DAY 20 – GEEZERS NEED EXCITEMENT

HEAT @ BULLS

Chicago (još uvijek bez Denga, Hinricha i onoga čije ime ne spominjemo) otvara kombinacijom nadahnutog šuta (Bellineli) i ovacija iz gledališta (prve kreću već nakon drugog Boozerovog polaganja), a uskoro na to nadograđuju i tehničke (dobar pokušaj da se Heatu poremeti koncentracija) i izuzetnu igru u reketu (kroz skok u napadu, ali i gomilu ulaza koje im omogućuje hrpa kilavih rotacija Heata i odlično kretanje lopte). Miami drži priključak prije svega izuzetnom realizacijom, posebice šuterskim učinkom. Skok-šut s poludistance upada i upada, tako da je samo pitanje koga će prije izdati momentum – hoće li Heat početi promašivati iz vana ili će Chicago ostati bez lakih koševa u reketu?

Problem za Bullse je što, bez obzira koji se od ova dva scenarija realizira, i jedan i drugi prije svega ovise o igri Miamia – ili će konačno početi miksati ulaze uz šut ili će zaigrati bolju obranu. Ili, zašto ne, oboje.

I dok se Boozer nakrcao laganih poena u prvom dijelu i nosio napad Chicaga, pravo pitanje je gdje je nestao Wade? Da li je uopće igrao prve dvije četvrtine? Iskreno, da nisam pogledao box-score mislio bih da su ga ostavili na Floridi. U nastavku Spoelstra odmah vrti akcije ne bi li ga razigrao, stavlja ga u post-up i spot-up situacije (ove u postu su dodatno važne jer je to prvi put na utakmici da Miami ozbiljnije napada sredinu obrane Bullsa), ali u tome se i krije problem – Dwyane Wade koji treba akcije da bi bio koristan nije Dwyane Wade koji treba Heatu, onaj koji može kreirati kaos na oba dijela parketa samo uz pomoć vlastitih fizikalija i lopte.

Uglavnom, utakmica ostaje u sličnom ritmu gotovo do kraja. Bullsi se bore za život kroz reket i nadahnute šuteve (Bellineliu se pridružio i Robinson, a i Butler je imao par krasnih poteza), dok Heat zabija preko obrane izuzetnim postotkom. Ipak, minimalni pomaci u obrani (rotacije postaju čvršće i brže) i napadu (nekoliko akcija su čak završili ulazom, pa su tako 13 od 26 slobodnih zabili u zadnjih 12 minuta) koje Heat poduzima u završnici previše su za Bullse koji ostaju bez zraka i ideje u zadnjih 6 minuta, dok Heat nastavlja šibati iz vana.

Zanimljivo, trica Colea opet je označila početak kraja Chicaga, kao i u prethodnoj utakmici, a upravo to da je Cole x-faktor (ili barem simbol) igre Miamia u zadnje dvije utakmice ujedno je i sve što treba znati o ukupnom izdanju Heata u seriji do sada. Ne znam, možda je čovjek nakon što je kroz sezonu bio uvjerljivo najveća rupa na aktivnom rosteru napravio skok i postao igrač, a možda je jednostavno Miami skužio kako im za srediti Chicago ne treba ništa više od igre koja bi se mogla ocijeniti maksimalno s +3.

Svakako treba istaknuti i fenomenalnu partiju Bosha koji je bio prvi čovjek na oba kraja parketa, a posebice je pouzdan bio njegov šut izvan reketa (6-10, 1 trica), dok je James veći dio utakmice bio u pasivnom ritmu, ali je svejedno skupio 25 koševa, 8 skokova i 7 asista. Netko bi za ovakav učinak ubio, ali mislim da ne pretjerujem ako kažem da je LeBron odigrao partiju debelo ispod svog prosjeka.

SPURS @ WARRIORS

Eto, ovako bi to vjerojatno izgledalo da su Spursi od početka serije imali cijelu rotaciju na raspolaganju i u relativno pristojnoj formi.

Pop kreće sa Splitterom uz Duncana, svojim najboljim parom visokih ove godine, čime prisiljava Jacksona na korištenje Ezelia uz Boguta. Koliko god niska postava bila ono što je Spurse držalo u igri u dvije prethodne utakmice, serija bi se razvijala u drugom smjeru da je Pop od prvog dana imao Splittera na raspolaganju jer, bez Leea, Warriorsi nemaju dovoljno tijela da kvalitetno odgovore na tradicionalnu petorku Spursa. Da ne govorimo koliko bi ovo značilo Spursima što se tiče bolje igre u obrani i boljeg skoka (podbacili u jednom i drugom u prve dvije utakmice), kao i da zbog mathcup problema Jackson ne bi mogao toliko koristiti nisku petorku koja je do sada funkcionirala sjajno. Naravno, sve ovo bi se svelo na propagandu, ravnu onom startu Bonnera iz prethodne utakmice, da Splitter nije bio u stanju barem donekle odgovoriti na izazov.

Uz novu rotaciju, Spursi u utakmicu ulaze i s novom taktikom u obrani – Leonard uzima pod svoje Thompsona kako bi spriječili njegovu novu eksploziju (skrivanje Parkera na njemu bilo je totalni promašaj), a Currya će braniti udvajanjem i agresivnim preuzimanjima visokih na svakom pick & rollu (odlične role Duncana i Splittera), čak i povremenim presingom dok prenosi loptu, kao i pomicanjem cijele obrane oko njega čim uđe u sredinu. Dakle, plan je isključiti Thompsona, usporiti Currya, pa neka ostali odlučuju.

Pop cijelo prvo poluvrijeme ostaje vjeran formuli s dva visoka, što dodatno ojačava obranu i skok, ali pomaže i napadu – Parker sada uz Duncana ima i blokove Splittera koji mu olakšavaju da pronađe prostora za realizaciju, a nije da je pored Curry to posebno teško. Uglavnom, Tony trpa li ga trpa na putu do 32 poena (zanimljivo, samo zato što ne puca trice već zabija s poludistance ili iz reketa, mislim da bi danas 99 od 100 NBA fanova bilo spremno Parkera proglasiti inferiornim igračem Curryu, iako je Tony svojevremeno također unio dašak svježine u ligu kao play-strijelac, naglasivši tako nove trendove – po meni njih dva su rasni moderni playevi između kojih nema veće razlike osim što je jedan bolji realizator unutar perimetra i slabiji iz vana, a drugi je bolji s perimetra i slabiji iz reketa).

Uglavnom, visoki par Spursa je toliki problem da Jackson čak poseže i za Leeom koji daje nekoliko solidnih minuta (šteta što nema za više, ali, s druge strane, ne bi smio ni igrati u ovom stanju), što samo naglašava činjenicu da Spursi trenutno imaju Warriorse tamo gdje žele, u sporom ritmu, s postavom u kojoj je i manje šutera i manje lopte u rukama bekova, na čemu grade prednost od desetak koševa.

Warriorsi u nastavku rade sjajnu prilagodbu. Ako je fokus obrane na loptu u rukama bekova, zašto onda ne bi zavrtili akciju tako da se bekovi kreću bez lopte i primaju je u catch & shoot situacijama? I Thompson i Curry koriste se ovim novim ritmom i Warriorsi su ubrzo opet u egalu. Krajem treće Ginobili kreće u 1 na 5 akciju, u svom stilu opet odvodi Spurse do dvoznamenkaste prednosti, ali Golden State sada već zna kako igrati protiv ove visoke postave, a i Splitter je očito potrošio kvotu minuta za ovu večer, tako da Curry i društvo opet dolaze do izjednačenja.

I onda Pop vuče posljednju kartu u ovoj odlično odigranoj partiji – nakon što je cijelu utakmicu jahao visoku postavu (i vjerojatno Splittera ne samo približio potrebnoj formi, već ga postavio i kao x-faktor za daljnji razvoj ovog dvoboja), baca na parket nisku postavu, s ili Timmyem ili Diawom kao jedinim visokim, koja u trenu opet radi prednost. Spursi ovdje gube dio obrane i skoka, ali napadački su odlični. Plus, Jackson opet na parket stavlja najgoru moguću kombinaciju s Greenom kao centrom i četiri beka, čime očito želi izgubiti utakmicu 6 minuta prije kraja.

Mislim, sve što je trebalo bilo je jednom namjerno faulirati Boguta koji promašuje slobodna da ga Mark sjedne na klupu. Nešto slično dogodilo se u prvoj utakmici, ali tada su Warriorsi imali +20 pa je takva reakcija možda i imala smisla (ili ga je imala još manje, obzirom da bi poen po napadu koji bi dobili Bogutovim bacanjima bio dovoljan da sada imaju 2-0), a u drugoj ga je usprkos sličnoj taktici Spursa, koje je rezultirala s 2 od 4 pogođena slobodna, držao na parketu gotovo cijelu završnicu. Ali, u minusu od deset koševa izvaditi čovjeka oko kojega ti je posložena obrana i koji jedini garantira dovoljno stop akcija da napravi preokret?

Ajde, Green je na parketu samo minutu, u igru ulazi Landry koji se donekle može gurati s Duncanom, ali problemi se povećavaju jer u ovim momentima Curry opet hopsa zbog iskrenutog zgloba (mislim da je ovo već treća ili četvrta utakmica u playoffu sa istim raspletom, što bi moglo značiti da se njegove minute moraju držati ispod 40 kako bi se izbjegle ove komplikacije). To znači da će lopta biti više u rukama Jacka, a to baš i nije dobro. Spursi održavaju prednost kroz Timmya (dok Bogut gleda s klupe), Jack im poklanja dva napada i to je kraj.

Pop je imao savršen plan igre, realizacija je bila još bolja i sada je San Antonio u posjedu dvije formule koje Warriorsima ne dozvoljavaju da se razmašu – jedna je idealna visoka postava (do sljedeće utakmice Splitter bi već mogao biti spreman za rolu od 25 do 30 minuta, što bi potpuno eliminiralo potrebu za četvrtim visokim u rotaciji), a druga sadrži ovu specijalnu nisku petorku koja je dobila dvije od tri utakmice (i zamalo treću). Jackson je brzo skužio kako otvoriti dodatnog prostora za Curry i Thompsona, što znači da će njihovo korištenje u spot-up situacijama u idućoj utakmici biti još prisutnije, ali bez Boguta na parketu u ključnim trenucima Golden State nema šanse, pa makar Andrew gađao 50% slobodna i imao 5 osobnih. Nije u pitanju samo obrana, već su Bogutovi pasovi krucijalni i za organizirani napad.

Naravno, Warriorsima više od svega treba Curry u puno boljem izdanju od sinoćnjega, u kojemu ne samo da ga je Parker ostavio u prašini, već nije bio ni najbolji igrač svoje momčadi. Dijelom zasluga svakako ide obrani Spursa, ali treba reći da čak ni u drugom dijelu, kada se prebacio više u spot-up ulogu i kada ga je 1 na 1 držao Green, Steph nije pokazivao previše znakova života, dakle možda je gležanj bio problem i prije nego je počeo šepati.

Uz sve navedeno, ne bi bilo loše kada bi ih i dalje služila sreća kao što je bio slučaj do sada. Fascinantno je kako se ljudi zanesu samo jednim dijelom narativa, a pritom zanemaruju kako su ozljede totalno uneredile Nuggetse i Spurse koji su igrali bez igrača koji su itekako bitni (Gallinari i Faried, odnosno Splitter i Diaw), dok su Golden Stateu čak i pomogle – bez Leea, postali su run and gun banda što im potpuno odgovara. Dakle, koliko god Curry bio dobar, postoji tu još cijeli niz faktora koji nisu toliko atraktivni sa strane priče (svi vole heroje i autsajdere), ali su itekako važan dio konteksta.

Što ne znači da Curry nije važan, dapače, ključ dosadašnjih rezultata Warriorsa krije se upravo u činjenici da je Curry bio ne samo najbolji igrač na parketu u svim njihovim pobjedama, već i da se radi o potpuno jedinstvenom igraču na čije talente i stil se liga još jednostavno nije navikla (a ni promatrači – zadnjih dana svjedočimo totalnoj zbunjenosti u pokušaju da se shvati Curryev fenomen, zbog čega se mnogi natječu u hiperbolama kako bi sakrili jednostavnu činjenicu da logičnog objašnjenja za nečiju originalnost nema).

Naime, logika nalaže da su najbolji šuteri specijalisti koji do prilika dolaze u izrađenim spot-up situacijama u kojima imaju barem djelić sekunde prednosti nad obranom ili barem gledaju licem košu dok čekaju da prime loptu i šutnu. Iz tog razloga su igrači s playmakerskim ovlastima često vlasnici slabijih postotaka šuta iz vana, jer su prisiljeni uzeti šut u situacijama koje su daleko od izgrađenih, preko ruke, s krajem napada, iz driblinga, a to sve otežava realizaciju.

Curry, međutim, nije takav. Njegova ruka je izgleda toliko posebna da ruši samu postojeću paradigmu i stvara nova pravila, pravila na koja se liga tek treba naviknuti (mislim, tko uzima 9 trica po utakmica preko ruke iz neizgrađenih situacija i od toga zabija 4 – to je nešto toliko originalno i do sada viđeno samo kod najluđih combo revolveraša s kojima se uglavnom baviš 20-ak minuta, a ne cijelu utakmicu). Curry dakle nije samo zakon za gledati, Curry je svojevrsni crni labud, revolucionar, idealan za ovo vrijeme u kojem je trica postala oružje broj jedan.

Ali, pri tome nikako ne treba zaboraviti da je također samo bek, što znači da ga se može usporiti (što je potvrdila i obrana Spursa sinoć) i to puno lakše nego jednog Duranta koji bi teoretski mogao igrati istim stilom igre da želi i tako dovoditi obrane u još veće probleme (uostalom, ovako i igra na momente protiv Memphisa, a ti momenti bi se lako mogli pretvoriti u plan za 48 minuta izgubi li Thunder obje utakmice na strani).

Eto, meni recimo dugo nije bilo jasno zašto ni Karl ni Pop, dva ponajbolja NBA trenera, ne drže svoje najbolje stopere na Stephu svih 48 minuta (govorim o Iggyu i Leonardu). To se donekle može opravdati drugim nezgodnim matchupovima koje ovakva taktika otvara (tko će držati Thomposona ili Barnesa u tom slučaju, obojica imaju unutar-van igru i u stanju su kazniti vašeg playa kad god požele, što su osjetili i Lawson i Parker), ali čini mi se kako se još veći razlog krije u činjenici da nitko od njih nije prestao vjerovati da tradicionalne metode mogu napraviti puno čak i protiv Currya (što me vraća na maloprije rečeno o originalnosti – možda su takva uvjerenja rezultat činjenice da nikada nisu vidjeli ništa slično i da jednostavno vjeruju da onaj tko živi od trice, umire od trice).

Kako god bude do kraja, Spursi su sinoć pokazali da se momčadski može protiv svakoga, čime su opet vratili hladni razum na prvo mjesto ispred podivljalih emocija. Makar na jedan dan.

3 thoughts on “DAY 20 – GEEZERS NEED EXCITEMENT

  1. mark boguta nije posjeo na klupu zato sto su ga voi faulirali vec zato sto je on sam zaradio 5 osobnu 7 min prije kraja 4…..

  2. Samo jedna opaska; naime, ne znam je li u meni problem ili u necem drugom, ali izostanak dva vazna igraca (Rush, Lee) je prilican hendikep.
    Ozljeda Leea moze biti odgovorna za promjenu ritma (jaci tempo – vise prilika za sut), ali u siroj slici ne razumijem kako je necija ozljeda olakotna okolnost.

  3. @chuki – potato-potato, svejedno ili slobodna ili osobne jer se sve ionako odigralo u 20 sekundi, ali zašto više nije ušao u igru u zadnjih 2-3 minute ako je i otišao na prisilni odmor šest minuta prije kraja? Nema logike, pa pogledaj kako su McHale i Thibodeau vjerovali Asiku i Butleru. Već vidim, Green će bit Jacksonu ono što je Perkins Brooksu 🙂

    @belaj – Rush ne igra cijelu sezonu i nema ga smisla uopće sada izvlačiti. u vezi Leea stvarno ne znam, u jednu ruku bi im dobro došao protiv Spursa, pogotovo sada kada je Splitter u pogonu (ubili bi ih 1-4 pick & rollom), ali to bi dalo manje šanse šuterima, a kada si autsajder šut je ono što ti povećava izglede. Međutim, protiv Nuggetsa im je gubitak njega bio blagoslov, to uopće nije sporno, pogotovo jer je istovremeno Faried bio out pola serije, to im je otvorilo šansu za potentnu nisku postavu za koju Jackson nije ni znao da je ima (toliko o važnosti slučaja) i koja je bila idealna za razbucat ovakve Nuggetse (ne zaboravi da je Gallinari bio itekako bitan kao lažna četvorka, on bi trpao i preko Leea i preko Barnesa)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *