DAY 14 – GETTING THE JOB DONE

KNICKS @ CELTICS

Bez crnih odijela i sličnih gluposti kojima zabavljaju tabloide i vlastitu nezrelost, Knicksi su ovaj put došli odraditi posao. Izlazili su kao sumanuti na svaki pick & roll, ganjali igrača s loptom i skakali za svakim odbijancem. S druge strane, zabijali su trice i to je bilo više nego dovoljno da u jednom trenutku prve četvrtine dođu do prednosti od 21-5 (sjajan Prigioni s tri trice u nizu).

Iako su u suštini ovo dvije slične momčadi koje žive i umiru s postotkom šuta iz vana, Knicksi i u ovom odnosu snaga imaju nekoliko ogromnih prednosti – mogu zabiti puno više trica od Bostona koji isključivo puca duge dvice i to iz težih situacija jer ima puno manje kreatora u rotaciji, plus imaju više dodatnih pokušaja šuta zbog slabosti Celticsa u skoku i kontroli lopte. U dvije prethodne utakmice su zaboravili igrati obranu i tako su Bostonu dali šansu da vlastitoj solidnoj obrani doda i učinkovit napad, ali ovdje su se pojavili spremni i, najvažnije, s Chandlerom konačno nešto bliže onoj šampionskoj formi na koju smo navikli.

Ovu ogromnu prednost sa starta Knicksi su tako držali do kraja, uz fascinantan podatak da su Boston zadržali na 27 poena na poluvremenu. Iako su i sami bili tek na 39, dakle daleko od zone nekakve ugode, napadačka jalovost Bostona u ovoj seriji je općenito bila takva da se njima ovih +12 činilo kao +25, a kasnije je i stvarno došlo blizu takvom scenariju. Naravno, nedostatak ozbiljnosti kod Knicksa i to srce prvaka kod Celticsa omogućili su da Boston napravi seriju 16-0 i završnicu učini napetom (stigli su do samo 4 koša zaostatka), ali čim je New York probio magičnu granicu od 80, kao da je sve opet stalo (simbolično je da je Boston ostao baš na 80 koševa jer je to očito limit njihovog napada u ovoj seriji).

Garnett i Pierce su dali koliko su mogli, nagomilavši gomilu minuta i doslovno ostavivši dušu na parketu tijekom serije, ali bez pomoći se nije moglo. Green je doduše bio solidan, jasno ako ste imali realna očekivanja od njega, ali osim povremenih bljeskova Terrya i Bassa nitko nije iz večeri u večer garantirao učinak. Dodaj tome postojeće rupe na rosteru na jedinici i pod košem i to je to. Umrli su muški, u svakom slučaju.

Što se Knicksa tiče, njihova toplo-hladno forma nije ništa novo, momčadi koje žive od šuterskog učinka navikle su na takve serije i takva im je bila i sezona, prošarana nizovima pobjeda i poraza. Međutim, ono što još više zabrinjava je to da su u stanju toliko oscilirati u pristupu ne iz niza u niz već iz četvrtine u četvrtinu. To nije samo problem slabašne obrane koja bez Chandlera ne postoji, već i određenih karakternih mana koje proizlaze iz količine minuta koje dobivaju tipovi koji ili nisu ili nikada neće doseći košarkašku nirvanu u kojoj će se kvalitete tijela spojiti s onima uma.

Dakle, stvarno me zanima po čemu bi to ovakva momčad bila favorit u drugoj rundi protiv Pacersa?

PACERS @ HAWKS

U startu nervozna i tvrda utakmica puna promašaja, ali u odličnom ritmu koji je obećavao puno više od igre na 80 koševa koju je nagovijestio rezultat prve četvrtine (21-20 za Indianu). Bilo je dakle samo pitanje tko će prvi i iz kojeg razloga napraviti šutersku seriju i odvojiti se, a razum je govorio da će to biti Hawksi zbog činjenice da igraju doma, ali i zato što jednostavno imaju veću šutersku dubinu, barem na papiru.

Pacersi su opet izgledali stabilno u onoj ultra visokoj postavi s Pendergraphom pored Westa i Hibberta, što je značilo da su donekle riješili problem Smitha na trojki, ali nitko izgleda nije riješio problem koncentracije. Pa je tako prvih 6 minuta druge četvrtine izgledalo kao slaspstick komedija, a ne kao košarkaška utakmica. Mislim, obje momčadi su igrale odlične obrane, to nije sporno, ali 6-2 za Pacerse u ovom periodu još su većim dijelom rezultat lopti koje su se odbijale svuda osim tamo gdje su trebale.

U ovom kaosu Pacersi su usporili utakmicu i tako se okoristili kvalitetama Westa i Hibberta u postavljenim napadima da izgrade prednost od 8 koševa, ali napadački učinak je bio takav da, osim ako vam vrhunski odigrana zona Hawksa ili fantastične rotacije Pacersa nisu dovoljne, niste imali što vidjeti.

Kako Horford i Smith nisu imali rješenja u napadu za parirati Westu i Hibbertu, Hawksima je očajnički trebala odlična partija šutera. Međutim, nisu mogli zabiti tricu, a Teaguea je Hill još jednom uništio na oba kraja parketa, što su bile poprilične prepreke u pokušaju da se vrate u utakmicu.

A posao im je otežao i David West koji je u drugom poluvremenu opet briljirao, održavajući razliku od petnaestak koševa izuzetnim šutom s poludistance. Problem nastaje u trenutku kada West na par minuta odlazi na klupu i kada napad Indiane staje, što Hawksi koriste da prepolove prednost i u zadnje 3 minute uđu sa samo -4. Hladnokrvnost Westa i Hilla ipak je osigurala Indiani pobjedu, koja je još slađa zbog toga što su do nje došli bez ikakvog doprinosa Paula Georgea.

Međutim, iako su Smith i Hawksi zaustavili nominalno najboljeg igrača Indiane, Pacersi su opet dobili stvarno kvalitetne minute od Pendergrapha i Mahinmia čime su anulirali prednost Atlante u visini i tako im izbili važnog napadačkog jokera iz ruke. Hawksi tako nisu mogli cijelu večer pronaći ritam u igri prema naprijed, a Pacersi su pak uvijek mogli vrtiti napad kroz Westa. I upravo je činjenica da je West u zadnje dvije utakmice totalno nadigrao Horforda presudila.

Bit će zanimljivo vidjeti kakvo će rješenje Knicksi imati za ovu širinu u postavljenim napadima Pacersa obzirom da i sami vole igrati sporu, kontroliranu košarku, što je ritam kao naručen za Indianu da cijelu večer spušta loptu na Westa kojega će pokušati držati Carmelo. Plus, tko će kod New Yorka zaustaviti Georgea na ovaj način kako je to uspjelo Joshu Smithu? Earl Smith?

THUNDER @ ROCKETS

Pitanje nad pitanjima koje treba postaviti Brooksu je što Kendrick Perkins radi na parketu u ovoj run and gun seriji? Kao da gubitak Westbrooka sam po sebi nije bolan, zašto gubiti dobar dio minuta svake utakmice na 4 protiv 6 igru u napadu? Rocketsi su u prve 4 minute ne samo imali +9, već su ostavili OKC na 4 poena, čime su opalili još jednu pljusku nevjerojatnoj Brooksovoj vjernosti svom teretnom centru (ovo između njih dvoje je kao “Legenda o jeseni” na košarkaškom parketu).

Čim je Scottie maknuo Perka i zaigrao s niskom postavom, OKC je počeo zabijati i pratiti run and gun Rocketsa lakoćom, a Houston je, gle čuda, prestao igrati obranu čim su morali početi paziti na svih 5 igrača. Jackson i Fisher su koristili svoje prilike, a konačno se pojavio i Kevin Martin, tako da je OKC s ovom širinom u napadu ubrzo i okrenuo rezultat (čak su u jednom trenutku imali i prednost od +8).

Nevjerojatno, ali Brooks u nastavku konačno ostavlja Perka na klupi. Da li je moguće da je i najtvrdoglaviji od svih trenera konačno shvatio da mora preuzeti odgovornost i trenirati? To znači da OKC ne upada u rupu i da se run and gun nastavlja, obje momčadi su razigrane i raspoložene za rešetanje. Zar je bezglavo trčakaranje i potezanje u petoj sekundi napada nešto toliko komplicirano da ovako nisu mogli igrati i u prethodnim utakmicama?

U zadnju četvrtinu se ulazi u egalu, ali ovaj put i s odmornim Durantom koji odličnim potezima u obrani i napadu u par minuta donosi prednost od 9 koševa svojoj momčadi. Houston i dalje zabija trice, ali ne mogu ništa u reketu zbog Duranta i Ibake, što znači da im napad ovaj put nije ni izbliza onako podmazan kao u zadnjim utakmicama.

Raspucani suigrači, rastrčana obrana i sjajni Durant tako su ne samo zaključili seriju i uništili jedinu nadu koju smo imali u povijesni preokret (na iduću ovako izglednu situaciju morat ćemo čekati valjda još 50 godina), već su nabasali i na način na koji treba igrati u idućem krugu. Bez obzira što ih sada čekaju momčadi protiv kojih Perkins na parketu ima smisla, nedostatak Westbrook traži od njih revolucionaran pristup kako bi nadoknadili sve one koševe i onu energiju. A taj je očit – niska postava s Durantom na četvorci sa što više run and guna i što više trica. OKC više nije favorit, stoga je i vrijeme da se prestanu tako ponašati. Dakle, umjesto da maštaju o kontroli reketa i skoka i gomili laganih koševa, trebaju prigriliti trice i ritam, najbolje prijatelje svakom autsajderu.

CLIPPERS @ GRIZZLIES

Da, Clippersi su stvarno krenuli u najvažniju utakmicu sezone s Odomom kao starterom. Međutim, nisu bili bez Griffina, kojega je Vinnie ubacio na pola prve četvrtine kako bi pokušao barem iskoristiti njegovu svježinu na par minuta. Samo, Blake više od tih par minuta i nema, što znači da su Clippersi trebali vanserijsku partiju Barnesa, posebice šuterski, da se uopće održe u igri u uvodnom dijelu utakmice.

Zanimljivo, Hollins nije forsirao prednost u visini, već je u drugoj četvrtini odmarao i Randolpha i Gasola tako što je igrao s niskom postavom koja je bila sjajna u prethodnoj utakmici i tako su mu trebale usluge samo jednog od udarnih visokih. Ova postava napravila je prednost koju će Memphis održati do samog kraja. Prvo zahvaljujući odličnoj igri Gasola i Randolpha u trećoj, a onda opet završnici s niskom postavom u kojoj se uz standardno žilavog Allena opet istaknuo Pondexter nizom sjajnih reakcija u oba smjera (a i Bayless je konačno dao impuls u napadu). CP3 opet solidan, ali ovaj put bez utjecaja na ritam utakmice iz jednostavnog razloga što mu je Conley na svaki ubačaj ili ulaz uzvratio istom mjerom.

Zanimljivo, Griffin je u drugom poluvremenu opet imao epizodu od nekoliko minuta, s tim da je ovaj put imao zadatak glumiti klasičnog razbijača s dna klupe čija jedina svrha je bila natjerati Randolpha da izgubi glavu. Zach je pak izdržao sve provokacije, ali to ne znači da ovo suparništvo nije postalo još veće i da će i dogodine svaka utakmica ove dvije momčadi biti lektira. Također, na kraju je i Grant Hill dobio poneku minutu, možda i zadnju u karijeri, iako sam dojma da je u većoj roli mogao biti korisniji od Butlera ili Billupsa.

Clipperse sada čeka potraga za novim trenerom, potpisivanje Paula i slaganje nove klupe, a Memphisu se otvara samo takva šansa da dođe do Heata u Finalu. Njihova visina mogla bi biti nepremostiva prepreka za Oklahomu, pogotovo ako Brooks ne posegne za formulom trica i trčanja, a isto tako znamo da protiv Spursa imaju šanse dok god su u stanju dobiti bitku pod obručima. Pogotovo ako Conley i društvo s krila nastave igrati ovako solidno.

HIGH FIVE

Mike Conley, Matt Barnes, Kevin Durant, David West, Zach Randolph

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *