipsu).

Zanimljivo, Drew je brzo digao ruke od utakmice poslavši klupu u akciju već krajem treće iako se i tada razlika kretala oko deset koševa minusa. Valjda je i njega totalno živcirao nedostatak energije kod startera koji su djelovali kao da jedva čekaju kraj od prvog podbacivanja, pa je barem pokušao oživiti jedan od leševa s klupe za ubuduće.

Što je u principu nebitno, jer je George odgovorio na pitanje tko je najbolji igrač u ovoj seriji, pa su sada stvari puno jasnije.

LAKERS @ SPURS

Možda nisu kontrolirali utakmicu onako uvjerljivo kao Pacersi, za što svakako zasluge pripadaju i puno borbenijem protivniku, ali Spursi su cijelo vrijeme bili korak ispred Lakersa. Kad god je trebalo zabiti tu bi se našao solidni Parker, a i Timmy je bio raspoložen za hrvanje s Howardom i Gasolom. Čak je i Splitter odradio korisnu rolu pod košem iako pogled na brojke to neće potvrditi (šut 0-4, ali solidna rola u obrani uz niz sjajnih blokova i asista u napadu). Međutim, Spursima i ne treba dominacije pod obručima obzirom da su puno bolji na svim ostalim pozicijama, prvenstveno zbog širine rotacije koja je i noćas donijela potreban impuls.

Dok Lakersi od svoje klupe nisu dobili ništa, Pop je s Bonnerom dodatno širio reket za ulaze Manua i Parkera, a dobio je i skoro pa klasičnu Manuovu partiju kada je ovaj krajem treće serijom ulaza i šuteva praktički sam riješio susret. Spursima trebaju ovakve minijature jer se muče u napadu, ali ne moraju se bojati dok god uspijevaju Lakerse držati oko 80. Što i nije problem jer ovi osim zicera koje Gasol neumorno namješta za Dwighta, nemaju drugih rješenja. Nash je uspio izvući 20-ak minuta iz svog slomljenog tijela, ali ne i nekakav konkretan učinak (čovjek je pod težim injekcijama i valjda je trenutno na 30% snage).

Kako je Pau i dalje daleko od idealne forme, Parker i Manu će imati priliku dovesti se u red za sljedeće runde. Sinoć su ubacili 36 poena, ali vidi se da igraju u nižoj brzini, posebice Parker koji je promašio gomilu šuteva koje inače zabija lakoćom. Doduše, za to je dijelom kriv i Dwight, ali nema teorije da Spursi ne bi secirali ovu obranu da je Tony malo brži. I da, Pop će morati ozbiljno razgovarati s Leonardom i Greenom koje odličan učinak u obrani ne opravdava od pasivne napadačke večeri.

Lakerse barem može tješiti što su za razliku od velike većine niže postavljenih momčadi barem pokazali da imaju puls i da ova formula twin towersa nikako nije ugodna za San Antonio. Dapače, nije uopće nemoguće zamisliti da dobiju obje doma, gdje će im i sudački kriterij zasigurno više ići na ruku, a pogotovo ponove li vanjski Spursa ovakve igre. Jedan Manu neće biti dovoljan u Los Angelesu.

BUCKS @ HEAT

Miami je krenuo u utakmicu u petoj brzini, ali čim su usporili, Bucksi su uhvatili priključak kombinacijom skoka i Chalmersove kriminalne obrane na Jenningsu. Brandon i Monta su čak birali šuteve, uglavnom uzimajući ulaze ili otvorene trice, tako da je u prvom poluvremenu Heat zasjenila zrelost Bucksa.

U drugom je kontrola reketa i skoka nestala, Miami je zaigrao s puno više energije i još su počeli širiti reket ne samo šuterima uokolo već i visokim pickovima za Jamesa i Wadea. Novonastalim prostorom najviše se okoristio Birdman koji je u svojih 16 minuta prelomio utakmicu energijom na oba kraja parketa, a stvar su zaključili razigrani James i raspucani Ray. Jenningsa su usporili tako što su Chalmersa makli s njega, u uloge terijere gurnuvši Battiera i Colea koji su kombinacijom lukavstva i energije ugasili do tada raspoloženi motor Bucksa.

Finalnih 23 razlike možda nisu pošteni prema dojmu kojega je Milwaukee ostavio u većem dijelu utakmice, ali to je ta kvaliteta Heata, ta sposobnost da u 10 minuta naprave razliku za koju nekoj običnoj momčadi treba cijela večer. Na kraju ostaje očekivano lagana pobjeda u utakmici u kojoj ni jednom nisu gubili, a Bucksima ostaju prve 24 minute kao ideal igre protiv Heata. Za suprotstaviti se trebaju dominaciju u skoku, vrhunsku realizaciju i igru bez izgubljenih lopti, ukratko – trebaju biti savršeni.

ROCKETS @ THUNDER

Krenuli su furiozno poput Heata, također su dozvolili protivniku da se vrati u utakmicu, ali, za razliku od ljutih protivnika, Durant i društvo ipak nisu čekali drugo poluvrijeme da zaključe stvar – sve su riješili u nekoliko minuta prije odlaska na odmor. Rocketse su udarali u valovima koji su trajali po par minuta, nakon čega ovi pojma nisu imali što ih je spopalo. Bez problema bi mogli složiti 5 minuta vrhunskih poteza za NBA action, od čega bi 100% otpadalo na juriše Westbrooka, Duranta i Ibake.

Osim što su manje-više cijelu večer igrali punim gasom u napadu, igrači Thundera osjećali su se kao na pikniku i u obrani gdje im je nedostatak mase kod protivnika omogućio da stalno preuzimaju i tako si olakšaju igru u obrani, ionako svjesni da će svaku rupu začepiti Ibaka koji je opet briljirao u reketu. Rocketsi su im pomogli gubljenjem lopti, ali čak ni kombinacije Ibake i klizavih ruku nije ih spriječila od napadanja sredine, što barem pokazuje da imaju karakter. Iako je teško istaknuti jednu pozitivnu stvar kada te protivnik ovako zgazi i istakne razliku u klasi, svakako treba spomenuti back-up playa Beverleya koji bi do kraja serije mogao odigrati više minuta od Lina, kojega je pak Westbrook veći dio večeri doslovno bacao po parketu.

HIGH FIVE

Russ Westbrook, Manu Ginobili, Paul George, LeBron, Birdman Andersen

1 thought on “DAY 2 – MANU MANU

  1. Gleda san sinoc Spurse i Lakerse. Suprsi su jednostavno bolji it o je to. Lakersima kapa doli na borbenosti, vidi se da su izmuceni ozljedama (mada mi se cini da je Dwight napokon na tragu ono kad je bi najbolji centar lige). Pa kvragu, Steve Blake je zaigra agresivnu obranu 😛

    Unatoc loseme sutu, ali briljantnoj all-around partiji u prilog, mislis li da Paul George moze postat fransizni igrac? Jos je malo sirov, ali posta je odlican kreator ove sezone. Na pocetku sezone je dribla kriminalno, a sad djeluje odlicno. Ulaz je tu, skok, igra u obrani je zvjerska, dokaza je sinoc da moze izborit gomilu slobodnih bacanja. Ma visina, atleticizam, inteligencija…pari mi da ima sve predispozicije da to postane.
    Da su Pacersi gledali dugorocnije (ali nije ih za krivit) pa da sad na boku imaju Georgea i Kawhi Leonarda, koji ubitacni duo bi to bi.

    Miami ce ovo pomest, a bome moga bi i Thunder.

    Na kraju ce Lakersi i Spursi bit najzanimljivija serija.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *