DAY 9 – THE MERCY KILLING

KNICKS @ CELTICS

Sve se namjestilo da Boston produži nadu barem na još jednu utakmicu. S 3-0 u džepu i sljedećom utakmicom pred svojom publikom, očekivati od Knicksa da zaigraju punom snagom bilo je iluzorno, a uz to nije bilo ni J.R. Smitha koji je zaradio suspenziju zbog laktarenja Terrya.

A kad smo već kod Terrya, treba spomenuti i kako je Doc brzo odustao od niske postave s njim kao startnim bekom i za ovu utakmicu se opet vratio Bassu, koji je ionako radio najbolji posao na Carmelu tijekom serije. Međutim, više od ikakvih prilagodbi Bostonu je pomogao mlitavi ulazak Knicksa u utakmicu – momčad koja gubi uvjerljivo najmanji broj lopti u ligi sinoć je izgubila 4 u prvih 6 minuta.

Boston je spremno iskoristio nedostatak koncentracije kod protivnika kako bi održavao prednost, a ozbiljnije odvajanje dogodilo se početkom druge četvrtine nakon što je Woodson iz nekog razloga u rotaciju ubacio umjetnika nekada poznatog kao Quentin Richardson. Da je kojim slučajem Smith bio u svojoj roli u tom trenutku, prednost Bostona bila bi brzo izgubljena obzirom da su i sami pokazali zavidan nedostatak ideje (na parketu su bili Crawford i Williams). Ovako, Richardson nam je barem pokazao kako izgleda bivši košarkaš koji više nema noge za ovu razinu.

Međutim, treba biti pošten i reći da je Richardson bio simptom, ne i uzrok, jer prednost Bostona do dvije minute prije poluvremena nije prelazila desetak poena na koje se ovo izdanje Knicksa pretplatilo od starta. Razlog zašto se na odmor ipak otišlo s čak +19 za Boston leži u činjenici da su Celticsi nekako uspjeli ubaciti čak 10 koševa u zadnjih 90 sekundi, u što su ugrađene dvije trice Piercea, ali i nekoliko kriminalnih poteza Knicksa koji su se uglavnom ticali nepažnje oko lopte (čak 13 izgubljenih u prve 24 minute, nešto što će ozbiljno naljutiti Woodsona koji je navikao da mu momčad tijekom cijele utakmice izgubi 10-11 lopti).

U nastavku gledamo puno ozbiljnije izdanje Knicksa koji na krilima obrane i raspoloženog Feltona u 12 minuta razliku spuštaju na samo -3, a zanimljivo je primijetiti kako su u ovom periodu najbolje igrali bez Carmela u postavi jer je čovjek drugu utakmicu za redom pokazao manjak interesa za išta osim bacanja cigli prema obruču. Koliko god Boston opet izgledao nemoćno u ovom periodu, barem ih je jedna stvar mogla veseliti – pronašli su Jeffa Greena. Čovjek je naime nestao nakon prve dvije četvrtine serije, nitko ga nije vidio idućih deset, ali sinoć je uspio spojiti čak tri za redom u kojima je odigrao u izuzetnom napadačkom ritmu, agresivno, s odličnim miksom ulaza i šuta.

Zadnja četvrtina bila je obilježena dramom koja je uglavnom proizlazila iz loših odluka obje momčadi, a fascinantno je kako Boston nije uspio doći do pobjede u regularnom dijelu čak ni u situaciji kada su zabili preko 80, igrali solidnu obranu, dobili odličnu partiju od Greena od početka pa skoro do kraja (u samoj završnici i on se utopio u opće sivilo), New York nije imao Smitha, a Anthony je odigrao katastrofalnu utakmicu. Uspjeli su u produžetku jer su veterani Pierce, Garnett i Terry pronašli snage za iščupati utakmicu, ali sve ovo ranije navedeno jasno govori da su im šanse za ozbiljniji preokret serije ravne nuli – ovoliko se mučiti u večeri kada ti sve ide na ruku nikako nije dobar znak.

HEAT @ BUCKS

Izgleda da su priče o Wadeovim problemima s koljenom ipak imale neku težinu jer je Spoelstra odlučio ostaviti čovjeka na klupi. Nije da je neophodan za dobiti Buckse, ali ovo je ipak playoff i igrač se ne odmara tek tako, pa je za pretpostaviti kako je u pozadini nešto malo ozbiljnije od običnog slobodnog dana. Bit će ovo zanimljivo pratiti jer ni Heat nije toliko dobar da izbjegne muke koje dolaze s ozljedama – bez Wadea i njihove šanse se znatno smanjuju.

Ne i protiv Bucksa, naravno. Za njih im je više nego dovoljna kombinacija Miller-Allen, što je jasno već nakon prvih 12 minuta kada dolaze do prednosti čisto na račun solidne obrane i boljeg izbora šuta. Bucksi su odigrali neke od najgorih minuta u seriji, ali to se ispravilo čim je Boylan zacementirao Jenningsa na klupu i čim su u igru ušli Dunleavy i Redick, a ulogu playa preuzeo Monta – lopta se odmah počela kretati, a s tim je došlo i do prilika za izazvati Heat.

Jasno, taj izazov je postojao samo dok je Miami tako želio. U drugom dijelu je bilo očito da igraju koliko treba, s tim da ovaj put u završnici nisu ni trebali ubaciti u warp pogon jer su im krenule trice i, umjesto da unište Buckse energijom, jednostavno su ih izrešetali.

Obzirom na izostanak neizvjesnosti, bila je ovo relativno zabavna serija. Šteta što nismo vidjeli više Hensona, ali s druge strane uvjerili smo se da je Sanders budućnost Bucksa, kao i da su Dunleavy i Redick igrači koji će ovoga ljeta nekome biti značajno pojačanje (dozvolite da sanjam Dunleavya u Heatu na minimalcu). Također, dobili smo potvrdu da su Ellis i Jennings u suštini midlevel igrači, stoga će i tu biti zanimljivo vidjeti gdje će i za koliko love završiti i koliko će ih netko preplatiti.

Za Heat je pak najvažnije da su dobili par dodatnih dana pauze kako bi se odmorili, ali i pripremili Wadea za drugu rundu.

SPURS @ LAKERS

Hvala doktorima iz San Antonia što su ovako brzinski uspavali staroga Žuću. U još jednom negledljivom playoff “dvoboju” Spursi su startali s Aronom Baynesom (navodno je Mate Skelin bio zauzet) koji je toliko živcirao Dwighta da je ovaj molio za isključenje samo da se ne gura s njim u reketu. Spursi su utakmicu riješili krajem druge kada su Manu, Tony i Kawhi na nekoliko minuta otišli na razinu o kojoj Clark, Morris i Duhon mogu samo sanjati. Ne znamo samo što se ovo skupa govori o Devinu Ebanksu koji čak ni u ovakvoj rotaciji nije mogao do minuta.

Spursi su prošli puno bolje od očekivanoga, ozljede Nasha i Blakea donijele su im dodatnih nekoliko dana odmora, taman da se potpuno oporave i pripreme za školovanje Warriorsa. Što se Lakersa tiče, medijska mašinerija je već počela štancati priče o tome što ih možda čeka ili ne čeka, ali mi ćemo se, uz dužno poštovanje, ipak oprostiti s njima do nakon playoffa.

NUGGETS @ WARRIORS

Opet smo gledali istu utakmicu – Warriorsi zabijaju kad hoće, Denver pokušava pratiti taj ritam i vidno se muči održati korak. Tako vam je to kada protivnik zabija trice, a vaši napadi teško da mogu rezultirati s tri poena pa onda nekako morate stvoriti višak pokušaja ne bi li se doveli u egal. U prvom dijelu domaćin je tako zabio 12 poena više lakoćom, a sve na račun činjenice da je Curry i s načetim zglobom bolji od prosječnog Lawsonovog izdanja. Čak i kada je nakon poluvremena Ty ubacio u višu brzinu, Curry je imao spreman odgovor te je ubacio u warp.

U principu, Denver nema prednost nigdje – u ovoj seriji visoki su praktički nebitni osim za povremenu stop akciju u obrani, a i tu je Bogut daleko iznad konkurencije (Faried je neupotrebljiv čim nije u top formi). Na boku je jedino Iggy dobio dvoboj protiv Thompsona i tako donio nešto pozitivno momčadi, ali bez većeg utjecaja na širu sliku. Naime, Jack, Barnes i Green pokazali su se većim muškarcima od Brewera i posebice Chandlera – kada vrtiš film u glavi nije se problem sjetiti njihovih junačkih poteza diljem serije, a teško da isto možeš reći za bilo kojeg bočnog igrača Denvera (kod Brewera se samo sjetim obveznog airballa po utakmici, a kod Chandlera se ne sjetim ničega jer više nemam pojma kako čovjek uopće izgleda, nisam ga vidio od kada je počeo playoff).

Karl je jednostavno morao nešto izmisliti u hodu, ali što? Pokušao je ubrzati i nadskakati protivnika, ali ovome je to samo odgovaralo, pa ovo je momčad koja redovno poteže tranzicijske trice, njima ubrzani ritam ne može naškoditi. Pokušao je usporiti i nadigrati protivnika, ali za to nema ljudstvo jer je jedini triple threat na ovom rosteru Lawson, ujedno i jedini pouzdani šuter. Jedina nada ostala mu je tanka rotacija Warriorsa, ali, ako osim Iggya nemaš igrača koji može nametnuti svoju volju direktnom suparniku, kako ćeš iskoristiti taj višak tijela koji ti stoji na raspolaganju? Sve u svemu, jedna otužna perspektiva za momčad koja je poprilično uvjerljivo gazila do treće pozicije u doigravanju.

Pokušao je u drugom poluvremenu Karl s Brewerom na Curryu (meni nije jasno zašto Iggy nije na Curryu 48 minuta već povremeno ili ako ga slučajno preuzme), računao je valjda da će dodati malo visine u vanjsku liniju i tako otežati život niskoj vanjskoj liniji Warriorsa. Otežati malo sutra. Currya je nemoguće zaustaviti 1 na 1 obranom obzirom na jednostavnost kojom si kreira prostor za šut (u biti, njemu prostor i ne treba), kakav god izazov da su uputili prema njemu, čovjek im je odgovorio tricom kroz uši. Ovaj put mu čak nije trebala ni pomoć suigrača (Jack je bio najspremniji odraditi svoj dio posla), valjda je toliko tom lakoćom zabijanja ubio u pojam igrače Denvera da su jednostavno stali. Nemoćni da ga zaustave usprkos neospornom trudu.

Golden State se slično Bullsima stavio u situaciju da samo teoretski može izgubiti, dobiti jednu od tri u ovakvom odnosu snaga ne bi trebao biti problem. Nuggetsi su pak u situaciji kao i Netsi – nisu pokazali da imaju dovoljno kvalitetna rješenja za savladati protivnika, ali niti da imaju mogućnosti ta rješenja izmisliti. Za okrenuti ovakvu situaciju trebaš smisliti nešto revolucionarno, a apsolutno ništa što smo do sada od njih vidjeli i u obrani i u napadu ne daje povoda za vjerovati u mogućnost da se tako nešto dogodi.

HIGH FIVE

Jarrett Jack, Steph Curry, Ray Felton, LeBron James, Jeff Green

1 thought on “DAY 9 – THE MERCY KILLING

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *