DAY 12 – SKY ROCKETS IN FLIGHT

CELTICS @ KNICKS

Knicksi su otvorili utakmicu s 11-0 i činilo se kako nas čeka još jedna kamilica. Valjda su to pomislili i igrači New Yorka jer od tog trenutka postojao je samo Boston. Dok su Knicksi igrali bez energije na oba kraja parketa, Celticsi su bili solidni, posebice u napadu. Bitna promjena bila je agresivnost, točnije stalno napadanje reketa, a kontrola lopte bila je dodatni bonus. Iako su utakmicu zadržali na ritmu koji im odgovara (Knicksi su zabili manje od 40 u prvom dijelu), Celticsi su ubrzali reakcije u napadu, zamijenivši kruženje lopte u potrazi za šuterom ulazima.

Jasno, sve ovo dozvoljavala im je mlitava obrana Knicksa koja niti je pokazala želju za pritiskom na limitirane bekova protivnika, niti se kretala dovoljno dobro u reketu da spriječi polaganja. U nastavku su zaigrali bolje, posebice bekovi u presingu, ali Boston se ne predaje, sada im počinje upadati šut iz vana i održavaju prednost sve do završnice.

Melo i Smith nisu pokazali ništa, a to je značilo da je eventualni pokušaj povratka u igru opet ovisio o solidnom Feltonu. Međutim, Boston ni ovdje nije popustio, trice su nastavile upadati, nakon Piercea i Terrya u trećoj, svoje je odradio i Green s dvije u samoj završnici, pa su Knicksi tako ostali u minusu i rezultatski i igrom.

U samoj završnici u očajničkom pokušaju stizanja rezultata upalo im je par nerezonskih trica koje su im donijele 86 poena na kontu, ali činjenica je kako ih je Boston tijekom cijele utakmice držao na razini koja im odgovara, ispod 80. Praktički, Celticsi ovdje nisu izveli nikakav herojski podvig, već su napravili ono što profesionalna košarkaška momčad treba napraviti, a to je odraditi posao i uzeti ono što im se nudi.

A Knicksi su im, odigravši goru partiju nego u prethodnom susretu u Bostonu, ponudili puno toga. Ozbiljne momčadi si ne mogu dopustiti ovakav stupanj bahatosti, a Knicksi su očito pomislili da je serija gotova prije nego su je završili. Završnica četvrte utakmice u kojoj su zamalo stigli 20 koševa prednosti Bostona očito je na njih imala sličan učinak kao i onih 3-0, povjerovali su da sve imaju pod kontrolom, zaboravivši da posao treba odraditi.

Ovo pak govori sve što treba znati o Carmelu kao lideru. Njegove zadnje dvije partije su bile brutalno loše, za ovakav pristup i igru nema opravdanja ako si prvo ime na rosteru. Ako on nema rješenja ni volje, odnosno ako čeka da netko drugi odradi posao za njega, onda se i New York puno teže kotrlja.

Ne vidim razloga za paniku jer sumnjam da New York može opet odigrati ovako mlitavo (22% za tricu, samo 13 asista i samo 8 ukradenih), kao i da Boston može odigrati ovako kompletnu utakmicu u napadu od početka do kraja. 3-0 je jednostavno prevelika rupa za ovakav roster, bez obzira koliko protivnik radio protiv sebe. Ali, ovakav razvoj serije govori nam sve što treba znati o ozbiljnosti Knicksa kao playoff momčadi i njihovim šansama da budu išta više od prolaznika, kako u ovom playoffu, tako i u budućima s ovom jezgrom.

Ipak, u svemu ima i jedna dobra vijest – Tyson Chandler je izgledao življi nego u prethodnim utakmicama, znači mogli bi ga imati u relativno pristojnoj formi za iduću rundu. Ako se sjete doći do nje.

HAWKS @ PACERS

Ovo se pretvorilo u sjajnu seriju, prva četvrtina nije bila ništa manje zanimljiva od četvrte utakmice. Pacersi su otvorili razigrano, s akcijama za Westa, kako bi ga pridružili Hibbertu i Georgeu, a Hawksi su nastavili koristiti prednost preko Smitha. Petorke se tako dobro anuliraju da će svaki detalj biti važan.

Tako vidimo kako Vogel umjesto Georgea na uvodi Greena (preko kojega je u prošloj utakmici Smith na brzinu napravio razliku) već Pendergrapha, tako da u jednom trenutku na parketu uz Hibberta ima dva smetlara, Pendergrapha i Hansbrougha. Ovo svjesno žrtvovanje napada za obranu jasno govori koliko je Josh Smith ušao u glavu trenera Pacersa (ovo je super narativ, da je momčad poput Indiane, koja se izdigla iz prosjeka upravo na račun toga što je velika u doba kada liga postaje sve manja, naišla na zid susrevši protivnika koji je još više uložio u visinu zaigravši s klasičnim frontcourtom ’90-ih s dva krilna centra i centrom).

S druge strane Drew je našao svoju playoff rotaciju, Harris, Teague i Korver dobivaju minute na dvije bekovske pozicije, Korver je ujedno i povremena zamjena za Smitha u slučaju da se zaigra s klasičnom nižom postavom (izbacio je potpuno iz formule minus napadače poput Jonesa i Stevensona), a za visoki trio Smith-Horford-Petro (koji je solidnom igrom protiv Hibberta upravo zaradio novu priliku u ligi) zamjene su Tolliver (pokriva pozicije 3 i 4) i Johnson (uskače na 4 i 5), uz eventualnu kraću rolu Smitha pod košem. Sve u svemu, osam igrača, kako i treba biti.

Utakmica se igra u pravom playoff ritmu, s gomilu odličnih poteza na obje strane, a Pacersi prvi kreću po kontrolu polovinom druge kada se cijela igra prebacuje na raspoloženog Westa, što je pomalo podsjetilo na lanjski playoff kada ni George ni Hibbert nisu bili spremni za veće role i kada je upravo West bio ključan za eliminaciju Orlanda u prvoj rundi. Gomilom sjajnih poteza u post-up situacijama majstor dolazi do 16 poena u prvom dijelu uz šut 8-10, a sve to protiv igrača kao što su Horford i Smith.

Više od rezultatske prednost, Pacerse u ovom trenutku može veseliti mogućnost preokreta što se tiče momentuma. Logika ovakvog razvoja situacija je jasna, dobije li West ovako uvjerljivo matchup s Horfordom, to anulira svu prednost koju Smith ima protiv Georgea.

Indiani pomaže i ulazak Atlante u treću četvrtinu. Smith pokazuje svoje drugo lice, troši nekoliko napada bez ikakvog rezona, a sve zaključuje upadanjem u probleme s osobnima i tehničkom. Kao što je vratio momčad u seriju svojim dobrim igrama, tako ju je upucao ovim peridom u kojem je Indiana već do pola treće došla do +20.

Hawksi se raspadaju i u ovom trenutku se čini da smo ostali bez utakmice koja je obećavala puno više. Atlanta pokušava ritam vratiti zonom, čak im i Pacersi pomažu da se vrate u igru ignorirajući Westa dok troše napade na likove poput Stephensona i Augustina, ali prednost Indiane je konstantno dvoznamenkasta, a takva ostaje i do kraja.

Atlanta si jednostavno ne može dozvoliti onakve crne minute kakve su imali u trećoj četvrtini u ovoj seriji, pogotovo ne u gostima, to je jasno. Kao i što je jasno da su izgubili utakmicu u kojoj su Pacersi uz dobar učinak Georgea (Smith praktički nije ni igrao drugo poluvrijeme zbog osobnih) i Hibberta konačno dobili i sjajnu partiju Westa. Hawkse sada čeka odraditi posao doma, pokušati vratiti ravnotežu u matchupovima (red je na Horforda i Teaguea da povuku, sinoć su bili nadigrani na svakoj razini od Westa i Hilla), ali, čak i da izjednače na 3-3, jasno je koji će biti njihov najveći problem u eventualnoj sedmoj – zadržati nivo igre u teškim okolnostima na visokoj razini. Drew je uspio donekle sakriti probleme rotacije, ali za one mentalne prirode ipak nije stručan.

ROCKETS @ THUNDER

Westbrookova ozljeda, osim što je utjecala na budući rasplet playoffa poput Roseove ozljede na lanjski razvoj događaja, ostat će upamćena i kao razlog zašto je Cisco Garcia zaradio novi ugovor. Rocketsi znaju da mogu igrati protiv ovakve Oklahome ako im upada trica, a nitko to u zadnje dvije utakmice nije iskoristio bolje od veterana koji je nakon pakla Sacramenta konačno ugledao malo svjetlosti u životu.

A što se tiče ove prve teze o utjecaju na playoff, ja tek trebam vidjeti razlog zbog kojega bi Oklahomi dao ikakve šanse protiv Spursa ili Memphisa (mislim, nisu u stanju kreirati poštene akciju protiv obrane Houstona, zašto bi itko mislio da će to moći protiv Spursa ili Memphisa). Čak i Clippersi, koji im inače leže zbog sličnog improvizatorskog načina igre i koji imaju puno manje šanse usporiti Duranta od ove druge dvije momčadi, čine se kao favoriti u slučaju da se provuku. Ali, dobiti Memphis ili San Antonio u trenutnim uvjetima? Što bi rekao Donnie Brasco, forget about it.

Eh, da, igrala se tu i neka utakmica. Houston izlazi na parket raspucan, šibaju trice i grade prednost od starta, dok Oklahoma i treću utakmicu za redom pokušava pronaći nešto na što se može osloniti, a da to nije Durantova lakoća zabijanja. Obrana reketa tako izgleda puno bolje nego u prethodnim utakmicama (Ibaka sjajan u dijeljenju banana), ali što vam to vrijedi kada protivnik većinu poena ionako zabija iz vana.

Sad ću biti bezobrazan i opet ću napraviti digresiju, ali zar ne bi bilo sjajno da Memphis, nakon što nas oslobodi Vinniea, napravi istu stvar s Brooksom? Znam, Scottie ima relativno svjež ugovor i cijela uprava Oklahome je uz njega, mlada je ovo jezgra, a sada ima i opravdanje u vidu Russove ozljede. Ali, zar ne bi bilo sjajno kad bi se ono što je ionako neizbježno ubrzalo? I to tako da uz isplatu ostatka ugovora Scottie kao bonus dobije i Kendricka Perkinsa? Durant ima još vremena dok ne uđe u godine kada se o velikim igračima počinje govoriti kao o vječnim drugima, ali povijest nas uči da je čak i jedan Jordan bio u pozadini dok Douga Collinsa nije zamijenio Phil Jackson.

Vratimo se na igru. Houston u nastavku šutu dodaje i element ulaza, a bezidejnost Oklahome najbolje ocrtava činjenica kako ih u donekle podnošljivom minusu drže samo trice Sefoloshe. Ovdje se već javljaju misli o tome mogu li Rocketsi biti prva momčad u povijesti koja je stigla minus od 3 utakmice u playoffu? Na neki način, Houston već ima povijest ovih podviga, još se sjećam kako su Hakeem i društvo 1995. okrenuli 0-2 protiv Jazza u 3-2 (tada se prva runda igrala do 3 pobjede) i nakon toga otišli do naslova.

Ovi Rocketsi neće do naslova, ali mogli bi do drugog kruga. A to bi, oprostite na digresiji, možda i ubrzalo odlazak Brooksa. Kvragu, koliko god mi na živce išao ovaj run and gun i koliko god sam do sada želio da OKC ovo završi sa što manje odugovlačenja, sve jače osjećam kako počinjem navijati za Rocketse, pa makar to značilo da moram gledati još dvije utakmice ovakve košarke u kojoj je jedina taktička zamisao koju smo vidjeli od strane Oklahome bila faulirati Asika do besvijesti u završnici (14 puta na liniji za redom u periodu od 4 minute, zabio 9 i time na najbolji način izbio Brooksu jedinog jokera).

Možda će netko istaknuti kako je ključna razlika bila u tome da je Kevin Martin bio katastrofa, kako je bilo premalo Duranta i Ibake u završnici i kako je samo Jackson imao nekoliko bljeskova, odnosno kako je James Harden bio nenormalno vruć (7 trica) i kako su Rocketsi zabili ludih 14 trica, ali mislim da je poanta ipak u tome da svi shvatimo koliko u ovom sistemu bez sistema vrijedi sirovi talent Russa Westbrooka. S njim je ovo bila prva momčad na Zapadu, bez njega su na razini borbe za donji dom playoffa. I to vam je to, nema tu nikakvih drugih mudrosti.

Ovo je do kraja 50-50 serija, što znači da je OKC i dalje favorit jer im treba jedna od dvije. To je čista matematika, nema Houston nikakav momentum jer su i sami momčad s ogromnom hrpom upitnika i vlastitih slabosti. Ali, barem što se mene tiče, držim fige Rocketsima i da uđu u povijesti i da natjeraju Prestia da napravi nešto što je trebao već prije dvije godine.

HIGH FIVE

Jason Terry, James Harden, Paul Pierce, David West, Omer Asik

4 thoughts on “DAY 12 – SKY ROCKETS IN FLIGHT

  1. Eh, Vinnie i Brooks, trn u oku svakoga ljubitelja kosarke 😛

    Bas bi bilo super kad bi oba ispali u prvoj rundi i spakirali kufere za doma. Oklahoma je sramota kako igraju, a imaju drugoga najboljega igraca lige. Na naplatu in dosla igra kroz izolacije i nepostojanje sistema. Westbrook je cudo od igraca koliko god na momente bi divlji i glupast.

    Rocketsi nemaju sta izgubit i za njih je sve ovo bonus i skupljanje iskustva, dogodine ce bit odlicni jer ne sumnjan da ce odradit lito kako triba i dodat jos jednoga clana jezgre, a i siguran san da ce dogodine T-Rob dobit sansu i pokazat potencijal.

    Sta se tice Indiane i Hawksa, ja san misli da ce Pacersi dobit 4-1, pogotovo nakon prve utakmice. Ovako je ipak nastalo nesto zanimljivo i dobili smo dokaz koliko bi Smith bi mocno oruzje u rukama pravoga trenera i sistema, odnosno kakav je mestar Horford, toliko vjestina posjeduje, a nije nametljiv igrac.
    S druge strane, evo i meni otvorilo oci koliko je George jos zelen i da mora jos pure izist da ostvari svoj potencijal.

    New York mi se pocinje gadit sa ovon beskrvnoscu, a pogotovo Melo. Ne mogu virovat da je na pocetku sezone bi all-around zvir, igra timski, miksa post igru, skok suteve i ulaze, a sad samo uzima suteve priko ruke, nerezonski, ne gledajuci di su mu suigraci. Taman mi se cinilo da je odrasta, a on se opet vrati na onu razinu kad je tek dosa u ligu.
    Boston se barem bori unatoc svin svojin hendikepima.

  2. Hinrich i službeno out, Deng i Gibson game-time calls.
    Je li večeras pravi trenutak za povratak Rosea..

  3. ma lako za playoff, košarkaški svijet zanima koliko je Collins zaista hrabar priznavši da je gej?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *