DAY 5 – DUST BITERS

ROCKETS @ THUNDER

McHale je odlučio da, ako već mora poginuti, neka to barem bude sa stilom, pa je od prve sekunde krenuo s niskom postavom gurnuvši Beverleya u petorku umjesto četvorke koju ionako nemaju, stavivši tako Chandlera na Ibaku. Cilj je bio jasan – da, opet ćemo primiti 120 koševa, ali ćemo usput barem zabiti 110.

U ostvarenju tog plana dobro im je došla i pomoć Thundera koji u utakmicu nije prenio ni djelić intenziteta iz prve. Osim Ibake, koji je opet bio razigran na oba kraja parketa i čije blokade su bile jedini podsjetnik na Thunder kakav znamo i volimo. Posebice su beskrvno izgledali Durant i Westbrook, koji su ulaze i energičnu igru zamijenili nerezonskim šutevima i šetnjom.

I tako su Rocketsi izdražli u egalu sve do polovine treće, kada je ozbiljniji pristup u obrani Thundera započet nakon poluvremena počeo davati ploda. Istovremeno je Durant par puta napao reket i eto prednosti od desetak poena.

Samo, problem je bio što je do kraja ostala još jedna četvrtina, a igrači Thundera su si već upisali pobjedu. Pa su desetak minuta prezentirali negledljivu razinu haklanja u čemu je prednjačio Westbrook (za kojega se samo može reći da je bio katastrofa – kada igrač čiji je forte energija odigra ovako ležernu utakmicu, imaš osjećaj da nije ni sudjelovao u njoj), što je Houston iskoristio za povratak u igru.

Rocketsi ne samo da su došli u egal, već u zadnje tri minute ulaze s prednošću. U ovoj igri mačke i miša to je samo značilo da će Durant i kompanija opet uložiti taman onoliko energije koliko je potrebno da pobjede, iako im se ovakvo poigravanje moglo osvetiti nepotrebnim produženjem serije.

Nije da ovakve stvari nisu uobičajene, uostalom i svojevrsno obilježje druge utakmice playoffa je to opuštanje domaćina koji se nakon pobjede u prvoj nalazi u puno manje stresnoj situaciji zbog čega si je sklon zakomplicirati život. Ono što je neobično je gledati Thunder u ovako beskrvnom izdanju.

HAWKS @ PACERS

Šok odmah na startu – nakon što je u prvoj utakmici postalo kristalno jasno da se ne mogu suprotstaviti Pacersima s trojkom Harris-Teague-Korver u vanjskoj liniji, bilo je logično očekivati da Drew napravi ono što mora, makne Harrisa i stavi stopera na Georgea dok bi Korver prešao na Stephensona.

Međutim, Drew je očito bio zadovoljan napadačkim izdanjem u prvoj utakmici i umjesto da dira u šuterski potencijal trojke Harris-Teague-Korver, jednostavno je Korvera stavio na Stephensona, a Harrisa na Georgea. Koliko god ovo bilo ludo na papiru, ipak je imalo nekog smisla – Harris je brži od Korvera, pa George barem neće moći ući u reket kad god poželi. Istina, moći će potegnuti preko njega i primiti loptu na bloku, ali to je ta situacija kada između dva zla biraš manje. Plus, Drew je valjda računao da Pacersi već imaju toliko post-up akcija za Hibberta i Westa pa da neće iskakati iz ritma kako bi još koristili i Georgeovu prednost u visini.

S druge strane, obzirom da se Smith isključio iz utakmice već nakon par minuta zbog druge osobne, sve je to bilo manje bitno. Drew je čak pokušao zaraditi malu prednost vađenjem svih startera nekoliko minuta prije kraja prve četvrtine i vraćanjem cijele petorke na startu druge protiv klupe Pacersa. Zanimljiva zamisao, ali, iako su igrali doslovno 12 minuta s najboljom petorkom, nisu uspjeli postići ništa – raspoloženi Geralda Green i Augustin lakoćom su održali prednost od desetak poena koju su napravili starteri u prvoj.

Ključ za Indianu je ipak bila sjajna all-round utakmica Hibberta. Čovjek je zabijao, asistirao i skakao, a najvažnije je da je pri tome Horforda istjerao iz reketa. Bio je katalizator kao i George u prvoj, igrač za kojega Hawksi nemaju rješenje. Koliko god miksali i trudili se, njihova obrana kao da omogućava Pacersima da daju maksimum. Istovremeno uopće ne igraju loše u napadu, ali uzalud im još jedna solidna partija Harrisa i Teaguea kada ne mogu ništa obraniti.

U nastavku je Smith brzo zaradio četvrtu, što ga je opet izbacilo iz igre, a time i dodatno oslabilo Hawkse (barem napadački – po pristupu u obrani očito je kako je Josh odavno na ljetnim praznicima i kako je glavom već u novom ugovoru). Drew ovaj put barem nije uveo borbenog Johnsona, već Petra, čime je na nekoliko minuta poštedio Horforda čuvanja Hibberta. Ovaj se odmah rastrčao oslobođen od guranja s ogromnim strašilom, ali uzalud – prednost od desetak poena nikako da se otopi.

Atlanta uopće nije igrala loše u napadu i povratkom Smitha u završnici su izgledali još i bolje, ali fascinanta je njihova nesposobnost iskazana u ove dvije utakmice što se tiče obrane – Pacersi su zabijala kada i kako su htjeli. I tko god je htio, što je za čas dovelo do +20. Tu promjenu iz obrambene silu u napadačku, barem za ovu seriju, ništa nije toliko naglasilo kao činjenica da je u postavi za zatvaranje utakmice uz provjerene startere Vogel ostavio Greena umjesto Stephensona koji je u prvoj četvrtini gadno pao na kuk (a nije da ga je trebalo forsirati protiv ovakve Atlante). Upravo je Greenova kombinacija šuta i ulaza bila x-faktor u trenucima kada se radila razlika, uz nezaobilaznu prisustvo Georgea i Hibberta koji su cijelo vrijeme kontrolirali utakmicu zrelošću kakvu na primjer Thunder sinoć nije pokazao ni u jednom trenutku.

LAKERS @ SPURS

Kamilicu su zamalo nastavili servirati i Spursi. Srećom, Lakersi su bili dovoljno razigrani da pruže otpor barem u prvom poluvremenu i tako nam ponude najbolje minute košarke u ovoj otužnoj noći.

Osim učinka visokih, ključ je ovaj put bio Nash koji je ulascima u sredinu hvatao obranu Spursa na petama. Ako se ono što su obje momčadi pokazale može zvati obranom. Uglavnom, tako su Spursi još jednom pokazali da su najtanji u branjenju poludistance nakon pick & rolla, ali kako je Nash bio limitiran na 30 minuta, tu taktiku nisu mogli primijeniti kroz cijelu utakmicu (također, čak ni s Nashom je nisu koristili do maksimuma jer Dwight i dalje iz nekog razloga više voli primiti loptu u postu nego nakon picka, što je totalno nelogično obzirom da nema tehniku koja je potrebna za ovo prvo, odnosno da ignorira vlastiti atleticizam koji je kao naručen za ovo drugo).

Uglavnom, formula u prve dvije četvrtine je bila jasna – zabijaju i jedni i drugi, ali čim Nash sjedne na klupu, a Manu uđe na parket, zabijaju samo Spursi. Treneri su tako podijelili minute da su se ovi događaji poklapali s krajevima prve i druge četvrtine, što su periodi kada je Manu ludovao u svom stilu i radio razliku. +8 iz prve Lakersi su brzo stigli povratkom Nasha na parket, ali +8 iz druge koje je stvorila Manuova triple-threat genijalnost više nisu uspjeli pokriti (ili je bolje reći dual-threat genijalnost obzirom da Manu još nije toliko zdrav za one samoubilačke ulaze u sredinu, ali je zato u top formi kada su šut i podvaljivanje lopti u pitanju).

Naime, Spursi su istrčali u nastavak puno agresivniji – u obrani su visoki izlazili puno više na bekove prilikom pick igre umjesto da vise u postu i tako su im otežali život (a nije da Nash ili Blake imaju brzinu kojom si mogu stvoriti dodatni prostor i tako kazniti ovakvu rotaciju), a u napadu je Tony počeo igrati kao Tony i stalnim ulazima dodatno trošiti Nasha, u čemu mu je pomogao Dwight koji se nakrcao osobnima (i to isključivo u napadu, u lovu na nedostižne skokove) i tako ostavio reket još slabije zaštićen.

To je već bilo previše za ovakve Lakerse koji su se držali negdje do 8 minuta prije kraja i onda su jednostavno pukli. Spursi nisu dominirali, ali su širinom opcija jednostavno udarali i udarali u protivnika dok se nije akumuliralo dovoljno toga da se ovaj sruši. A ključne opcije je Pop ekspresno skužio i u ovom ih je susretu samo usavršio.

Prva je sposobnost Timmya i Splittera da odigraju jedan na jedan u obrani – bez udvajanja Gasola i Dwighta nema ni otvorenih šuteva za ostale igrače Lakersa.

Druga je činjenica da su i Timmy i Bonner u stanju izvući jednog visokog iz reketa i tako otvoriti dodatan prostor za Parkera. Timmy je usavršio šut s poludistance, a Bonner zaslužuje posebnu pohvalu jer je ovo valjda prva serija u nekoliko godina da je koristan u playoffu, ali tako je to kada su mu protivnici Gasol i Jamison, braća po eksplozivnosti koja mu omogućuju da odradi i posao u obrani i tako zasluži minutažu (ovo se nadovezuje i na ono ranije spomenuto o jedan na jedan čuvanju jer, čak ni kada je Bonner na nekom od visokih Lakersa, nema potrebe za udvajanjem – Jamison je spor, Gasol je polomljen i spor, a Dwight em treba idealnu situaciju da ne zezne napad, em ga ionako možeš faulirati bez težih posljedica).

Treća, ali ne i manje važna, je ta sposobnost Parkera i Ginobilia da koriste slabosti prve linije obrane i prostor u pozadini koji nastaje izvlačenjem Timmya ili Bonnera za gomilanje poena, čak i u Dwightovoj blizini.

Lakersi ovakav balans nemaju ni pod razno, što je i razumljivo obzirom na sve, stoga je i otpor koji pružaju dodatno dojmljiv i dovoljno govori o kakvom se talentu tu radi, a ujedno i o kako katastrofalnom kontekstu koji je taj talent sveo na ovako podređenu ulogu – koliko god se trudili, Lakersi su uvijek ostajali za korak kraći.

Treba dodati da su Spursi za razliku od prve utakmice imali i nabrijanog Leonarda, koji je ovaj put bio pun energije, a život Lakersima je dodatno otežala i solidna epizoda Neala koji je koševima zamijenio još jednom nevidljivog Greena.

Kod Lakersa pak treba spomenuti nastavak problema s ozljedama – igrali su bez Meeksa koji je otpao zbog problema sa zglobom, a pri kraju utakmice su ostali i bez Blakea koji je istegnuo koljeno. To znači da su završnicu utakmice morali igrati s vanjskom linijom Morris – Goudelock, zbog čega je GM Kupchak sigurno bio jako, jako ponosan.

HIGH FIVE

Tony Parker, Manu Ginobilli, Paul George, Serge Ibaka, Roy Hibbert

4 thoughts on “DAY 5 – DUST BITERS

  1. nebi bilo loše da gromovi angažiraju psihića zbog westbrookova ponašanja

  2. Nervira me sta Ibaka ne dobije koji balun vise. Covik je alfa i omega u obrani, skine 6 blokada, a onda jos u napadu sutira 5/6. Pa dajte mu da ispuca desetak, petnaest baluni. Ne nego Durant i Westbrook igraju izolacijsku kosarku 1 na 1 i ispucaju svaki po 25 baluni. Ova dvojica jesu klase, ali Ibaka zasluzuje vise od ovoga sta trenutacno dobiva.
    Da ne govorin da mu protivnici moraju izlazit na mid-range jer mu je taj sut posta nepogresiv, sta bi svima ostalima omogucilo vise prostora u reketu, a tu bi posebno Westbrook moga profitirat. Jesan ja lud ili oni? 😛

  3. mislim da nitko nije osvojio naslov izolacijama, pa neće ni OKC, uz sav talent koji imaju.

    ovako će morati pričekati što kaže gee raspad heata ili ulaz u prime russa i kd-a.
    slažem se bobulo za ibaku, stvarno ima fenomenalan šut sa poludistance, preuzima u obrani vrhunski i zaslužuje barem 10-12 lopti u prosijeku. samo problem je što pokraj russa, kd ne može doći do svoje kvote šuteva, kamoli ibaka.
    ibaka je trenutno bolji igrač od bosha, praktički skoro birdman daje više od bosha, kamoli ibaka.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *